Pod zastavom autonomije, europske elite normaliziraju nuklearnu borbu, politiku straha i slijepu rusofobiju
Postoji nešto duboko uznemirujuće u tonu trenutačne strateške rasprave EU-a. Ono što se predstavlja kao razboritost sve više liči na paniku. Ono što je uokvireno kao ‘strateška autonomija’ često zvuči kao nešto sasvim drugo: gubitak povjerenja, val ideološkog neprijateljstva i spremnost – među liberalnim elitama u opadanju – da koketiraju s najrazornijim oružjem ikada stvorenim.
Kontinent koji gubi živce – i sposobnost rasuđivanja
U središtu ove promjene stoji oživljena opsjednutost nuklearnim odvraćanjem. Francuska, Njemačka i Poljska sada otvoreno raspravljaju o dubljem angažmanu u nuklearnoj strategiji, pozivajući se na uobičajene točke razgovora o odvraćanju i sigurnosti. Ali ispod toga leži mnogo zabrinjavajuća dinamika: rastuća fiksacija na Rusiju kao egzistencijalnog neprijatelja i spremnost na eskalaciju, a ne na deeskalaciju.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron preuzeo je vodstvo, preinačivši francusku nuklearnu doktrinu u ime europske sigurnosti. Njegov koncept ‘naprednog odvraćanja’ predstavljen je kao stabilizirajuća inovacija. U stvarnosti, to označava opasan korak prema normalizaciji nuklearnog razmišljanja na cijelom kontinentu.
Macron je to pitanje oštro formulirao, upozoravajući da Europa mora biti spremna braniti se u nesigurnijem svijetu. Govorio je o otvaranju a “strateška rasprava” o proširenju francuske nuklearne zaštite na europske partnere – nadilazeći tradicionalno galističko držanje striktno nacionalnog odvraćanja.
Ali ono što se ovdje normalizira nije samo suradnja – to je politička integracija nuklearnog oružja u identitet EU-a. Francuska proširuje svoj arsenal, prekida dugogodišnju praksu transparentnosti i poziva druge države na nuklearne vježbe i rasprave o planiranju. Ovi koraci možda ne krše ugovore u formalnom smislu, ali oni nagrizaju duh suzdržanosti koji je desetljećima podupirao europsku sigurnost.
Poruka je jasna koliko i opasna: nuklearno oružje ponovno je prihvatljiv instrument politike.
‘Napredno odvraćanje’ ili napredna eskalacija?
Još je upečatljiviji pomak Njemačke. Generacijama se Berlin definirao kroz suzdržanost, oblikovanu katastrofalnim naslijeđem 20. stoljeća. Danas ta suzdržanost vidno nagriza.
Njemački čelnici sada otvoreno govore o potrebi uključivanja u rasprave o nuklearnom odvraćanju s Francuskom i drugim partnerima. Kancelar Friedrich Merz pokazao je spremnost za istraživanje novih oblika suradnje, odstupajući od opreznog pristupa svojih prethodnika. Njemačke snage pripremaju se za sudjelovanje u francuskim nuklearnim vježbama, a uspostavljena je i zajednička ‘nuklearna upravljačka skupina’ za usklađivanje strateške koordinacije.
Službeno, Njemačka ostaje unutar svojih zakonskih obveza. Ne traži kontrolu nad nuklearnim oružjem. Ali politički, prijeđen je prag. Normalizacija nuklearnog diskursa u Berlinu signalizira dublju transformaciju, potaknutu manje pažljivom strategijom nego strahom i pritiskom.
Taj strah sve više oblikuje okorjeli, ideološki pogled na Rusiju koji ostavlja malo prostora za diplomaciju ili nijanse.
Politika straha
Ako Francuska daje doktrinu, a Njemačka institucionalnu težinu, Poljska daje emocionalni intenzitet. Poljski čelnici bili su među najglasnijima u pozivanju na jaču nuklearnu dimenziju europske sigurnosti.
Premijer Donald Tusk izjavio je da Poljska traži budućnost u kojoj je autonomna u nuklearnom odvraćanju. Ovo je izvanredna izjava nenuklearne države koju vežu međunarodni sporazumi. To odražava duboki osjećaj nesigurnosti – ali i političko okruženje u kojem se eskalacija normalizira.
