Dok je Donald Trump ranije ovog mjeseca nastavio svoje napade na Iran, u Saudijskoj Arabiji tiho se sklapao sporazum koji bi mogao radikalno preoblikovati sigurnost na Bliskom istoku, piše britanski The Independent. Članak prenosimo u cijelosti:
Dana 7. kolovoza, Pakistan, Saudijska Arabija i Turska potpisali su Sporazum o zajedničkoj obrani u Meki (nazvan Sporazum iz Meke što je simbolički bitno), pakt o međusobnoj obrani po uzoru na NATO, koji navodi da će se napad na bilo koju od skupina smatrati napadom na sve.
Tajming je značajan. Sve tri zemlje bile su meta iranskih odmazdi diljem Bliskog istoka otkako je u veljači u američko – izraelskim napadima ubijen vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei.
Turska se može pohvaliti drugom najvećom vojskom u NATO-u (odmah iza SAD-a), dok je Saudijska Arabija druga najbogatija naftom nacija na planetu. Pakistan je nuklearna sila koja je također djelovala kao posrednik između SAD-a i Irana tijekom cijelog tekućeg sukoba.
No, iako je Trump u nedjelju pohvalio sporazum kao primjer da se zemlje “konačno mogu braniti na smisleniji način”, stručnjaci kažu da sporazum označava veliku promjenu u globalnom svjetskom poretku – u smjeru smanjenja moći SAD-a.
Sporazum je ‘odgovor na američku i izraelsku vojnu akciju’
Hugh Lovatt, viši politički suradnik pri Europskom vijeću za vanjske odnose EU-a, kaže da se prestrojavanje može promatrati kao “odgovor na sukob i način da neki od tih aktera pokušaju osigurati sebe”. “To je također neizbježno kao odgovor na sve veću regionalnu agresivnost Izraela”, objašnjava.
Lovatt kaže da su izraelski napadi na Dohu u Kataru prošle godine tijekom rata u Gazi “potresli regiju” te da su mu turski i zaljevski dužnosnici rekli da se boje da će oni biti sljedeći.
Izrael je nedavno pokrenuo napade u nekoliko zemalja, uključujući Siriju, Libanon, Iran, Jemen i Katar, prema podacima Acleda koje je analizirala Al Jazeera, uz nastavak napada u Gazi i okupiranoj Zapadnoj obali.
“Hegemonske ambicije” Tel Aviva povećavaju percepciju prijetnje na terenu, dodaje. Trump se također ne suzdržava u prijetnjama napadom na svoje saveznike, rekavši jučer, na primjer, da će “bombardirati” Oman.
Trump je ‘nepouzdan’
“SAD ostaje nezamjenjiv za regiju, ali je također nepredvidiv i nepouzdan“”, kaže Galip Dalay, viši istraživački suradnik za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu.
Razmišljajući o Abrahamovim sporazumima potpisanim 2020. godine, čijem potpisivanju i organizaciji je posredovao Trump, a kojima su normalizirani odnosi između nekih arapskih država i Izraela, objašnjava da je “središnja mana američke vizije to što u njoj nije bilo mjesta za palestinsko pitanje”.
“Nije imao viziju za nearapske državne aktere. Ovaj sporazum signalizira postabrahamovsko regionalno preuređenje i predstavlja neuspjeh abrahamovske vizije, ali još uvijek nije inherentno antiizraelski”.
Sve tri zemlje izrazile su nespremnost za normalizaciju odnosa s Tel Avivom, a i Saudijska Arabija i Pakistan efektivno zabranjuju izraelskim građanima ulazak u zemlju. No unatoč tome, Lovatt vjeruje da tri zemlje nastoje pronaći zajednički jezik o sigurnosnim pitanjima, a ne izravno odbaciti SAD.
Potpisnici Abrahamovog sporazuma, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein, Maroko i Sudan, tada su se suočili s kritikama u arapskom svijetu zbog normalizacije odnosa s Izraelom.
Dok je iranska posrednička mreža, uključujući Hezbollah u Libanonu, Huti pokret u Jemenu i Hamas u Palestini, očito najneprijateljskija prema Zapadu, stručnjaci kažu da skupina iz Meke predstavlja srednji put: traži partnerstvo s Washingtonom, ali pokazuje sumnju prema izraelskim ambicijama na Bliskom istoku.
“Nazvao bih to osi protiv Abrahamovog sporazuma”, kaže Lovatt, napominjući da skupina nije strogo religiozne prirode unatoč tome što se predstavlja kao “muslimanski NATO” i što je potpisana u Meki.
Dijeljenje tereta
Međutim, SAD će rado pozicionirati objavu kao primjer zemalja koje dijele teret obrane s manjom ovisnošću o Washingtonu – u skladu s Trumpovim zahtjevima.
“Sasvim je jasno da su Turska i Saudijska Arabija rastuće srednje sile, a sada te ambiciozne regionalne sile pokušavaju utjecati na geopolitički poredak na Bliskom istoku u svoju korist”, kaže Lovatt.
“Ali s racionalnog strateškog gledišta SAD-a, ovo nije prijetnja američkim regionalnim ambicijama. Da su se udružili s Rusijom ili Kinom, bilo bi drugačije. Ovo je unutarregionalno savezništvo i sve tri zemlje imaju vrlo bliske odnose sa SAD-om, one su njihovi partneri i saveznici, tako da SAD vjerojatno neće ovo vidjeti kao prijetnju. Može se čak tvrditi da to ide u prilog američkim ambicijama da potaknu regionalne partnere da učine više kako bi se obranili i osigurali vlastitu sigurnost i obranu u smislu podjele tereta”, tvrdi.
Međutim, bliski odnos između SAD-a i Izraela mogao bi utjecati na ovo razmišljanje ako Izrael – koji se, prema Netanyahuu, nada da će postati bliskoistočna “supersila” – savez vidi kao prijetnju vlastitim ambicijama.
Već nije skrivala svoje neprijateljstvo prema Turskoj, a Netanyahu je optužio Ankaru za “agresivne težnje”. Saudijska Arabija mogla bi se smatrati nešto mekšim akterom u odnosu na Izrael, ali nema jamstva za njezin budući položaj, kaže.
Što sporazum znači u praksi?
Iako su hutisti nastavili napadati saudijske ciljeve nakon potpisivanja, sporazum tek treba biti istinski testiran. Uostalom, Članak 5 NATO-a aktiviran je samo jednom i to nakon napada na SAD u 11. rujna 2001. godine.
Erdogan je to izravno usporedio s pravilom NATO-a i rekao da se sporazum iz Meke “primjenjuje na sličan način”. Također je rekao: “Ovo nije ograničeno samo na Kraljevinu Saudijsku Arabiju, Tursku i Pakistan. Mogu nam se pridružiti i druge zemlje. I Egipat, ako želi, može se pridružiti sporazumu s ove tri zemlje. Vrata su Egiptu otvorena”.
Lovatt smatra da bi se savez mogao pokazati najučinkovitijim u sferi diplomacije. “NATO je više od samo nekoliko članica koje rade zajedno, njegova interoperabilnost i zajednička obrana”, kaže. “Ovo usklađivanje ima najveću vrijednost i moglo bi biti najutjecajnije u diplomatskoj sferi, gdje ove zemlje djeluju zajedno u nastojanju da ostvare zajedničku regionalnu viziju”.
Vojni sporazum Turske, S. Arabije i Pakistana: računica svake zemlje
