Uvod:
„Ratni bubnjevi“ sve jače tutnje Europom. Ukrajinski rat već je ušao duboko u svoju petu godinu, bez izgleda za skori završetak. Baš suprotno! Rusija, koja je očito shvatila beznadnost i opasnost (po sebe) od vođenja rata na dosadašnji način, upravo počinje prvu fazu postupne vojne eskalacije kroz planirane sustavne udare na određene ciljeve u Kijevu, što znači kako će se eskalacija još uvijek zadržati unutar ukrajinskog teritorija i definitivno imati primarno politički, upozoravajući karakter – prije svega odašiljanje poruke europskim vođama što može uslijediti ukoliko i nakon toga ne dođe do sporazuma o završetku rata (naravno, po dobro poznatim uvjetima Moskve). S druge strane, Europa kreće u ubrzano naoružavanje, a NATO želi ojačati svoju ulogu nakon objektivnih problema koje ima u odnosima sa SAD-om pa se tako stalni njemačko-nizozemski korpus namjerava razmjestiti u Estoniju i Latviju, a paralelno, ubrzano niču i alternativni vojni savezi poput Sjevernog saveza deset država pod vodstvom Velike Britanije, ali i oni bilateralni – između samih članica NATO-a poput prošlotjednog britansko-poljskog vojnog saveza ili ranijeg poljsko-njemačkog, poljsko-francuskog i td., što sliči stanju u Europi uoči Prvog svjetskog rata kada su slični savezi nicali kao gljive poslije kiše. Istodobno, Trumpova Amerika još uvijek ne pronalazi recept za koliko-toliko dostojanstven izlaz iz rata s Iranom kada su u pitanju njeni prvotno zacrtani politički ciljevi koje je Washington ratom želio postići. To pak u krajnje težak položaj stavlja globalnu trgovinu naftom. Naftni šok zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca koji je već izazvao velike probleme u globalnoj opskrbi naftom, ubrzanim koracima kreće prema velikoj naftnoj krizi, s mogućim pogubnim posljedicama i po Europu koja se pak, usprkos svemu, ubrzano priprema za, kako očito smatra – neizbježni rat s Rusijom.
To je sukus glavnih događaja globalnog geopolitičkog karaktera danas, iz kojeg se jasno vidi kako svijet ubrzano klizi iz donedavne koliko-toliko upravljive i kontrolirane situacije, u onu kriznu – teško upravljivu, a možda i kaotičnu – gdje će ovo potonje vjerojatno ovisiti o (ne)uspjehu „diplomacije“ straha, o čemu više kasnije na primjeru ukrajinskog rata. Praktični se potezi sve češće počinju donositi ad hoc, bez nužnog strateškog promišljanja odnosno dubinske analize – za što više nema vremena jer se događaji odvijaju prebrzo. Time će, logično, dolaziti i do manjih ili većih grešaka u procjenama, a što može biti vrlo opasno.
Lavina je pokrenuta, i više ju je nemoguće zaustaviti
Drugim riječima, ranije pokrenuti geopolitički procesi, koji su prvotno izgledali poput grude snijega koja se kotrlja niz planinu, u međuvremenu su prerasli u lavinu koju je više nemoguće zaustaviti i koja može progutati sve. Zato se u nastalim uvjetima svatko od velikih igrača sada snalazi kako zna i može, i primarno će voditi računa o samima sebi, dok će snaga oružja (a ne više diplomacija i međunarodno pravo od kojeg više ništa nije ostalo) biti ključni alat za pregovaračko uvjeravanje odnosno discipliniranje suparnika.
Tamo gdje to bude prerizično, veliki se igrači neće pretjerano aktivno miješati u tuđa dvorišta, da izbjegnu fatalne sukobe koje ključne sile međusobno definitivno ne žele. Pitanje je, međutim, koliko dugo će ih moći izbjegavati ukoliko ne uspiju uspostaviti mehanizme kontrole za izbjegavanje rizičnih situacija.
