Danas se u crnogorskom obalnom gradu Tivtu održava multilateralni Summit EU-Zapadni Balkan. Riječ je o događaju s velikom medijskom pompom (najveći politički skup u neovisnoj Crnoj Gori) od kojeg se očekuje donošenje nekih velikih promjena za šest država na Zapadnom Balkanu (Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Kosovo i Albanija) koje odavno pristupaju Europskoj uniji, a nikako da u nju uđu.
Sastanku bi trebali nazočiti najznačajniji europski državnici kao što su Ursula von der Leyen, Emmanuel Macron, Friedrich Merz i Giorgia Meloni, te više od 30 drugih visokopozicioniranih političara. Cilj summita je integracija šest balkanskih država u jedinstveno EU tržište, što bi trebalo ubrzati njihov ulazak u EU.
Traljavo proširenje EU na Zapadni Balkan
To sve lijepo zvuči. Međutim, usprkos puno velikih riječi teško je očekivati revolucionarne promjene u pogledu proširenja Europske unije.
Kad se u obzir uzme šira slika (nedavna povijest i aktualna geopolitička situacija) vrlo je jasno kako se EU u bliskoj budućnosti neće pretjerano brzo širiti (najbolje stoje Crna Gora i Albanija, koje bi mogle ući oko 2030. godine) osim ukoliko se ne dogodi kvantna promjena.
Proces približavanja zemalja Zapadnog Balkana Europskoj uniji traje već tri desetljeća, a dojam je da traje i duže, najviše zbog traljavosti i inertnosti samog procesa. Države bivše Jugoslavije + Albanija, osim Republike Hrvatske, nisu ušle u EU iz tri ključna razloga.
Njemački debakl u UN-u: Šok u Berlinu. Iz igre ga izbacili europski geopolitički ‘patuljci’
Rigorozni kriteriji za primanje novih članica
Prvi razlog je taj što je EU nakon primitka istočnoeuropskih država bivših članica Istočnog bloka 2004., kao i primitka Rumunjske i Bugarske 2007., postavila rigorozne kriterije za pristupanje novih članica.
To se moglo vidjeti na primjeru Hrvatske koja je prošla trnovit put od deset godina (2003. prijava za članstvo, 2013. ulazak) dok je pristupala u Uniju. Osim slovenske blokade, pregovori su trajali dugo jer je RH morala uskladiti svoje zakonodavstvo i institucije s opsežnom pravnom stečevinom EU, koja obuhvaća više od 30 pregovaračkih poglavlja. Proces je dodatno usporila potreba za dubokim reformama u pravosuđu, borbi protiv korupcije i jačanju vladavine prava.
Sve to moraju proći i zemlje Zapadnog Balkana od kojih mnoge imaju ustavno neriješena pitanja, a i same te države su generatori geopolitičkih kriza. BiH i Kosovo zapravo i nisu suverene države, već protektorati međunarodne zajednice. Sjeverna Makedonija se muči s ustavnom krizom (Bugarska je stavila veto na pristupanje Makedonije EU-u jer traži da stavi bugarsku manjinu u svoj Ustav) i statusom albanske manjine koja ima secesionističke težnje.
Politička patologija: Stavovi osoba postaju stavovi država
EU zapravo ne želi nove članice
Drugi razlog je taj što Bruxelles nema iskrenu volju za primanje novih članica. EU ima pregršt vlastitih problema s kojima ne zna izići na kraj. Najvažniji su možda ekonomski problemi. Nakon izbijanja svjetske financijske krize 2008. i migrantske krize 2015., Unija je postala opreznija. S jedne strane, razvijene države strahuju da će morati davati više novca u razne EU fondove za razvoj slabije razvijenih država, a s druge strane, zabrinuti su da će njihovo tržište rada preplaviti radna snaga s Balkana koja će dijelom oduzimati poslove stanovništvu zapadnoeuropskih država.
I nije riječ samo o ekonomiji već i o negativnim fenomenima ksenofobije i rasizma kojeg jedan dio zapadnoeuropskog pučanstva gaji prema stanovnicima jugoistočne Europe. Radi se o stereotipima o lijenosti i slaboj produktivnosti Balkanaca koji samo čekaju socijalnu pomoć. Tu je institucionalni problem odlučivanja: kod mnogih odluka EU je i dalje potrebna jednoglasnost svih članica, pa bi svako novo proširenje dodatno povećalo mogućnost blokada. To se dobro vidjelo zadnjih godina na primjeru Mađarske i Slovačke koje su blokirale pomoć Ukrajini, a slično su radili i Grčka i Cipar u odnosima prema Turskoj.
FT: SAD želi proširiti svoje nuklearno oružje u Europi; američki vojnici napuštaju Litvu
Neiskreno pristupanje balkanskih država EU
Treći razlog je taj što političke elite, ali i narodi balkanskih država, nemaju iskrenu želju za pristupanjem. Srbi u Srbiji, Crnoj Gori i BiH imaju izražene protuzapadne stavove i uzori su im Rusija, Kina i druge istočne zemlje. Slično tako, mnogim Bošnjacima ideal predstavljaju Turska, Iran, Saudijska Arabija i slične države koje su autoritarne i nedemokratske – sve ispod razine demokratskih EU standarda. Države poput Srbije i BIH „ulaze“ u EU iz taktičkih razloga.
Riječ je o tome da žele pokupiti novac iz pretpristupnih EU fondova i kredite i subvencije iz europskih banaka, ali u stvarnosti ne žele više od toga. Albanci jesu prozapadno orijentirani, ali nisu navikli na europsku razinu demokracije. Jedini koji iskreno pristupaju EU su BiH Hrvati, ali oni sami ne mogu ništa.
Pojednostavljeno, EU je dobra balkanskim državama kao bankomat za krpanje rupa vlastitih proračuna i za poticanje investicija, ali problem su EU vrijednosti koje Zapadni Balkanci baš i ne prihvaćaju: neovisnost institucija, puna vladavina prava, borba protiv korupcije i nepotizma te zaštita prava manjina.
Tresla se brda, rodio se miš
Za ocjenjivanje nekih političkih događaja, kao što je Summit Europske unije i zapadnog Balkana u Tivtu, potreban je vremenski odmak od nekoliko mjeseci ili godina. Međutim, prema svemu sudeći riječ je o još jednoj predstavi za javnost na kojoj će biti puno velikih riječi, a malo toga konkretnog. Kad bi EU u paketu primila zemlje Zapadnog Balkana ili dala konkretne datume ulaska u Uniju za svaku zainteresiranu državu to bi bila velika stvar, ovako – to je pokušaj da se EU prikaže kao relevantan geopolitički čimbenik. EU u praksi to odavno nije.
Glavni igrači u međunahrodnoj političkoj pozornici su SAD, Rusija i Kina i samo dogovor tih supersila (možda neka Jalta 2.0) može zatvoriti goruća krizna žarišta poput Ukrajine, Irana, Sirije i drugih područja.
Blic analiza Zorana Metera: Tek što je završio sa svojim govorom, Kijev dronovima Putina opet ponizio. Što će učiniti?
Europski birokrati rade politički reality show u Crnoj Gori kako bi se preusmjerila pozornost s njihove nemoći da budu relevantan geopolitički akter. Bilo bi smiješno kad se taj show ne bi plaćao milijunima eura. To sve plaćaju europski porezni obveznici.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com

