Tisuće svijeća ovih dana obasjavaju dalmatinska groblja. Od velikog splitskog Lovrinca do malih seoskih i otočnih groblja, prizori su slični: krizanteme, lumini, obitelji okupljene oko grobova i tišina u kojoj se svatko na svoj način prisjeća onih kojih više nema.
Danas je nedjelja, 1. studenoga 2026. godine, svetkovina Svih svetih, jedan od najvažnijih dana u katoličkom kalendaru. Za mnoge je to vrijeme molitve, susreta s obitelji i obilaska posljednjih počivališta najmilijih.
Međutim, običaji koji se danas podrazumijevaju nisu oduvijek izgledali jednako. U Dalmaciji su se uz ove dane vezivali posebni kolači, darivanje rodbine, običaji povezani s maslinama, ali i vjerovanja koja su danas uglavnom nestala iz svakodnevnog života.
A povijest Splita otkriva i jednu posebno bolnu priču o tome kako grad nije uvijek čuvao uspomene na svoje pokojne.
Svi sveti nisu isto što i Dušni dan: Razlika koju mnogi ne znaju
Iako se u svakodnevnom govoru 1. studenoga često naziva Danom mrtvih, Svi sveti i Dušni dan dva su različita dana u katoličkoj tradiciji.
Na Svi svete, 1. studenoga, Katolička crkva slavi sve svece, ne samo one koji su službeno proglašeni svetima nego i nebrojene ljude koji su, prema crkvenom učenju, postigli svetost, a njihova imena možda nikada nisu postala poznata široj javnosti.
Dušni dan obilježava se 2. studenoga i posvećen je molitvi za sve vjerne mrtve.
Povijest svetkovine Svih svetih seže u prva stoljeća kršćanstva. U početku se zajednički spomen svetih mučenika obilježavao na različite datume. Papa Grgur III. u 8. stoljeću povezao je proslavu svih svetih s 1. studenoga, a njezino obilježavanje potom se širilo zapadnom Crkvom.
Dušni dan oblikovao se nešto kasnije. Posebno je važna 998. godina, kada je opat Odilo iz francuskog samostana Cluny odredio 2. studenoga za molitveni spomen pokojnika u samostanima pod njegovom upravom.
Zašto onda toliko ljudi odlazi na groblja upravo na Svi svete?
Jedan od razloga jest i činjenica da je 1. studenoga u Hrvatskoj neradni dan, pa obitelji imaju više mogućnosti okupiti se i zajedno posjetiti grobove.
Tako su se tijekom vremena dva različita crkvena spomena u svakodnevnoj praksi snažno povezala.
Na Korčuli se pekao kolač koji nosi jednu od najljepših poruka: „Ne zaboravi me”
Jedna od najzanimljivijih dalmatinskih tradicija vezanih uz početak studenoga sačuvana je na otoku Korčuli.
Riječ je o lumbliji, mirisnom tradicijskom kolaču koji se osobito povezuje s Blatom i Velom Lukom. Priprema se od sastojaka među kojima su brašno, bademi, maslinovo ulje, varenik i aromatični začini, a njezin miris mnoge otočane podsjeća upravo na ovo doba godine.
No lumblija je mnogo više od slastice.
Prema poznatoj otočnoj predaji, njezino ime povezano je s nesretnom ljubavi francuskog vojnika i mlade Korčulanke u vrijeme Napoleonove vlasti.
Legenda kaže da je vojnik, po zanimanju pekar, prije odlaska svojoj dragoj darovao kolač i izgovorio francuske riječi „Ne m’oublie pas”, odnosno „Ne zaboravi me”.
Djevojka je, prema predaji, te riječi čula kao „lumblija”.
Iako je riječ o legendi, a ne povijesno potvrđenom nastanku naziva, njezina simbolika savršeno se uklopila u običaje početka studenoga.
Zanimljivo je da se lumblija tradicionalno nije pripremala samo za vlastiti stol nego se darivala rodbini, prijateljima i kumovima.
U Veloj Luci takvi su se darovi nazivali kolinde, a stariji zapisi svjedoče da su djeca posebne darove nosila i svojim kumovima.
Tako je slatki kruh postao simbol povezanosti među ljudima, ali i sjećanja koje traje.
Poruka je jednostavna: ne zaboravi one koje voliš.
Nekada su se pokojnicima ostavljali hrana i piće: Običaji koje je vrijeme gotovo izbrisalo
Etnološka istraživanja otkrivaju da su običaji povezani sa Svima svetima i Dušnim danom nekada bili znatno drukčiji od današnjih.
Prema Hrvatskoj enciklopediji, u pojedinim hrvatskim krajevima postojala je tradicija ostavljanja hrane na grobovima ili postavljanja stola s jelom i pićem tijekom noći.
Takvi su običaji bili povezani s pučkim vjerovanjima o prisutnosti pokojnika i nastavku njihove simbolične povezanosti sa živim članovima obitelji.
U jadranskoj regiji pripremala su se i posebna obredna peciva, među kojima se spominju lumbija i ublija.
U nekim krajevima pripremala su se posebna jela koja su se dijelila onima koji bi navratili u kuću.
Zanimljivo je i da je današnje raskošno ukrašavanje grobova relativno noviji dio tradicije. U prošlosti je cvijeće često dolazilo iz vlastitog vrta, a obilježavanje ovih dana nije nužno uključivalo današnje količine lampiona i cvjetnih aranžmana.
