- Nedostatak dizela sada opasno prijeti i SAD-u i Europi. Huti su u par dana ovladali, uz Hormuz drugim najvažnijim strateškim tjesnacem u regiji, Bab-el-Mandebom, i zauzeli ključni otok Mayun u njegovom središtu odakle tankere, ako žele, mogu gađati i običnim minobacačima – gotovo i puškama, a ne nužno raketama ili dronovima kako su to dosad povremeno činili.
- Rat s Iranom mogao bi na kraju biti prekretnica koja će odrediti sudbinu multipolarnosti. Uz onaj rusko-ukrajinski, koji se odavno ne može promatrati drugačije (ako je ikad i mogao) osim kao rat čitavog zapada protiv Rusije i obratno – na golemom ukrajinskom vojnom poligonu gdje se obostrano testiraju nova oružja i tehnologije, a novca se ne štedi.
- Usvojeni „pakleni zakon“ je „malj“ u Trumpovim rukama za igru dobrog i lošeg policajca. Ali stara je to igra, mnogima već jako dobro poznata, a kako onda neće i Kini i Rusiji.
- Julia Mendel – ukrajinska zviždačica koja je uzdrmala establišment
Jedna od ključnih vijesti globalne geopolitičke važnosti prošloga tjedna bilo je usvajanje od strane Zastupničkog doma američkog Kongresa tzv, zakona o „sankcijama iz pakla“ protiv Rusije i produljenje sankcija protiv Irana – a kojeg je prošle godine predložio sada već pokojni senator republikanac Lindsey Graham. Zakon je odmah poslan američkom predsjedniku Donaldu Trumpu na potpis (do sada ga nije potpisao).
Puni naziv dokumenta, za kojeg su glasovala 262 člana Kongresa a protiv bilo njih 159, je HR 5334, “Zakon Lindsey O. Graham o sankcijama Rusiji i Iranu iz 2026.”. Zakonom se nameću osobne sankcije ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, članovima ruske vlade i vodstvu sigurnosnih agencija. Također se primjenjuju na sve ruske LNG projekte, energetske projekte na Arktiku, tzv. “flotu u sjeni” koja se koristi za prekrcaj ruske nafte, plina i ugljena na moru, kao i osobe koje prodaju tankere Moskvi. Pod sankcije dolaze i Središnja banka Ruske Federacije, kao i najveće ruske državne banke – Sberbank, VTB i Gazprombank.
„Pakleni zakon“ omogućit će SAD-u nametanje carina do 100% prema pet zemalja koje najviše kupuju rusku naftu i plin, a čiji udio ruskih energetskih resursa u njihovom uvozu prelazi 15% (ova definicija uključuje Indiju i Kinu). Slične carine nameću se i zemljama koje pomažu Rusiji u izbjegavanju sankcije, dok ruski izvoz u SAD podliježe carini od 500%.
Ovo potonje – nametanje carina – zapravo je i najvažniji dio zakona. Naime, sve ono prije nabrojano zapravo je već velikim dijelom na snazi, osim sankcija prema ruskom državnom vrhu, pa riječ može biti više-manje samo o pojačanom nadzoru njihove primjene. Međutim, ključan je dio zakona koji se odnosi na tzv. sekundarne sankcije koje se ne primjenjuju neposredno prema Rusiji (ali se na nju itekako posredno odnose), već na glavne države uvoznice njene nafte i plina – pri čemu se dobro pazi da se u tom smislu ne kazne europske zemlje koje to još uvijek aktivno čine bilo da nemaju alternativu (poput Mađarske) ili im se to jednostavno da i može (poput Francuske, Španjolske, Nizozemske i Belgije koje još uvijek kupuju čak i prilično velike količine ruskog arktičkog ukapljenog (LNG) plina preko svojih atlantskih luka). Primjenjivat će se u prvom redu (naravno, ako i kada Trump to odluči, jer mu je to pravo dano ovim zakonom što je bio i njegov uvjet da ga podrži) prema Kini i Indiji, kao najvećim kupcima ruskih energenata.
