Ponekad se sudbina poigra tihim koncima prošlosti i isplete najljepšu priču. Ljeto je 2025. i Dubrovnik je pun turista. Među svima njima, tiho je stigao muškarac sa suprugom i sjećanjima na jedno drugo ljeto -ono 1997., kada je, kao mladi backpacker, prvi put zakoračio u grad koji se tek probudio iz ratnog mraka. Tada je, njega i prijatelja, dočekala srdačnost jedne od prvih poslijeratnih iznajmljivačica, gospođe Kadire Brković. Gotovo tri desetljeća kasnije, Karl Stephenson planira put u Dubrovnik, pa iako nije znao točnu adresu, znao je osjećaj. Sudbina je bila toliko dobra i ponovno mu ga je podarila.
Sjedimo na taraci s gospođom Kudretom, ili kako je svi znaju – Kadirom i njenim sinom Alenom, Karlom iz Beverlyja u Engleskoj i njegovom suprugom Katrinom Louise. Iako je prošlo 30 godina, sjećanja su i dalje freška, jer domaćinska atmosfera u kojoj je rođen dubrovački turizam nosi sa sobom neizbrisiv trag svakog sjećanja. Nakon toplog zagrljaja u kojemu se briše svaka od 28 godina, sjeli su i dugo razgovarali.
~ Karl je na poklon donio uokvirenu fotografiju koju su 1997. godine snimili na taraci. Karl i prijatelj su tada imali 22 godine, a gospođa Kadira 57. ~
STUP DUBROVAČKOG TURIZMA SU OSJEĆAJI
Gospođa Kadira bila je jedna od prvih iznajmljivačica, a tada su Dubrovkinje koje su se bavile pronalaskom gostiju, govorile kako idu ‘cimerat’. One su, u doba bez interneta, punile sobe i apartmane na ulicama. Kadira je odlazila ispred hotela Petka, i kada bi vidjela turiste koji pogledavaju u hotel, znala je da im treba smještaj.
„Tada bih im prišla i ponudila im sobu. U mene su tako spavali i pjevači, čak i iz Bijelog dugmeta dva puta! Mnogi su se gosti vraćali, a dolazili su i stranci koji ovdje imaju obitelji, ali svejedno bi htjeli odsjedati kod mene“, govori nam gospođa Kadira.
„Većina žena je tada sjedala na klupi i čekala turiste da im priđu, ali moja mama je imala ‘njuh’. Dok bi ostali uspjeli dovesti jednog gosta, ona bi se već vratila po drugog. Tako je punila sobe i apartmane i drugima, a ne samo sebi“, govori njen sin Alen.
Tako su došli i Karl i njegov prijatelj 1997. godine.
„Došli smo trajektom s Korčule i Vrnika, gdje i danas imam obitelj jer je moja baka Korčulanka. Iskrcali smo se u luci Gruž i nije bilo nikoga osim gospođe Kadire. Pitala nas je treba li nam mjesto gdje bismo prenoćili ili ostali nekoliko dana, odmah smo odgovorili da je to točno ono što nam treba. Dovela nas je ovdje, pripremila nam sobu, a onda je napravila roštilj, veliku ribu sa salatom. Pogled je bio jednako prekrasan kao i danas. Sjećam se svega… Potpuno isto izgleda kao kada sam bio tu 1997. godine“, govori Karl.
~ Prijatelj koji je s Karlom tada odsjeo u gospođe Kadire ne zna za ovaj susret, a Karl ga planira iznenaditi fotografijom s gospođom Kadirom ~
NIJE DUGO TREBALO DA JE PRONAĐE
Zapravo se Karl iznenadio koliko je bilo jednostavno pronaći gospođu Kadiru, čak i nakon 28 godina! Naime, 1997. nije bilo ‘Bookinga’ da pogleda koji je apartman tada unajmio, niti kako mu se zvao domaćin, nije bilo čak ni mobitela, nego samo fiksnih telefona.
„Iako se nisam sjećao točne adrese, nikada nisam zaboravio kako je izgledalo područje gdje smo tada odsjeli. Sjećao sam se kako smo došli iz luke i penjali se negdje uzbrdo. Zato sam rezervirao smještaj za koji sam smatrao kako bi mogao biti negdje u blizini. Zatim sam domaćinima poslao fotografiju koju smo snimili 1997. kod gospođe Kadire na taraci, i pitao ih poznaje li tko gospođu. Objasnio sam kako se bavila iznajmljivanjem prije 30 godina i ugostila prijatelja i mene. Dobio sam poruku natrag – ‘da, poznajemo je!’. Bio sam stvarno iznenađen i nisam mogao vjerovati.
Domaćini su zapravo ekipa iz Direct Bookera. Sudbina se poigrala tako da je Karlovu poruku vidio Nikola Grubelić, suosnivač Direct Bookera, nekada susjed gospođe Kadire koji se počeo baviti iznajmljivanjem kada mu je upravo ona ‘punila’ apartman svojim vrsnim prodavačkim vještinama, a prije toga sobu je ‘punila’ Grubelićevoj majci.
~Karl se još uvijek dobro sjeća pogleda s tarace na kojoj ga je prije 28 godina ugostila Kadira ~
Karl danas kaže kako je turizam u Dubrovniku vrlo organiziran, ali i potpuno drugačiji nego prije 30 godina.
„Sada više nema tog istog osjećaja kao ranije i te bliskosti s iznajmljivačima, uglavnom je sve bazirano na novcu. Svugdje je ‘self check in’, a mi smo ovdje 1997. doživjeli pravi dom. Kao mladim dvadesetogodišnjacima, to nam je bio prvi put da smo otišli iz svoje zemlje i putovali. Kada nas je gospođa Kadira ovdje dovela bili smo oduševljeni, osjećali smo da imamo nekoga da se za nas brine“, iskreno zaključuje Karl.
~Alen Brković pokazuje Karlu Stephensonu fakultetski index jer su kroz razgovor shvatili kako je Alenov profesor, Orest Fabris, s Karlom u rodu. Karlova obitelj je s Korčule i prezivaju se Fabris, a baka je Karlu pričala o Orestu, koji je bio termodinamičar i profesor na fakultetu u Sarajevu. ~
U vremenu kada se sve češće govori o regulacijama, brojkama, zabranama i održivosti turizma, priča o gospođi Kadiri i Karlu podsjetnik je kako je dubrovački turizam izrastao upravo iz domaćinstva, topline i ljudskog kontakta. Nije ga izgradio algoritam, nego srce. I dok danas sve više toga prolazi kroz ekrane i automatizirane procese, ostaje važno sjetiti se onih koji su prve goste dočekivali u luci, ispred hotela ili na kolodvoru, s osmijehom i otvorenim srcem. Takve priče ne mogu se regulirati. One se pamte, pričaju i nasljeđuju. Gospođa Kadira nije samo iznajmljivala sobu. Ona je davala dom, i to je ono čega se Karl sjeća i nakon trideset godina.
