Američko-ruski odnosi u kontekstu ukrajinskog rata opet su u središtu svjetske političke i medijske pozornosti nakon što ih je s tog položaja privremeno detronizirao Trumpov mirovni sporazum za Gazu. On se već susreće s ozbiljnim problemima unatoč pretencioznim svečanostima održanima Trumpu u čast u izraelskom Knessetu i egipatskom Sharm el-Sheikhu. Naime, zasad se čini da je Trump jedino uspio spasiti Benjamina Netanyahua. Prije svega, sporazum s Hamasom potpuno je otupio oštricu međunarodnih napada na izraelskog čelnika zbog potpuno neprihvatljivog načina vojnih djelovanja protiv Palestinaca u pojasu Gaze koje se više nije dalo ama baš ničim opravdati pred domaćom javnošću.
Osim toga, doveo je i do oslobađanja izraelskih talaca koje je zatočio Hamas – što je od početka bila Netanyahuova izlika za rat kojom je itekako manipulirao i izraelskom i svjetskom javnošću. Sada je Netanyahu iznova ojačao svoje pozicije i vani i kod kuće, gdje je primirio oporbu. Održao je riječ, vratio preostale žive taoce svojim obiteljima, a Hamasu zadao, iako još ne konačni, ali sigurno snažan vojni udarac.
Dalje od toga Trumpov plan teško će doći. To potvrđuju i prošlotjedni prvi napadi nakon sporazuma. Hamas je najprije likvidirao dvojicu izraelskih vojnika, nakon čega je Izrael ponovno bombama zasuo Gazu, ne birajući previše gdje će one padati. Istodobno je Hamas poručio kako se neće razoružati. Tim više što Trumpov plan i ne spominje uspostavu suverene palestinske države u sklopu dvodržavnog rješenja temeljenog na UN-ovu modelu podjele Palestine i uspostave moderne Države Izraela.
Grubi pritisci
Tema ove analize bit će ipak američko-ruski odnosi. I to ne bez razloga. Jer o onome što će SAD i Rusija dogovoriti o Ukrajini i tamošnjem ratu ovisit će ne samo budućnost te zemlje nego i Europe, a definitivno će se odraziti i na cijeli svijet. Predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump, sada je to već posve jasno, od početka svoga drugog mandata s ruskim je predsjednikom Vladimirom Putinom zaigrao igru toplo – hladno.
Počeo je s grubim pritiscima na ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog, a paralelno i na ključne vođe EU-a i članica NATO saveza kao one koji su nekritički slijedili politiku njegova prethodnika Joea Bidena i Sjedinjene Države time dovele na rub trećeg svjetskog rata, odnosno neposrednog sukoba s Rusijom – kako je to Trump često izjavljivao i u predsjedničkoj kampanji, a i prije nje. Ubrzo je u telefonskim razgovorima s Putinom dogovorio i prvi sastanak američko-ruskog izaslanstva u Rijadu i time izazvao pravu paniku u Kijevu, Bruxellesu i ključnim europskim metropolama koje su se osjetile izdanima od saveznika bez kojeg se ne mogu natjecati s ruskim vojnim strojem niti će to moći još dugo.
Kad su se zbog nastale panike i prethodne histerije izazvane “neizbježnom ruskom agresijom” na zemlje NATO-a europske elite potpuno podredile Trumpu u političkom, obrambenom i trgovinskom smislu, on je prebacio svoju politiku prema Putinu u fazu “hladno”, zadovoljan pokorenim saveznicima. Ta bi faza, obilježena prijetnjama o uvođenju novih proturuskih sankcija, sekundarnih carina, isporukama novog oružja i sl., obično trajala do novog telefonskog razgovora s Putinom, kada bi Trump opet prelazio u fazu “toplo” jer bi bio “zadovoljan razgovorom s Putinom”. A ona bi obično trajala do novog kruga Trumpovih razgovora s europskim čelnicima, koji su se uvijek trudili požuriti ih, i tako redom. Sve do Trumpova i Putinova sastanka na Aljasci koji ih je šokirao.
Obrnuta stvarnost
U vezi s tim sastankom, koji je održan 15. kolovoza, važno je konstatirati kako je Trump tada prvi put priznao da bi prije postizanja mira trebalo ukloniti uzroke koji su do rata doveli, a to je već dugo glavni ruski preduvjet. No ubrzo je, nakon razgovora s europskim dužnosnicima koji su žurno doletjeli u Washington, reterirao i vratio se svom prijašnjem mirovnom planu za zaustavljanje rata na crtama bojišnice, što je Moskvi potpuno neprihvatljivo.
