Uskoro dolazi vrijeme donošenja ključnih strateških odluka geopolitičkih teškaša i na europskoj i na globalnoj razini. To se jasno vidi po ubrzanom pogoršanju i otprije krajnje napetog, vojnog i sigurnosnog stanja, koje izmiče kontroli odnosno upravljivosti. Pokrenuti su rizični geopolitički procesi, u čijoj su pozadini većinom financijski interesi ključnih elita koji su u međuvremenu pretvoreni u nacionalne interese radi lakše provedbe. Ti su procesi došli u fazu u kojoj više nema prostora ni za kalkulacije ni za manipulacije, jer je vidljivo da se ni jedna od sukobljenih strana u tom neviđenom globalnom “spektaklu” ne namjerava povući.
Istoku, predvođenom Kinom i Rusijom, cilj je promjena dosadašnjeg unipolarnog svjetskog poretka u multipolarni, dok je Zapadu cilj zadržati svoju dominaciju svim raspoloživim sredstvima, ako je ikako moguće bez neposrednog uvlačenja u vojni sukob s Istokom.
Jednu od takvih strateških odluka, kada je riječ o rješenju sukoba s Iranom, prošlog je ponedjeljka donijela Trumpova administracija. Pokrenula je povijesno neviđene ekonomske sankcije, koje bi trebale zagušiti tu zemlju i natjerati je da prihvati američke uvjete za završetak rata. Pritom se te sankcije u znatnoj mjeri oslanjaju na kažnjavanje drugih država svijeta ako nastave suradnju s Teheranom po bilo kojoj osnovi.
Toj strateškoj odluci Trumpove administracije svakako treba dodati i uvođenje 50-postotnih carina Kanadi na određene proizvode u vrijednosti od 20 milijardi dolara, što je potez koji će imati dalekosežne posljedice.
S druge strane, u Europskoj uniji ponovno se počinju na pijedestal uzdizati prijedlozi o nužnosti iskorištavanja zamrznutih ruskih aktiva u belgijskom depozitaru Euroclearu za pomoć Ukrajini, zaobilazeći belgijski veto. Riječ je o približno 300 milijardi eura, čiji je pokušaj oduzimanja prošle godine neslavno propao, što je rezultiralo odobrenjem 90 milijardi kredita EU-a za pomoć Kijevu. Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov upozorio je da će u tom slučaju Rusija pokrenuti sve moguće pravne mehanizme za sprečavanje tih postupaka i kažnjavanje odgovornih.
Međutim, usprkos svemu navedenom, ključna je vijest ipak bila iznenadni dolazak u Moskvu ravnatelja CIA-e Johna Ratcliffea transportnim zrakoplovom američkih oružanih snaga. Mediji su mu pridali veliku pozornost, i to s razlogom.
Najniža razina
Odnosi između Rusije i Zapada nikada nisu bili gori, čak ni u vrijeme hladnog rata prošloga stoljeća, vjerojatno s izuzetkom berlinske krize, koja je ipak bila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su procesi širenja interesa dvaju suparnika, demokratskog Zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog bloka predvođenog SSSR-om, bili u punom jeku sve do definiranja konačnih razdjelnica koje nijedna strana nije smjela prelaziti. Ovoj krizi treba pridodati i kubansku raketnu krizu te onu s početka 80-ih godina XX. st., povezanu sa sovjetskim razmještajem nuklearnih raketa srednjeg dometa SS-20 na svoje zapadne granice, kao i namjerama SAD-a da razmjesti svoje modernizirane rakete iste vrste, Pershing II, u Zapadnu Njemačku. Ali tada su, usprkos svemu, postojali određeni mehanizmi ograničenja poteza i međusobna komunikacija na političko-diplomatskoj razini za sprečavanje ili brzo zaustavljanje neželjenih kriznih situacija.
Međutim, danas svjedočimo paradoksu: potencijalne krizne situacije stvaraju se pod punom sviješću, namjerno. Ruku na srce, sada ih stvara prije svega Europa, čije su elite odlučile ukrajinski rat karakterizirati kao svoju egzistencijalnu prijetnju, a isto je Rusija učinila nedugo nakon pokretanja invazije, iako nije napala nijednu članicu NATO-a, već zemlju koja to nije bila, kao što nije bila ni članica EU-a. Drugim riječima, nije bilo ni potrebe niti pravnog temelja za pokretanje procesa iz čuvenog čl. 5 NATO-saveza, kolokvijalno rečeno, “svi za jednog, jedan za sve“. A upravo je on sada gotovo na djelu. Cijela se priča u Europi vrlo brzo svela na onu kako je nakon Ukrajine kao nova žrtva Putinova režima na redu neka Rusiji susjedna europska zemlja, članica NATO-a.
