Proljeće je i već uveliko traje sezona slatkih i mirisnih jagoda. Ljubitelji tih plodova ističu da je ove godine ponuda malo kasnila zbog neuobičajeno hladnog svibnja, ali su zbog sve više sunca i topline jagode sve ukusnije i sad svi uživaju u proljetnom izobilju. Savjetovali su nas – svi koji vole onaj prepoznatljivi ukus i miris, iako su tamo jeftinije, nek’ jagode ne kupuju u trgovačkim centrima, nego nek’ se zaputite se u Ston, gdje rastu na otvorenom i tamo ih kupite izravno od uzgajivača. Ili ih naručite!
A kako dobar savjet treba poslušati, uputili smo se na Pelješac i razgovarali s Fani Marlais, predstavnicom jedne od samo dvije stonske obitelji koje još uvijek uzgajaju nadaleko poznate i cijenjene jagode. Zatekli smo je u Stonskom polju, sagnutu nad nasadima jagoda, dok bere i čisti korov oko plodova.
“Ove godine urod nije baš zadovoljavajući! Umanjili su ga vremenski uvjeti, prvo je bilo dosta prekale i prvi cvijet je odnio led. Izvući će se nešto, ali je urod daleko od rekordnog. Iako se svake godine sve više ulaže, urod je uvijek upitan. Svi nas vide jedino kad beremo, a ne znaju za velika ulaganja u sadnice, u sustav navodnjavanja ‘kap na kap’, nabavku folije… Sve se plaća i nužan je dosta veliki ulog. Mučimo se, radimo se i bit će nešto, ali je sve to na otvorenom polju slično kao rulet! Istina, zaradi se, nisam rekla da se ne zaradi, ali nije to neka ogromna zarada jer je uvijek upitna. Nije to neka velika zarada, posebno ako je angažirano više ljudi koje valja pošteno platiti. Jako je važno i to da sami, odnosno s članovima obitelji odradite što je moguće više. Mislim da je to u svemu najvažnije”, govori Fani dok joj široki obod šešira zaklanja preplanulo lice.
Mnogo posla oko jagoda
Na upit koliko je trenutačno u Stonu uzgajivača, uz duboki uzdrah odgovara kako je prije pet, šest godina bilo pet obitelji koje su uzgajale jagode. No, to se promijenilo.
-Mnogi su postupno odustajali iako plasman nikad nije bio problem. Jer, rastu vanka, a ne u plasteniku, prepoznatljive su kvalitete i slatke od sunca, čistog zraka i dovoljno vode. Ne možemo proizvesti koliko ih možemo prodati. Ali, sad su ostale samo dvije obitelji: Žile i Marlais. Ostali su odustali jer ih mnogi mladi ne žele uzgajati i oko njih naporno raditi. Pogledajte i sami: jutro je, a sunce je već upeklo, beremo do podne, najkasnije do ure, jer nije baš lako brati u pognutom položaju duže vremena. Mislim da je to zaista dosta težak posao kao, općenito, sama poljoprivreda. Mladih nema i upitna je budućnost. Ono jest, svi će nešto malo pomoći ako treba, ali da će se netko bazirati baš na poljoprivredu, to je jako neizvjesno i stoga je situacija loša”, govori naša sugovornica.
I njezina kći Nikolina je u polju s majkom i ostalim beračima, a jednako kao majka kaže kako je stonska jagoda kvalitetna stoga što nije iz plastenika nego raste pod suncem, na otvorenom. “I ja ih najviše pojedem dok ih berem ovako lijepe. Doma ih i ne donosimo, a na kvalitetu možda utječe i salinitet u zraku.Mislim da je mladih uzgajivača jagoda sve manje zato što većina mladih vjeruje da je novac lakše zaraditi na neki drugi, fizički lakši način. Nikome se ne da u polje, ovdje nije lako raditi te se, uglavnom zbog lakše zarade, mnogi okreću turizmu: idu u ugostitelje ili afitavaju, a mnogi idu i vani raditi. Tako nam turizam s jedne strane pomaže, a zapravo u mnogo čemu i odmaže”, govori Nikolina, a majka se nadovezuje – svi se žele lakše zaraditi novac.
“Obitelji su sve manje i sve je manje domaćih ljudi. Imam četvero djece, ali se nitko neće baviti s ovim! Jagode, dinje, pipune, tikvice, komplet verduru nosim na Korčulu, gdje sam banak naslijedila od svekra i svekrve. Iako ih još ima, kupaca na placi je znatno manje nego prije samo deset godina. Dosta su tome krivi trgovački centri. Mi i nismo baš skupi, ali je mnogima lakše doći u centar, tu sve kupiti i još popit kavu. Sam Bog zna hoće li tko od moje djece raditi na zemlji, ali zasad to nitko ne želi raditi. Jer, kad radite za te centre i velike otkupljivače, oni robu uzimaju za jako male novce, a zarade koliko i vi koji ste sve uložili i odradili! I zašto biste riskirali? I placa izumire, u Stonu je više i nemamo! Prije nekoliko godina je i Nikolina prodavala na placi u Stonu uz još 5-6 štandova. Sad tamo nema nikoga! Ovaj je kraj živnuo s Pelješkim mostom, ali nema ljudi ni ponude – govori nam, a Nikolina dodaje: ljudi koji su prije dolazili na placu sad su ostarjeli, a mlađi ih nisu naslijedili, pa sad u samom Stonu u ponudi više nema domaćih dinja, pomadora, tikvica…
Mladih je sve manje
Stoga mnogi imaju broj Faninog mobitela, nazivaju je i znaju odgovor – ima ispred kuće, dođite i uberite! A Fani, sa sjetom u glasu govori kako je šteta što nam razvoj ide u nekom neželjenom smjeru. I poluglasno, kao da obećava samoj sebi, dodaje – mučit ćemo se koliko možemo.
-Žao mi je što Dubrovčani imaju sve manje stonskih jagoda: prije su proizvođači u Stonu zajedno imali 80 do 100 tisuća sadnica, a sad samo 20-25 tisuća, što nije ni trećina bivše proizvodnje! Jer, sad su se zaposlila djeca koja su prije s nama radila i pomagala. Imaju svoj posao i pomažu samo kad mogu doći u polje. A da zaposlim i platim ljude, uz ostale troškove, od ovog ne bih imala nikakve koristi! Sreća je da u Stonskom polju za napajanje koristimo vodu iz kanala, ali razina vode u kolovozu pada i tad je velika salinizacija. Za te prilike koristimo bušotinu iz koje crpimo vodu. Srećom, suprug je poljoprivredni tehničar, voli svoj posao i tu smo se “našli“. On određuje plodored sadnje verdure, a kad sam bila mlađa govorila sam da nema šanse da radim u polju. No, sad me raduje što sam u poljoprivredi i sretna sam zbog toga, a uz placu na Korčuli, u Dubrovnik robu vozim samo po narudžbi-zaključuje Fani Marlais.
Napisao i snimio: Ahmet KALAJDŽIĆ