Uskoro su, početkom rujna, počeli novi snažni ruski zračni napadi po cijeloj ukrajinskoj energetskoj i vojnoj infrastrukturi te morskim lukama. Ukrajinci su odgovorili napadima dronovima u dubinu Rusije po njezinoj energetskoj infrastrukturi, prije svega rafinerijama, a Trump je počeo prijetiti da će Kijevu isporučiti američke dalekometne rakete Tomahawk – isto onako “bi – ne bi”. Sve je to znak da Trump zapravo nema nikakve jasne i konzistentne strategije za rješavanje ukrajinskog problema, već važe argumente za i protiv ovog ili onog poteza, a odluku donosi ovisno o tome koja ga strana uspije više uvjeriti u što. On osobno nama kapaciteta za strateško sagledavanje dubine ukrajinskog problema, niti za to ima vremena.
Njemu je samo važno “završiti rat i zaustaviti daljnje ubijanje ljudi”, a ako je za to moguće još i dobiti Nobelovu nagradu za mir – tim bolje. Kada je riječ o ukrajinskim napadima na ruske energetske objekte, očito je Kijev za njih dobio dozvole i instrukcije zapadnih kuratora jer se u tamošnjim političkim krugovima općenito smatra da bi oni mogli dovesti do značajnih financijskih posljedica za ruski proračun. To bi onda, u konačnici, smatra se, dovelo do Putinova popuštanja i prihvaćanja Trumpova mirovnog plana.
Mogući kompromisi
Taj bi plan o zamrzavanju rata na crtama bojišnice duge oko 1200 kilometara bez bilo kakvog prethodnog rješavanja problema strateške sigurnosti Rusije u odnosu s NATO-om i budućeg položaja Ukrajine de facto bio potpuni Putinov poraz i kapitulacija koju ne bi mogao politički preživjeti. Rusija bi se osramotila pred svijetom i mogla dugoročno, a vjerojatno i zauvijek, zaboraviti na status jedne od vodećih geopolitičkih sila svijeta uz SAD i Kinu. Druge bi joj zemlje, iz tzv. Globalnog juga, koje u nju i Kinu sada polažu velike nade vezane uz preoblikovanje dosadašnjeg unipolarnog u multipolarni svijet, vrlo brzo počele okretati leđa, što bi pak dovelo do potpune međunarodne izolacije Rusije s posljedičnom predajom svog suvereniteta novim vladarima svijeta, ali još vjerojatnije i do raščlanjivanja Rusije na etničko-religioznoj osnovi koja bi značila i njezin konačni kraj.
Jer u tom bi slučaju bilo opravdano pretpostaviti kako bi ovoga puta, nakon poluuspješnog eksperimenta s raspadom SSSR-a, Zapad bez oklijevanja pokušao konačno uništiti svog ključnog suparnika u proteklih nekoliko stoljeća – ne samo na europskom tlu. Dakle, Putinov pristanak na Trumpov mirovni sporazum za Rusiju bi bio fatalan, i to u Moskvi svi znaju. Naravno, i u Washingtonu dobro znaju da to u Moskvi znaju pa će ovu igru “toplo – hladno” s Putinom Trump nastaviti sve dok ne vidi stvarnu, a ne fingiranu rusku odlučnost da svoje interese u Ukrajini brani svim raspoloživim sredstvima i po svaku cijenu.
Zasad u Washingtonu očito smatraju da do toga neće doći, tj. Putinove pristanke na razgovore i moguće kompromise još smatraju njegovom slabošću ili neodlučnošću, a ne odgovornim ponašanjem državnika koji želi spriječiti globalnu katastrofu. I dok god bude tako, zbog, prema mom mišljenju, kratkovidnosti stratega, nastavit će se “igre bez granica” s Putinom, tj. pomaganje Ukrajini svim sredstvima do prisiljavanja Rusije na prihvaćanje Trumpova plana.
Spojene posude
U takvim okolnostima pregovaranja i prekida pregovora, prijetnji isporukama Tomahawka te nastavka ruskog vojnog napredovanja na bojišnicama, uslijedio je novi Putinov telefonski poziv Trumpu – dva mjeseca nakon sastanka na Aljasci. Trump je opet bio “zadovoljan razgovorom” te je rekao kako su njih dvojica dogovorila novi sastanak – ovog puta u Budimpešti, možda već za dva tjedna. Prije toga, rekao je, sastat će se dva izaslanstva na nižim razinama, a najprije će telefonski razgovarati američki državni tajnik Marco Rubio i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Međutim, već za nekoliko dana Trump je objavio kako otkazuje planirani sastanak u mađarskoj prijestolnici jer za to nema vremena, a sve to nema ni smisla s obzirom na to da nema nikakvih pomaka s ruske strane koji bi vodili prema postizanju mira.
