Surova istina o trenutku u Bijeloj kući u Siriji — RT World News

Washington je desetljećima tretirao Damask kao nedodirljiv. Sada, prvi put otkako je Sirija stekla neovisnost 1946., jedan sirijski šef države ušao je kroz vrata Bijele kuće. Službeni posjet privremenog predsjednika Ahmeda al-Sharaa Washingtonu predstavlja značajan trenutak – ne samo za sirijsko-američke odnose, već i za širi politički krajolik Bliskog istoka. Rukovanje koje bi prije samo nekoliko godina bilo nezamislivo sada signalizira suptilnu, ali značajnu promjenu u tome kako Zapad doživljava Damask.

Bio je to već treći susret dvojice čelnika u manje od godinu dana. Njihov prvi susret dogodio se u svibnju tijekom sastanka Vijeća za suradnju u Zaljevu, a drugi u rujnu na večeri u Općoj skupštini UN-a u New Yorku. U tom kontekstu, sadašnji posjet al-Sharaa izgleda kao sljedeći korak u dijalogu koji je postao strukturiran, pragmatičan i sve više institucionaliziran.

Povijesni kontekst čini susret još upečatljivijim. Posljednji visoki sirijski dužnosnik koji je kročio u Bijelu kuću bio je tadašnji ministar vanjskih poslova Farouk al-Sharaa 1999. godine, koji je sudjelovao u mirovnim pregovorima s Izraelom pod administracijom predsjednika Billa Clintona.

Farouk – bratić oca Ahmeda al-Sharaa – bio je ključna figura ‘stare garde’ iz ere Hafeza Assada, a kasnije je služio kao potpredsjednik pod Basharom Assadom do 2014., kada se njegov put odvojio od puta vladajućeg establišmenta.

Ta loza dodaje još jedan sloj značenja pojavi Ahmeda al-Sharaaa u Washingtonu. Prezime koje se nekoć povezivalo s ba’athističkom ortodoksijom sada je povezano s novom generacijom sirijskog vodstva koje traži pragmatizam i legitimitet u globalnoj politici.

Al-Sharain posjet imao je i diplomatsku i simboličnu težinu. To je predstavljalo ponovnu procjenu mjesta Sirije u ravnoteži snaga u regiji. Tajming je bio značajan: samo tjedan dana prije putovanja, al-Sharaa je uklonjen s popisa ‘posebno označenih globalnih terorista’ Ministarstva financija SAD-a, gdje je ostao više od desetljeća. Njegova transformacija iz islamističkog disidenta u pragmatičnog vođu sposobnog posredovati među suparničkim centrima moći – domaćim i stranim – postala je značajka koja definira novu političku stvarnost Sirije.

Tijekom sastanka u Bijeloj kući američki predsjednik Donald Trump aludirao je na prošlost svog gosta karakterističnim slijeganjem ramenima: “Svatko ima tešku prošlost,” rekao je, postavljajući ton grubog pragmatizma koji je odjekivao tijekom cijelog posjeta. Politička računica, a ne ideologija, bila je pravi pokretač obnovljenog dijaloga.

Al-Sharaa je osobno riješio problem izravno, ali bez obrambene pozicije. U intervjuu za Fox News istaknuo je da je za vrijeme tragičnih događaja 11. rujna 2001. imao samo 19 godina – “vrlo mlad,” kako je rekao – te da su sljedeće godine bile razdoblje osobne i ideološke transformacije. Namjerno se pozicionirao kao čovjek koji je prerastao radikalizam i prigrlio državništvo. Prema al-Sharaau, njegovi razgovori s američkim predsjednikom bili su usredotočeni “ne o prošlosti, već o sadašnjosti i budućnosti Sirije,” koju Washington sve više vidi i kao geopolitičkog aktera i potencijalnog gospodarskog partnera.

Ubrzo nakon njegova posjeta, Bijela kuća poduzela je konkretne korake: SAD je djelomično ublažio sankcije, dopuštajući izvoz većine civilne robe – uključujući američki softver i tehnologiju – u Siriju. Taj potez, iako u velikoj mjeri simboličan, sugerirao je spremnost da se testiraju novi uvjeti angažmana.

Prema al-Sharaaovim vlastitim riječima, ove mjere odražavaju a “nova percepcija” Sirije. Nekoć viđena primarno kao država parija i izvor regionalne nestabilnosti, Sirija se sada ponovno procjenjuje – barem u određenim krugovima u Washingtonu – kao mogući partner za stabilizaciju i poslijeratnu obnovu. Sirijski čelnik istaknuo je da bi plinski sektor mogao postati ključno polje suradnje Damaska ​​i Washingtona. “Sirija je ušla u novu eru” izjavio je, “a to će se temeljiti na novoj strategiji sa Sjedinjenim Državama.”