Upravo se to pokušalo učiniti u nedavnom posjetu Donalda Trumpa Xi Jinpingu u Pekingu, i što su iskreno željele obje strane. Međutim, u Americi sada postoji jedan izraženi problem: sve što Trump pokuša stvoriti s ciljem deeskalacije odnosa (koje je u znatnoj mjeri, ali nikako ne i u potpunosti sam zakuhao) – bilo s Kinom, bilo s Iranom (a usuđujem se reći i Rusijom), sa suprotne strane političkog spektra (onog demokratskog odnosno neoliberalnog, ali sve češće i od strane republikanaca) dočekuje se „na nož“. Sve do razine da se Trumpa odmah spremno optužuje ni manje ni više nego za izdaju nacionalnih interesa, što paralizira njegove mogućnosti, ali i volju za djelovanje u tom smjeru. Stoga je krajnje upitna mogućnost pronalaska spomenutih mehanizama kontrole u odnosima unutar ključnog globalnog geopolitičkog trokuta SAD-Rusija-Kina. Preciznije – dviju posljednjih sa SAD-om.
Tjedna analiza Zorana Metera: Mijenjaju se odnosi snaga; uvod u kaotizaciju svijeta
Potpuna transformacija ukrajinskog rata s američkog na europski
Nas, dakako, najviše zanima ono što se događa na europskom kontinentu – a kao što je vidljivo iz uvoda – ne događa se baš ništa dobro. Odavno sam rekao kako će ukrajinski rat, ukoliko do njega dođe – biti onaj koji ima potencijala, u sebe, poput „crne rupe“ – usisati cijeli svijet.
Rat se u međuvremenu dogodio, iako samo potpuni geopolitički slijepci nisu mogli uočiti kako su se za njega godinama, pa i desetljećima, sustavno stvarale pretpostavke koje su ga na kraju učinile neizbježnim. Stoga se postavlja opravdano pitanje zašto ga se onda nije željelo spriječiti, već ga se sustavno „ložilo“ – i na razini političke retorike i na razini praktičnih poteza, i to sa svih strana?
Odgovor na navedeno pitanje je previše kompleksan i iziskivao bi vrlo opširan tekst, primjereniji znanstvenim politološkim institutima nego analizi za jedne novine. Zato ću ovdje radije ukazati na nešto drugo, što je sada puno važnije od samih uzroka, iako će se uzroci prije ili kasnije morati rješavati ukoliko će se htjeti postići sveobuhvatni mirovni sporazum (naglasak je na „htjeti“, jer ti su uzroci, pojednostavljeno rečeno, vječita geopolitička borba zapada i Rusije čiji su temelj međusobno potpuno suprotstavljeni strateški nacionalni interesi što pak potpuno paralizira istinski pregovarački proces s obzirom na nužne bolne kompromise koji bi u tom slučaju morali uslijediti i za što obje strane još uvijek nisu spremne):
Prvo je – transformacija rata s pozicije „čije je on sada vlasništvo“.
