Veljača – mjesec ljubavi, mjesec u kojem je Valentinovo, izvrstan je povod za prisjetiti se o povijesnih priča o ljubavima koje su obilježile Dubrovnik. Mnoge su priče postale legende koje nadahnjuju zaljubljene i izvrstan su mamac koji godinama tisuće zaljubljenih privlači u naš grad. Zahvaljujući njima te bogatoj povijesti, šarmu i bezvremenskoj ljepoti kulturno-povijesne baštine, indijski portal Bloomberg Quint 2017. uvrstio je naš grad među destinacije za najatraktivnije prosidbe.
No, povijest i književnost, a posebno kolektivna memorija bilježe brojne ljubavne priče koje nisu došle na domak prosidbe. Kao da je netko odlučio da zaljubljeni dožive tragičnu sudbinu i tako zauvijek ostanu zapamćeni. Zašto je u to tako u ljudskoj prirodi, najbolje je opisala studentica završne godine Psihologije, sugrađanka Leona Kristić.
Idealno za besmrtne ljubavne priče
“Ništa vezano uz ljude nije jednostavno, ponajmanje ljubav. Moguće objašnjenje je u načinu kako ljudi pamte emocionalna iskustva i takozvanu negativnu pristranost pamćenja, sklonost da bolna iskustva ostavljaju snažniji trag od pozitivnih. Stoga se bolne i tragične ljubavi snažno pamte i prenose kroz priče, dok se stabilne veze rjeđe mitologiziraju”, pojašnjava Kristić. Smatra kako su česti element ljubavi pretočenih u legende upravo zabrane jer istraživanja ukazuju kako prepreke i zabrane mogu povećati subjektivni doživljaj vrijednosti nečega.
”Čini se da, kad je ljubav društveno zabranjena ili onemogućena, sama uskrata slobode izbora čini odnos više primamljivim. To ne znači kako su takve ljubavi “dublje“, nego da se u sjećanju često doživljavaju intenzivnije. Uz to, mitologizirane su ljubavi najčešće nedovršene i prisilno prekinute, a istraživanja ”Zeigernik efekta” ističu da bolje pamtimo nedovršene od dovršenih priča jer nedovršenost ostavlja prostor za interpretaciju i idealizaciji”, navodi Kristić. Kako objašnjava, ljubav koja nije imala priliku realizirati se, ostavlja prazninu, a upravo ona ostavlja prostor nastanku legendi koje ljudi na kolektivnoj razini konstruiraju tako da ih sebi i drugima učine smislenijima, pamtljivijima i zanimljivijima.
”Vjerujem kako stoga priče o onome što je moglo biti, a nikada nije do kraja proživljeno, postaju idealno tlo za besmrtne ljubavne priče koje će se prenositi stoljećima. Stoga je naš prekrasni Grad s brojnim ljetnikovcima i ruinama bogatim poviješću savršena pozornica za živopisne legende, posebno najdraže – ljubavne“”, zaključuje Kristić.
Povijesna jezgra Grada idealna je pozornica ljubavi, ali su to najčešće one nesretne. Brojni su turisti dušu Grada najbolje spoznali kroz priče turističkih vodiča o tragičnim ljubavima. Bivša je Republika te priče iz stvarnog života sačuvala i usmenom predajom pretvorila u legende, a događale su se u ljetnikovcima u Trstenome i Lapadu. Tu je i Lopudska sirotica te bogata književna ostavština Držića, Vojnovića i Čubranovića. No, od suvremenih je ljubavnih priča najpoznatija ona o oriđinalu Tomu Šeparoviću i njegovoj Jovanki, ali i ta ima tragični kraj. Tomo ju je istinski volio, ali je njezin večernji odlazak barkom na ribanje završio smrću u iznenadnoj jesenjoj buri 1990. s pučinske strane Lokruma. Tijelo nikada nije pronađeno, a Tomo je do smrti žalio za njom i govorio. ”Potonut će ovaj Grad kad nitko nije ćeo pomoć mojoj Jovanki!“
Duhovi djevojaka i utjecaj očeva
Zajedno s crkvicom sv. Nikole iz 1286. godine nedaleko Opće bolnice Dubrovnik je ljetnikovac Beneša. Crkvica je na ulazu u dvorište i u njoj je grob Lene Ohmučević i Iva Antića. Legenda kaže da je iz osvete zbog toga što mu Lena nije uzvratila ljubav, vlastelin Pijerko Pucić naložio svome slugi da ih tijekom svadbe otruje sipanjem otrova u piće. Na drugom kraju Lapada, uz morsku obalu, na mjestu Ekonomskog fakulteta i “Ville Elisa“ bio je ljetnikovac obitelji Gozze iz 15.stoljeća, nazvan “Lorko“. Ostatke renesansne palače 1911. kupio je poduzetnik Mitrović, bogati povratnik iz Južne Amerike. Tu je sagradio villu, ali još živi legenda o nemirnom duhu Marije kao vanbračne kćeri Cvijete Gučetić, nevjerne supruge starog vlastelina Melka Gučetića. Mariju su prozvali “vlastelinova kći – kopilanka“. I dalje žive priče kako je duh Marije noćima lutao sablasno mračnim hodnicima polusrušenog ljetnikovca Lorko.
