Tek što su na onaj svijet ispratili ratnog zločinca Ratka Mladića, prozivajući tijekom njegova ispraćaja zapadne sile i Haški sud zbog “nepravednog tretmana” njihovih “heroja”, Srbi su na tom istom sudu dočekali svojevrsnu pravnu zadovoljštinu. Bivši kosovski predsjednik Hashim Thaçi nepravomoćno je osuđen na 25 godina zatvora pred Specijaliziranim vijećem Kosova u Haagu zbog ratnih zločina. Zajedno s njim sud je krivima proglasio i njegove najbliže suradnike te nekadašnje zapovjednike Oslobodilačke vojske Kosova, Kadrija Veselija, Rexhepa Selimija i Jakupa Krasniqija. Sudsko vijeće zaključilo je kako je vodstvo kosovske vojske djelovalo s namjerom da uspostavi potpunu kontrolu nad Kosovom. Pri tome su sustavno ciljali, zatvarali, zlostavljali i uklanjali političke protivnike, odnosno osobe koje su smatrali suradnicima srpskih vlasti te pripadnike manjina – Srbe i Rome.
Thaçi je krivim proglašen i za proizvoljno lišavanje slobode, okrutno postupanje, mučenje i ubojstva. Sud je, također, ustanovio kako je osobno bio sudionik pojedinih djela kao što su ispitivanja zatočenika u Bajici i Qirezu te da je svojim izjavama ne samo tolerirao nego i poticao zločine. Ujedno je utvrđena odgovornost za ubojstvo 96 osoba i protupravno zatočenje minimalno 385 ljudi na lokacijama diljem Kosova i sjeverne Albanije. Optuženi su, s druge strane, oslobođeni dijela optužbe koji se odnosio na progon, zatvaranje i pojedine druge zločine protiv čovječnosti.
Američki sudac
Riječ je o prvostupanjskoj presudi pa obrani ostaje pravo na podnošenje žalbe, što se, dakako, može i očekivati. Očekivati se isto tako može da će ova presuda imati posljedice na stabilnost u cijeloj regiji, u kojoj je ionako već neko vrijeme atmosfera zapaljiva. Još je zapaljivija atmosfera u odnosima između Beograda i Prištine, u kojoj Thaçi još ima mnoštvo pristaša, što je bilo vidljivo i tijekom izricanja presude. Njegovi simpatizeri u velikom su se broju okupili u Haagu, dok su s druge strane srpski tabloidi likujući dočekali odluku Raspravnog vijeća II kojem je predsjedao američki sudac Charles L. Smith III. U Vijeću je sudjelovao i njemački sudac Christoph Barthe te sudac iz Švicarske Guénaël Mettraux, dok je na poziciji rezervnog suca bio Irac Fergal Gaynor. Inače je Smith sudac s više od pet desetljeća iskustva u radnom pravu, odvjetništvu i američkom pravosuđu te međunarodnom sudovanju. Barthe je pak njemački pravnik, državni odvjetnik i međunarodni sudac čija je profesionalna karijera, za razliku od Smithove, dominantno državnoodvjetnička, sa specijalizacijom za ratne zločine i genocid, iako ima i iskustvo raspravnog, istražnog suca. Švicarac Mettraux pravnik je, sveučilišni profesor i stručnjak za međunarodno pravo. U karijeri je savjetovao države, pojedince i nevladine organizacije u postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom i u istragama i kaznenom progonu međunarodnih zločina. Za razliku od dvojice kolega iz Vijeća, on je značajan dio karijere proveo kao branitelj u poznatim predmetima ratnih zločina i terorizma pred Međunarodnim kaznenim sudom, Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, Posebnim sudom za Libanon i Izvanrednim vijećem sudova Kambodže.
Javni je podatak da je bio angažiran i u obrani generala Gotovine. Kao vrsni stručnjak za međunarodno kazneno pravo, Mettraux je odigrao važnu ulogu u sastavljanju pobjedničke žalbe koja je u studenome 2022. rezultirala potpunim oslobođenjem hrvatskog generala.
