- Buduća američka administracija (pretpostavimo demokratska), usprkos sadašnjem sotoniziranju Trumpovih vanjskopolitičkih poteza poput rata s Iranom u svrhu jesenskih međuizbora neće po dolasku na vlast reći vladi u Teheranu „oprostite na svemu onom što vam je učinio ludi Trump, možete vi slobodno dalje obogaćivati svoj uran i razvijati dalekometni raketni program, možete imati vlast kakvu želite i nadzirati Hormuški tjesnac)”; ili pak reći Izraelu neka vrati osvojeni jug Libanona pod jurisdikciju Beiruta, a Palestincima Pojas Gaze poništavajući Trumpov mirovni sporazum; ili pak reći europskim saveznicima “ne morate više kupovati skupi američki plin i američko oružje za Ukrajinu, jer ćemo joj ga mi opet davati besplatno, a ne morate izvršiti ni obveze iz trgovinskog sporazuma sa SAD-om kojeg ste u ljeto 2025. godine s Trumpom potpisali”).
- Trump je, kao uostalom i bilo koji drugi predsjednik, samo potrošna roba, i na vlasti će ostati onoliko dugo koliko to bude od koristi američkim elitama tj. ovisit će o tome hoće li biti u stanju provoditi strateške smjernice američkog puta u budućnost usmjerene na očuvanje njihovih financijskih i drugih interesa.
- Kad je riječ o „europskoj strateškoj autonomiji“ te se ideje u pravilu vrlo brzo razbijaju o čvrste stijene političke realnosti.
- EU će se morati „natoizirati“ (možemo reći i obratno jer ne mijenja na stvari – NATO će se „europeizirati“) stvaranjem dodatnih, usko specijaliziranih „vojnih podsaveza“ pojedinih država članica.
Potpune su gluposti izjave pojedinih europskih političara i mase ovdašnjih medija o tome kako će zbog ozbiljnog (i stvarnog) sukoba na relaciji Trumpova administracija-Europska unija (poglavito nakon početka rata s Iranom) doći do destabilizacije pa i mogućeg kraha NATO saveza s obzirom kako se isti – reći ću to kolokvijalno – u dvotrećinskoj mjeri i financira i opskrbljuje oružjem iz Sjedinjenih Država. Da i ne spominjemo američki nuklearni kišobran nad europskim saveznicima koji će još dugo vremena egzistirati u sadašnjem obliku neovisno o ovim ili onim obrambenim strateškim planovima Europske unije koji sve češće govore i o potrebi razvoja vlastitog nuklearnog štita.
Taj strateški segment (za izgradnju kojeg u tehničkom smislu odnosno znanju Europa nedvojbeno ima mogućnosti), osim što je vrlo skup i iziskivao bi desetljeća vremena da bi uopće dostigao sadašnju razinu strateškog nuklearnog oružja Rusije i SAD-a koje na njemu rade već 70 godina, i to pod uvjetima da ga ove dvije od sada više uopće ne razvijaju) – Europi nikada neće dozvoliti Sjedinjene Države jer bi joj to u perspektivi dalo ono o čemu njene elite dugo sanjaju, a povremeno o tome na površinu iznose i različite političke ideje.
Riječ je o „europskoj strateškoj autonomiji“ čije se ideje, međutim, vrlo brzo razbijaju o čvrste stijene političke realnosti (unutarnjeg europskog neslaganja oko vodstva s obzirom kako u tako osjetljivim stvarima samo jedan može biti onaj koji daje zapovijed o korištenju nuklearnog oružja, jer tu nema i ne može biti riječi o zajedničkom upravljanju i donošenju odluka jer brzina njihovog donošenja u kriznim situacijama znači doslovno život ili smrt). Zamislimo samo na što bi sličila američka nuklearna moć kada bi odluku o primjeni tog oružja donosile savezne države na čijem se teritoriju ono nalazi ili pak federalni Kongres nekakvom apsolutnom ili drugom većinom glasova vječno po stranačkim osnovama zaraćenih zastupnika.