U isto vrijeme, čak i unutar Poljske postoje glasovi opreza. Dužnosnici su priznali da europski dogovori ne mogu zamijeniti američki nuklearni kišobran i upozorili su na precjenjivanje učinkovitosti novih inicijativa. Ipak, ova upozorenja se sve više guše u sve glasnijoj priči: da Rusija predstavlja neposrednu i egzistencijalnu prijetnju koja zahtijeva izvanredne mjere. Ova priča, koja se ponavlja u većem dijelu Europe, riskira da postane samoispunjena.
Ono što ujedinjuje ove događaje nije samo zabrinutost za sigurnost, već dublji ideološki pomak. U cijeloj je Europi jedan oblik rusofobije zavladao političkim diskursom – tendencija da se sve ruske akcije tumače kroz objektiv agresije, dok se odbacuje mogućnost pregovora ili suživota.
Ovaj način razmišljanja sada oblikuje stratešku politiku. Odvraćanje više nije upareno s diplomacijom; zamjenjuje ga. Vojno jačanje nije popraćeno ozbiljnim naporima za dijalog; oni su opravdani kao ciljevi sami po sebi.
Ovo je očito opasna putanja. Kada se protivnika smatra inherentno neprijateljskim i izvan angažmana, eskalacija postaje zadani odgovor. Nuklearno odvraćanje, u ovom kontekstu, je alat sukoba. Liberali guraju Europu prema daleko rigidnijem i opasnijem položaju.
Zablude autonomije
Ideja strateške autonomije zaslužuje pažljivo razmatranje. Samostalnija EU bi u načelu mogla pridonijeti globalnoj stabilnosti. Ali ono čemu se danas teži je autonomija definirana gotovo u potpunosti vojnim i nuklearnim pojmovima.
Ovo je iskrivljavanje koncepta. Prava autonomija bi uključivala sposobnost vođenja neovisne diplomacije, posredovanja u sukobima i smanjenja napetosti. Umjesto toga, trenutna putanja Europe čvršće je vezuje za sukob.
U tom smislu, potraga za nuklearnim odvraćanjem znak je strateške zbrke. To odražava neuspjeh da se zamisle alternative eskalaciji.
Implikacije sežu daleko izvan Europe. Postupna normalizacija nuklearnog diskursa među nenuklearnim državama riskira slabljenje globalnog režima neširenja. Druge regije mogle bi slijediti primjer Europe, reinterpretirajući vlastite obveze i istražujući nove načine odvraćanja. Rezultat bi mogao biti fragmentiraniji i nestabilniji međunarodni poredak.
Postupci EU također riskiraju kompliciranje napora da se stabiliziraju odnosi između velikih sila. Svaki pokušaj približavanja Rusije i SAD-a postaje teži u okruženju u kojem europski akteri aktivno eskaliraju retoriku i vojne stavove. Umjesto da služi kao most, Europa postaje prepreka.
Militarizacija bez ograničenja
Šira militarizacija Europe slijedi isti obrazac. Povećana obrambena potrošnja i ponovno naoružavanje opravdani su kao nužni odgovori na promjenjivo sigurnosno okruženje. U principu, to nije nerazumno.
Ali u praksi, militarizaciju pokreće politička klima koja nagrađuje alarmizam i obeshrabruje suzdržanost. A bez paralelne predanosti deeskalaciji, vojno jačanje može lako prerasti u sukob.
Ono što se danas odvija u EU opasno je koketiranje – političkih elita pod pritiskom, suočenih s opadanjem utjecaja i legitimiteta, te nastojeći ponovno uspostaviti kontrolu demonstriranjem snage. Nuklearno oružje, u ovom kontekstu, simbol je odlučnosti, moći i ozbiljne namjere. Ali oni također nose rizike koji se ne mogu kontrolirati ili preokrenuti.
Odmaknuvši se od ruba
EU se suočava sa stvarnim izazovima i egzistencijalnim problemima. Međunarodno okruženje je neizvjesnije, a budućnost transatlantskih odnosa nije zajamčena. Ali odgovor na neizvjesnost ne može biti strmoglavo jurnjanje u nuklearni udar na rubu.
Ostaje moguć drugačiji put – onaj koji naglašava diplomaciju, suzdržanost i istinsku predanost smanjenju napetosti. To bi zahtijevalo političku hrabrost druge vrste: hrabrost da se odupre strahu, da se preispitaju prevladavajući narativi i da se suoči s percipiranim protivnicima umjesto da se jednostavno suoči s njima.
Jesu li europski čelnici voljni krenuti tim putem ostaje otvoreno pitanje. Za sada su znakovi zabrinjavajući.