Presuda koja se u Prištini dugo čekala konačno je donesena. Još je 12. rujna u kosovskome glavnom gradu održan veliki “Marš za slobodu” u znak potpore Thaçiju i ostalima, a glavna je poruka bila da Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) nije zločinačka organizacija, nego oslobodilački pokret. Za Albance je stoga postupak bio i ostao pokušaj prekrajanja povijesti, a osuđujuću presudu ne misle prihvatiti kao legitimnu, još manje kao pravednu.
Vrije u Prištini
Očekivalo se, ako je suditi i po središnjem transparentu na prištinskom skupu “U ime naroda proglasite ih nevinima”, da će Thaçi iz Haaga izaći kao pobjednik, donoseći satisfakciju svojem narodu. To je dao naslutiti i predsjednik Kosovske demokratske stranke (PDK) Bedri Hamza, koji je uoči izricanja presude izjavio kako neće dopustiti prekrajanje povijesti te da “pravedna odluka jača pravdu, dok je nepravedna uništava”. Da je postupak farsa, otvoreno je govorio i albanski premijer Edi Rama, zahtijevajući “slobodu za osloboditelje”. Predsjednik Organizacije ratnih veterana Hysni Gucati sredinom rujna otišao je korak dalje uputivši apel EU-u i stranim veleposlanicima u kojem tvrdi da je sud politički instrument te da bi osuđujuća prvostupanjska presuda, koja je u konačnici i donesena, kriminalizirala oslobodilačku borbu OVK-a, omogućila Srbima da presudu koriste u UN-u i diplomatskoj kampanji protiv Kosova, pogodila političku i moralnu osnovu kosovske državnosti te izazvala nove unutarnje napetosti. Gucati možda nije doslovno formulirao pravni akt nepriznavanja presude, no poručio je da se šteta koju bi izazvala “nepravedna” prvostupanjska presuda ne može ukloniti kasnijim oslobađanjem tijekom žalbenog postupka.
Važno je, međutim, u ovoj priči razlikovati tri razine. Prva razina podrazumijeva neprihvaćanje presude u javnosti, jer velik dio kosovskih Albanaca optuženike smatra osloboditeljima pa osudu doživljava kao moralni poraz i gubitak povijesnog legitimiteta. Druga je razina političko osporavanje suda jer političari i veteranska udruženja smatraju da je sud jednostran i usmjeren protiv OVK-a, dok treća razina podrazumijeva nepriznavanje presude. Takvo što bilo bi vrlo problematično, to više što su specijalizirana vijeća osnovana ustavnim amandmanom i zakonom koji je 2015. donijela Skupština Kosova. Sud je službeno dio kosovskog pravnog poretka iako ima međunarodne suce i haško sjedište. Zato burne političke izjave kosovskih vlasti koje su uslijedile nakon izricanja presude ipak ne mogu poništiti presudu i stopirati njezino izvršenje. Protiv prvostupanjske presude jedini je mogući put onaj pravni, odnosno žalba Žalbenom vijeću, a zatim pod propisanim uvjetima i daljnja pravna sredstva pred samim specijaliziranim vijećima.