Na medijskoj konferenciji u Bijeloj kući s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom rekao je kako oduvijek smatra da Putin želi dobiti cijelu Ukrajinu, ali da Sjedinjene Države ne žele da on “dobije sve”. Odmah je dodao kako vjeruje da će Putin biti spreman na razgovore i istodobno objavio uvođenje američkih sankcija protiv dviju vodećih ruskih naftnih kompanija – Rosnjefta i Lukoila. Pritom je prilično cinično rekao kako se nada “da ove sankcije neće trajati dugo”. Na pitanje novinara misli li da će te sankcije pomoći da Putin prihvati njegov plan odgovorio je: “Ne znam!” Trump je sasvim sigurno u pravu kada kaže kako sastanak s Putinom u Budimpešti sada nema smisla. Ali ne zbog onoga na što on aludira, nego zato što bi takav sastanak istodobno morao riješiti brojne goruće probleme koji opterećuju američko-ruske odnose da bi sporazum o Ukrajini uopće mogao biti postignut i da bi zaživio.
Naime, ukrajinski je rat od samoga početka američko-ruski “proxy” rat. Stoga, ako će njihovi odnosi i nakon postizanja sporazuma ostati neprijateljski, onda taj rat nema smisla ni zaustavljati. Rusija od samog početka govori da je na ovaj rat bila prisiljena kako bi udaljila opasnost od svojih granica. Dakle, taj se rat vodi ili do potpune pobjede nekoga od njih ili do postizanja kompromisnih rješenja koja znače određenu stabilizaciju u odnosima između Moskve i Washingtona. To znači da je nemoguće riješiti ukrajinski rat bez rješenja temeljnih američko-ruskih odnosa. Ovdje je riječ o svojevrsnom “zakonu o spojenim posudama”.
Riskantna odluka
Kako god bilo, dan nakon Trumpove objave novih neugodnih sankcija protiv Rusije, Europska se unija nakon mjeseci pregovaranja usudila Rusiji konačno uvesti i svoj 19. sankcijski paket.
U njemu je najvažnije ukazati na točku koja se odnosi na zabranu uvoza ruskog ukapljenog plina (LNG) od 2027. Vrijedi ukazati i na stavljanje još stotinjak tankera iz ruske tzv. flote u sjeni na sankcijsku listu. Također su sankcionirane i četiri kineske kompanije koje uvoze rusku naftu.
Istodobno su se u Bruxellesu na summitu EU-a 23. listopada nastavile rasprave o donošenju konačne, vrlo riskantne odluke o korištenju zamrznutih ruskih državnih aktiva u Europi, najvećim dijelom u belgijskom depozitaru Euroclear, za kreditiranje Ukrajine i njezine obnove, čemu se zasad odlučno protivi još samo Belgija, bojeći se da će ona snositi i najveće posljedice. Ruski analitičari bliski Kremlju istog su dana objašnjavali kako Trumpove sankcije protiv Rosnjefta i Lukoila nemaju nikakve veze s Ukrajinom, već je riječ o američkom pokušaju krčenja globalnog energetskog tržišta za svoje kompanije uklanjanjem konkurentskih – prije svega ruskih.
To se, po njihovu mišljenju, odvija paralelno s političkim i trgovinskim pritiscima na ključne zemlje koje uvoze rusku naftu: Kinu, Indiju i Tursku, i povezane su s aktualnim trgovinskim pregovorima koje SAD s tim zemljama vodi. Kad je pak riječ o europskim sankcijama protiv ruskog ukapljenog plina, one se odnose isključivo na plin koji proizvodi ruska privatna tvrtka Novatek na poluotoku Jamal, na ruskom Arktiku. Kako je riječ o privatnoj kompaniji koja je proteklih godina dobivala državne subvencije s obzirom na strateški važan projekt s LNG-jem i nekoliko je godina bila oslobođena državnih davanja, ruski analitičari smatraju da će njezin gubitak europskog tržišta od 2027. imati minimalan učinak na ruski državni proračun. Osim toga, samo će ubrzati preusmjeravanje istog plina prema Dalekom istoku, prije svega Kini, koja je za to odavno zainteresirana. To će ionako biti u skladu sa strategijom povećanja energetske suradnje Kine i Rusije, dogovorenom početkom rujna na summitu Šangajske organizacije u Kini.
