Tinejdžerski seks i smrt u kampu Miasma premijerno će se prikazati u kinima 7. kolovoza. Ova recenzija temelji se na prikazivanju na Filmskom festivalu u Cannesu 2026. godine.
Tinejdžerski seks i smrt u kampu Miasma – novi film redateljice Jane Schoenbrun koji je naelektriziran, erotičan i razigran, ali duboko emotivan – razlikuje se od svega što su dosad radili. Da, ima isti žarki osjećaj introspekcije i zanimanje za istraživanje kako mediji koje konzumiramo oblikuju naše strahove, želje i osjećaj sebe. Ali ako mislite da gledate njihove prijašnje filmove – isto tako sjajno Svi idemo na Svjetski sajam i Vidio sam TV Glow – mogao vas pripremiti za sve mnoge nove mračne užitke koje je Schoenbrun ovdje skuhao, čeka vas spektakularna iznenađenja u vrijednosti cijelog filma.
Schoenbrunov najnoviji vodi nas na horor putovanje koje je jednako neočekivano ispitujuće koliko je urnebesno smiješno i naposljetku dirljivo, a počinje kao vesela dekonstrukcija modernih žanrovskih remakeova prije nego što sve okrene naglavce. U skladu s naslovom, govori o seksu, smrti i tome kako se susreću u kampu Pacific Northwest gdje je niz izmišljenih Petak 13-snimani su horor filmovi. Bez da je ikad izgubio ravnotežu između refleksivnog i ushićenog, Schoenbrun je snimio ono što je njihov nesramno jedinstveni film do sada. Kada sve to oživi (i umre) od strane divnog dvojca Hannah Einbinder i Gillian Anderson, postaje nešto stvarno posebno.
Naš prvi pogled na ovu novu viziju stavlja nas u doslovnu ulogu fiktivnog maskiranog ubojice, Male smrti (Jack Haven), koji luta produkcijskim setom. To je prvi od mnogih primjera u kojima Schoenbrun pokazuje talent za hvatanje specifičnih tekstura starih slasher filmova. Baš kao što je How I Saw the TV Glow bila savršena sažetka tinejdžerskih serija koje biste se okupili da gledate jednom tjedno sa svojim prijateljima, Teenage Sex and Death at Camp Miasma čini se kao da bi vrlo lako mogla biti slasher serija na koju smo već svi zaboravili.
Nakon ovog početnog pogleda iza kulisa, koji na kraju predstavlja prvi nagovještaj kako će se Schoenbrun provokativno, ali dirljivo poigrati s perspektivom, doznajemo da je serija strmoglavo pala s visina s kojih je započela. Već ima toliko zapanjujuće sjajnih šala u samo ovih prvih nekoliko minuta dok to iznosi kroz brze naslove koji prolaze. Iako je Schoenbrun oduvijek imao nedovoljno cijenjen smisao za humor, ova kratka sekvenca utvrđuje ovo kao njihov najsmješniji, najogrizljiviji film dosad.
Taj se humor nastavlja dok upoznajemo Krisa (Einbinder), koji je dobio zadatak režirati novi remake ove horor serije. Snimila je hvaljeni film koji je izazvao senzaciju na Sundanceu, a kao što to studiji imaju običaj učiniti, angažirana je da preuzme ovaj remake. Kris odlučuje da će se sastati s bivšom voditeljicom franšize, povučenom Billie (Anderson), kako bi dobila njezinu perspektivu i možda je čak vratila na rad na novom filmu. Ali što se događa kada se “posljednja djevojka” poput Billie povuče iz serije koja ju je učinila ikonom i odluči se usredotočiti na istraživanje vlastitog identiteta? A što se događa kada osoba poput Krisa – koja je doživjela neku vrstu seksualnog buđenja zbog ove šašave, često prilično zastarjele serije horor filmova – uđe u mješavinu? Pa, rezultat je lukava mračna komedija i oštar horor riff koji vas stalno drži na nogama, s često izrazito osobnim ogoljavanjem dubljih želja likova. Einbinder je urnebesna kao i uvijek, ali također unosi ranjivost u ulogu koja vam se prišulja, osiguravajući da nježniji trenuci filma funkcioniraju jednako dobro kao i oni šaljivo zadirkujući.
Ovo bi moglo zvučati previše za jedan film, a postoje neki trenuci u priči u kojima možete početi osjećati da stvari opterećuju. Ali umjesto da puca po šavovima, film prihvaća kaos u srži ove premise i dopušta mu da eksplodira prema van, niti jednom se ne sakrivši od neizbježnog nereda koji izbija. Iako možete reći da je Schoenbrun radio s ograničenim lokacijama i proračunom, nikad im ne nedostaje ambicija i poduzimaju sve veće korake u istraživanju želja. Na svakom koraku, film se okreće kada očekujete da će se pomaknuti, prelazeći iz čiste komedije u zadivljujuću i delikatnije prikazanu meditaciju o želji. Usprkos svim načinima na koje se tolika moderna kinematografija može osjećati prilično pitomo u načinu na koji se bavi takvim pitanjima, Schoenbrun neustrašivo razbija vrata svakoj dosadnoj razboritosti da se uhvati u koštac s našim libidalnim impulsima. Mogu li se smrt i seks ispreplesti? Može li užasni stari horor film ipak probuditi nešto u vama? Schoenbrun ne samo da upada u srž svega ovoga, već se i prokleto vesele dok to rade.
To je film koji neće biti za svakoga, ali za one koji su u mogućnosti biti na istoj valnoj duljini, to je uistinu uzbudljivo. Postoje nijanse Davida Lyncha (s jednim kadrom usred prisjećanja na neke od njegovih neobičnih slika), kao i nešto od Crasha Davida Cronenberga koji lebdi u pozadini. Ali jednako važno, ovo je također 100 posto Jane Schhoenbrun, sa senzacionalnom glazbom Alexa G-ja i preciznom kinematografijom Erica Yuea koja nas uranja u sve to. Čak i kad malo posrće kroz divljinu svog sve “stvarnijeg” okruženja horora, film uvijek ponovno stane na noge i odjuri u uzbudljivim novim smjerovima.
Nešto od ovoga će gotovo sigurno podijeliti obožavatelje Schhoenbruna, iako to nije greška već značajka. Ovo je jedan od onih prekrasnih primjera filmaša točno film koji žele napraviti, razmećući se bilo kakvim očekivanjima da će napraviti nešto “komercijalno” ili sigurno i umjesto toga u velikom zamahu. Ima toliko toga u vezi s tim što ne bi trebalo funkcionirati, sve do drskog posljednjeg ispuštanja igle koje sve povezuje. Nekako, usprkos svemu što bi moglo poći po zlu, film pronalazi klimaktičnu ekstazu baš kao što održava isti radosni zanos sve do svojih fantastičnih završnih kadrova. Kakvo je zadovoljstvo još jednom svjedočiti filmašu poput Schoenbruna koji radi s takvom oslobođenom smjelošću.
