Tragična smrt pacijenta Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju “Sveti Ivan” u zagrebačkom Jankomiru otvorila je pitanja zakonitosti primjene mjera prisile, educiranosti zdravstvenog osoblja i postupanja u slučaju iznenadne smrti pacijenta. Gosti HRT-ove emisije Otvoreno upozorili su da postupci prikazani na dostupnim snimkama odstupaju od pravila struke te istaknuli važnost jasnih protokola, pripreme osoblja i utvrđivanja svih okolnosti tragedije.
Sunčana Roksandić, profesorica na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednica Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, izrazila je sućut obitelji preminulog pacijenta te naglasila da još nisu poznate sve okolnosti slučaja. Prema dosad dostupnim snimkama i fotografijama, smatra da je postupanje osoblja znatno odstupalo od onoga što propisuju Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i pravilnik o primjeni mjera prisile.
Naglasila je da će istraga tek utvrditi pojedinačnu odgovornost, ali i da zakonski okvir obvezuje samu ustanovu na organizaciju sigurnog postupanja. Mjere prisile, pojasnila je, moraju se provoditi tako da su zaštićeni vitalni organi pacijenta, uz jasno određenu osobu koja vodi tim i odgovarajuću edukaciju zaposlenika. Važna je i podrška osoblju nakon stresnih intervencija. Prema njezinim riječima, slučaj otvara niz pitanja o tome kako je postupanje organizirano i što je dovelo do tragičnog ishoda.
Hrabar: Jastuk na licu pacijenta ni u jednom slučaju
Psihijatar Željko Hrabar, voditelj Odjela za mušku akutnu psihijatriju Neuropsihijatrijske bolnice „Dr. Ivan Barbot” u Popovači, istaknuo je da ne postoji situacija koja bi opravdala pritiskanje jastuka na lice pacijenta ili udaranje pacijenta. “U nikakvom scenariju to ne dolazi u obzir”, poručio je. Objasnio je da pacijenti zbog svojeg zdravstvenog stanja mogu reagirati agresivno, uključujući udaranje, griženje ili pljuvanje, no zdravstveni radnici ne smiju uzvraćati istim ponašanjem.
Na temelju 35 godina iskustva u psihijatriji naglasio je važnost pripreme za krizne situacije. Iako stres i adrenalin mogu utjecati na reakcije osoblja, smatra da se rizik od pogrešaka može znatno smanjiti edukacijom, unaprijed dogovorenim postupcima i jasnom podjelom zadataka. “Svaki pacijent je individua za sebe. Ne znamo kako će u jednom trenutku reagirati. Moramo biti spremni na sve, imati pripremljena sredstva i unaprijed dogovoriti što ćemo napraviti ako dođe do takvih situacija”, rekao je Hrabar.
Dodao je da je u kriznoj situaciji ključno postupati brzo i učinkovito, ali u skladu s pravilima struke. Ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan Mladen Mavar rekao je da ga je slučaj u Jankomiru šokirao, osobito nakon što su se pojavile snimke postupanja prema pacijentu. Istaknuo je da zdravstveni radnici u psihijatrijskim ustanovama moraju biti posebno educirani, strpljivi i sposobni razumjeti reakcije pacijenata. “Čudi me kako je agresija tog osoblja prešla granicu i, nažalost, završila smrću”, rekao je Mavar, komentirajući dostupne informacije o slučaju.
Posebno zabrinjava izostanak reakcije osoblja
Govoreći o protokolu nakon smrti pacijenta u psihijatrijskoj ustanovi, objasnio je da mrtvozornik najprije utvrđuje smrt, nakon čega se obavještava obitelj. Daljnje postupanje ovisi o okolnostima. Ako je smrt iznenadna, nasilna, nastupila nakon intervencije ili njezin uzrok nije poznat, provodi se obdukcija. Mavar je naglasio da se ona u zakonom propisanim slučajevima mora obaviti i ako obitelj to ne želi.
“Kad dođe do iznenadne smrti, nasilne smrti ili smrti koju nitko nije očekivao, odnosno kada se ne zna uzrok smrti, tijelo se šalje na obdukciju. Ako se sumnja na nasilnu smrt, obavještava se i policija”, pojasnio je. Sunčana Roksandić istaknula je da je jedan od najuznemirujućih dijelova snimke iz Jankomira izostanak reakcije drugih osoba koje su bile u prostoriji. “Kada vidimo jastuk na glavi i nedostatak empatije koji pokazuje snimka, to je zaista zabrinjavajuće”, rekla je, naglasivši da će istraga tek utvrditi sve okolnosti i odgovornost pojedinaca.