Beograd likuje
U srpskoj javnosti prije izricanja presude prevladavala su očekivanja da će ona barem djelom biti oslobađajuća pa se takav ishod u tamošnjem javnom prostoru dovodio u kontekst Mladićeve smrti u Haagu i predstavljao kao još jedna nepravda prema srpskim žrtvama i politička odluka Zapada, a ne kao rezultat ocjene dokaza. Da je presuda bila oslobađajuća, to bi, bez sumnje, rezultiralo protestima iz Beograda i zaključkom da zločin nad Srbima ostaje nekažnjen. Njome bi se, prema uvjerenju koje prevladava u Srbiji, potvrdila teza da su za ratove u bivšoj državi odgovorni isključivo Srbi, što, doduše, i nije daleko od povijesne istine. Oslobađajuća presuda otvorila bi Thaçiju put za povratak u kosovsku politiku te bi u Srbiji bila doživljena kao neuspjeh međunarodnog pravosuđa i razočaranje za obitelji nestalih i ubijenih. Ona bi ujedno povećala političke i sigurnosne napetosti na Kosovu, što ni sada ne treba isključiti. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić javno je govorio da ima saznanja da će presuda najvećim dijelom biti oslobađajuća, uz moguću osudu koja bi kaznom pokrila vrijeme provedeno u pritvoru, što se pokazalo promašenim. Dominantni narativ u Srbiji načelno je glasio da bi oslobađajuća presuda bila politička nepravda prema Srbima, za koje ova prvostupanjska presuda u konačnici nosi značajne političke, pravne, pa i povijesne implikacije. Budući da je Sud utvrdio da je Oslobodilačka vojska Kosova zlostavljala i ubijala političke protivnike i civile, za Srbe je to ključna potvrda da su srpske i druge nealbanske žrtve bile izložene organiziranom nasilju. Kako je uz Thaçija osuđen i vojni vrh OVK, tako se, iz srpske perspektive gledano, dokazuje da zločini nisu bili pojedinačni izolirani incidenti na terenu, nego dio udruženog djelovanja koje je vodstvo organizacije podržavalo.
Službeni Beograd ovim dobiva snažan adut za polemike na međunarodnoj sceni o povijesnom kontekstu i sukobu iz 1998. i 1999., baš kao što dobiva dodatno opravdanje za inzistiranje na zaštiti i pravima preostale srpske zajednice na Kosovu. Unatoč visokoj kazni, Srbi nisu potpuno zadovoljni jer je Sud presudio da su počinjeni ratni zločini, ali je Thaçija i suoptuženike oslobodio optužbi za zločine protiv čovječnosti i sustavan progon stanovništva, što će i vlasti i javnost u Prištini ipak moći koristiti kao argument za umanjivanje širih razmjera odgovornosti OVK-a.
Žalbeni proces
Iako je cijeli proces pokrenut nakon izvještaja Dicka Martyja o navodnoj trgovini ljudskim organima u takozvanoj Žutoj kući, ta stavka nije se našla u optužnici, što javnost u Srbiji često kritizira kao jedan od propusta tužiteljstva. Kako je ovdje ipak riječ o prvostupanjskoj presudi, postupak se nastavlja kroz žalbeni proces, pa Srbi vjeruju da pravna borba za njih još nije okončana. Da borba još nije okončana, vjeruju i na Kosovu, koje je s prvostupanjskom presudom doživjelo jedan od najtežih političko-emocionalnih udaraca od proglašenja neovisnosti. Oslobodilačka vojska Kosova u tamošnjem se društvu doživljava kao temeljni stup slobode. Njezini zapovjednici nose status nacionalnih heroja pa osude za vojni i politički vrh javnost shvaća kao pokušaj kriminalizacije kompletne borbe za neovisnost. Sudsko vijeće i tužiteljstvo tijekom cijelog procesa naglašavali su da se ne sudi OVK-u kao organizaciji niti se niječe pravo naroda na otpor, nego se sudi pojedincima za konkretna djela, ali kosovska javnost to tako ne doživljava. Na Kosovu je Sud i inače vrlo nepopularan, smatran nametnutim od međunarodne zajednice, pa i iz tog kuta gledano presuda nosi rizik dodatnog rasta nacionalizma, prosvjeda i političke polarizacije, pri čemu će se zasigurno probuditi i novo nepovjerenje prema zapadnim institucijama i pravosuđu. S obzirom na to da je presuda potvrdila da su žrtve udruženog zločinačkog pothvata, osim Srba i Roma, u značajnom broju bili i sami kosovski Albanci, odnosno politički neistomišljenici te članovi suparničkog Demokratskog saveza Kosova i oni koje je vodstvo OVK-a doživljavalo kao kolaboracioniste, ova presuda otvara i bolno unutarnje pitanje te suočavanje s prošlošću u samoj albanskoj zajednici.
