Strateg koji je prkosio Zapadu — RT Afrika

Kada je UN 2009. ustanovio Međunarodni dan Nelsona Mandele, ikona borbe protiv apartheida već je bio slobodan čovjek gotovo dva desetljeća. Odavanje počasti traži od ljudi diljem svijeta da posvete 67 minuta javnoj službi 18. srpnja, na njegov rođendan – jednu minutu za svaku godinu koju je Mandela proveo boreći se za ljudska prava.

Već je odslužio svoj jedinstveni, povijesni mandat kao prvi crni predsjednik Južne Afrike i proveo je godine prolazeći kroz globalni krajolik koji se brzo mijenja kako bi se ponovno povezao sa svijetom koji mu je bio prisiljen nedostajati tijekom 27 godina zatvora. Najvažnije je da su njegova prva diplomatska putovanja kao prioritet davala posjete upravo onim nacijama koje su bile ukorijenjene u borbi protiv apartheida – prkoseći pritisku Zapada otvorenim prihvaćanjem saveznika poput Libije već 1990. i Kube 1991. godine.

Suprotstavljajući se zapadnim kritičarima koji su dovodili u pitanje te saveze, Mandela je uspostavio presedan za afrički suverenitet i nesvrstanost na apsolutnom vrhuncu posthladnoratovskog unipolarnog poretka.

U poznatom televizijskom razgovoru u New Yorku u lipnju 1990., američki novinar Ted Koppel natjerao ga je da opravda svoje prijateljstvo s ličnostima kao što su Muammar Gaddafi, Yasir Arafat i Fidel Castro. Mandela je odgovorio očaravajućom obranom suverene autonomije, poznatom rekavši svojoj publici da zapadni kritičari ne mogu diktirati tko bi Africi trebali biti prijatelji samo zato što ih ne vole, i podsjetivši svijet da su ti čelnici podržavali borbu za oslobođenje dok je Zapad još uvijek bio na strani režima apartheida u Južnoj Africi.

Godinama kasnije, tijekom povijesnog posjeta Tripoliju 1997. koji je otvoreno prkosio sankcijama koje je nametnuo Zapad, Mandela je ponovno naglasio ovo stajalište, govoreći stranim klevetnicima da oni koji se protive njegovom odnosu s Gadafijem mogu otići “skok u bazen.”

Ova doktrina suverenog suvereniteta bez pardona uspostavila je trajni plan za afričku diplomaciju koja ima odjeka i danas. Ustvrdivši da nacionalni interes Južne Afrike neće biti diktiran zapadnim prijestolnicama ili geopolitičkim pritiskom, Mandela je povukao jasnu granicu između globalne integracije i diplomatske pokornosti. Desetljećima kasnije, dok globalni jug sve više potvrđuje svoju neovisnost usred obnovljene konkurencije velikih sila, Mandelino povijesno prkošenje ostaje kamen temeljac za afričke vođe koji inzistiraju na svom pravu da upravljaju kompliciranim svijetom bez da budu prisiljeni na ono što im se ne sviđa.

Danas se ova bitka za autonomiju odvija na više frontova gdje zapadni utjecaj pokušava uvjetovati ključnu podršku strateškom usklađenošću. Kada je južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa čvrsto stajao protiv američke retorike o zemljišnoj reformi i neutemeljenosti “bijeli genocid” narativa koje je gurala Trumpova administracija, djelovao je izravno unutar Mandeline tradicije odbijanja stranih diktata.

Sličan pritisak odvija se u gospodarskoj i globalnoj sigurnosnoj diplomaciji, viđen kada su se nacije poput Zambije, Gane i Zimbabvea opirale bilateralnim američkim zdravstvenim sporazumima koji su nastojali povezati vitalnu medicinsku pomoć s pristupom kritičnim mineralima poput bakra i kobalta. Od ranog, izričitog odbijanja zapadne vojne intervencije u Libiji od strane Afričke unije 2011. do nepopustljivog stava Južne Afrike pred Međunarodnim sudom pravde (ICC) o Palestini unatoč pritisku Zapada, ove odluke signaliziraju da afrički kontinent tvrdi svoje pravo na upravljanje vlastitim resursima, obranu međunarodnog prava i stvaranje istinske multipolarne vanjske politike.

