Manje od 48 sati prije skupa nezadovoljnih građana uspavani i poprilično suzdržani predsjednik Republike Zoran Milanović obznanio je da ne stiže na lički prosvjed u Zagrebu. Unatoč tome dao je do znanja da prosvjed podržava. Iako bi se moglo pomisliti da ta predsjednikova suzdržanost predstavlja problem za oporbu koja pokušava profitirati na ovom građanskom buntu situacija je suprotna.
Milanović svojim manevrom strateški ide u prilog opoziciji pa i građanskoj inicijativi Gospić je naš dom unutar koje od starta inzistiraju na tome da je ovo prosvjed građana, a ne političkih stranaka. Slijedom toga i jesu strogo zabranili govore političara na pozornici. Toga je svjestan i Milanović, kaže nam predsjednikova bliska suradnica.
Milanovićeva strategija
”Da je Milanović odlučio osobno se ukazati na prosvjedu on bi tamo stigao u pratnji i time ukrao show te zasjenio ekološke poruke građana. Njegov dolazak bi i Plenković iskoristio kao argument da je prosvjed orkestrirani državni udar, a predsjednik je to htio izbjeći iako je dobro da je načelno podržao nezadovoljnike”, kaže naša sugovornica objašnjavajući da predsjednikova potpora proizlazi iz njegovih ustavnih ovlasti, ali da se Milanović ne libi od toga da ona predstavlja i žestok napad na Vladu.
U svojoj objavi predsjednik je jasno dao do znanja da prosvjednike podržava jer su institucije države propustile učiniti svoju dužnost u slučaju Gospić što je ujedno i oporbi poslužilo kao institucionalni argument da su njihove kritike bile opravdane. ”Milanović je poručio da građani prosvjeduju s punim pravom jer ih je izvršna vlast ostavila na cjedilu. To je poanta njegova istupa”, smatra njegova suradnica objašnjavajući da je time Milanović stvorio oporbi prostor da u javnosti može formirati jasnu podjelu o ponašanju državnog vrha.
Ministri predvođeni Plenkovićem prosvjed su naime proglasili histerijom i na njemu se neće niti pojaviti. Plenković će štoviše umjesto toga otići u Italiju, a Milanović se za to vrijeme nametnuo kao političar i predstavnik izvršne vlasti koji je prosvjed proglasio obranom ustavnog poretka, čistog okoliša i ljudskog zdravlja. Tajming Milanovićeva istupa doista jest proračunat, priznaje to i njegova suradnica.
”Milanović je primijenio mudru taktiku i čekao da vidi hoće li prosvjed uistinu prerastu u općenacionalni val nezadovoljstva i hoće li ga poduprijeti sindikati i branitelji. Kad je shvatio da u Zagreb stižu deseci autobusa i da je društvena mobilizacija golema on se ubacio u taj vagon da bi se pozicionirao kao zaštitnik naroda. Vidjeli ste da je on u tome vodio računa da ne prijeđe granicu i da se osobno ne pojavi na skupu kojeg on neće moći kontrolirati. Oporba je njegovim istupom dobila institucionalni blagoslov s Pantovčaka, prosvjed je time dobio dodatni legitimitet, a izbjegla se situacija da Milanović svojim egom i političkom težinom ugasi glas ličkih prosvjednika”, govori naša sugovornica.
Zamka za oporbu
Istini za volju za oporbu ekološka katastrofa u Lici na koju se nastavio i masovni zagrebački prosvjed predstavlja najveću političku priliku za ozbiljno poljuljavanje Plenkovićeve Vlade. Afera je uspjela u onome što oporbi rijetko polazi za rukom- potpuno je ujedinila ljevicu i dio desnice. Stranke s posve suprotstavljenim ideologijama našle su se na istoj strani barikade. Možemo i SDP bazirali su se na ekološki aspekt i propast institucionalnog nadzora što je rezultiralo ugrozom pitke vode i korupcijom unutar sustava gospodarenja otpadom dok Most u ovoj temi zagovara tezu o nacionalnoj izdaji problematizirajući to što je Lika pretvorena u odlagalište stranog industrijskog otpada.
Načelno i jedni, i drugi ličku aferu koriste kao potvrdu svojih dugogodišnjih teza o HDZ-u koji je zarobio institucije. Za opoziciju lička afera nije tek jedan izolirani ekološki incident već pokazatelj sustavnih problema unutar kojih su inspekcije, resorna ministarstva pa i lokalni dužnosnici mjesecima zatvarali oči nad tonama ilegalnog otpada. Svjesni toga u javnosti sada već poprilično uspješno nameću tezu da u Hrvatskoj korupcija ubija doslovno sve pa i zemlju te da institucije ne reagiraju sve dok građani masovno ne izađu na ulice. Za Plenkovića je to strategija kaosa i parazitiranje na strahu, a za oporbu pokazatelj da Vlada paničari jer gubi kontrolu. Oporbene teze možda i nisu sasvim promašene, ali je unatoč tome vidljivo da opozicija još uvijek hoda po vrlo tankom ledu jer građanska inicijativa Gospić je naš političare ne želi u svojem dvorištu.
Oporbenim liderima zabranjeno je držanje govora, a nisu dozvoljena ni stranačka obilježja u prvim redovima protesta. Upravo zato postoji mogućnost da i dio javnosti oporbu počne optuživati za lešinarenje. Ako njihovi vođe previše agresivno budu prosvjed prikazivali kao svoj trijumf postoji mogućnost da odbiju dio građana koji prosvjeduju samo zbog ekologije, a ne zbog simpatija prema opoziciji. U konačnici uspjeh oporbe zavisi o tome hoće li uspjeti zadržati ulogu logističke potpore građanima bez pokušaja jeftinog skupljanja političkih poena na Jelačićevom trgu.