Presuda, u svakom slučaju, iz korijena mijenja političku dinamiku. Ona će se duboko odraziti i na dalji tijek pregovora između Beograda i Prištine jer obje strane u pregovarački proces sada kreću s novih taktičkih pozicija. Službeni Beograd dobiva najsnažniji međunarodno priznati pravni dokument, kojim može zatvoriti usta moralnoj nadmoći Prištine. Nema sumnje da će Srbija ovu presudu koristiti kako bi neutralizirala argumente da je Kosovo isključivo žrtva, a oni isključivo agresor. Beograd će presudu koristiti i kao krucijalan dokaz da su stavovi srpskog stanovništva na Kosovu utemeljeni na povijesnom i sustavnom progonstvu od struktura koje su proizašle iz OVK-a, što će biti i dodatni argument za to da Zajednica srpskih općina mora imati široke izvršne ovlasti radi sigurnosti Srba. Nadalje, može se očekivati da će Srbija inzistirati na tome da ova presuda ne smije biti kraj. Upravo suprotno, tražit će otkrivanje preostalih masovnih grobnica i rasvjetljavanje sudbine nestalih Srba, čime će stavljati Prištinu u kontinuirani defenzivni položaj.
Pritisak SAD-a
Za kosovske pregovarače ova je pozicija u najmanju ruku nepovoljna. Svaki kosovski političar koji u ovom trenutku sjedne za stol s Beogradom nudeći bilo kakav oblik kompromisa u svojoj će zemlji biti proglašen izdajicom. Taj strah od gubitka političkih bodova nakon ovako teškog udarca na nacionalni ponos kosovske političke lidere prisilit će na zauzimanje tvrdih stavova kojima će dokazivati svoj patriotizam. Znajući da su specijalizirana vijeća formirana pod golemim pritiskom Zapada, u Prištini će dugoročno nastaviti bujati teza da je međunarodna zajednica izdala Kosovo, što bi moglo rezultirati smanjenom kooperativnošću Prištine prema zahtjevima briselske administracije.
Ova presuda ne utječe samo na Beograd i Prištinu nego i na cijelu regiju. Dio bivšeg vodstva nekadašnje albanske manjine u Sjevernoj Makedoniji bio je usko povezan s Thaçijevim krilom OVK-a pa presuda može potaknuti homogenizaciju albanskih stranaka u Makedoniji pod narativom ugroženosti albanske oslobodilačke borbe, što povećava rizik od međuetničkih sukoba s makedonskom većinom. Službena Tirana, koja je godinama diplomatski branila čistoću borbe OVK-a, sada je u škripcu i bit će prisiljena naći balans između obveza prema međunarodnom pravu i snažnog domaćeg pritiska da pruži potporu osuđenim kosovskim čelnicima. Ovu će odluku i Republika Srpska i prosrpske stranke u Crnoj Gori sigurno koristiti kao dokaz selektivne pravde koju je godinama, iz njihove perspektive, provodila međunarodna zajednica, pa bi presuda mogla poslužiti kao argument za novo buđenje strasti u tim dvjema zemljama. Presuda, smatraju upućeni, sigurno smanjuje šanse za postizanje skorog trajnog mira i međusobnog priznanja na Balkanu. Njome se formalno zatvara era velikih međunarodnih suđenja za ratove 90-ih na Balkanu, ali umjesto da donese primirje, što je bila deklarativna misija ovakvih sudova, ona regiju ostavlja duboko podijeljenom, što znači da će odnosi i u budućnosti ostati u stanju zamrznutog konflikta.