a) U svom samom početku, to je bio otvoreni američki rat s Rusijom posredstvom Ukrajine, kojeg Europa (prije svega tu mislim na EU) nipošto nije željela ali istodobno ništa nije niti činila da do njega ne dođe zbog svoje „geopolitičke tuposti“ ili kratkovidnosti, ali i različitih unutarnjih interesa njenih elita kada se radilo o odnosima s Moskvom. Američki stratezi nisu mogli trpjeti da njihovi europski saveznici, koje oni od doba Hladnog rata (neovisno što je ovaj završio raspadom SSSR-a i Varšavskog ugovora) štite kroz uspostavljeni poslijeratni obrambeni sustav unutar NATO saveza (koji je uvijek bio i ostao po čvrstom kontrolom Washingtona i kojeg je on, od samoga osnutka do sada, u golemoj količini i financirao i opskrbljivao oružjem), sve jače u gospodarskom smislu surađuju s post-sovjetskom Rusijom. Da od Rusije, a ne SAD-a, uvoze goleme količine jeftinih energenata koji im jamče stabilni razvoj i konkurentnost na globalnom tržištu, dok europske tvrtke zauzimaju ključne niše golemog i unosnog ruskog tržišta. S pozicije interesa Washingtona razumljivo je navedeno ponašanje SAD-a, oko čega su konsenzus postigle obje dominantne političke stranke još davno prije ukrajinskog rata (kao što su 2016., u vrijeme pred kraj druge Obamine administracije, postigle suglasnost oko zajedničkog geopolitičkog nastupa protiv Kine ponovnim jačanjem američke prisutnosti u Indopacifiku);
Z. Meter: Ukrajinska „crna rupa“ usisava SAD, EU i Rusiju
b) Iz ukrajinskog rata Sjedinjene Države su se mudro (ili lukavo, kako hoćete) povukle ubrzo nakon dolaska Trumpa na vlast početkom prošle godine, i vješto ga u potpunosti prebacile na leđa Europi. Europske elite, prethodno duboku uključene u rat skupa sa Amerikom tijekom Bidenove administracije, više nisu imale ni snage ni mogućnosti Trumpu reći, parafraziram, „ne – to ne može biti samo naš rat, jer ga mi nismo ni željeli ni pokrenuli“, s obzirom da bi time potpuno izgubile svoju vjerodostojnost, odnosno ne bi mogle svojim građanima opravdati goleme količine uzalud utrošenog i „političkog kapitala“ i novca u financiranje Ukrajine. Naime, potonja bi u takvom scenariju (istodobnog povlačenja i SAD-a i Europe) de facto vrlo brzo postala poražena strana u ratu s Rusijom pa bi se unutar Europe ubrzo počela postavljati teška politička pitanja koja bi na kraju gotovo sigurno dovela do smjene vladajućih elita koje su na kormilu EU-a već desetljećima. To si ove pak nisu željele ni mogle priuštiti i sada smo tu gdje jesmo. U europskom geopolitičkom „neobranom grožđu“. Prije nego nastavim s analizom, završit ću s temom transformacije rata. Naime, SAD je kroz ukrajinski rat još početkom 2023. godine postigao sve što je u geopolitičkom smislu želio. O tome je najbolje pisao preutjecajni američki RAND Corporation još u veljači iste godine, zaključivši kako je došlo vrijeme za povlačenje SAD-a iz rata s obzirom da je postigao sve što želi: dugoročno uništio odnose Europe i Rusije, protjerao jeftine ruske energente iz Europe i zamijenio ih američkim, čvrsto u sigurnosnom i političkom smislu Europu opet vezao uz SAD. Nastavak američkog aktivnog sudjelovanja u ratu sada bi, smatrao je RC, predstavljalo ne samo nepotrebne troškove, već i nepotrebni rizik od neposrednog uvlačenja SAD-a u rat s Rusijom.
Drugo je – transformacija vojnih metoda i sredstava.
Ukrajinski rat je u svojoj prvoj godini bio onaj u kojem se koristilo klasično konvencionalno oružje, kao i strategije – koji su do tada bili karakteristični za čitavo poslijeratno razdoblje svuda u svijetu. Dominirala je klasična uporaba pješaštva, tenkova i borbenih vozila po svim pravilima vojne struke, kao i topništva i raketnih sustava, i naravno zrakoplovstva, a također i ratnih brodova.
Međutim, već do kraja 2022. godine uvidio se početak ubrzane transformacije rata kroz sve intenzivnije korištenje novih lakih i prijenosnih oružanih sustava, a sve češće i dronova: na početku više onih izviđačkih, a s vremenom sve više i borbenih. Situacija se u tehnološkom pomaku brzo mijenjala, poglavito nakon kraha dugo najavljivane kao pobjedničke (ili barem prijelomne) ukrajinske proljetne ofenzive 2023. godine, za koju se pokazalo kako su stotine i stotine tenkova različitih tipova (od njemačkih Leoparda, do američkih Abramsa) koje je za ofenzivu od zapada dobivala Ukrajina, postale čelične smrtonosne stupice za njihove posade. Kao što su to prethodne godine bili ruski tenkovi T, različitih modifikacija, za njihove posade. I jedne i druge su uništavali najprije sofisticirani ručni prijenosni protuoklopni sustavi, jednako kao što su ručni prijenosni protuzračni sustavi uništavali pretežito ruske helikoptere i jurišne zrakoplove koji su željeli zagospodariti nebom iznad samih bojišnica.