Nema slabljenja NATO-a, već počinje njegova specijalizacija, i to u dobro poznatom smjeru
Drugim riječima želim reći kako nikakvog slabljenja NATO-a (o čemu posljednjih tjedana pričaju hrvatski analitički analfabeti koji mjesecima zapljuskuju medijski prostor) nema, već je riječ isključivo o njegovom preustroju ili transformaciji sukladno nastalim globalnim i kontinentalnim (europskim) geopolitičkim promjenama odnosno potrebi prilagodbe istima. Svojevrsnoj specijalizaciji NATO-a pod čvrstom rukom i budnim okom anglosaksonskog bloka (SAD, UK) gdje se ništa ne prepušta slučaju.
Ta se specijalizacija, kako je navedeni atlantski blok vidi – sastoji u ubrzanoj integraciji čitave EU u novi oblik sigurnosnog ustroja, a svodi na samo jednu zadaću: sprječavanje Rusije i zadržavanje sigurnosnog i obrambenog fokusa Moskve na Europu (primarno preko ukrajinskog rata iako možda ne i samo njega o čemu više malo kasnije u tekstu) s ciljem slabljenja kinesko-ruske „osovine otpora“ u vrijeme kada se Washington priprema za predstojeći konačni obračun s Kinom (ne nužno vojni, ali sa snažnim pritiscima koji bi prema potrebi uključivali i vojnu komponentnu posrednog sučeljavanja, kao i sada s Rusijom u Europi).
Drugim riječima, Europska unija će se morati „natoizirati“ (možemo reći i obratno jer ne mijenja na stvari – NATO će se „europeizirati“) stvaranjem dodatnih, usko specijaliziranih „vojnih podsaveza“ pojedinih država članica poput već ustrojenog zajedničkog Ekspedicijskog korpusa na sjevernom krilu NATO-a pod vodstvom Velike Britanije i sl. Osim toga, a tu je ulogu EU već u ljeto prošle godine potpuno prihvatio pod snažnim Trumpovim pritiskom, morat će na sebe preuzeti i glavninu svoje ukupne obrane, kao i potpuno financiranje Ukrajine te isporuke vojne pomoći toj zemlji s ciljem, kako je to prošloga tjedna na redovitom sastanku Kontaktne skupine za pomoć Ukrajini (bivša grupa Ramstein) održanoj u Berlinu ponovio glavni tajnik NATO-a Mark Rutte – do primoravanja Rusije da prihvati mirovni sporazum i prizna neuspjeh svoje vojne kampanje.
Europska unija je dobila zadaću koju ne smije odbiti
Dakle, Europa (EU+NATO članice) će u sklopu nove američke strategije obnove globalne dominacije (ne hegemonije jer je to više nemoguće a značilo bi upravljanje svima i u svemu) naizgled konačno postati samostalnija što joj je nužno za mobilizaciju masa i očuvanje vlasti sadašnjih elita. Ali taj će se proces itekako odvijati pod kapom Washingtona čije će ona zadaće morati prihvaćati i u djelo provoditi. Europa će, kako sam to još 2023. g. pisao, postati „klupko bodljikave žice i iskopanih rovova“ – daleko od vizije „zelenog raja“ i okolne džungle o čemu je još ne tako davno naivno govorio bivši šef europske diplomacije Josep Borrell.
Upravo se to najbolje vidi iz prošlotjednih vijesti koje su (kako to kod nas obično biva, više bih rekao zbog nestručnosti i neznanja nego nekakvih zabrana od strane vlade i sl. ) ostale daleko izvan fokusa hrvatskog medijskog prostora. Iz njih je vidljivo kako su europske elite definitivno donijele svoju odluku odnosno da je Europa prihvatila dugoročni sukob s Rusijom kao svoju strateško opredjeljenje. Krenimo redom.
Kako 3. travnja piše ukrajinski medij Kyiv Post, bivši Trumpov izaslanik za rješavanje ukrajinskog rata Keith Kellogg predložio je stvaranje novog međunarodnog obrambenog saveza koji bi mogao uključivati Ukrajinu, pri čemu je oštro kritizirao NATO kao neučinkovit tijekom sukoba s Iranom.
