U sjeni brojnih drugih političkih peripetija prošla je još jedna unutarnja kriza koja je potresla inače duboko podijeljen Ustavni sud. Kriza je, naime, kulminirala nakon što je četvero od ukupno desetero sudaca napustilo kolegij, pa nije održan predviđeni stručni sastanak, a to znači da su ostali i neriješeni predmeti.
Upućeni objašnjavaju da je Ustavni sud trenutačno teško opterećen poljuljanim odnosima, ideološkim ratovima, međusobnim nepovjerenjem i dubokom polarizacijom, a posljednji je incident na vidjelo iznio prljavi veš ove institucije, koja je u najvećoj krizi od svojeg osnutka. Ustavni je sud, prema riječima našeg dobro upućenog sugovornika, oštro podijeljen na dvije frakcije koje profesionalno jedna u drugu nemaju nikakvo povjerenje, što se preslikava i na političke kvote po kojima su suci izabrani u Saboru.
Oko predsjednika Frane Staničića okuplja se takozvana konzervativna skupina sudaca, izabrana po volji vladajuće većine, pa će kritičari reći kako su to ljudi koji provode političku agendu HDZ-a i donose odluke u korist izvršne vlasti služeći se metodom proceduralnog pritiska. S druge je strane takozvana progresivna, lijeva struja, bliska ponajprije predsjedniku Zoranu Milanoviću. Nju čine suci okupljeni oko Andreja Abramovića i Lovorke Kušan.
Nova eskalacija
Posljednji prosvjed i napuštanje kolegija zapravo je treći otvoreni sukob među sucima Ustavnog suda u posljednjih godinu dana. Kada se birao nasljednik predsjednika Suda Miroslava Šeparovića, petero sudaca – Andrej Abramović, Sanja Bezbradica Jelavić, Lovorka Kušan, Biljana Kostadinov i Goran Selanec – demonstrativno su napustili sjednicu iskazujući protivljenje načinu na koji je izabran Staničić, s kojim u međuvremenu nisu ni pokušali naći zajednički jezik.
U travnju ove godine deset sudaca Ustavnog suda tjednima je odbijalo postići dogovor o novom rasporedu rada u vijećima koja rješavaju građanske ustavne tužbe. Rad na predmetima “običnih” ljudi bio je potpuno stopiran, a privremena deblokada postignuta je tek u svibnju.
Najnovija eskalacija uslijedila je kada je Staničić pokušao iskoristiti interne audiosnimke s prethodnog stručnog sastanka kako bi pred svima prozvao četvero sudaca koji su naknadno promijenili glas o ustavnosti Zakona o obrani, a suci su to shvatili kao uhođenje i pokušaj discipliniranja, pa su opet srušili kvorum. Suci se, prema riječima našeg sugovornika, duboko razilaze u elementarnim pitanjima, među ostalima i o ulozi Ustavnog suda u javnosti. Dok Staničić i većina sudaca oko njega smatraju da interne nesuglasice treba zadržati unutar zidova institucije kako bi se očuvao javni ugled, oporbena struja, prema tvrdnjama iz Staničićeva kruga, ciljano koristi javne istupe i radikalizira procedure kako bi upozorila javnost na metode kojima Staničić upravlja Sudom, koje oni smatraju autokratskima.
Jano je, dakle da atmosfera na Ustavnom sudu nije kolegijalna, a pitanje je i koliko je pravna. Ondje je, kao nikada prije, zavladalo otvoreno neprijateljstvo, a sjednice se doživljavaju kao borba za prevlast.
Duboke podjele
Inače Ustavni sud, koji bi u punom sastavu treba imati 13 sudaca, već dugo radi sa samo deset. Za donošenje odluka i normalno funkcioniranje nužan je kvorum. Odlaskom četvero sudaca s posljednje sjednice na njoj ih je ostalo šestero pa nije bilo moguće glasanje. Upućeni predviđaju da će takvi odnosi dovesti do potpune blokade Ustavnog suda. Premda postoji uvjerenje da bi se situacija mogla primiriti, ovaj posljednji događaj naglašava duboke podjele koje se odvijaju u trenutku kada se unutar Sabora vode intenzivni politički pregovori između HDZ-a i oporbe o izboru novih ustavnih sudaca. I zbog toga na Sudu trenutačno bukti rat između dviju struja na pitanju tko će provoditi kontrolu nad ključnim odlukama i ustavnim tužbama građana u budućnosti.
Pitate li HDZ-ovce, povod za duboku podjelu treba tražiti u stranci Možemo, koja je od Ustavnog suda zatražila ocjenu ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani. Riječ je o zakonu kojim je Plenkovićeva vlada uvela dvomjesečno temeljno vojno osposobljavanje, odnosno vojni rok. Možemo smatra da je taj zakon diskriminatoran, da stvara ogromnu, nerazmjernu razliku između mladića koji idu na vojni rok i onih koji ulože prigovor savjesti te moraju služiti dulje civilno, čime se, po njihovu mišljenju, krši ustavno načelo razmjernosti.