Blic analiza Zorana Metera: Trump dobio polugu za igru dobrog i lošeg policajca. Ali žrtve su se uzjogunile
„Malj“ u Trumpovim rukama za igru „dobrog i lošeg policajca“
Ovaj bih zakon stoga ocijenio politiziranijim od bilo kojeg drugog koji je posljednjih godina usvojen od strane Kongresa. Definitivno mu je intencija jačanje pregovaračkih pozicija Trumpa u odnosu na glavne američke globalne konkurente – Rusiju, Kinu i Indiju. Zakon mu daje ovlasti kojima može uvoditi carine kada i kome hoće, ali ih isto tako i ukidati.
Time je Kongres učinio presedan, „pucajući sam sebi u nogu“ i smanjivši svoj politički utjecaj u korist predsjednika čije se ovlasti ovime izdižu gotovo na „carsku“ razinu. To je Trumpova velika pobjeda, jer sada u ruke dobiva „malj“, kojim, prema potrebi – može mahati i udarati po američkim protivnicima kad god i gdje mu se to prohtije.
Da je to upravo tako, svjedoči i činjenica da se usvajanju zakona otpočetka protivila Demokratska stranka, upravo zbog straha da će on Trumpu znatno proširiti predsjedničke ovlasti na štetu Kongresa. Stoga ne čudi što je glavnina demokrata glasovala protiv ovog zakona, ali ih je ipak 50-ak glasovalo za njegovo usvajanje – što je na kraju i bilo dovoljno da zakon prođe.
Drugim riječima, Trump je sada sretan jer je konačno dobio ono što je oduvijek želio: polugu, koja će mu omogućiti igrati igru dobrog i lošeg policajca. Međutim, stara je to igra i svima jako dobro poznata, a kako onda ne i Kini i Rusiji.
Stoga nije trebalo proći dugo, pa se već istog dana oko svega ovog oglasio i Peking. Kinesko MVP priopćilo je kako se Kina oštro protivi ovom zakonu i da nju nijedna država ne može spriječiti da trguje s bilo kojom drugom zemljom u skladu s međunarodnim pravom, i da odbacuje bilo kakve sankcije koje nisu odobrene od strane UN-a.
Isti se dan oglasio i Kremlj priopćenjem Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova, koji je usvajanje ovog zakona nazvao „neprijateljskim činom“ i najavio kako će Moskva pozorno pratiti njegov razvoj. „Naravno, pratimo napredak ovog dokumenta. To se odnosi na neprijateljske akcije i, naravno, uvođenje bilo kakvih dodatnih sankcija od strane SAD-a sigurno će zakomplicirati napore za pronalaženje mirnog rješenja u Ukrajini“, rekao je Peskov.
CNN: Uoči posjeta Trumpu Xi je u boljem položaju; Kina uz Iran; nova pravila igre
Što će Trump učiniti ako mu velike sile kažu veliko NE?
Trump je sada nedvojbeno veseo, ali vjerojatno ne dugo. Naime, teško je reći što bi on u praksi mogao poduzeti, vezano uz ovaj zakon, u slučaju kineskog (gotovo sigurnog) i(li) indijskog (moguće su određene kalkulacije New Delhija ali ne u smjeru značajnijeg indijskog odustajanja od uvoza ruske nafte, poglavito u sadašnjim sigurnosnim uvjetima u svijetu – prije svega na Bliskom istoku) snažnog NE mogućem američkom novom carinskom pritisku, a da to ne opasno ne ugrozi i interese SAD-a?
Uvoditi visoke carine (one male ne bi imale nikakvog smisla jer ne bi činile dovoljan pritisak) protiv dviju država, od kojih s ovom prvom (Kinom) SAD održava najveće trgovinske odnose i od čega još uvijek puno ovisi, dok s drugom (Indijom), osim rastućih trgovinskih odnosa namjerava razvijati i sigurnosnu arhitekturu u Indopacifiku u suprotstavljanju toj istoj Kini kroz format Quad (SAD, Australija, Japan, Indija) – imalo bi po SAD golemi rizik, da na kraju ostane i bez jednog i bez drugog.
Ali postoje i još opasnije posljedice „paklenih sankcija“ ako ih se ipak odluči primijeniti. Neke od njih su naglo pogoršanje ionako već dugo godina krajnje loših američko-ruskih odnosa, prekid dijaloga Bijele kuće i Kremlja o završetku ukrajinskog rata, ali i oko mnogo čega drugog važnog po pitanju kontinentalne (europske) i globalne sigurnosti – gdje se iranski problem po SAD sada nameće u prvi plan.