„Govoreći u emisiji Hannity na Fox Newsu, Kellogg je tvrdio kako NATO nije uspio adekvatno odgovoriti na glavne globalne sigurnosne izazove te je predložio da SAD preispita svoju trenutnu strukturu saveza. „NATO se pretvara da je kukavica. Možda nam je potreban novi NATO, nova obrambena struktura.“ Kellogg je predstavio mogući alternativni blok koji bi mogao uključivati zemlje spremne preuzeti aktivniju vojnu ulogu, navodeći Japan, Australiju, Njemačku, Poljsku i Ukrajinu među potencijalnim partnerima,“ – konstatira ukrajinski medij.
Ovdje netko opravdano može reći kako je Kellogg ipak bivši Trumpov suradnik pa to što govori nema previše važnosti. Zato ću iznijeti dodatni argument koji potvrđuje moju tezu o transformaciji NATO-a odnosno EU-a u uporište za novo sprječavanje Rusije – kroz riječi osobe koja je sada visokopozicionirana unutar samog Pentagona.
Govoreći nedavno na saslušanju u američkom senatu, zamjenik američkog ministra rata Elbridge Colby rekao je kako je Trump sklon postizanju kompromisa između Ukrajine i Rusije pri čemu „razmatra postizanje takvog mira koji će biti najvažniji element sustava dugoročnog sprječavanja Rusije“.
A da se scenarij odvija upravo u tom smjeru, svjedoči i službena stranica britanske vlade gov.uk na kojoj je 15. travnja objavljeno kako će UK ove godine Ukrajini isporučiti ni manje ni više nego 120 000 udarnih bespilotnih letjelica (dronova), kao i morskih dronova koji su se već dokazali u ratnim uvjetima. Isporuke su već počele u ovom mjesecu – navodi se u tekstu izjave. Istoga dana britanski ministar obrane John Healey u Berlinu je zahvalio njemačkom kolegi na tome da će i Njemačka isporučiti Ukrajini 120 000 komada svojih dronova i štošta drugo.
Britanska ministrica financija Rachel Reeves kasnije pak na sastanku međunarodnih ministara financija u Washingtonu DC-u najavljuje i daljnje mjere podrške Ukrajini koje će se sastojati od isplate Kijevu 752 milijuna funti, što je dio šireg zajma od 3,36 milijardi funti.
„Ovo financiranje pomoći će u isporuci vojne opreme koja je Ukrajini potrebna dok se brani od ničim izazvanog rata Rusije“, rekla je Reeves čije riječi je 15. travnja prenio BBC.
Istoga dana Njemačka i Ukrajina potpisale su sporazum o međusobnoj vojnoj suradnji i pokretanju zajedničke vojne proizvodnje. Već istoga dana ukrajinski ministar obrane zahvaljuje se Berlinu i najavljuje za što će se koristiti njemački dronovi i dalekometne rakete: za napade u dubinu ruskog teritorija (to eksplicite nisu naveli niti britanski niti njemački ministri obrane govoreći o isporukama svog oružja Kijevu).
Također, 16. travnja Volodimir Zelenski poimence zahvaljuje državama koje su odlučile vojno pomoći Ukrajinu – od Velike Britanije, Norveške, Nizozemske, belgije i Njemačke, preko Francuske, Španjolske, Italije, do Poljske, Latvije, Estonije. Zanimljivo je, Hrvatska nije spomenuta u tom nabrajanju i hvala Bogu da nije, a odmah ću reći i zašto.
Z. Meter: EU se pretvara u klupko bodljikave žice koje čeka rat s Rusijom
Dosad najoštrije upozorenje ruskog Ministarstva obrane
Dana 15. travnja, uz dopunu informacije i 16. travnja, priopćenjem se oglasilo rusko Ministarstvo obrane. Objavilo je o konačnoj odluci Europe od 26. ožujka prema kojoj se, „uslijed nedostatka ukrajinskih vojnika“ odlučila pokrenuti zajedničku vojnu proizvodnju s Ukrajinom udarnih bespilotnih letjelica u europskim tvornicama za potrebe ukrajinskih oružanih snaga, čime se Europa neposredno svrstava u rat protiv Rusije.
Ovo više nije diplomatsko priopćenje navedenog ministarstva koje je dosada obično konstatiralo činjenice, već njegovo prvo konkretno upozorenje što će uslijediti ukoliko se realizacija navedenog počne ostvarivati. I to u kontekstu svakodnevnih, i treba reći dostatno uspješnih ukrajinskih napada dronovima po ciljevima na tlu Rusije u kojima, osim energetske i druge infrastrukture stradavaju i sami građani što stvara sve veći problem za Moskvu.