Podsjetila je da liječnik koji određuje mjere prisile, odnosno voditelj tima, mora osigurati da pacijent tijekom postupka može nesmetano disati. Smatra da nadležna tijela trebaju posebno istražiti i pitanje nepružanja pomoći. Psihijatar Željko Hrabar detaljno je opisao kako se na njegovu odjelu postupa s pacijentima koji pokazuju agresivno ponašanje. Ono se može pojaviti već prilikom prijema, premještanja na odjel ili kad pacijent shvati da mora ostati u bolnici. No, s njim treba sjesti i razgovarati te mu objasniti što će se dogoditi jer se agresija u većini slučajeva može smiriti razgovorom, čime se izbjegava fizičko sputavanje i čuva odnos povjerenja između pacijenta i osoblja. Ako procijeni da bi sputavanje ipak moglo biti nužno, tim se unaprijed priprema. Određuje se prostorija i krevet, pripremaju posebne tekstilne trake s magnetskim kopčama te terapija koju propisuje liječnik.
Mjera sputavanja je točno propisana
Hrabar je objasnio da nastoji razgovarati s pacijentom i prije dolaska na odjel te, kada je potrebno, odrediti terapiju radi smanjenja uznemirenosti. Ako razgovor ne uspije i pacijent postane agresivan, osoblje postupa prema unaprijed dogovorenim ulogama. “Tehničari čekaju moj znak. Svaki je zadužen za određeni ekstremitet, koji pridržava rukama, bez udaranja i stiskanja. Jedan od tehničara zatim pacijenta sputava magnetskim trakama”, opisao je. Kada je pacijent sigurno sputan uz krevet, primjenjuje se pripremljena terapija radi smanjenja agresije.
Hrabar je ponovno naglasio da je svaki pacijent drukčiji te da postupanje treba prilagoditi njegovu trenutačnom stanju. Pritom je razgovor, kad god je moguć, prvi izbor, a fizičko sputavanje mjera kojoj se pribjegava tek kada se opasno ponašanje ne može drukčije zaustaviti. Ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan Mladen Mavar rekao je da u njegovoj ustanovi videonadzor postoji u prostorijama za izolaciju i sputavanje pacijenata. Osoblje ih dodatno provjerava svakih 10 do 15 minuta, a njihovo se stanje prati i kamerama. Na pitanje bi li u slučaju iznenadne smrti pacijenta čekao dva tjedna da pregleda snimku, odgovorio je da ne bi.
Govoreći o učestalosti sputavanja, naveo je da bolnica svakih šest mjeseci dostavlja Ministarstvu zdravstva izvješća o primjeni tih mjera. Prema njegovim riječima, tijekom 2024. i 2025. godine u ustanovi je bilo prosječno oko 14 sputanih pacijenata, uz prosječno trajanje sputavanja od desetak sati. Mavar ističe da se broj takvih postupaka smanjuje, čemu pridonose odgovarajuća terapija, komunikacija s pacijentima i bolji uvjeti boravka. Upozorio je i na zahtjevnost rada u psihijatriji, gdje osoblje može biti izloženo iznenadnim agresivnim reakcijama pacijenata, ali smatra da se zbog slučaja u Jankomiru ne smije zanemariti pozitivan rad psihijatrijskih ustanova u skrbi za oboljele.
Roksandić: Moguće zataškavanje otvorilo bi nova pitanja odgovornosti
Sunčana Roksandić upozorila je da bi eventualno zataškavanje okolnosti smrti pacijenta u Jankomiru, ako se potvrdi u istrazi, otvorilo dodatna pitanja kaznene i profesionalne odgovornosti. Pojasnila je da Kazneni zakon, uz kaznena djela protiv života i tijela, predviđa i odgovornost za nesavjesno liječenje, a u određenim okolnostima odgovarati mogu i pravne osobe. Odgovornost pritom može proizlaziti ne samo iz postupanja nego i iz propuštanja radnji koje je netko bio dužan poduzeti.
“Kada dođe do pogrešaka ili drugih namjernih i nenamjernih propusta, netko tko je na vrhu mora istražiti što se dogodilo”, istaknula je. Podsjetila je da se nakon svake primjene mjera prisile mora analizirati postupanje, a izvanredni događaji i smrt pacijenta zahtijevaju odgovarajuće obavještavanje nadležnih tijela. Naglasila je i važnost informiranog pristanka na liječenje. Osobe s duševnim smetnjama imaju pravo na potpune informacije i sudjelovanje u odlukama o vlastitom liječenju kada mogu razumjeti njihove posljedice, čak i ako im je poslovna sposobnost ograničena. Roksandić je zaključila da će istraga pokazati je li u slučaju Jankomir bilo pokušaja prikrivanja činjenica i postoji li osnova za dodatnu odgovornost.