Veliki paradoks
Međutim, istodobno tvrde da ni taj europski potez zapravo nema veze s Ukrajinom, nego podilazi otvorenim ranijim zahtjevima Washingtona o europskom potpunom odbacivanju ruskog plina i potpunom prijelazu na američki ukapljeni. Ruski ukapljeni plin trenutačno je po količini drugi na tržištu EU-a, iza američkog. Paradoks je još veći što u Novatekovu projektu Yamal LNG sudjeluju i europske kompanije, prije svega francuske, koje su dugo lobirale u Bruxellesu da se sankcije za uvoz ruskog LNG-ja još ne uvode. Ali lobiranje je očito pokleknulo pod pritiskom geopolitičkih interesa.
Jer Europska će unija od 2027. time biti prisiljena uvoziti gotovo isključivo američki plin, koji je skuplji od ruskog plinovodnog kojega se već ranije odrekla, što će nedvojbeno povisiti cijenu ionako već preskupe energije koja u očaj baca europsku industriju jer više nije konkurentna. Kad je pak riječ o Kini, njezino ministarstvo vanjskih poslova odmah je nakon objave novih američkih sankcija protiv ruskih energetskih tvrtki objavilo kako će se Peking i dalje oštro protiviti jednostranim američkim sankcijama, tj. da će nastaviti surađivati s Rusijom.
Zapravo, ni spomenute sankcije EU-a protiv četiriju kineskih tvrtki ako nastave uvoziti rusku naftu neće u praksi imati negativan utjecaj na njih jer je riječ o tvrtkama koje posluju isključivo na kineskom tržištu pa se ne brinu zbog posljedica za inozemne poslovne akvizicije. Stigao je i Putinov odgovor na Trumpove sankcije protiv ruskih energetskih kompanija i odgodu summita u Budimpešti. Nove američke sankcije nazvao je neprijateljskim činom koji ne jača rusko-američke odnose, a neće značajno utjecati na ekonomsku situaciju: bit će nekih gubitaka, ali ruski energetski sektor je čvrst, poručio je ruski vođa.
Mogući napadi
Pritom je dodao: “Nove američke sankcije pokušaj su pritiska na Rusiju. Nijedna zemlja koja poštuje sebe nikada ništa ne radi pod pritiskom. Rusija je jedna od tih zemalja koje poštuju sebe.”
Prema Putinu, i spomenuti sastanak i mjesto njegova održavanja predložio je Washington, a ne Moskva. Ruski je vođa također komentirao izvješća o mogućim napadima dugog dometa duboko u Rusiju korištenjem američkih raketa Tomahawk. “To je pokušaj eskalacije, ali ako se takvo oružje bude koristilo za napad na ruski teritorij, odgovor će biti vrlo ozbiljan, ako ne i poguban. Neka razmisle o tome!”
Dakle – konačno smo došli dovde. Do trenutka istine. Prvo, je li Trump spreman ukrajinski rat pretvoriti iz Bidenova u svoj i u njemu pokušati pobijediti po svaku cijenu, čak i po cijenu rata SAD-a s Rusijom. I drugo, je li Putin spreman do kraja i svim sredstvima braniti ruske interese u Ukrajini objavljene početkom invazije na tu zemlju u veljači 2022., za koje je tvrdio da su od egzistencijalnog interesa za Rusiju? Europske elite još su na početku ukrajinskog rata napravile najskuplju i najgluplju stratešku pogrešku stavljajući ukrajinski sukob u potpunosti pod američke uzde. Nakon toga više ni o čemu ključnom nisu odlučivale nego moraju činiti što im Washington naloži, a uz to su se lišile i geopolitičke autonomije jer ih SAD sada čvrsto drži za gušu prijetnjom Putinovom Rusijom upravo preko ukrajinskog sukoba. I ne namjerava ih te prijetnje uskoro osloboditi.
Zašto i bi? Samo od potpisivanja za Europu krajnje neugodnog obrambenog sporazuma sa SAD-om u srpnju ove godine, europske članice NATO saveza platile su dvije milijarde dolara za američko oružje koje su potom isporučile Ukrajini. Tu, naravno, ne namjeravaju stati. Trump također, naravno, trlja ruke, kao i američki vojnoindustrijski kompleks i cijeli politički aparat koji je uključen u osiguranje njegovih poslova.