Naime, u nastavku istog priopćenja ruskog MO vrlo precizno su objavljena imena država i naziva tvrtki, kao i adrese gdje se nalaze i gdje će se navedena zajednička vojna proizvodnja s Ukrajinom pokrenuti. Evo nekih od navedenih zemalja, među kojima Hrvatska ije spomenuta: Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, Francuska, Poljska, Izrael, Turska i još poneke – i čije je stanovnike rusko Ministarstvo obrane u istom priopćenju upozorilo da se trebaju upoznati s točnim adresama navedenih tvrtki. Definitivno se aludira na moguće ruske zračne udare po istima ukoliko se ukrajinski napadi u dubinu Rusije nastave i nakon pokretanja navedene zajedničke proizvodnje.
Čak i umjereniji ruski vojni i politički analitičari s tim u svezi sada govore ne samo kako je čaša ruskog strpljenja očito puna, već i kako je Moskvi uistinu postalo nužno krenuti u eskalaciju s obzirom da je Europa i konačno zauzela smjer prema vođenju rata s Rusijom. Pojedini, bivši aktivni vojni dužnosnici javno govore čak i o mogućoj potrebi primjene bilo „specijalnog oružja“ (u ruskoj vojnoj terminologiji ono označava nuklearno oružje), bilo konačnog udara po ukrajinskim središtima donošenja odluka čega do sad nije bilo – pritom se pozivajući na Izrael i njegovo „pravo“ da udara po onim ciljevima država u bliskoistočnoj regiji za koje smatra da su ugroza njegovoj nacionalnoj sigurnosti – od Libanona, preko Sirije i Iraka, do Jemena – i konačno Irana.
Ruski analitičari bliski Kremlju na državnim televizijama poslkjednjih dana govore čak i takve fraze poput „nužnosti prestanka vođenja rata s ciljem osiguranja novog dogovora sa zapadom, već isključivo s ciljem postizanja pobjede“!
Sve je to dramatično promijenjena retorika koju ubrzano prate i izjave visokih ruskih državnih dužnosnika, poput ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova prošloga tjedna u Pekingu tijekom sastanka s kineskim čelnikom Xi jinpingom, i koji u tom smislu ne napada samo Europu i NATO kao prema njegovom mišljenju glavne protagoniste proturuske politike, već posredno i Sjedinjene Države.
Ovdje svakako treba upozoriti i na riječi ruskog veleposlanika u Vijeću sigurnosti UN-a Vasilija Nebenzje od 15. travnja, kada je po prvi put rekao da je Europa definitivno zauzela politiku „nanošenja strateškog poraza Rusiji“ za što će morati snositi odgovornost, i da je zauzela poziciju uspostave „novog Reicha“
Podsjećam kako Trump kao kompenzaciju za teritorijalne ustupke koje bi Kijev trebao dati Rusiji kroz njeno puno ovladavanje Donbasom traži ubrzani prijam Ukrajine u EU do početka 2027. godine. Po toj bi logici, ulaskom u EU, ostali dio Ukrajine (a to je oko 80% njenog ukupnog teritorija) de facto ušao u vojnopolitički savez sa zapadnom neovisno kako će se on zvati – EU ili NATO, ili nešto treće.
Trump nije „anomalija“, što je bio u prvom mandatu
Ali ako netko misli (a to misli velika većina ne samo običnih ljudi već i stručnjaka iz različitih sfera) kako Trump sve ovo što šokantno radi u svijetu otkako je krajem siječnja prošle godine preuzeo drugi mandat radi samostalno, na svoju ruku, kao hir svog bezumlja – jako se vara. Ovo je osmišljena strategija nazovimo to tako američke „duboke države“ koja je definirana s ciljem ne samo sprječavanja pada globalnog američkog utjecaja koji je do dolaska Trumpa uhvatio maha i prijetio uspostavom novih odnosa snaga u svijetu tada već bez dominantne uloge SAD-a, već i uspostave novog američkog globalnog vodstva eliminirajući glavnog globalnog suparnika Kinu i najveće vojne ugroze po SAD nuklearne velesile Rusije iz nove „igre prijestolja“.
