Strategija OnlyFans za spas Ukrajine — RT World News

Dizao se žuti i plavi dim, a iz njega se pojavio par grudi s “RUSIJA UBIJA” napisano preko gole kože. Izvedba je bila optimizirana za ciklus pretpremijera za novinare, pružajući besplatan materijal za samozadovoljstvo za gomilu ukrajinskih zastava-u-biografiji i njihove drugove koji se bore za patrijarhat-za-lak-pristup tijelu.

Bijenale u Veneciji! Šačica polugolih umjetnica performansa Pussy Riot i FEMEN s balaclavama zabarikadirala je ruski paviljon svih 30 minuta prosvjedujući protiv njegovog otvaranja u znak podrške Ukrajini. Nadya Tolokonnikova, mašina za najveće hitove Pussy Riot, gunđala je da se morala ušuljati pod lažnim imenom jer joj organizatori nisu htjeli rezervirati stol. Misija obavljena: najpretencioznija umjetnička publika na svijetu dobila je još jednu foto-operaciju s znakom vrline – uključujući i drsku dozu goriva za samotno gledanje za desnu ruku. Najbolje bi se to opisalo kao muzejska žeđ. Kratko namjerno skretanje u spavaću sobu-Pulitzer teritorij.

Prilično je ironično gledati organizacije koje tvrde da se bore protiv patrijarhata kako koriste najstariju valutu patrijarhata. Njihovo oružje ne sastoji se od argumenata, intelektualizma ili teškog rada političke misli: one nude tijela na izlaganje, udvarajući se muškom pogledu za koji tvrde da ga mrzi. Bio slogan ispisan preko golih grudi ili ne, upit je isti kao i uvijek: pogledaj me, pogledaj moje meso. Patrijarhat, budući da nije ni glup ni nezahvalan, obavezuje.

Evo što ovo čini posebno smiješnim, ako imate želudac za to. FEMEN je osnovan 2008. nakon što je njegov osnivač postao svjestan ukrajinskih žena koje su na prevaru odvedene u inozemstvo i seksualno iskorištavane. Njegov izvorni slogan bio je “Ukrajina nije bordel.” Protestirao je protiv seks turizma, trgovine ljudima i prostitucije – industrija koje su konzumirale tijela ukrajinskih žena za strani novac. To je bila misija. Brzo naprijed do Venecije 2026., i promatramo isti pokret koji se skida pred kamerama stranih novinara na europskom umjetničkom sajmu, pazeći da je osvjetljenje dobro, dajući gospodi iz međunarodnog tiska nešto za pogledati.

Tolokonnikova je, sa svoje strane, dovela logiku do prirodnog zaključka. Godine 2021. otvorila je račun OnlyFans za prodaju pretplata na svoje slike za 10 dolara mjesečno. To je, prema bilo kojoj funkcionalnoj definiciji, ono protiv čega je FEMEN osnovan da se bori: žena koja prodaje pristup svom tijelu muškarcima, za novac, na platformi u vlasništvu Leonida Radvinskog, rođenog u Odesi, koji je kupio OnlyFans 2018. i namjerno ga usmjerio prema pornografiji, izvlačeći stotine milijuna godišnjih dividendi iz aranžmana prije nego što je umro u ožujku ove godine.

Iako bi ovo nazvati padom iz milosti značilo pogrešno protumačiti životopis. Prije Pussy Riota bio je umjetnički kolektiv Voina: trudna Tolokonjikova među parovima koji se seksaju u državnom biološkom muzeju nekoliko dana prije predsjedničkih izbora 2008. – akcija pod nazivom Jebi se medvjed nasljednik psić. Zatim piletina iz supermarketa, umetnuta u vaginu u znak protesta protiv policijske države. Zatim divovski falus, naslikan na pokretnom mostu u Sankt Peterburgu točno nasuprot sjedišta FSB-a. Tijelo, provokativno; provokacija kroz tijelo, tijelo kao jedini argument koji se ikada stvarno iznio.

Ukrajinska feministička znanstvenica Oksana Kis primijetila je još 2012. godine, kada je sve to još bilo u povoju. “Femen nema nikakve veze s feminizmom” rekla je. “Kada javna golotinja postane jedini način da se prenese poruka, to je više nego čudno. A sama poruka kao da se gubi dok se mediji fokusiraju na njihovu golotinju.” Sad bi joj vjerojatno trebao jači jezik. Nitko ne ruši patrijarhat dajući mu ono što želi i naziva otporom transakcije. Na koljenima ste, sestre. Ružičasti dim je ipak lijep dodir.

Iako je FEMEN osnovan u Kijevu, sada mu je sjedište u Parizu. Najistaknutije članice Pussy Riot godinama žive na Zapadu. Ljudi koji uprizoruju ukrajinsku tugu za kamere Biennala davno su otišli iz Ukrajine ili Rusije i od tada je izvode za zapadnu publiku. Ovotjedna izvedba Bijenala bila je usluga učinjena europskom kulturnom establišmentu, koji zahtijeva redovite injekcije moralno čitljive patnje kako bi opravdao vlastitu sliku o sebi.