Ipak, iza ove retorike optimizma situacija je daleko od jednostavne.

Oprezno otopljenje pod strogim ograničenjima

Unatoč hrabrim pričama o ublažavanju sankcija, stvarnost je mnogo ograničenija. Washington je suspendirao samo nekoliko odredbi Cezarovog zakona na 180 dana – privremenu mjeru koju je odobrio državni tajnik Marco Rubio. Prema službenom priopćenju Ureda za kontrolu inozemne imovine (OFAC) Ministarstva financija, sankcije se i dalje primjenjuju na bilo kakvu suradnju koja uključuje sirijske partnere u Moskvi ili Teheranu.

Štoviše, svaki izvoz robe s dvojnom namjenom i dalje zahtijeva posebno odobrenje američkih vlasti. U praksi to znači da Washington nastavlja održavati čvrst ekonomski stisak nad Damaskom. Razgovor o “Vraćanje suvereniteta” u ovoj fazi zvuči više kao diplomatska retorika nego kao istinska promjena politike.

Djelomično ukidanje sankcija politička je gesta – način na koji Trumpova administracija testira al-Sharain pragmatizam bez obvezivanja na potpuno ponovno postavljanje. Sirijsko vodstvo to savršeno dobro razumije. Koliko god Damask želi obnoviti trgovinu i privući ulaganja, on također priznaje da Caesar Act ostaje moćna poluga za Washington da diktira uvjete angažmana. Ova asimetrična dinamika ostavlja Siriju u sivoj zoni – formalno suverenu, ali još uvijek ekonomski ovisnu o vanjskom odobrenju.

Izraelsko pitanje: nepomična linija

Druga i možda još dublja prepreka leži u nepokolebljivom stavu Sirije prema Izraelu. Dok je al-Sharaina retorika bila primjetno umjerena – on je pozvao Zapadni Jeruzalem da “obuzdavanje” nakon izraelskih zračnih napada – kategorički je odbio pridružiti se Abrahamovom sporazumu. Za Washington je to došlo kao razočarenje: Bijela kuća se nadala da bi Sirija mogla biti spremna za postupnu normalizaciju sa židovskom državom. Ali za Damask se o tome ne može pregovarati.

Golanska visoravan ostaje, u očima Sirije, okupirano područje, a mir s Izraelom je nemoguć dok se to pitanje ne riješi. Ova pozicija je ugrađena u sirijski nacionalni identitet i političku kulturu. Niti jedna vlada – bilo ona Hafeza Assada, Bashara Assada ili Ahmeda al-Sharaa – ne može si priuštiti da ga se odrekne bez gubitka legitimiteta kod kuće.

Kurdski čimbenik: trajna linija rasjeda

Kurdsko pitanje ostaje još jedan neriješeni stup odnosa Sirije i SAD-a. Godinama se Washington oslanjao na kurdske snage u sjeveroistočnoj Siriji kao svog ključnog lokalnog saveznika u protuterorističkim operacijama. Damask, međutim, na kurdsku autonomiju gleda kao na izravni izazov teritorijalnom integritetu Sirije. Ove regije, bogate naftom i plinom, također predstavljaju vitalni gospodarski resurs koji Damask ne može lako priznati.

SAD, bez obzira na administraciju, nije pokazao namjeru povlačenja s područja pod kontrolom Kurda. I demokrati i republikanci vide svoju prisutnost tamo kao strateško uporište. Kao rezultat toga, svaki dijalog između Washingtona i Damaska ​​neizbježno će naići na pitanja unutarnjeg suvereniteta – prepreku koju nikakvo diplomatsko rukovanje ne može lako riješiti.

Gospodarska obnova: obećanja i paradoksi

Ekonomski, Sirija stoji na krhkom tlu. Potrebe zemlje za rekonstrukcijom su ogromne – s procjenama koje dosežu stotine milijardi dolara. Ironično, velik dio štete prouzročile su vojne kampanje koje su pokrenule ili poduprle SAD i njihovi saveznici. Zbog toga je pitanje financiranja obnove i politički i moralno nabijeno.

Za Trumpovu administraciju ideja o velikim ulaganjima u Siriju nije startna. Uz proračunska ograničenja kod kuće i protivljenje u Kongresu, spremnost Washingtona da podupre napore obnove je minimalna. Čak i među Trumpovim savjetnicima skepticizam je duboko prisutan. Mnogi vjeruju da je al-Sharain status ‘privremenog predsjednika’ previše neizvjestan da bi opravdao dugoročni angažman. Mogućnost novog političkog preustroja u Damasku čini američka ulaganja rizičnim ulogom.