Jer Trump nikada ne bi mogao ponovo doći ni na vlast, ni raditi ovo što čini bez „zelenog svjetla“ moćnih sila unutar američkog društva koje pozadinski vuku sve konce igre (uski krug nositelja krupnog kapitala na kojem počiva SAD od svog ustroja). Sjetimo se samo Trumpovog prvog mandata kada ga je taj isti krug vrlo lako blokirao u pokušaju provedbe svojih politika još u samom startu i koji je na kraju završio potpunim krahom: Bidenovim izbornim trijumfom, a Trumpovim kaznenim progonima i sotoniziranjem u medijskom prostoru).
Trump je, kao uostalom i bilo koji drugi predsjednik, samo potrošna roba, i na vlasti će ostati onoliko dugo koliko to bude od koristi američkim elitama tj. ovisit će o tome hoće li biti u stanju provoditi strateške smjernice američkog puta u budućnost usmjerene na očuvanje njihovih financijskih i drugih interesa.
Uostalom, da to nije tako pa zar bi Europska unija toliko paničarila: jednostavno bi čekala da Trumpov mandat završi na ovaj ili onaj način pa da se sve opet “vrati u normalu”. Ali te normale više nema, jer je riječ o američkoj strateškoj politici koja je konstanta (o tome više malo ispod u tekstu), i tu nije bitan ovaj ili onaj predsjednik. Tko god došao marat će se iz petnih žila truditi da je ostvari u što većoj mjeri. To nikada nije moguće u cjelisti jer postoje i drugi globalni igrači – ali tome se uvijek teži. “Mic po mic”, gricka se globalna šahovska ploča i oblikuje na način kako američkim elitama odgovara. (U ovom trenutku izgleda kako Trumpu „dionice“ ubrzano slabe s obzirom na njegovu rekordno nisku popularnost kao predsjednika – neviđenu još od doba pred kraj vladavine Richarda Nixona nakon afere Watergate).
Da sam u pravu najbolje će svjedočiti činjenica da buduća američka administracija, nakon Trumpove (pretpostavimo demokratska), usprkos sadašnjem sotoniziranju njegovih vanjskopolitičkih poteza poput rata s Iranom u svrhu jesenskih međuizbora – neće po dolasku na vlast reći vladi u Teheranu „oprostite na svemu onom što vam je učinio ludi Trump, možete vi slobodno dalje obogaćivati svoj uran i razvijati dalekometni raketni program, možete imati vlast kakvu želite i nadzirati Hormuški tjesnac)”; ili pak reći Izraelu neka vrati osvojeni jug Libanona pod jurisdikciju Beiruta, a Palestincima Pojas Gaze poništavajući Trumpov mirovni sporazum; ili pak reći europskim saveznicima “ne morate više kupovati skupi američki plin i američko oružje za Ukrajinu, jer ćemo joj ga mi opet davati besplatno, a ne morate izvršiti ni obveze iz trgovinskog sporazuma sa SAD-om kojeg ste u ljeto 2025. godine s Trumpom potpisali”) i još mnogo toga prema ostalim američkim saveznicima u svijetu.
Jednako kako ni Bidenova administracija nije po osvajanju vlasti poništila Trumpovu „samostalnu“ odluku o povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom u svibnju 2018.g. na što je primorala i europske supotpisnike koji su se tome oštro protivili jer im je prijetio gubitak unosnih gospodarskih sporazuma s Iranom, niti je povukla Trumpove carine Europskoj uniji na čelik i aluminij i štošta drugo.
Trumpov obračun s Iranom je noćna mora za Europu: nepopularni dužnosnici pod udarom populista
Američka vanjskopolitička strategija je konstanta
Želim ukazati kakao je američka vanjskopolitička strategija u svojoj biti konstanta. Smišlja se godinama unaprijed i ne poništava ju bilo koja administracija koja dođe na vlast. Eventualno ju pojedine od njih modeliraju prema potrebama, s obzirom kako se globalna geopolitika ipak ne definira isključivo u Washingtonu jer postoje i drugi igrači.
