Trčanje po velikom gradu dok se vi i vaši prijatelji borite protiv ninja, uništavate komade pizze i skačete s krova na krov zvuči kao savršena premisa za VR igricu, tako da je prilično velika šteta vidjeti tako radikalnu ideju kako promašuje cilj u Teenage Mutant Ninja Turtles: Empire City. Ova manjkava avantura nije bez šarma – druženje s prijateljima kao antropomorfne kornjače dosljedno je smiješno, a elementi parkoura koji vas tjeraju da jurite po neboderima prilično su jaki. Ali, poput pite koja ima previše dodataka, Empire City jednostavno ne pogađa ono što treba. Sa slabom borbom, slabim zadacima koji brzo nadmaše dobrodošlicu i impresivnom količinom grešaka, ova slabašna šestosatna avantura ostavila me razočaravajuće šokiranim.
Prije nego što zaronimo u načine na koje je Empire City često nezadovoljan, vrijedi barem proslaviti jedno područje u kojem me rijetko iznevjerio: pisanje. U skladu sa šokantno dosljednim dosadašnjim rezultatima serije, dijalozi u Empire Cityju prilično su dobri, s nekim vrlo zabavnim rečenicama i hrpom prodornih šala naših hladnokrvnih adolescenata. Ipak, mnogo ćete čuti od tih smiješnih stihova, a ponavljanje koje toliko opterećuje ovu ljupku halabuku odnosi se i na šale. Čak je i najbolji vic puno manje smiješan kad ga 12. put čujete.
Sama priča je također manje zanimljiva od dijaloga, s grupom TMNT likova koji rade točno ono što biste očekivali od njih bez odstupanja. Bebop i Rocksteady potpuno su bezopasni i šašavi partneri u zločinu, Karai služi kao moralno sivi suputnik s mračnom poviješću, a April O’Neil samo daje sve od sebe dok živi svoj život kao stanovnica kanalizacije. Vaša poznata grupa saveznika kuje urotu osujetiti telegrafirane makinacije nekih umornih neprijatelja u zaboravljenoj priči koja već brzo blijedi iz mog sjećanja (i zamotao sam kredite samo nekoliko minuta prije nego što sam ovo napisao).
Kada je riječ o fantaziji igranja Ninja kornjača, dio koji se Empire Cityju najviše približava je parkour. Iako su njegova tri područja otvorenog svijeta prilično ograničena, skakanje po krovovima i penjanje po odvodnim cijevima dok lovite Foot Clan definitivno je vrhunac. Skakanje, jurnjava u zraku i hvatanje kukom prilično su zvjezdane opcije kretanja u početku, a počinjete se osjećati kao još veći opako kada otključate nadogradnje poput dvostrukog skoka, zbog čega vas je nemoguće pogoditi dok izvodite odvažne vratolomije kako biste se kretali gradom. Penjanje i skakanje kroz zrak dvije su stvari po kojima su VR pustolovne igre najpoznatije, a iako Empire City nije ni blizu nekim velikanima kao što su Stride ili Blade & Sorcery, još uvijek je više nego uporabljiv i zasigurno je jedan od najboljih dijelova ovog posebnog VR paketa.
Ipak, ti parkour potezi traće se na razinama koje su najmanje zanimljivi (a često i najiritantniji) dijelovi Empire Cityja. Tri minijaturna središta (East Side, Chinatown i Docks) su pusti i neljupki gradski krajolici koje ćete ponovno posjećivati tijekom svoje avanture dok ste ohrabreni da sudjelujete u istoj pregršt iznimno jednostavnih aktivnosti koje se pojavljuju iznova i iznova svakih nekoliko minuta. Ideja ovdje je da uvijek postoji neki manji zločin koji treba zaustaviti, slično Insomniacovim igrama Spider-Man, i da također imate regije koje možete osloboditi od kontrole Foot Clana, slično nečemu poput igre Far Cry. Ali verzije Empire Cityja tih ideja su nevjerojatno nedovoljno razvijene i loše izvedene, budući da vam se opetovano šalje isti mali broj sporednih zadataka do muke bez gotovo ikakve isplate za njihovo dovršavanje – a vaša nagrada za oslobađanje svakog dijela grada je da se apsolutno svi vrate pod kontrolu Foot Clana čim okrenete leđa na dulje od nekoliko minuta. To znači da ćete provesti prilično veliki dio glavne priče neprestano radeći dosadne i povremeno iritantne poslove.
Postoji nekoliko stvari koje ove čvorove otvorenog svijeta čine malo podnošljivijima, kao što su vremenska ispitivanja koja od vas traže da radite stvari kao što su bacanje košarkaških šuteva u obruč, bacanje ninja zvijezda na pokretne mete ili skupljanje lebdećih slova u stilu Pro Skatera Tonyja Hawka (bez skateboarda, unatoč tome koliko bi to bilo prikladno). Iako su potpuno nepotrebni i lišeni ikakvih nagrada koje sam mogao vidjeti, oni služe kao dobrodošla distrakcija koja unosi samo najmanji djelić raznolikosti u inače nevjerojatno zamorna područja. Postoji i nekoliko kolekcionarskih predmeta skrivenih uokolo za traženjem, od kojih je nekima jednostavno zabavno tragati iz razloga taštine, poput šahovskih figura koje ćete trebati da dovršite svoju šahovsku ploču u svojoj bazi ili predmeta i nacrta koji zapravo utječu na igranje. Ove stvari malo doprinose tome da svaka regija bude manje dosadna za provođenje vremena, ali samo samo tako.