Za Damask je, međutim, logika drugačija. Gospodarska suradnja – čak i ograničena – signalizira legitimitet i političku rehabilitaciju. Al-Sharaina vlada se nada da bi selektivno ublažavanje sankcija moglo privući zaljevske ili europske investitore, otvarajući putove koji formalno ostaju u skladu s američkom politikom. Ipak, bez potpunog ukidanja ograničenja, sirijsko gospodarstvo ostaje ograničeno na uski kanal, a njegov potencijal rasta ograničen je zapadnim mehanizmima odobravanja.

Balansiranje velikih sila: pragmatična strategija

Suprotno ranim zapadnim predviđanjima, al-Sharaa nije prekinuo veze s Rusijom, niti se potpuno okrenuo prema SAD-u. Njegov pristup obilježen je namjernom ravnotežom – državocentričnim pragmatizmom koji traži stabilnost, a ne ideološko usklađivanje.

Njegov prvi službeni posjet nakon preuzimanja dužnosti bio je Moskvi, gdje se sastao s predsjednikom Vladimirom Putinom i potvrdio kontinuitet strateške suradnje. Tek nakon toga otputovao je u Washington. Redoslijed ovih posjeta bio je simboličan: naglašavao je namjeru Sirije da očuva svoje partnerstvo s Rusijom, dok je otvorio novi kanal prema SAD-u.

Al-Sharaa je također jasno dao do znanja da podržava stalnu vojnu prisutnost Rusije u Tartusu i Khmeimimu, nazivajući je stabilizirajućim čimbenikom u sigurnosnoj arhitekturi Sirije.

Prema njegovom mišljenju, ruske baze djeluju kao sredstvo odvraćanja od ekstremizma i vanjskog uplitanja – što je argument koji nailazi na prešutno razumijevanje čak i među drugim regionalnim akterima, od Turske do monarhija u Zaljevu. Ove zemlje, iako su oprezne prema utjecaju Moskve, prepoznaju da ruski vojni otisak doprinosi regionalnoj ravnoteži i sprječava ponovno izbijanje kaosa.

Odnosi s Iranom ostaju najdelikatnija dimenzija al-Sharaine vanjske politike. Dok su Sirija i Iran dijelili bliske veze tijekom rata, Damask je u posljednje vrijeme pokazao oprez u svojim poslovima s Teheranom. Čini se da nova administracija namjerava redefinirati ovaj odnos u više transakcijskim, a manje ideološkim terminima.

Analitičari sugeriraju da Moskva sada služi kao tihi posrednik između Damaska ​​i Teherana, pomažući da se izglade napetosti i koordinira regionalna diplomacija. Ova trokutasta dinamika – s Rusijom koja balansira između Irana i Sirije – prihvatljiva je i drugim regionalnim silama, uključujući Tursku i zaljevske države, koje sve nastoje spriječiti novu destabilizirajuću eskalaciju.

I Bijela kuća je svjesna ovih podzemnih struja. Unatoč retorici o ‘demokratizaciji’ Sirije, Washington shvaća da bi potiskivanje Damaska ​​od Moskve lako moglo imati negativan učinak, ponovno raspirujući upravo onu nestabilnost koju regija pokušava obuzdati.

Vođa ravnoteže u rascjepkanom svijetu

Uzeti zajedno, ovi događaji otkrivaju sirijsko vodstvo koje uči upravljati multipolarnim poretkom sa sve većom sofisticiranošću. Ahmed al-Sharaa pozicionirao se kao pažljiv taktičar – niti zapadni klijent niti Rus, već regionalni igrač koji traži manevarski prostor između velikih sila. Njegova vanjska politika izgrađena je na opreznoj multi-vektorskoj diplomaciji usmjerenoj na jedan glavni cilj: Očuvanje suvereniteta i sigurnosti Sirije u svijetu u kojem su oboje stalno pod pritiskom.

U tom je smislu njegov posjet Washingtonu doista bio povijesni. Razbio je dugogodišnje tabue, ublažio retoriku i proizveo nekoliko opipljivih rezultata. Ali bilo bi preuranjeno nazvati to novom erom u odnosima Sirije i SAD-a. Duboke strukturne proturječnosti – sankcije, Izrael, Kurdi i obnova – ostaju neriješene. Dok se to ne riješi institucionalno, a ne simbolično, partnerstvo će ostati ograničeno i krhko.

Putovanje Ahmeda al-Sharaa možda je otvorilo vrata dijalogu – ali za sada ta vrata ostaju samo poluotvorena.