Dakle, modificira se usvajanjem novih, a puno češće nadopunom postojećih strateških dokumenta poput onih o nacionalnoj sigurnosti i obrani, a što je krajem prošle godine učinila i Trumpova administracija (sjetimo se djelomičnog vraćanja na „Monroeovu doktrinu“ o dominaciji SAD-a u zapadnoj hemisferi). Ako bi, kojim čudom, neka američka administracija samostalno odlučila izvući Ameriku iz „uhodanih okvira strateške igre“ vrlo brzo bi joj uslijedio „Trumpov scenarij“ iz prvog mandata.
Trump je tu lekciju dobro savladao, pa je svojim robusnim i ratobornim stavom u međuvremenu postao idealno oružje spomenutih američkih silnica za postizanje novih strateških ciljeva nakon što je američka globalna dominacija ozbiljno dovedena u pitanje.
Posve je druga stvar kako će sve ovo na kraju završiti? Ali definitivno je elita odlučila zaigrati na sve ili ništa. Do koje granice – do maksimalnog širenja američkog utjecaja diljem svijeta sve dok ostali suparnici ne kažu svoje konačno „dosta“ ili će u suprotnom početi epski sukob titana sa svim posljedicama; ili pak uključujući u obzir i taj sukob? Prema mom mišljenju ovo drugo je manje realno jer se i elitama živi i teško je da bi željele riskirati neposredni vojni sudar s nuklearnim velesilama (Rusija, Kina).
Stoga je puno vjerojatnije da će zaigrati na povijesno provjerenu igru dugotrajnog iscrpljivanja, što je već uspješno testirano tijekom hladnog rata u drugoj polovici prošloga stoljeća) i u čemu će i Europa, kako je to i tada činila kroz NATO – to isto morati činiti i ovoga puta. Drugog izbora jednostavno neće imati: s Rusijom joj SAD neće dati popraviti odnose pa će ovisiti o američkom sigurnosnom kišobranu, a bit će i kronično žedna energenata kako će se usložnjavati sigurnosno stanje na Bliskom istoku u čiju će se opasnu „igru“ sve jače morati uključivati i Kina, a vjerojatno i Rusija. Europi će prijetiti i potpuna ovisnost od američkih energenata tj. američkog samostalnog određivanja cijena istih što je Europa uvijek željela i uspijevala izbjegavati, jednako kao i po pitanju onih ruskih na čije je cijene uspijevala utjecati.
S druge strane Peking neće moći mirno promatrati kako Sjedinjene Države žele ovladati cjelokupnom bliskoistočnom naftom i naftnom politikom s obzirom kako je ta regija, uz Rusiju – ključni bazen za kinesku stratešku opskrbu naftom i plinom.
SAD razmatra izbacivanje Španjolske iz NATO-a i vraćanje Falklanda Argentini
Španjolska u mjesec dana rata s Iranom od Rusije polučila rekordnu količinu LNG-ija
Kad već spominjem energente u kontekstu globalnih geopolitičkih previranja, a sve kako bih ukazao na svu složenost sadašnjeg europskog položaja po tom ključnom pitanju uz pitanje obrane i sigurnosti – ukazujem na tekst uglednog španjolskog medija El Pais od 16. travnja.
U njemu stoji kako se španjolski uvoz ruskog plina iz Rusije udvostručuje i doseže povijesni rekord od gotovo 10.000 GWh ruskog plina u prošlom mjesecu, što je količina koja premašuje čak i isporuke tijekom cjenovne krize 2023. godine
„Uvoz plina u Španjolsku iz Rusije, jednog od najvećih svjetskih proizvođača ovog ugljikovodika, naglo je porastao. Isporuke iz te zemlje…, dosegle su 9.807 gigavat-sati (GWh) u ožujku, prema podacima operatera plinskog sustava Enagása.“
Medij podsjeća da iako je kupnja energije iz Rusije podložna sankcijama, raspored koji je odobrila Europska unija predviđa da je uvoz ruskog plina i dalje moguć do 2027. godine.
Istodobno, brojni drugi mediji izražavaju mišljenje da bi, zbog trenutačnih problema s opskrbom plinom iz regije Perzijskog zaljeva, utvrđeni europski rokovi za postupnu potpunu zabranu uvoza ruskih energenata mogli biti revidirani u budućnosti.
