Još prije nekoliko mjeseci činilo se da je budućnost Poljuda, barem kada je riječ o dokumentima koje je sam Grad Split naručio, prilično jasno zacrtana. Studija izvodljivosti predstavljena u ožujku kao dugoročno najodrživije rješenje izdvojila je izgradnju potpuno novog stadiona na mjestu današnjeg Poljuda, uz privremeno preseljenje Hajduka na Park mladeži. Danas je priča bitno drukčija. Premijer Andrej Plenković u Splitu je govorio o uređenju Brodarice kako bi Hajduk ondje mogao igrati za vrijeme radova koji se odnose na stadion na Poljudu, a smjer njegovih izjava otvorio je sasvim logično pitanje – ide li se zapravo prema obnovi i osuvremenjivanju postojećeg stadiona, a ne prema gradnji novoga? Formalna konačna odluka još nije predstavljena javnosti, ali političke poruke danas zvuče bitno drukčije od onoga što se govorilo prije samo nekoliko mjeseci, a posebno od onoga što je mjesecima ponavljao splitski gradonačelnik Tomislav Šuta: neće politika odlučivati unaprijed, pričekat će se struka.
Kako smo onda od Studije koja je novi stadion proglasila jedinim dugoročno održivim rješenjem došli do toga da se već govori o radovima na postojećem Poljudu?
Šuta još kao oporba: Poljud treba cjelovitu obnovu
Priča zapravo počinje znatno prije nego što je Šuta preuzeo Banovinu. Još kao predsjednik splitskog HDZ-a, gradski vijećnik i kandidat za gradonačelnika žestoko je kritizirao tadašnju vlast upravo zbog Poljuda. Inzistirao je da stadion zaslužuje cjelovitu obnovu, a ne parcijalne zahvate, prozivao tadašnju administraciju zbog odnosa prema stadionu i tražio ozbiljan, cjelovit pristup njegovoj budućnosti. Dakle, Šuta ni tada nije kategorički zagovarao rušenje Poljuda, ali dolaskom na vlast stvari su trebale biti puno jasnije. Trebali su doći dokumenti, trebala je doći struka i, na kraju, jasna odluka.
Nakon preuzimanja Grada pred javnošću su se pojavila tri glavna scenarija. Prvi je podrazumijevao sanaciju i energetsku obnovu Poljuda uz gradnju potpuno novog stadiona na Brodarici, drugi veliku rekonstrukciju i modernizaciju postojećeg Poljuda, a treći izgradnju potpuno novog stadiona upravo na mjestu današnjeg Poljuda. U cijeloj priči naglašavala se potreba da se prije konačne odluke napravi ozbiljna analiza. Spominjala se javnost, spominjali su se građani, spominjao se čak i referendum. Poruka je bila prilično jednostavna: neće se lomiti preko koljena. Najprije dokumenti, zatim rasprava, pa konačna odluka. Onda je u ožujku predstavljena Studija izvodljivosti projekta “Nogometni stadion i kamp u Splitu” i upravo tu dolazimo do detalja koji se danas ne bi smio preskočiti. Među analiziranim mogućnostima upravo se izgradnja novog stadiona na mjestu postojećeg Poljuda, uz privremeno preseljenje Hajduka na Park mladeži, pokazala kao najbolje rješenje. Štoviše, označena je kao jedina dugoročno održiva varijanta. To nije bila nečija Facebook anketa, navijačka želja ni predizborna poruka. Bila je to Studija izvodljivosti, dokument koji je trebao pomoći Gradu da donese jednu od najvažnijih odluka za budućnost splitskog sporta.
Rekonstrukcija postojećeg Poljuda mogla je biti financijski povoljnija, ali otvorena su ozbiljna pitanja dugoročne održivosti, stanja konstrukcije, budućih troškova i samih mogućnosti prilagodbe stadiona potrebama modernog nogometa. Činilo se da Split napokon ima smjer.
Ali onda je priča ponovno vraćena na početak.
Šuta povukao ručnu i odluku prepustio struci
Nakon predstavljanja Studije konačna odluka ipak nije donesena. Šuta je ključnu riječ prebacio na dodatne stručne procjene, statičare, konzervatore i inženjere. Trebalo je utvrditi pravo stanje konstrukcije Poljuda i tek nakon toga odlučiti kojim putem krenuti. U međuvremenu su otvorena i dodatna pitanja o sigurnosti stadiona. Šuta je javno govorio o dokumentaciji vezanoj uz stanje konstrukcije, prozivao bivšu vlast zbog postupanja s tim dokumentima te inzistirao na dodatnim stručnim provjerama. Ponovno – odluka nije donesena. Ponovno – čekala se struka. Ni nekoliko mjeseci poslije nije bilo konkretnog odgovora. Šuta je početkom lipnja ponovno govorio da dokumentacija ide pred stručnjake i da bez konačne stručne ocjene neće prejudicirati hoće li Split dobiti novi stadion ili će se postojeći Poljud obnavljati.