Sukob na Ustavnom sudu eskalirao je pak na stručnom sastanku, koji inače služi za internu raspravu i brušenje stavova. Ako je suditi po onome što poručuju iz HDZ-a, posrijedi je ogroman ulog, a najvažnije je pitanje hoće li Ustavni sud srušiti ili potvrditi Plenkovićev projekt vraćanja vojne obveze. Budući da se trenutačno biraju i novi ustavni suci, za što je potrebna dvotrećinska saborska većina koja podrazumijeva neizostavan dogovor HDZ-a i bloka SDP/Možemo, ovaj se incident doživljava i kao odmjeravanje snaga. Lijeva struja unutar Suda, šaljući poruke o blokadi, pokazuje da neće pristati na pritiske, dok konzervativna struja njihove postupke doživljava kao pokušaj opstrukcije i politizaciju.
Radikalna pobuna
Sve to za Plenkovića znači taktičke komplikacije, pogotovu zato što se vojni rok praktički već provodi. Uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja jedan je od politički najvažnijih projekata njegove vlade, a sukob u Ustavnom sudu, barem ovaj posljednji, izbio je baš zato što je četvero sudaca promijenilo mišljenje i odlučilo glasati protiv ustavnosti toga zakona. To za Plenkovića znači da je ključna obrambena reforma u ovom trenutku u pravnom vakuumu jer sve dok traje blokada i dok na Ustavnom sudu nema kvoruma, ne može se donijeti odluka kojom bi Vlada dobila zeleno svjetlo, što otvara prostor oporbi za nastavak političkih napada, a može se očekivati i proglašavanje Zakona neustavnim.
U pregovorima Plenković trenutačno teži zadržavanju stabilne, nešto konzervativnije većine na Ustavnom sudu, međutim, radikalna pobuna lijeve struje na Sudu ruši premijerovu pregovaračku poziciju i opoziciji donosi argument da nastavi inzistirati na većem broju svojih kandidata. Incident je stoga za Plenkovića politički neugodan jer u fokus gura omiljenu oporbenu tezu da HDZ pokušava sve neovisne institucije, pa i Ustavni sud, staviti pod svoju izravnu kontrolu.
Budući da su četiri suca na službenoj sjednici odbila glasati protiv ustavnosti Zakona o obrani, oporbena pravna argumentacija o diskriminaciji ročnika značajno dobiva na težini i unutar Ustavnog suda. Iako Sud zbog blokade privremeno kaska s radom, oporba je, čini se, uspjela destabilizirati jedan od važnijih Plenkovićevih PR projekata za parlamentarne izbore. No to ipak nije bez rizika jer, baš kao što je ministar Damir Habijan nedavno rekao, oporba svojim potezom ostavlja dojam da namjerno ruši institucije, što vodi u anarhiju.
Pokušaji pritiska
Sve to komplicira postupak imenovanja novih sudaca i pretvara saborske pregovore u političku borbu visokog rizika s upitnim ishodom. Dosad su se suci birali po principu političke trgovine sustavom kvota, dijeleći se na “naše” i “vaše”. Svaka bi strana u tom sustavu predlagala dio kandidata, nakon čega bi se paket izglasavao u Saboru. Sadašnja kriza mijenja cijeli proces, posebice nakon što je lijeva oporba doznala da se na Ustavnom sudu služe audiosnimkama, koje se doživljavaju i kao pokušaj pritiska, zbog čega iz oporbe i jesu poručili da neće više pristajati na tajne političke pregovore, nego zahtijevaju da se izbor novih sudaca provede u javnim, transparentnim razgovorima.
Oporba će, dakle, nastaviti tjerati po svome ne popuštajući HDZ-ovim zahtjevima, što bi moglo rezultirati još jednim slomom javnog poziva i produljenjem blokade zbog nemogućnosti dogovora. Kako se imenovanje novih sudaca ne nazire, Ustavni sud riskira dugotrajnu paralizu jer sa samo šest sudaca koji su ostali na posljednjem kolegiju ne postoji zakonski kvorum za donošenje odluka o ustavnim tužbama građana ili ocjene zakona. Uz to, bliže se parlamentarni izbori, a na prošlima je upravo Ustavni sud bio brana Milanovićevim političkim eskapadama. U slučaju prijevremenih izbora nefunkcioniranje Ustavnog suda dovelo bi i do ustavne krize. Ova kriza stoga pretvara izbor novih ustavnih sudaca iz formalnog postupka u politički rat do istrebljenja koji se vodi između premijera Plenkovića i oporbe, i to rat u kojem ni jedna strana, kako se sada čini, ne namjerava popustiti.