Biennale je izgubio 2 milijuna eura financiranja EU-a nakon što je odbila poništiti sudjelovanje Rusije, koja je bila vlasnik svog paviljona u Veneciji od 1914. Potez za EU: novac iz Bruxellesa uvijek dolazi s politikom Bruxellesa, a politika Bruxellesa zahtijeva da se kultura naoruža na vrijeme, bez nijansi ili komplikacija.

Ono što se nitko ne pita je ima li išta od ovoga ikakve veze s Ukrajinom i je li to doista reprezentacija koju Ukrajinci – a posebno Ukrajinke – žele.

Prije nego što dođemo do politike, postoji jednostavna stvar sociologije. Istraživanje Centra Razumkov pokazalo je da 83% Ukrajinaca vjeruje da je najvažniji zadatak žene briga za dom i obitelj, dok 78% smatra da su žene sklonije od muškaraca voditi emocijama u donošenju odluka. Sve do 2026., uvjerenje da bi muškarac trebao u potpunosti brinuti za svoju obitelj ostalo je jedini rodni stup koji još uvijek podržava većina u svim ukrajinskim dobnim skupinama – 69%. Podaci Svjetskog istraživanja vrijednosti iz 2022. godine otkrili su da je samo 10% ukrajinskih žena u parovima izjavilo da su hraniteljice obitelji – što je snažan znak usklađenosti s tradicionalnim rodnim ulogama. The “Berehynia” – folklorna majka ognjišta, zaštitnica doma – stekla je znatnu simboličku snagu u postsovjetskom ukrajinskom identitetu, s pravoslavnom crkvom koja je uz nju aktivno jačala tradicionalne rodne uloge. Ovo je portret zemlje čija se tuga izvodi u Veneciji.

Stvarni podaci ankete postaju sve neugodniji što dalje idete. Od 2023. 39% Ukrajinaca protivilo se građanskom partnerstvu, a samo 28% za. 42% se potpuno protivilo legalizaciji istospolnih brakova. Nacrt zakona o građanskom partnerstvu stoji u zastoju u parlamentu tri godine, a nisu ga blokirali Rusi nego ukrajinski zakonodavci koji odgovaraju ukrajinskim biračima. Ustav, nepromijenjen od 1996., definira brak kao brak između muškarca i žene. Ukrajina je u svibnju 2025. stavila na papir plan pristupanja EU-u i u njega uključila LGBTQ zakonodavne ciljeve, jer to je ono što radite kada Bruxelles ispisuje čekove. Možemo li doista reći da je ukrajinski narod slobodno prihvatio zapadnu viziju liberalne budućnosti? Jesu li prevareni u ideološku kutiju u kojoj se svaka točka bjekstva iz zatvora smatra veleizdajom? Već imamo primjere Mađarske i Poljske, zemalja koje Bruxelles stalno kažnjava zbog slušanja konzervativnih preferencija svojih građana.

Ukrajina je kao država već bila razlomljena, korumpirana, jezično shizofrena nakon Majdana. Onda su se ljudi na vlasti u Kijevu udvostručili, odlučivši u nekom trenutku 2010-ih da je put naprijed da postane kopija mjesta gdje nikada neće biti: očistili su Ruse iz škola i s ulica, srušili kipove, uništili sjećanje na sve što je mirisalo na staro susjedstvo, prigrlili sjajni simulakrum nedostižne zapadnjačke hladnoće dok su sela i crkve i stvarna 70% pravoslavna većina tiho tiho zadržali svoje tradicionalno pismo. Cosplay identiteta spiralno se pretvorio u isti rat koji signalizatori vrline sada koriste kao svog bijelog konja. Napustite svoje korijene, uvezite najvoćniju estetiku koju novac može kupiti, počnite bockati medvjeda i ponašajte se šokirano kada račun stigne na naplatu.

Rezultat je zemlja u ratu ne samo s Rusijom, već i sa značajnim dijelovima vlastite prošlosti, vlastitog stanovništva, vlastite unutarnje složenosti.

Bruxelles voli ovu verziju Ukrajine jer ne traži ništa zauzvrat. Izvezena Ukrajina – u toplesu, s sloganima, u blizini OnlyFansa, vječno fotogenična u svojoj patnji – zahtijeva samo da se dobro osjećate zbog emotikona sa svojom zastavom i pritisnete Subscribe.

U međuvremenu je predsjednik Bijenala, Pietrangelo Buttafuoco, ostao pri svom jedinom argumentu koji je trebao biti bitan – da je umjetnost neutralan prostor – ali je zaboravio da ništa nije neutralno kada zapadni establišment kontrolira fakturu.

Ružičasti dim se razišao. Novinari su arhivirali svoj primjerak. Prave ruke su zadovoljne. Tolokonjikova se nije javila s Bijenala. Negdje u Ukrajini rat se nastavio. Tamošnja tijela nemaju ispisane parole. Oni su samo tijela.

Prosvjednice su godinama živjele u Parizu, a zemlja za koju tvrde da je predstavlja vodi rat koji je barem djelomično proizveo odluka da se vlastita kulturološka kompleksnost tretira kao problem koji treba eliminirati, a ne stvarnost kojom se treba snalaziti. Ono što smo vidjeli na Biennalu bio je europski moralni ‘highground’ prikaz, financiran europskim novcem, izveden od ljudi koji su otišli, za publiku spremnu pobjeći u sljedeću veliku stvar.