Procesi su pokrenuti i sada su teško zaustavljivi, zbog čega i jesmo tu gdje jesmo – pred početkom velikog kontinentalnog rata. Naime, ubrzano se brišu granice između onog hibridnog i stvarnog rata, jer sada, osim Ukrajine, i Rusija gori u plamenu zapadnih raketa i dronova.
Pandorina kutija
London je nedavno potvrdio, štoviše, gotovo se javno pohvalio, kako je Ukrajina počela koristiti isporučene joj britanske dronove za napade u dubinu ruskog teritorija, gdje više i ne postoji sigurna regija koju oni ne mogu gađati.
Nikakve izjave nisu bile dovoljne za promjenu ponašanja Londona, pa ni najnovija izjava Vladimira Putina da Ukrajina svojim udarima “otvara Pandorinu kutiju“ te da joj zbog toga “slijedi katastrofa“. Ignorirane su i izjave Putinova glasnogovornika Dmitrija Peskova, koji je, nakon najave britanskog premijera da će Kijevu isporučiti nacrte za proizvodnju suvremenih raketa Storm Shadow, rekao kako ruske “oružane snage provode relevantne radove, prikupljaju relevantne podatke kako bi identificirale mjesta proizvodnje takvih projektila, mjesta proizvodnje druge vojne opreme te da poduzimaju mjere za uništavanje tih mjesta”. Kao da su prečuli i izjave šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova, koji je rekao da je Velika Britanija ovime prešla granice i postala neposredni sudionik rata protiv Rusije, a time i neprijatelj, sa svim posljedicama koje iz toga mogu proizići. Ništa od toga nije pomoglo ni u smislu ublažavanja ratničke retorike ni u smislu pokretanja deeskalacijskih poteza.
Na obilježavanju Dana neovisnosti Ukrajine i na sastanku tzv. Koalicije voljnih koji je u Kijevu održan istom prigodom, novi britanski premijer Andy Burnham preuzeo je kormilo tog formata u svoje ruke. Naime, francuski predsjednik Emmanuel Macron zaokupljen je problemima s izborima u svojoj zemlji i mogućom pobjedom radikalne desnice, a on na vlasti ostaje još deset mjeseci pa nikakve nove obveze Francuske u sklopu te koalicije ne može ni preuzeti.
S druge strane, njemački kancelar Friedrich Merz postao je istinski “šepavi patak“, suočen s ogromnim unutarnjim problemima u zemlji zbog kojih se sve više smatra da su prijevremeni parlamentarni izbori neizbježni, možda već i iduće godine.
Iznenadni posjet
Ni Macronu ni Merzu nitko ne može pozavidjeti na trenutačnoj razini popularnosti među svojim građanima. Ali zato svježi, novopečeni britanski premijer sada ima odriješene ruke u smislu odlučujućeg utjecaja na “Koaliciju voljnih“. Stoga i nije čudno što je u Kijevu najavio novu pomoć Ukrajini do njezine konačne pobjede. Još uoči dolaska u Kijev rekao je kako će njegova zemlja, dobivši odobrenje od Francuske, isporučiti Ukrajini svu potrebnu tehničku dokumentaciju kako bi ona mogla samostalno proizvoditi suvremene i visoko precizne krstareće rakete Storm Shadow/SCALP.
U tom se smislu možda može povući i paralela s obećanjem Donalda Trumpa, izrečenim na nedavnom summitu NATO-a u Ankari, da će SAD Kijevu dati licenciju za proizvodnju raketa presretača za sustav PRO Patriot (od čega je, međutim, vrlo brzo odustao iako to izrijekom nije rečeno).
Međutim, ovdje je važno što o svemu tome misli Kremlj. Zbog toga ne iznenađuje previše izjava Dmitrija Peskova od 27. kolovoza, dva dana nakon dolaska ravnatelja CIA-e u Moskvu, da će odgovor na napade Ukrajine u dubinu Rusije biti razoran.
Zašto je John Ratcliffe, ravnatelj CIA-e, stigao u Moskvu, ključno je pitanje kojim su se bavili zapadni mediji.
Najprije treba reći kako je sam Trump tog istog dana kad je šef CIA-e stigao u Rusiju njegov posjet nazvao “rutinskim putovanjem”, izrazivši nadu da će od toga nešto biti. Uz to, odbacio je sugestije novinara da je putovanje povezano s Putinovom namjerom da testira odlučnost NATO-a, sa sankcijama protiv Irana ili mogućim ruskim napadom na Veliku Britaniju. “Ništa od navedenog”, izjavio je američki vođa. Dodao je kako Washington intenzivno radi na pronalasku rješenja za završetak rata.