Francuska raspoređuje Rafale s nuklearnim oružjem u Poljsku kako bi simulirali napade na Rusiju
Prosudba
Sve navedeno u ovoj analizi govori o pokrenutim tektonskim globalnim geopolitičkim potresima koji su smišljeno doveli do sloma dosadašnjeg međunarodnog poretka (potonji više ne odgovara ni SAD-u koji je iz njega najviše stajao sve dok je izvlačio glavnu korist, ali ni novim starim silama (Rusija, Kina) koje ponovo traže svoje, u povijesnim previranjima u međuvremenu izgubljene pozicije). Upravo je u tijeku rađanje novog.
Kakav će on biti još nitko ne zna. Jedan od pokušaja stvaranja kakvih-takvih temelja za njegovo oblikovanje, a time i uspostave minimalnih pravila ponašanja za sve – bit će skori sastanci na vrhu u Pekingu. Najprije između Trumpa i Xi Jinpinga, a dva-tri tjedna kasnije, i Putina i njegovog kineskog domaćina nakon čega će vjerojatno biti jasnije u kojem smjeru ide svijet.
Ili prema američkoj blokadi ključnog Euroazijskog kontinenta – na zapadu kroz europski pritisak na Rusiju, a na njegovom istoku kroz pritisak SAD-a i njegovih azijskih saveznika na Kinu kroz pokretanje lokalnih sukoba s ciljem sprječavanja njihove projekcije globalnog utjecaja; ili pak prema određenom detantu i podjeli interesnih sfera unutar tog ključnog globalnog geopolitičkog trokuta kroz jasno iscrtavanje međusobnih crvenih crta koje niti jedna od strana neće smjeti prelaziti.
I dok sam donedavno (do prije Trumpovog detroniziranja Nicolasa Madura u Venezueli početkom siječnja) bio skloniji ovoj drugoj opciji, sada se na nju ne bih a priori kladio. Naime, moguć je i kaotičan scenarij u kojem će supersile „podizati ručnu“ isključivo u slučaju stvarne opasnosti od neposrednog sukoba jedne s drugom. Međutim on ne može trajati dugo jer bi takve situacije postajale sve češće pa „podizanje ručne“ više ne bi imalo smisla jer bi sve brzo preraslo u neposredno sučeljavanje s obzirom na suprotstavljenost interesa po ključnim pitanjima.
Vjerojatno već počevši od Irana, gdje je službeni Peking na dan pisanja ovoga teksta prvi put eksplicite izrazio svoje neprihvaćanje američke namjere blokiranja Hormuškog tjesnaca za kineske tankere namijenjene za uvoz iranske nafte, kao i poduzimanje „praktičnih mjera“ za sprječavanje istog. Teško je među tim mjerama ne prepoznati „eskort“ kineskih supertankera od strane kineskih vojnih brodova jednom kada za to dođe do stvarne potrebe tj. kada kineske naftne pričuve dođu u po nju na opasno nisku razinu. Jer druge praktične mjere teško da uopće i postoje.
Peking očito procjenjuje da će se Trump, koji ne uspijeva vojno slomiti Iran već pokreće pregovore (iako istodobno nastavlja govoriti o američkoj vojnoj pobjedi) teško odlučiti napasti i kineske brodove i dovesti se u položaj pokretača rata i s nuklearnom i pomorskom silom Kinom (još i uz posredni rat s Rusijom u Ukrajini), i to pred svoj odlučujući posjet Pekingu što je planirano za sredinu svibnja.
Tjedna analiza Zorana Metera: Sueska kriza je detronizirala Britaniju i Francusku, a Iran bi mogao SAD
„Velika igra“ globalnog prestrojavanja snaga ulazi u svoju kulminaciju, a donekle komotno u njoj mogu se osjećati samo nuklearne sile ma što vam tko govorio o nuklearnom oružju kao destruktivnom i onom kojeg se je potrebno riješiti. Europska unija u svojim, na početku teksta navedenim planovima – to i najbolje potvrđuje.
Nijedna od država koje ga posjeduju nikada ga se neće učiniti. I jako dobro znaju zašto.