Od tada pa nadalje, vojna tehnologija samo je napredovala, pa su tako dronovi od 2024. godine već postali pravi gospodari rata – ubojice i tenkova i pješaštva. Dodatno su se samo usavršavali – i po učinkovitosti i po dometu, da bi se odnedavno počeli integrirati i s umjetnom inteligencijom i još štošta drugog što ih čini dominantnim i ubojitim, a za proizvodnju jeftinim oružjem, koje paralizira bilo kakve ozbiljnije pokušaje pomaka pješaštva obiju strana. Iz zraka se sada sve nadzire u stvarnom vremenu, a svaki se veći pokret vojnih postrojbi uništava ili onemogućuje – također u stvarnom vremenu.
I tu nema nikakvog govora o slabosti ruske ili ukrajinske vojske, koje su, uistinu, u ovom trenutku po sposobnosti vođenja rata u potpuno novim tehnološkim uvjetima i strategijama koje se za njih primjenjuju najjače na svijetu, s obzirom na ratnu prekaljenost i općenito količinu oružja kojim raspolažu.
Dakle, riječ je o potpuno novoj vrsti ratovanja – do jučer nepoznatoj, o kojoj se još uvijek ne uči u vojnim akademijama ali ubrzo definitivno hoće, jer staro više ne vrijedi. U ovim novim visokotehnološkim uvjetima ratovanja, bilo koja vojska svijeta, u bilo kom sukobu danas, bila bi suočena s jednakom nerješivim problemima zaštite od dronova (to je, uostalom, pokazao i Iran kroz svoje asimetrične odgovore na američko-izraelski rat). Zaštite od dronova još uvijek nema u punom smislu te riječi, a pitanje je hoće li je uopće i biti. Prije svega zbog pogodnosti njihove masovne uporabe (jeftini i jednostavni za proizvodnju što jamči goleme količine) u samo jednom jedinom borbenom naletu, i kada se, i usprkos gustoj protuzračnoj obrani koja ih očekuje i za njih je spremna, uvijek nađe dron koji će se uspjeti provući kroz postojeće „rupe“ i pogoditi metu.
Stoga uopće ne čudi kako već odavno na ukrajinskim bojišnicama ne gledamo snimke velikih pokreta i uporabe tenkova, ili masovnog premještanja teškog topništva. Ne zato što ih dvije vojske nemaju, već što ih više nije isplativo koristiti za ono što sada pozitivno mogu učiniti u vojnom smislu (njihovo uništenje je jednostavno preskupo za malu dobit koje sada mogu ostvariti na bojišnicama). Osim toga vrlo se lako otkrivaju njihove lokacije čak i u dubini logističkih zona što ih praktički čini neupotrebljivim. Stoga na snimcima već mjesecima, ako ne i duže – isključivo gledamo udare bespilotnih letjelica po zadanim ciljevima neprijatelja.
U strateškom smislu (ne taktičkom ili operativnom koje je primjerenije samim bojišnicama) sada dominira uporaba dalekometnih dronova i dalekometnih raketa za nanošenje udara duboko u teritorij obiju zaraćenih država. S tim da su oni ruski višestruko brojniji i razorniji, ali oni ukrajinski, iako rjeđi i manjeg intenziteta, imaju puno veći psihološki i medijski efekt jer pogađaju ono što je donedavno bilo nezamislivo – dubinu ruskog teritorija i tamošnje strateške objekte poput rafinerija ili pak zračnih luka, uključujući čak povremeno i samu Moskvu.
