Predstava Snovi izgubljenih godina Lerova je kazališna avantura koja, dosluhna prepoznatljivoj scenskoj poetici ovog dubrovačkog teatra, iznova otvara i propituje nostalgične i elegične slike podneblja i prizore izgubljenih, skrivenih i tajenih albuma uspomena upisanih u godine onih koji ne zaboravljaju. Poetski amarkord sjetnih i melankoličnih prizora o prolaznosti, neostvarenim ljubavima, tugama i sjetama koje ostaju snovima i, zajedno s njima, razasute u izgubljenim spomenarima i proživljenim godinama. Za utjehu onima koji pamte i ne broje rođendane. Onda kada su svi satovi stali a juga i maestrali obrisali suze. Lirska teatarska priča o ženama koje čekaju, sanjaju, mole i ostaju same prebirući po vlastitim alibijima, neostvarenim susretima, ljubavima i sjetama. Prepuštene tišinama, tamama i fobijama u kojima, uzaludno, traže smisao i izgovore. Uspomene se ne mogu, kao ljudi, odseliti negdje i ne vratiti se. One u ovom Gradu žive u svakom uzdahu onih preostalih. Ostajući sklonjene u imaginarnom vlastitom utočištu u kojem slute, žude i traju. Same „sa svima dolazećima dolaze / i sa svima odlazećima odlaze“. Spominjući, snivajući, oplakujući i rezimirajući i ne samo svoje životne razbrajalice. Svemu i svima usprkos. U Snovima izgubljenih godina. I ne samo njima.
Uz redatelja Davora Mojaša, autorski tim čine kostimografija Dubravka Lošić, autor glazbe Petar Obradović, scenografiju Mato Brnjić, oblikovatelj svjetla Antonio Ljubojević, ton Melko Dragojević, produkcija i organizacija Ksenija Medović, a grafički dizajn Nora Mojaš.
Igraju: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Barbara Damić, Barbara Horvat, uz glas Zijada Gračića.
Predstava je premijerno izvedena 25. studenog 2024. u Teatru Lero u Lazaretima, a ostvarena je uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Dubrovnika.
Davor Mojaš rođen je u Dubrovniku 1952., a svoj teatarski i redateljski opus gotovo isključivo veže uz Studentski teatar Lero u kojem je od 1975. redateljski ostvario šezdesetak predstava, dvadesetak autorskih projekata, desetke scenskih programa i svekolikih raznih događanja. Na scenu je postavio djela Čehova, Brechta, Šehovića, Vvedenskog, Rozewicza, Jarryja, Držića i drugih, a od 1990. i ciklus vlastitih autorskih projekata (Proljeće, Stanje Lune, Možda vjetar?, Valcer, Tango, Ruže s juga itd.). Režirao je i u Kazalištu Marina Držica, HNK I. pl. Zajca i Teatrinu te je pisao scenarije i režirao razna prigodna i druga umjetnička događanja. Trideset i tri godine bio je novinar i urednik na Hrvatskom radiju Radio Dubrovniku, a 2017. dobio je i Nagradu Grada Dubrovnika.