Mjesec poslije statičari su, kako je rekao, već održali nekoliko sastanaka. Opet se čekalo njihovo mišljenje. Split je čekao odgovor. Krajem kolovoza situacija je već postajala teško razumljiva. Studija je bila završena, gradski vijećnici su raspravljali, Hajduk je imao svoj stav, arhitekti su iznosili svoja upozorenja, spominjala se zaštita Poljuda, referendum, državna pomoć i mišljenje statičara, a konačne odluke i dalje nije bilo. I onda dolazimo do posebno zanimljivog dijela cijele priče. Još 21. rujna Šuta je ponovno govorio vrlo jasno. Grad čeka zaključak stručne skupine, odluka se mora temeljiti na stručnim procjenama, a rezultat se neće prejudicirati.
Poručio je da će se poštovati stav struke, a ne dobre želje, sviđalo se to nekome ili ne. Te riječi danas vrijedi ponovno pročitati. Jer samo nekoliko dana poslije priča odjednom zvuči puno određenije.
Plenković dolazi u Split i govori o radovima na Poljudu
Premijer Andrej Plenković govori o državnoj pomoći za uređenje Brodarice kako bi Hajduk ondje mogao igrati tijekom radova na Poljudu. Sama formulacija odmah otvara pitanje. Ako još uvijek čekamo struku da nam kaže treba li Poljud rekonstruirati ili srušiti i na istom mjestu napraviti novi stadion – kakvi su točno “radovi na Poljudu” o kojima se već govori?
Ako je sve još otvoreno, kako onda politički vrh već opisuje scenarij prema kojem se Hajduk privremeno seli, dok se na postojećem Poljudu nešto radi? Možda je odgovor potpuno opravdan. Možda su stručnjaci u međuvremenu došli do novih zaključaka. Možda postoje novi dokumenti koji bitno mijenjaju ono što smo čuli u ožujku. Ali onda ih treba pokazati, jer javnost ih zasad nije vidjela. Tu dolazimo do srži problema. Grad je naručio Studiju, Studija je analizirala mogućnosti i kao jedinu dugoročno održivu varijantu označila novi stadion na mjestu sadašnjeg Poljuda. Političari nakon toga nisu prihvatili taj zaključak kao konačan. Formirana je dodatna stručna skupina, mjesecima se ponavljalo da se ništa neće prejudicirati, mjesecima smo slušali da će odluku temeljiti na struci, a još prije nekoliko dana Šuta je rekao da se čekaju stručnjaci.
A danas predsjednik Vlade već govori terminologijom koja upućuje na vrlo konkretan smjer.
To samo po sebi ne dokazuje da je bilo tko nešto odlučio mimo struke, ali stvara jedno veliko i sasvim opravdano pitanje: što se dogodilo između trenutka kada je Šuta tvrdio da se čeka stav stručnjaka i trenutka kada Plenković već govori o radovima na Poljudu? Ako je stručna skupina završila svoj posao i zaključila da je postojeći Poljud moguće sigurno, kvalitetno i dugoročno održivo rekonstruirati, onda javnost treba vidjeti taj dokument. Ako stručna skupina još nije završila posao, onda treba objasniti zašto najviši državni dužnosnici već govore na način koji sugerira jedan od mogućih scenarija. A ako je politička odluka već donesena, onda bi bilo najpoštenije reći da je donesena. Bez novih mjeseci čekanja, bez prebacivanja odgovornosti i bez novih povjerenstava.
Šuta je posebno dužan dati odgovor
U cijeloj priči Šuta ima posebnu odgovornost. U oporbi je kritizirao način na koji se upravljalo Poljudom, na vlast je došao s obećanjem ozbiljnijeg i transparentnijeg pristupa, govorio je o dokumentima, javnosti i mogućem referendumu, a nakon toga odluku je prepustio struci. Kada je Studija rekla da je novi stadion na Poljudu jedino dugoročno održivo rješenje, pojavila se potreba za dodatnim stručnim mišljenjima. Kada su se čekala ta mišljenja, javnosti se poručivalo da mora biti strpljiva.
I nakon svega toga danas ponovno nemamo dokument s konačnom odlukom, ali imamo premijera koji već govori o radovima. Zato ovo više nije samo pitanje stadiona. Ovo je i pitanje političke odgovornosti i transparentnosti procesa. Nitko razuman ne traži da se stadion ruši samo zato što je to napisano u jednoj Studiji. Jednako tako, nitko ne bi trebao tražiti da se Poljud rekonstruira samo zato što se nekome sviđa njegova arhitektura i emocija koju nosi. Ali javnost mora znati zašto se nešto radi. Ovdje govorimo o jednom od simbola Splita, domu Hajduka i projektu koji će se mjeriti u desecima, vjerojatno i stotinama milijuna eura. Odluka koja se donese odredit će Poljud za idućih nekoliko desetljeća. Zato argument ne može biti samo da netko voli postojeći stadion, niti da ga netko želi srušiti. Mora postojati jasan stručni, financijski i sigurnosni odgovor, a građani ga moraju vidjeti.
Jer od ožujka do danas čuli smo gotovo sve: da je novi stadion jedino dugoročno održivo rješenje, da treba dodatna analiza, da se razmišlja o referendumu, da se od referenduma odustaje, da odluku donosi struka, da se čekaju statičari, da se ništa neće prejudicirati i sada – da će Hajduk na Brodaricu dok budu trajali radovi na Poljudu.
Puno riječi, puno najava i puno promjena smjera. A ključni odgovor još uvijek nedostaje. Što će zapravo biti s Poljudom? I tko je to odlučio, kada je odlučio i gdje je dokument na temelju kojeg je odlučeno?
Moja reakcija na članak je…
