Upozorenje: Ova recenzija sadrži pune spojlere za 2. sezonu 10. epizode The Pitt!
Najbolje epizode The Pitt su ništa drugo nego iskušenje. Ostavljaju vas fizički i emocionalno iscrpljenima nakon sat vremena gledanja ovih neustrašivih liječnika i medicinskih sestara koji se mahnito bore da zaustave plimu ljudske patnje. Gledanje serije podjednako je stresno i korisno, a rijetko je to bilo istinitije nego u 2. sezoni, 10. epizodi. Ovaj najnoviji nastavak puca iz svih cilindara dok bilježi još jedan mučan sat u Medicinskom centru za traumu u Pittsburghu.
Neću čak ni zakopati lede ovdje – mislim da je “4:00 PM” prvi nastavak 2. sezone vrijedan 10. Nije da se ova epizoda drastično razlikuje od svojih prethodnika. S obzirom na način na koji se ova serija odvija u stvarnom vremenu tijekom jednog dana, očito postoji snažna linija koja povezuje svaku pojedinu epizodu. Ali svi pokretni dijelovi kombiniraju se na suptilan način kako bi stvorili ono što je lako najmučniji i najzanimljiviji nastavak 2. sezone dosad.
Veliki razvoj u “16:00” uključuje novi priljev pacijenata ozlijeđenih zbog neispravnog vodenog tobogana. To samo po sebi donosi dosta uvjerljive drame. Dobivamo ženu s odsječenom nogom (podzaplet koji koristi malo crnog humora koji uključuje Ogilvieja (Lucas Iverson) koji petlja oko navedene noge). Oca više brine gdje mu je sin nego zbog vlastitih ozbiljnih ozljeda. I dobivamo misterij je li kritično ozlijeđeno, potencijalno paralizirano dijete taj sin. Sve to u kombinaciji daje još veću hitnost već bjesomučnoj hitnoj pomoći.
Ovu dramu samo pojačava činjenica da nekoliko liječnika počinje dosezati svoje prijelomne točke. Očito je da je napad panike dr. Mohana najvidljiviji znak da se stvari počinju kvariti. Ta je scena lako vrhunac epizode. S obzirom na način na koji je zvuk prekinut i pratimo Samiru dok hiperventilira i okružena je ljutitim pacijentima, previše je lako osjetiti njezin očaj i klaustrofobiju. Ova scena podsjeća na slično intenzivan psihološki slom dr. Robbyja (Noah Wyle) iz 1. sezone. To je jedna od stvarnih snaga Pitta. Čini vam da osjetite ogroman danak koji ovaj posao uzima od ljudi na način na koji se malo koja medicinska drama može mjeriti.
Govoreći o Robbyju, ova epizoda je vrlo nimalo laskava u opisu njegovog rješavanja situacije Samire. Lijepa je promjena vidjeti Robbyja prikazanog u antagonističkom svjetlu, osobito zato što omogućuje dr. Al-Hashimi (Sepideh Moafi) da se pojavi kao glas razuma u cijelom ovom kaosu. Sezoni bi trebalo malo više toga.
Također je sjajno vidjeti kako tinjajuće rivalstvo između dr. Langdona (Frank Ball) i dr. Santosa (Isa Briones) dolazi do vrhunca u epizodi 10. Kao i prije, između njih dvoje nema puno otvorenih svađa; Santos jednostavno odgovara na svaku naredbu i interakciju sa stalno rastućom dozom pasivno-agresivne arogancije. Briones i Ball ovdje imaju snažne izvedbe i možete osjetiti bitku koja bjesni između njih ispod površine.
Koliko god ta napetost bila zabavna, ujedno je i olakšanje vidjeti kako je Santos konačno prozvana zbog svog neprofesionalnog ponašanja. Primijetio sam prošli tjedan da baš ne osjećam romantičnu zapetljanost između Santosa i dr. Garcie (Alexandra Metz), ali ova epizoda bolje iskorištava uparivanje jer Garcia kida Santosu novu. Tko bi rekao da će se ovaj kirurg oštrog jezika pojaviti kao glas razuma i pristojnosti?
Epizoda 10 također odlično koristi podzaplet Roxie (Brittany Allen) kao kontrapunkt većoj, glasnijoj drami koja se odvija u Hitnoj pomoći. Ove su scene tiše i puno ćudljivije, bave se drugom stranom hitne medicine i pacijentom koji se konačno čini spreman umrijeti. Allenovi trenuci su intenzivni i iscrpljujući kao i bilo što drugo u ovoj epizodi, samo na malo drugačiji, prigušeniji način. Nemoguće je ne biti dirnut Roxienom borbom i načinima na koje članovi njezine obitelji pokušavaju prikazati hrabro lice svemu tome. Javadijev (Shabana Azeez) kratki krah čini se previše prikladnim ovdje.
U ovom trenutku volim svaki tjedan provjeriti kako serija napreduje na frontu Ogilvieja, jer se on polako razvio u najfrustrirajućeg lika u seriji u zadnjih nekoliko mjeseci. Na sreću, ovdje stvari definitivno počinju izgledati bolje. Kao prvo, tu je gore spomenuti crni humor koji uključuje Ogilvieja koji se nosi s odsječenom nogom. Dovoljno ga je samo gledati kako se migolji i malo pati. Ali što je još važnije, konačno počinjemo stjecati bolji osjećaj za Ogilvieja kao o osobi s vlastitim mislima, osjećajima i motivacijom, a ne samo kao o samodopadnom kretenu s problemom empatije. Ima još puno vremena prije nego što se Iversonov lik bude osjećao jednako dobro zaokruženim kao i ostatak glavne postave, ali serija tamo konačno kreće u pravom smjeru.