Konačni ruski prijelom prema rizičnoj eskalaciji?
Upravo potonja činjenica, nanošenje ukrajinskih dalekometnih udara dronovima po Rusiji (intenzivirana nekako vremenski paralelno s početkom američko-izraelskog rata protiv Irana 28. veljače), sada po prvi put dovodi do prijelomne situacije s pozicije dosadašnjeg ruskog načina vođenja ukrajinskog rata – za kojeg su mnogi ruski analitičari često s nezadovoljstvom govorili da ga državni vrh vodi „s jednom zavezanom rukom“. Oni smatraju kako Moskva puno više vodi brigu o svom imidžu u svijetu (prije svega u državama s kojima sada aktivno uspostavlja partnerske odnose nakon definitivnog političkog i trgovinskog razlaza sa zapadom – poput Kine, Indije i zemalja Bliskog istoka – i gdje Moskvi nije u interesu da ju se počinje prikazivati na način kako je već dugo prikazuju na zapadu – kao onu koja čini masovne ratne zločine ne mareći za civilne žrtve prilikom uporabe svojih moćnih oružja), i o gospodarskim interesima, kao i želji da unutar ruskog društva zadrži osjećaj prijeratnog života, dok se rat događa tamo negdje – puno dalje od ulica velikih ruskih gradova. Također smatraju kako Vladimir Putin previše vjeruje Trumpu i da od njega naivno očekuje da za Rusiju riješi rat kojeg je sama počela.
Takva promišljanja (koja itekako imaju svoju logiku) sve se brže ukorjenjuju unutar ruskog društva, čiji građani postaju sve više frustrirani ratom, što šteti i Putinovom političkom imidžu. Ali ne na način kako bi tom htjeli u Kijevu i zapadnim metropolama – da jača pacifizam (iako ima i toga), već upravo suprotno! Putinovo vođenje rata (a on u tome nesumnjivo ima ključnu ulogu i zadnju riječ) izazva ogorčenje građana kojima je dosta poniženja zemlje i zahtijevaju, istina kraj rata – ali na po Rusiju pobjedonosni način, i – što je još važnije – uporabom oružja puno razornije moći, i ne samo po Ukrajini, već i njenim sponzorima.
Svojevrsna prijelomnica, nakon koje je Kremlj i krenuo u smjeru kojeg to građani zemlje sada većinski otvoreno traže, uključujući i većinu medija – čak i onih državnih, bio je ukrajinski napad dronovima na elitni kvart u središtu Moskve, svega par kilometara od zgrade Ministarstva obrane i Crvenog trga – i to uoči najvećeg ruskog državnog praznika – Dana pobjede, kada se održava tradicionalna velika vojna parada. Međutim, konačni prijelom dogodio se ipak prošlog tjedna ukrajinskim napadom na studentski dom Pedagoškog koledža u Starobilsku, kada je poginula 21 osoba, uglavnom studentice, i to u noćnim satima kada su većinom svi spavali. Ukrajina tvrdi da je gađala vojni objekt, dok Moskva tvrdi kako u širokoj zoni od doma nema nikakvih vojnih objekata te je pokrenula službenu istragu zbog terorizma.
Moskva je, stoga, 25. svibnja, preko Ministarstva vanjskih poslova uputila poziv građanima Kijeva i stranim diplomatskim predstavništvima da se evakuiraju iz grada jer se pripremaju ruski sustavni i masovni napadi na objekte povezane s vojskom i na središta donošenja odluka, a kako su ona disperzirana diljem grada, ne isključuje u tom slučaju i civilne žrtve. Rusi šef diplomacije Sergej Lavrov o tome je kasnije telefonski izvijestio američkog državnog tajnika Marca Rubia.
Od onoga što je Rubio Lavrovu odgovorio bilo je zanimljivije „čuti“ ono što nije. Nije odgovorio u stilu da su navedeni ruski planovi po SAD potpuno neprihvatljivi, ili pak da će zbog toga pokrenuti novo snažno naoružavanje Ukrajine i opskrbiti je sredstvima protuzračne obrane koji joj kronično nedostaju – poput PRO sustava Patriot, a kamoli da će zbog toga napati rusku vojsku.