I prije nego što je ova posljednja presuda izrečena, govorkalo se da će ishod suđenja ovisiti o Amerikancima, što i ne iznenađuje kada se zna da je i do osnivanja Specijaliziranog suda došlo pod velikim diplomatskim pritiskom SAD-a i EU-a na vlasti u Prištini. Amerikanci su svojedobno inzistirali da Kosovo samo izglasa ovaj sud kako bi se preduhitrilo da Vijeće sigurnosti UN-a, gdje Rusija i Kina imaju pravo veta, osnuje sličan tribunal, pa se zbog toga Sud u dijelu kosovske javnosti od početka doživljavao kao projekt Washingtona, a ne kao neovisno tijelo. Thaçi i suoptuženici u konačnici nisu bili samo vojnici nego i ključni kosovski politički lideri koji su desetljećima surađivali s američkim administracijama.
Strah od rata
Uoči presude vjerovalo se da će SAD pažljivo vagati visinu kazne i kvalifikaciju djela kako ne bi došlo do potpune destabilizacije Kosova i blokade dijaloga s Beogradom. Smatralo se i da će američki interes biti presudan u tome hoće li vođe OVK-a biti osuđeni za sustavni progon – što bi bilo poražavajuće za imidž Kosova, koje su Sjedinjene Države sponzorirale – ili tek za izolirane ratne zločine pojedinih zapovjednika. Na koncu je Sud uistinu odbacio teže optužbe za zločine protiv čovječnosti, što se može shvatiti kao kompromis po mjeri zapadnih stila. No s tim će se kompromisom u Prištini teško pomiriti.
Nakon što je Sud objavio oslobađajuću presudu, situacija na ulicama postala je napeta. Veleposlanstvo SAD-a u Prištini i niz drugih zapadnih predstavništava izdali su službeno upozorenje svojim građanima da izbjegavaju mjesta masovnih okupljanja zbog opasnosti od izbijanja spontanih i nasilnih prosvjeda.
Nagađa se da bi kritična točka mogla postati Kosovska Mitrovica jer bi bijesni Albanci silom mogli prijeći most iz južnog dijela grada i ući u srpski dio. I inače je Kosovska Mitrovica, posebice glavni most na rijeci Ibru, povijesno najosjetljivija točka na Kosovu, pa je zato pod stalnim, slojevitim policijskim i međunarodnim vojnim nadzorom. Upravo zbog tog nadzora spomenuta nagađanja uzimaju se s rezervom. Bijes kosovskih Albanaca, kako kaže tamošnje stanovništvo, usmjeren je ponajprije na međunarodnu zajednicu i Sud, njih krive za izdaju. Primarna meta zato su u Prištini zapadne institucije, a ne srpska zajednica na sjeveru. Vojska Srbije nedavno je na privremenom poligonu Pešter u nesposrednoj blizini granice s Kosovom izvela vježbu kojom je Vučić s jedne strane demonstrirao vojnu moć blizu Kosova jer je prokazao nove oružane sustave “Lazar”, “Miloš” i “Vampir”, a s druge strane poslao poruku da država čvrsto stoji iza sigurnosti Srba na sjeveru Kosova. Njegova je poruka doživljena i kao otvoreno upozorenje NATO-u i kosovskim vlastima: ako KFOR ne zaštiti srpsko stanovništvo u slučaju eskalacije nasilja, kao što je to bilo 2004., Vojska Srbije spremna je intervenirati. Unatoč oštroj retorici i snažnim porukama te vježbama, stvarni ulazak srpske vojske na teritorij Kosova značio bi izravan oružani sukob s NATO-ovim snagama, što službeni Beograd ipak želi izbjeći. Presuda kao naručena dolazi Vučiću i zbog skorašnjih izbora. Ona će zasigurno utjecati i na odnose između Hrvatske i Srbije, to više što je Hrvatska lani potpisala Deklaraciju s Kosovom i Albanijom o suradnji na području obrane i sigurnosti, koja nas, doduše, ne obvezuje na izravno upletanje ili slanje vojske u pomoć Kosovu u slučaju eskalacije sukoba.