Uz ljetnikovac Bettera u Mlinima vežu se priče da je 1840. bio jamstvo za dotu i vjenčanje Petronile Bettere za Stjepana Krekića, ali i priče o nesretnoj ljubavi mlade trudnice koja se zbog nesretne ljubavi ubila na stijenama pored ljetnikovca. Zbog društvene i osude obitelji nije se mogla udati za mladića kojega je voljela i od tada po kući luta njezin duh. Druga verzija kaže da je djevojka iz obitelji Bettera u toj kući organizirala vrlo posjećene seanse prizivanja duhova i tad komunicirala s dušama umrlih, ali je od toga poludjela i stoga počinila suicid.
Zanimljivo, kroz povijest je zapamćeno više priča o bogatima, nego o siromasima.
Posebna tura za turiste
Turistička vodička Lidija Begić osmislila je i posebnu turu na temu ljubavi. ”Moju turu čine svima poznate legende kakvih ima diljem Mediterana. Grad ih je prepun!”, priča Begić.
U svezi zabranjene ljubavi i lopudske sirotice koja pliva s Lopuda do sv. Andrije valja reći da u Sponzi (Arhivu) postoje sudske knjige o suđenju fratru Đurđeviću sa sv. Andrije zbog nedozvoljene veze s udanom ženom s Lopuda. No, legenda kaže kako je djevojka bez roditelja, čija su braća njenu ljubav vidjela kao sramotu za obitelj, jednu večer postupili okrutno. Lampu, kakvu je svećenik palio na obali kako bi mu u mraku lakše došla plivajući, u olujnoj noći postavili su na svoju barku te se ona na kraju, iscrpljena, utopila.
Begić smo zamolili da ispriča detalje o Maruši, ženi iz 15. stoljeća, o kojoj postoje sudski spisu zbog bigamije, i to čak na 200 stranica.
”Žena u Republici uopće nije imala političku moć ni poslovnu sposobnost bez supruga, oca ili sina, sama se nije mogla zastupati! Iako iz sloja antunina, ni jedan korak nije napravila bez dogovora s ocem, koji je bio vrlo dominantna osoba. Stupanje u brak tada nije bilo onakvo u što se pretvorilo kasnije, a ona i Nikola Bizi, putem svećenika kao svjedoka, razmjenjuju pisma u kojem mu je dala riječ. No, u Dubrovniku se za sve tražilo dva svjedoka, ali se dogodilo da je pri finaliziranju njihove odluke Maruši brak ponudio pučki plemić, znači izvanbračni, ali priznati sin nekog plemića koji je dobio očevo prezime, što je značilo da je, automatski, bio iznad uspješnog antunina Bizija’, priča Begić.
”Nakon razmjene pisama, otac ju je dan kasnije pred hrpom svjedoka doveo da se vjenča s Franom Menze (Menčetićem). Povrijeđeni je Nikola tužio Marušu jer ne može tužiti nikoga drugoga, a protu-tužbom mu je odgovorio Frano uz kojeg je Marušin otac. Znači, u 15. st. se sudi ženi koja je, zapravo, instrument u rukama svog oca. Presudu ne znamo jer je izgubljen kraj spisa, a u Arhivu je zabilježen i dan Franove smrti. Nije se oženio, a Nikola je, kako bi dokazao svoje pravo, potrošio skoro svo svoje imanje za sudske troškove. A sve je trebalo biti jednostavno: njegova je tužba prihvaćena, ali je imao jednog, ne i drugog svjedoka! Moćna je to priča”, zaključuje Begić.