Svi znaju koliki neiskorišteni potencijal predstavljaju rusko-iranski, prije svega obrambeni odnosi, poglavito ako Moskva odluči Iranu isporučivati ubojito oružje na način kako to zapad čini u Ukrajini, pružajući mu uz to i obavještajne i satelitske usluge i instruktorsku suradnju na terenu.
Ovo sada predstavlja najveći strah Washingtona, o čemu on, razumljivo, javno ne govori, ali svakako kontinuirano prati, analizira i procjenjuje koliko dugo će Moskva još trpjeti da i konačno „otpusti kočnice“ svoje potpune vojne pomoći Iranu. To već dugo očekuje i ruska javnost koja snažno podržava iranski vojni otpor SAD-u (on joj imponira i s pozicije što Iran, za razliku od Rusije nije ni nuklearna sila a ima se hrabrosti suprotstaviti najjačoj vojnoj sili svijeta koja sada ne zna što s time učiniti), ali i analitički krugovi koji smatraju kako je svako vojno iscrpljivanje i angažiranost SAD-a na drugoj točci korisna po Rusiju u njenom ratu s Ukrajinom, jer odmiče fokus pozornosti SAD-a s ruskih na njegove probleme.
Blic analiza Zorana Metera: ‘Idealna oluja’ u Ukrajini i Tjesnac suza u rukama huta. Tko sad gorke suze lije
BRICS, kao Trumpov glavni problem
U konačnici, Trumpova primjena visokih carina protiv Kine i Indije za kupnju ruske nafte mogla bi dovesti i do još jednog po SAD opasnog efekta: ubrzanog okretanja dviju država (i BRICS-a u cjelini) prema uspostavi svog međusobnog platnog prometa (što je prava noćna mora za SAD) i međusobne trgovine u vlastitim (nacionalnim) valutama ili uspostavi neke zajedničke valute za trgovinsku razmjenu. Na tome se sve ozbiljnije ionako namjerava raditi (ako je suditi prema zajednički usvojenoj završnoj rezoluciji prošlotjednog summita BRICS-a u New Delhiju koja de facto označava i vjerojatni početak uspostave njegove organizacijske strukture).
Za one koji to nje znaju, BRICS još uvijek nije multilateralna organizacija (potonje bi podrazumijevalo uspostavu odgovarajućih službenih radnih tijela koja bi aktivno radila na realizaciji na samitima dogovorenih planova i strategija), već samo format interesno povezanih država koje imaju svoju viziju budućega svijeta – multipolarnost. Tj. ono protiv čega se SAD pod vodstvom Donalda Trumpa (i u što je povukao čitav zapad, prije svega Europu) odlučio boriti svim raspoloživim sredstvima, smatrajući kako nema što izgubiti jer je globalna dominacija stoljećima bila temelj razvoja čitavog zapada. Ta je američka borba u praksi počela neposredno poslije Nove godine kroz vojno-obavještajnu operaciju uhićenja venecuelanskog čelnika Nicolasa Madura, nastavila se ubrzo proglašenom potpunom pomorskom blokadom Kube, a kulminaciju je predstavljao američko-izraelski napad na Iran 28. veljače. Međutim, taj rat, koji je krenuo u posve drugom smjeru od planiranog i očekivanog – mogao bi na kraju biti prekretnica koja će odrediti sudbinu multipolarnosti. Naravno, uz ukrajinski rat koji se više i ne može promatrati (ako je ikada i mogao) osim kao rat čitavog zapada protiv Rusije i obratno na golemom ukrajinskom vojnom poligonu (iako to Moskva sigurno nije željela njegovim pokretanjem prije četiri i pol godine, ali je tako ispalo željom samog zapada pa tu činjenicu ona više ne može izbjeći ma koliko god i htjela).
Naime – prošlotjedni summit BRICS-a u New Delhiju jasno je pokazao napredak u njegovom razvoju prema formiranju ključnog (de facto jedinog) globalnog pola suprotstavljenog zapadu na čelu sa SAD-om. Štoviše! Domaćin summita, premijer Narendra Modi, javno je demonstrirao visoki stupanj prijateljstva s Vladimirom Putinom, ali i jačanje odnosa s kineskim vođom Xi Jinpingom koji je prvi put nakon dugo vremena osobno stigao u službeni posjet Indiji što je jasan znak jačanja, a ne pogoršavanja odnosa dviju, po stanovništvu najvećih azijskih država i glavnih regionalnih trgovinskih konkurenata.