Sigurno vam ne pomaže to što ćete usput morati odraditi puno krajnje traljavih borbi. Bez obzira za koju od četiri kornjače igrate, borba je apsurdno jednodimenzionalan proces sjeckanja, bježanja s puta i ponavljanja. Postoji najmanja količina raznolikosti osim toga, poput upotrebe gadgeta s vremena na vrijeme ili “Focus Mode” koji vam omogućuje da napravite malo više štete, a potonji vam pomaže da malo brže prođete kroz borbu. Ali napadi često prolaze ravno kroz neprijatelje bez ikakvog oštećenja, blokiranje i pariranje je prilično nedosljedno, a ponekad će se borba potpuno zaustaviti tako da ne možete ništa pogoditi svojim oružjem koliko god dugo sjedili i zamahivali njime. Zapravo nije toliko važno kada vas smrt jednostavno ponovno rodi u blizini bez gubitka napretka, ali svejedno je takvo razočaranje ne biti oduševljen borbom u prokletoj igri Ninja kornjače.
Također se možete šuljati i napadati neprijatelje iz okrilja tame poput pravog ninje, što vas barem štedi problema da se borite s nedostacima borbe, ali ova metoda dolazi s puno vlastitih upozorenja. Puno je manje odvratno većinu neprijatelja samo udarati po glavi s leđa i nastaviti se voziti kamionom, ali dopušteno vam je da pobjegnete s dosta toga – možete gotovo hodati ravno ispred ljudi, a da vas nitko ne otkrije, a čini se da neprijatelji jedva da primjećuju kada onesposobite njihove prijatelje ninja zvijezdama ispred njih, što vam omogućuje da ih sve pokupite u kratkom roku. Prilično je grubo, pogotovo kada su i bliska borba i stealth u VR-u odrađeni tako dobro u mnogim drugim igrama, uključujući simulator drugog junaka Batman Arkham VR.
Tijekom svoje avanture skupljat ćete jednu stvar koja sve Teenage Mutant Ninja Turtles čini moćnijima – smeće, naravno – i koristiti ga za podizanje nivoa vašeg lika, otključavanje nadogradnji i izradu potrošnog materijala poput dimnih bombi i predmeta za iscjeljivanje. Iako stvarni način stjecanja ovog smeća uključuje mnogo razbijanja sanduka, kao i ponavljajuće sporedne zadatke s jadnom borbom koja dominira Empire Cityjem, otključavanje svih stvari koje vašu kornjaču čine boljim ratnikom zapravo je prilično zadovoljavajuće. Dvostruki skok, sposobnost otkrivanja obližnjih kolekcionarskih predmeta ili čak samo više zdravlja vrijedne su ulaganja.
Posebno je zgodno što svaka kornjača napreduje na različite načine u skladu sa svojom osobnošću, na primjer kako Raphael dobiva više zdravlja i čini više štete prema zadanim postavkama, dok Donatello dobiva više mjesta za tehnološke nadogradnje dok stanovnik “radi strojeve”. Ipak, malo je razočaranje što se svi resursi utrošeni u jedan lik ne prenose na drugu kornjaču ako se želite prebaciti. Nakon što sam igrao prvih sat vremena kao Donatello, želio sam isprobati neke od ostalih samo da bih otkrio da ću morati započeti njihov napredak ispočetka, što je značilo da sam veliku većinu svog vremena igranja proveo zaključan u jednom liku kada bih ga radije miješao u hodu.
Čak i kad me akcija iznevjerila, najljepša kvaliteta Empire Cityja je to što ga možete igrati s do tri prijatelja odjednom, a gledanje vaših pupoljaka kako luckaste kornjače ne stari. Činjenica da se lica podudaraju s izrazima koje pravite i da vam se usta otvaraju kao crtani dok pričate je zgodna stvar, ali čak i samo bacanje krugova u kanalizacijsku bazu ili gledanje tko može brže završiti kronometar u otvorenom svijetu čini ove inače zaboravljene zadatke nezaboravnijima. Na isti način na koji su igre za zabavu ili drugi nedavni natjecatelji za suradnju dobri onoliko koliko je dobro društvo u kojem se nalazite, Empire City se barem postavio da bude stvarno zabavan ako ste poveli pravu grupu na vožnju. Osim toga, možete brže proći kroz bljutavu borbu radeći kao tim i tako potrošiti više vremena na vrijednu potragu za improviziranim plesnim borbama.
Od svih problema koje Empire City ima, daleko najveći je koliko nedosljedno radi s tehničke strane stvari. Za igru za koju je potrebno samo šest sati da se završi, prilično je nevjerojatno koliko mi se puta slomila. Jednom nisam mogao pokupiti nikakve potrošne predmete, dok mi je drugi put prestao dopuštati interakciju s hakiranjem mini igrice koju sam trebao napraviti da bih napredovao, a drugi put ipak nije označio kritične ciljeve misije nakon što sam ih dovršio, što me je prisililo da se ponovno pokrenem i počnem ispočetka. Najgore od svega, ako naiđete na probleme koji vas prisiljavaju da ponovno pokrenete misiju ili zatvorite program na bilo koji način, izgubit ćete sav svoj napredak budući da se ciljevi misije obično ne spremaju dok ih ne završite. Kad sam bio 20 minuta u potrazi i naišao na kritičnu grešku, morao sam započeti cijelu misiju od nule i samo što nisam bacio slušalice kroz prozor.