No jedna je stvar kroz stoljeća ostala gotovo nepromijenjena: želja da se pokaže kako pokojni nisu zaboravljeni.
„Mrtvi dan, skale van!” Što ova stara dalmatinska izreka ima s maslinama?
Dalmacija ima i jednu osobitu vezu između Dušnog dana i tradicionalnog težačkog života.
Starija dalmatinska izreka glasi:
„Mrtvi dan, skale van!”
Njezino značenje možda će najbolje razumjeti stariji stanovnici otoka i priobalja.
Naime, Dušni dan, 2. studenoga, u tradicionalnom maslinarstvu u mnogim je sredinama označavao vrijeme početka berbe maslina. Skale, odnosno ljestve, vadile su se kako bi se moglo započeti branje.
Postojala je i izreka „Svi Sveti, skale na maslinu”, koja svjedoči o povezanosti blagdanskog kalendara i poljoprivrednih poslova.
Danas se masline često beru znatno ranije, ovisno o sorti, zrelosti plodova, vremenskim uvjetima i željenim svojstvima maslinova ulja.
Ipak, stare izreke podsjećaju na vrijeme kada se život dalmatinskog težaka ravnao prema izmjeni godišnjih doba i važnim datumima crkvenog kalendara.
Početak studenoga tako nije označavao samo dane molitve i sjećanja nego i jedan od najvažnijih poslova u dalmatinskoj poljoprivrednoj godini.
Lovrinac se nekada zvao Pokoj, a prva pokopana Splićanka imala je samo 39 godina
Dok danas tisuće Splićana odlaze na Lovrinac, malo ih zna da njihovo gradsko groblje nije oduvijek nosilo to ime.
Lovrinac je otvoren 1. travnja 1928. godine, i to pod nazivom Pokoj. Nalazio se na području tadašnje Tršćenice, a ime Lovrinac dobio je godinu dana poslije, prema obližnjoj crkvici svetog Lovre.
Prva osoba pokopana na novom gradskom groblju bila je Kata Marjanović, rođena Devivi, 39-godišnja supruga obalnog radnika Duje Marjanovića.
Pokopana je 16. travnja 1928. godine, a troškove pokopa snosila je Općina. Godinu dana poslije podignut joj je jednostavan kameni spomenik koji je trebao sačuvati uspomenu na prvu pokojnicu novog splitskog groblja.
No otvaranje Lovrinca bilo je povezano i s postupnim napuštanjem jednoga od najljepših mjesta staroga Splita.
Riječ je o Sustipanu.
Sustipan: Mjesto koje danas poznajemo kao park nekoć je bilo posljednje počivalište tisuća Splićana
Sustipan je danas jedan od najljepših splitskih vidikovaca. S njegova se prostora pruža pogled na more, otoke i grad, a u sjeni borova i čempresa mnogi traže mir i predah.
Međutim, ovaj poluotok čuva jednu od najtužnijih priča splitske povijesti.
Na Sustipanu se od 19. stoljeća nalazilo veliko gradsko groblje, posljednje počivalište brojnih generacija Splićana.
Groblje je s vremenom postalo i svojevrsna galerija povijesti grada. Na njemu su se nalazile grobnice uglednih splitskih obitelji, umjetnički vrijedni nadgrobni spomenici i brojna svjedočanstva o životu nekadašnjeg Splita.
Kada je otvoren Lovrinac, Sustipan je postupno izgubio svoju izvornu funkciju.
No mnogo teži udarac dogodio se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Odlukama tadašnjih gradskih vlasti groblje je uklonjeno, a prostor pretvoren u park. Tijekom radova uništen je velik dio nadgrobnih spomenika, dok su neki posmrtni ostaci premješteni na Lovrinac.
Prema povijesnim zapisima koje donosi Gradska knjižnica Marka Marulića, događaji su duboko potresli brojne Splićane, osobito obitelji čiji su preci ondje bili pokopani.
Uništenje groblja ostavilo je trajnu prazninu u kulturnoj baštini grada.
Sudbina Sustipana nadahnula je i splitskog pjesnika Tonća Petrasova Marovića, autora potresne poeme Sonata za staro groblje na Sustipanu.
Danas taj prostor izgleda posve drukčije, ali njegova povijest podsjeća da odnos prema pokojnicima nije samo privatna ili vjerska stvar nego i pitanje odnosa prema vlastitoj prošlosti.
Jedna svijeća, jedna uspomena i ono što ostaje iza nas
Svi sveti i Dušni dan kroz stoljeća su promijenili mnoge svoje vanjske običaje.
Nekada su se pekli posebni kruhovi, darivali kumovi, ostavljalo jelo za pokojne i prema blagdanskom kalendaru određivalo kada treba započeti berbu maslina. Danas su najprepoznatljiviji simboli ovih dana krizanteme, svijeće i posjeti grobljima.
Ipak, smisao sjećanja ostaje isti.
U velikim gradovima poput Splita, u malim mjestima Dalmatinske zagore ili na otocima, gotovo svaka obitelj ima neko ime koje će ovih dana posebno izgovoriti, grob koji će posjetiti ili uspomenu koju će ponovno oživjeti.
Možda je zato upravo stara korčulanska predaja o lumbliji jedna od najljepših poruka ovog blagdanskog razdoblja.
„Ne zaboravi me.”
Jer iza svakog imena uklesanog u kamen nekada je bio nečiji cijeli svijet.
A dok god se tih ljudi sjećamo, dio njih ostaje s nama.
Moja reakcija na članak je…