Veliki utjecaj
S druge strane, Peskov je odmah dao do znanja da se Ratcliffe nije sastao s Putinom, nego da je riječ o kontaktima između obavještajnih službi dviju država, pri čemu je odbio precizirati je li prenesena ikakva Trumpova poruka ruskom vođi.
Trumpove su riječi i najbliže istini, iako mediji ukazuju na navodne dramatične poruke što ih je Putinu prenio ravnatelj CIA-e, inače tvrdolinijaš i zagovornik jačanja američke pomoći Ukrajini i snažnije konfrontacijske politike prema Rusiji.
Mediji, naravno, nagađaju da se razgovor fokusirao na mogući sukob između Rusije i zemalja NATO-a.
Prvo, upozorenje Moskvi o jačanju nezadovoljstva Washingtona ako Rusija ne prilagodi svoje sadašnje uvjete za završetak rata američkima i europskima.
Drugo, američki tvrdolinijaši spoznali su nepokolebljivost i odlučnost Moskve da ustraje u svojim stavovima pa su bili prisiljeni revidirati svoje; postali su skloniji učitavati i ruska gledišta te se okrenuti istinskom dijalogu – ne svisoka ili s pozicije sile, što Moskva uvijek odbacuje. Možda su skloni predložiti prestanak američke dostave obavještajnih i satelitskih podataka Ukrajini kao sredstvo pritiska na Kijev kako bi bio kooperativniji u pregovorima, možda i da prihvati dogovor Trumpa i Putina sa summita na Aljasci prije godinu dana. Moguće je posjet u tom smislu sagledavati i u kontekstu američkog rata s Iranom, s obzirom na to da Moskva ima velik utjecaj na Teheran. Drugim riječima – trampa.
I konačno treće. Opasan i brz razvoj napetosti između Rusije i Europe koji može završiti otvorenim ratom, jer Europa ubrzano briše granice između hibridnog rata protiv Rusije i onog vrućeg.
Specifičan slučaj
Moskva na to već dulje vrijeme jasno upozorava, ali sada sve otvorenije, i prijeti svojim potezima vojne prirode na tlu Europe. To pak širom otvara vrata i za mogući sukob Rusije s NATO-om u cjelini, što znači i sa SAD-om. Ovo potonje nipošto nije u interesu ni Moskve ni Washingtona i posve je jasno da to ni jedna ni druga strana ne želi.
Dakle, sastanak u Moskvi sigurno je bio dinamičan i zanimljiv. Nažalost, informacije o tome što je tko komu rekao i koje je poruke prenio ostat će tajna, barem srednjoročno.
Pokrenuti američki neviđeni sankcijski rat protiv Irana, tzv. ekonomski dan D, u sebi nosi nešto vrlo važno: prijetnju ostalim državama svijeta izbacivanjem iz dolarskog sustava trgovine ako nastave surađivati s Teheranom po bilo kojoj osnovi, što je mjera koja se dosad nijedanput u povijesti nije primijenila. O tome je u ponedjeljak opširno govorio ministar financija Scott Bessent.
Međutim, kako je jasno da Iran u trgovinskom i energetskom smislu najviše surađuje s Kinom, a u vojnom i s Rusijom, na koje SAD nema prevelikog utjecaja, ne iznenađuje pitanje novinara Bessentu na medijskoj konferenciji znači li to i uvođenje sankcija Kini ako nastavi suradnju s Iranom. Bessent je rekao da je Kina specifičan slučaj i da će se s njom još razgovarati. Jasno je i zašto je tako odgovorio. Peking je već dao do znanja da neće poštovati nove američke sankcije, a to je ponovio i nakon njihova službenog uvođenja. Uostalom, u rujnu u Washington stiže Xi Jinping, pa bi daljnje zaoštravanje odnosa između dviju megadržava taj posjet zapravo miniralo i prije njegova početka.
Čini se da je glavna svrha Trumpovih sankcija zapravo održati ih do izbora za Kongres početkom studenoga, a poslije što bude.
Dogovoreni okvir
Zato i nije čudno što je Bloomberg prošlog tjedna napisao kako europski saveznici ne vjeruju previše Trumpovim planovima za pokoravanje Irana.
S druge strane, Axios je 25. kolovoza naveo kako je Marco Rubio rekao da je temeljni zahtjev SAD-a prema Iranu otvaranje Hormuškog tjesnaca za slobodnu plovidbu i da se to želi osigurati ekonomskim pritiskom, bez vojnih operacija, i održavanjem pomorske blokade Irana, uz propuštanje određenih brodova uz južnu stranu tjesnaca.