Upravo suprotno. Rubio je novinarima nakon razgovora s ruskim kolegom rekao kako svaki dugotrajni rat vodi eskalaciji, kao i to da su se Sjedinjene Države spremne vratiti pregovorima o završetku rata u Ukrajini ako se ukaže takva prilika.
Blic analiza Zorana Metera: Sastanak iza zatvorenih vrata u Kremlju: Moskva šalje poruku Europi što slijedi
Ključna pitanja bez odgovora
Takav odgovor otvara mnoga pitanja, a najviše ono – je li Trumpova administracija spremna prihvatiti rusku eskalaciju iako bi ona mogla dovesti do ukrajinskog poraza što je pak potpuno neprihvatljivo Europi, a vjerojatno i SAD-u makar je on, kao što sam gore rekao, ovim ratom već osigurao ono što je od njega glavno želio dobiti? Jer tu je svejedno u pitanju i ugled SAD-a, a još više konačno preslagivanje globalnih geopolitičkih odnosa.
Međutim, ovdje je također jasno kako Putin Trumpu ostavlja prostor za izlazak kroz ono što Moskva smatra da je Trump u stanju činiti ali do sada nije želio. Da izvrši snažni pritisak na Zelenskog i na vođe ključnih europskih država da prihvate njegov (Trumpov) prvotni mirovni plan koji uključuje ukrajinsko povlačenje iz preostalog dijela Donbasa i postupno ukidanje sankcija Rusiji – što pak u ovom trenutku izgleda kao znanstvena fantastika. EU, naime, upravo najavljuje svoj novi, 21. po redu paket sankcija, a da o međusobnoj ratničkoj retorici između Europe i Rusije i ne govorimo.
Koliko je pak po Kijev stanje postalo složeno nakon najavljenih ruskih sustavnih napada na grad, svjedoči i pismo koje je Volodimir Zelenski 27. svibnja odvojeno uputio Trumpu i američkom Kongresu, u kojem moli za brze isporuke američkih proturaketnih sustava i drugih vrsta oružja za obranu glavnog grada, i gdje podsjeća, kako kaže, na važnu ulogu ukrajinskih dronova u zaštiti arapskih država od nedavnih iranskih napada i općenito veliku ulogu Ukrajine u obrani Europe zbog čega, kako kaže, ona zaslužuje status savezničke zemlje.
Međutim, sama činjenica da je pismo javno objavljeno od strane Kijeva, a ovakva vrsta pisama inače se dostavlja posebnim kanalima i daleko od očiju javnosti – ukazuje možda na želju Zelenskog da odgovornost za pretpostavljene velike probleme koji bi mogli nastati po Ukrajinu u slučaju ruske eskalacije, prebaci sa sebe na Trumpa. Time zapravo na njega vrši pritisak da se suprotstavi Putinovim namjerama eskalacije, jer će ga u protivnom i u Europi i svijetu smatrati krivcem za eventualni vojni krah Ukrajine. To pak Trumpu nikako ne bi dobro došlo u kontekstu svoje, već ionako rekordno niske popularnosti, uglavnom zbog vođenja iranskog rata. I sve to svega pet mjeseci uoči važnih predizbora za Kongres.
S druge pak strane, ako bi Trump Putina želio spriječiti u namjeri eskalacije i zaprijeti mu, a ovaj se na to ogluši i u nju krene – to bi pred Trumpa stavilo dilemu ili uvući SAD opet u rat, ali sada već neposredno što nije želio ni Joe Biden, a Trump još i manje – ili pak progutati ponos i ne činiti ništa, vadeći se kako je sve pokušao ali da drugi igrači (Kijev, Moskva, Europa) njegove mirovne planove nisu željeli prihvatiti.