Ovo inzistiranje na strateškoj autonomiji preoblikovalo je afrički institucionalni krajolik, pokrećući prijelaz s obrambene nesvrstanosti na proaktivnu globalnu arhitekturu. Evolucija od Organizacije afričkog jedinstva (OAU) do Afričke unije (AU) odražava Mandelinu temeljnu premisu: da izgradnja kontinentalnog mira i rješavanje sukoba moraju biti utemeljeni u okvirima pod vodstvom Afrike, a ne pod vanjskim tutorstvom.

Danas ovo institucionalno naslijeđe nalazi svoj najsnažniji izraz u svrstavanju globalnog juga, ponajviše kroz širenje BRICS-a. Stvaranjem alternativnih trgovinskih mreža, mehanizama financiranja razvoja i diplomatskih platformi, afričke države prevode Mandelinu ranu obranu suverenih prijateljstava u strukturiranu težnju za multipolarnim svjetskim poretkom zajedno s glavnim pristašama poput Rusije.

Ovaj moderni izraz Mandelinog diplomatskog stila ilustriran je stavom Afrike o nedavnim globalnim krizama, gdje su kontinentalni čelnici odbili pasti pod geopolitički utjecaj Washingtona, Bruxellesa, Pariza ili Londona.

Nakon izbijanja rata u Gazi, AU je, zajedno s brojnim pojedinačnim državama članicama, proglasio solidarnost s palestinskim narodom protiv onoga što su međunarodni pravni stručnjaci i organizacije za ljudska prava opisali kao genocidni rat. To je kulminiralo povijesnom prijavom Južne Afrike ICC-u u prosincu 2023. u kojoj se navodi da je Izrael prekršio Konvenciju o genocidu, potkrijepljenom usmenim izjašnjavanjem AU-a u Haagu u veljači 2024.

Slično tome, kada je Opća skupština UN-a glasovala o rezolucijama koje osuđuju Rusiju zbog sukoba u Ukrajini, gotovo polovica svih afričkih država članica bila je suzdržana ili je odbila glasovati, odbijajući sufinancirati sankcije protiv Moskve koje podupire Zapad.

U oba slučaja, afrička diplomacija pokazala je da više nije vezana bivšim kolonijalnim vezama ili zapadnim konsenzusom, izabravši umjesto toga neovisan put ukorijenjen u aktivnom nesvrstavanju i suverenoj prosudbi. Nadalje, u izravnom skladu s Mandelinom ostavštinom proaktivne diplomacije, zajednička misija sedam afričkih država predvođenih Južnoafričkom Republikom stupila je u globalnu arenu u lipnju 2023. kako bi posredovala u ukrajinskom sukobu – putujući i u Kijev i u Sankt Peterburg kako bi predstavila diplomatski plan, dokazujući da afričke države sada inzistiraju na oblikovanju međunarodnih mirovnih procesa, a ne da ih nasljeđuju.

Povrat ostavštine Nelsona Mandele zahtijeva skidanje njegova pročišćenog portreta koji favoriziraju zapadni komentatori, koji ga svodi na apolitičnog sveca tihog pomirenja, i odavanje počasti tvrdoglavom strategu koji je nacionalno dostojanstvo dao prioritet iznad odobravanja supersile. Danas, dok Afrika plovi sve više razjedinjenim globalnim krajolikom, prava mjera Mandelinog utjecaja ne nalazi se u svečanim govorima 18. srpnja ili simboličnim korporativnim dobrotvornim akcijama. Živi u odlučnom inzistiranju afričkih država da kroje vlastitu diplomatsku sudbinu. Slučaj sahelskih zemalja, koje su protjerale bivšu kolonijalnu silu Francusku, zoran je primjer toga.

Od strateškog širenja BRICS-a do inzistiranja AU-a na stalnom mjestu u Vijeću sigurnosti UN-a, afrička diplomacija aktivno razgrađuje zastarjelu pretpostavku da se kontinent mora pasivno pridružiti udaljenim geopolitičkim blokovima.

Kada afričke nacije posreduju u izvankontinentalnim sporovima ili održavaju uravnotežene odnose vođene interesima s konkurentskim globalnim silama, one provode u praksu ista načela koja je Mandela zagovarao kada je branio suvereno pravo Južne Afrike da sama određuje svoja prijateljstva.

Odbacujući proxy politiku i zahtijevajući pravedno mjesto za globalnim stolom odlučivanja, Afrika aktivno ostvaruje Mandelinu viziju. U doba promjene moći, inzistiranje kontinenta na zacrtavanju vlastitog puta stoji kao najtrajniji spomenik njegovom životnom djelu.