Međutim, kako javljaju mediji, prošlog je tjedna u Teheran stigao omanski ministar vanjskih poslova. Razgovarao je s iranskim kolegom o uspostavi zajedničkog iransko-omanskog mehanizma za reguliranje prometa Hormuškim tjesnacem. I to usprkos činjenici da je upravo zbog toga, samo desetak dana prije, Trump Omanu zaprijetio neviđenim razaranjem.
Oman je desetljećima neutralni igrač na Bliskom istoku, svojevrsna bliskoistočna Švicarska, čest posrednik između raznih suprotstavljenih strana, zbog čega ima velik ugled u regiji, ali i u Europi i SAD-u. Drugim riječima, jedan mali Oman na neviđen je način ignorirao Trumpovu prijetnju poslavši svog ministra ravno u Teheran da učini ono što Trump nikako ne želi.
Ondje su se dvije zemlje dogovorile o okviru nove brodske rute kroz Hormuški tjesnac, koja bi zatvorila trenutačnu južnu rutu duž omanske obale o kojoj je govorio Rubio. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi rekao je 25. kolovoza da će privremeni aranžman usmjeravati plovila koja ulaze u zaljev kroz iranske vode, dok će odlazni dio prolaziti kroz iranske i omanske teritorijalne vode. “Južni trak bit će zatvoren”, rekao je Gharibabadi, ne navodeći vremenski okvir. Zamjenska ruta bila bi privremena, a Iran i Oman potom bi vodili razgovore “o novoj stalnoj ruti u roku od 30 do 60 dana”, rekao je, a vijest je 26. kolovoza objavio specijalizirani medij Argus.
Novostečena moć
Iranski dužnosnici izjavili su da bi potpuno ponovno otvaranje ovisilo o tome hoće li Washington priznati ono što Teheran opisuje kao prošle pogreške i ispuniti obveze prema sada ukinutom memorandumu o razumijevanju, koje uključuju ukidanje sankcija, oslobađanje iranskih sredstava zamrznutih sankcijama i prekid pomorske blokade zemlje. Teheran također zahtijeva prekid izraelskih napada na Libanon i američkih napada na skupine povezane s Iranom.
U magazinu The Atlantic, u članku pod naslovom “Iran Unleashed”, autor Robert Kagan piše o novom rasporedu snaga na Bliskom istoku i tvrdi da nakon rata koji su pokrenuli SAD i Izrael protiv Irana dominantna sila u tom dijelu svijeta više neće biti ni SAD ni Izrael, nego upravo Iran.
Kagan predviđa propast Trumpovu pokušaju da ekonomskim pritiskom dođe do pobjede.
“Iluzorna je ideja da će Iran, nakon što je preživio i vojne napade i sankcije, sada podleći samo sankcijama”, napisao je. Dalje tvrdi da će Iran iskoristiti svoju novostečenu moć za izgradnju nuklearnog oružja, ali kontrola nad Hormuškim tjesnacem još je važnija.
Navodi kako se svijet desetljećima brine o tome što bi Iran mogao učiniti ako dobije nuklearno oružje. Sada bi se trebao brinuti o nečemu još značajnijem: Iranu koji je porazio Sjedinjene Države, koji se više ne boji američkog napada i koji kontrolira pristup Perzijskom zaljevu. Samo nuklearno oružje nikada ne bi moglo dati Iranu takvu moć – smatra Kagan. Pritom napominje da je upravo neuspjeli rat SAD-a i Izraela s Iranom dao Teheranu takvu moć.
Podsjećam kako Kagan nije bilo tko. Riječ je o ikoni američkih neokonzervativaca, utemeljitelju njihova čuvenog think tanka “Projekt za novo američko stoljeće”, koji je bio zagovornik američke agresivne vanjske politike, pa i rata protiv Iraka Sadama Huseina.
Propao pokušaj
Taj jastreb duboke države nekima će možda biti poznatiji kao suprug bivše visoke dužnosnice State Departmenta i kuratorice ukrajinske revolucije iz veljače 2014., tijekom drugog mandata Baracka Obame, Victorije Nulland.
Kagan je dugo tvrdio da Iran aktivno radi na izgradnji nuklearnog oružja i da to SAD mora spriječiti po svaku cijenu. Sada predviđa da će Trumpov pokušaj pobjede u ratu protiv Irana ekonomskim metodama propasti i de facto Trumpa optužuje i mrzi. Nekako slično kao što velikosrbi mrze Slobodana Miloševića, ne zato što je pokrenuo agresivne ratove na prostorima bivše države, nego zato što ih je izgubio.
Ovaj dio analize o ratu s Iranom možemo zaključiti sljedećom konstatacijom: sueska kriza uništila je europske kolonijalne sile Francusku i Englesku, a ova iranska Ameriku.
Jer nakon rata s Iranom više ništa neće biti isto, ne samo na Bliskom istoku.