U slučaju uvlačenja SAD-a u rat prema Bidenovom modelu doveo bi se u situaciju sličnu kao sada s Iranom – kada nikako ne uspijeva pronaći zadovoljavajući politički izlaz iz rata, neprestano javno mijenjajući pozicije od onih kako je sporazum s Iranom već gotovo u potpunosti postignut, do onih kako će razoriti Iran ukoliko ne prihvati američke prijedloge – i tako u krug. A Rusija nikako nije Iran za kojeg se SAD bojao da uskoro ne izgradi nuklearno oružje, već nuklearna velesila al pari sa SAD-om. Osim toga, SAD je u ratu s Iranom opasno istrošio zalihe ključnog raketnog oružja i protuzračne obrane, za obnovu kojih će mu, prema najnovijim analizama, trebati dvije godine. Ali ratovati treba sada.
To je stvarno stanje u trenutku pisanja ovog teksta. Neki izlaz iz njega, ali samo možda, mogao bi biti ponovni Trumpov snažniji angažman u mirovnom posredništvu između Moskve i Kijeva. Ali nikako ne na način da u tome opet sudjeluju geopolitički analfabeti koje ni Moskva ni Kijev više ne doživljavaju ozbiljno – Trumpov partner iz njujorškog biznisa nekretninama Steve Witkoff, i njegov zet Jared Kushner. Međutim, teško je vjerovati kako će to spriječiti barem početni val ruskih sustavnih napada na odabrane ciljeve u Kijevu za koje se još ne zna kada će uslijediti ali je jasno da bi to trebalo biti uskoro.
Možda će ti napadi, ako do njih dođe, na kraju i dovesti do kvalitativnih pomaka prema ozbiljnim pregovorima, jer im je to očito i primarna intencija (da nije, Moskva bi to već činila bez ovakve medijske pompe odmah nakon opisanih kritičnih ukrajinski napada). U suprotnom nam svima prijeti vrlo mračna budućnost, a ta mi se opcija – nažalost – čini izglednijom.
Rumunjsku luku Konstancu napali mornarički dronovi
Rusija i Europa već su zaratile
Ovaj podnaslov nije nikakva fikcija. Proizlazi iz objektivnog stanja na kontinentu, o čemu je nešto riječi bilo i u uvodu analize. Da nije fikcija svjedoči i vijest od 27. svibnja, prema kojoj je Rusija izvijestila zemlje OESS-a da su Moskva i Zapad trenutačno vrlo blizu izravnog vojnog sukoba. To je rekao stalni ruski predstavnik u toj organizaciji Dmitrij Poljanski (izvor: RIA Novosti).
„Granica je vrlo nejasna, pa će biti vrlo teško utvrditi jesmo li već u vrućoj fazi ili ne. To je bilo naše upozorenje zapadnim zemljama, također izraženo tijekom sastanka“, rekao je.
U srijedu, 27. svibnja, ruska protuobavještajna služba – FSB, objavila je kako se situacija na sjeverozapadnim granicama Rusije znatno pogoršala. Nove vojne baze grade se u susjednim državama -Finskoj, Poljskoj i baltičkim državama – a moderno naoružanje se kupuje u velikim količinama, poboljšavaju se logističke mogućnosti za prijevoz trupa i opreme do ruske granice. Povećao se i broj i opseg vojnih vježbi koje sponzorira NATO – stoji u izjavi, kojom se de facto traži žurni odgovor Moskve na novonastalu prijetnju nacionalnoj sigurnosti u kontekstu nastavka snažne europske vojne pomoći Ukrajini što ju stavlja u položaj neposredno uključene strane u rat protiv Rusije.
Blic analiza Zorana Metera: Tek što je završio sa svojim govorom, Kijev dronovima Putina opet ponizio. Što će učiniti?
Sve gore navedeno stvarna je slika današnjeg stanja na našem kontinentu, bez pokušaja uljepšavanja odnosno umanjivanja opasnosti. Želim se nadati kako nam je još ipak ostalo poneko zrno razuma unutar sveprisutne histerije i iracionalne mržnje koja vodi u propast.