Neugodan sporazum
Europski građani, s blijedim oporbenim snagama, sve se slabije snalaze u nastaloj konfuziji jer ih se medijski bombardira vijestima o ratu u Ukrajini koji se svaki čas može prenijeti i u njihove zemlje i domove zbog Putina i njegove politike. Pritom i ne vide kako njihovi pojedini državnici – poput Emmanuela Macrona ili pak Freidricha Merza, koji kod kuće više ne uživaju gotovo nikakvu popularnost, već je riječ o pravom “antirejtingu” – plašeći svoje narode ratom zapravo spašavaju svoje potpuno promašene gospodarske, socijalne i migrantske politike zbog kojih bi ih inače krajnje nezadovoljni građani detronizirali i prije isteka mandata.
Ovako ljude paralizira strah od rata, a elite rade što hoće. Politika europskih elita i opasna mreža u koju su se uhvatili vlastitom nesposobnošću sada se svela na njihovu gotovo potpunu objavu rata Rusiji u svim mogućim segmentima – političkom, gospodarskom, medijskom i kulturološkom. Zapravo se svela na pitanje tko će prije potonuti – Rusija ili EU?
To je katastrofalna pozicija u koju su nas naše elite dovele: da se praktički zbog ukrajinskog rata sada brinemo hoćemo li svi u rat na Istočni front ili će nam on sam doći pred vrata. Podsjećam kako razgovor o tome, kao i o sudbini tada još predratne Ukrajine, tj. njezinu izvanblokovskom statusu, Rusija nije uspjela nametnuti Zapadu diplomatskim metodama ni krajem 2021. niti početkom veljače 2022.
Mađari ne žele ginuti za Ukrajinu
Koliko je sve ovo otišlo daleko, svjedoči i veliki prosvjedni skup u Budimpešti, održan 23. listopada, na dan uvođenja 19. sankcijskog paketa EU-a, pod nazivom “Ne želimo umrijeti za Ukrajinu”. Okupilo se više od 100.000 ljudi kojima se obratio osobno premijer Viktor Orban. Njega već dugo demoniziraju vladajuće elite u Europskoj uniji, a odnedavno i naša vlada i mediji, dok ga, zanimljivo, glorificira Donald Trump kojemu se spomenute europske elite pokornički klanjaju i čine sve što od njih traži.
Već se i na prvi pogled, a da ništa drugo ne znamo, može vidjeti kako u svemu ovome nešto opako ne štima i da neke nedokučive i snažne sile upravljaju procesima i potezima pomahnitalih političara – potpuno pogubljenih u “bespućima povijesne zbiljnosti”, kako glasi naslov knjige prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, koji je vrlo dobro razumijevao geopolitičke odnose i suprotstavljene interese između velikih sila, kao i njihov utjecaj na male zemlje i narode.
Ali koga to još zanima? Današnji kapacitet političara varira između vizionarske spremnosti za hvatanje ukoštac s gradskim komunalnim problemima i nužnosti zaštite okoliša i borbe za obnovljive izvore energije – čak i onda kada oni devastiraju taj isti okoliš, a dobivenu energiju čine nedostatnom, nesigurnom i skupljom za krajnjeg korisnika od tradicionalnih izvora.
U Europskoj uniji mislili su da Putin nikada neće napasti Ukrajinu
Europske elite mislile su da Putin blefira i da se nikada neće usuditi napasti Ukrajinu zbog velike ruske ovisnosti o trgovini s Europom, dok ostavljam mogućnost da su američke priželjkivale da Putin upravo to učini, bez obzira na različite planove i operacije koje su se oko Ukrajine u SAD-u vodile i povremeno probijale u medijski prostor, poglavito nakon revolucije 2014.
Pritom je Moskva već na samom početku rata, krajem travnja 2022., na istanbulskim pregovorima s ukrajinskim izaslanstvom de facto postigla neformalni dogovor o završetku rata, i to po krajnje povoljnim uvjetima za Ukrajinu gledano iz današnje perspektive, ali ga je Zelenski ubrzo odbacio, nakon “konzultacija” s tadašnjim britanskim premijerom Borisom Johnsonom, koji je za to nedvojbeno imao odobrenje tadašnjeg američkog predsjednika Joea Bidena.
Sada smo tu gdje jesmo: europske nas elite stavljaju u položaj sukobljenih primitivnih afričkih plemena koji za diplomaciju ne znaju, već sve svoje raspoložive resurse bacaju na konačni obračun s mrskim susjednim plemenom u borbi do posljednjeg čovjeka, pa tko opstane. To europski građani i narodi nisu zaslužili niti su svojim političkim elitama za takvo što na izborima dali mandate.