Blic analiza Zorana Metera: Osudili agresiju na Iran i sankcije, na Ukrajinu zaboravili. Što stoji u Deklaraciji SCO
Trumpova računica
Ono na što pritom Washington računa je prevelika ovisnost Kine i Indije od globalne gospodarske suradnje odnosno trgovine, zbog koje će one – iako emocionalno (Peking i retorički) snažno podržavaju Rusiju u njenom ratu s Ukrajinom kojeg promatraju u spomenutom kontekstu nametnutog joj rata s čitavim zapadom ali i kao onaj u kojem se Rusija u krvi bori i za njihove interese u budućem svijetu – inzistirati na što bržem pronalasku mirnog rješenja tog rata i u tom smislu vršiti pritisak na Putina da krene u smjeru kompromisa.
Međutim, kako bi bilo kakvi novi kompromisi Moskve oko njenih dobro poznatih uvjeta za kraj rata (reduciranih Putinovim potpunim prihvaćanjem Trumpovih prijedloga za kraj rata na njihovom sastanku na Aljasci 15. kolovoza prošle godine od kojih je Washington nedavno javno odustao) de facto značili ruski, iako ne vojni ali dugoročni strateški poraz sigurno – nemoguće je očekivati da će Putin u tom smislu podleći bilo kakvim pritiscima čak i od strane takvih ruskih partnera kakvi su Kina i Indija.
Tim prije što Putin dobro zna koliku stratešku važnost Rusija ima za Kinu – i vojnu i energetsku i geopolitičku (za Indiju znatno manje ali ima i za nju), o čemu se medijski kod nas vrlo malo piše, već se inzistira na potpuno pogrešnoj paradigmi tj. prikazu kinesko-ruskih odnosa kao onih u kojima je Kina stariji brat kojeg onaj mlađi (Rusija) u svemu mora slušati jer o njemu potpuno ovisi zbog svoje višestruko manje gospodarske snage.
Što učiniti s energetskim primirjem?
Ono što je kontradiktorno s usvajanjem uvodno spomenutog zakona u Kongresu (zbog čega ga također smatram visoko politiziranim), je i činjenica što Trump posljednjih dana često govori o potrebi za tzv. energetskim prekidom vatre između Rusije i Ukrajine. Štoviše! Pritišće ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog da ne gađa ruske mete u kojima je uskladišten dizel zbog nedostatka istog u svijetu i brzog rasta njegovih cijena, a što se događa i u SAD-u, i to u vrlo nepovoljno vrijeme po Trumpa i Republikansku stranku – manje od dva mjeseca prije predizbora za Kongres (4. studenog).
Podsjećam kako je Moskva već najavila spremnost na energetsko primirje, ali je kao uvjet postavila niz krajnje teško ispunjivih zahtjeva, poput ukidanja zapadnih sankcija (prije svega na njen energetski sektor), kao i na prestanak lova na njene tankere iz tzv. flote u sjeni koji prevoze rusku naftu diljem svijeta jer je onih izvorno ruskih nedovoljno, a zapadni je ne smiju prevoziti zbog sankcija (uz poneka izuzeća koja se odnose na grčke i tankere iz Malte).
S druge strane Zelenski je odmah izrazio punu spremnost za zaustavljanje ukrajinskih napada po ruskoj energetskoj infrastrukturi što uključuje i ruske i druge tankere u Crnom moru koji prevoze rusku naftu. Ništa čudno! Naime, u Ukrajini (ali i među njenim saveznicima na zapadu) sada svi strahuju od posljedica najavljenih masovnih ruskih zračnih napada na čitavu ukrajinsku energetsku infrastrukturu tijekom ove zime, zbog čega mnogi analitičari upravo nadolazeću zimu smatraju najgorom po tu zemlju od početka ruske invazije. Stoga bi energetsko primirje Kijevu itekako dobro došlo. Jer ukrajinska infrastruktura, općenito gledano, već je sada opasno devastirana nakon početkom srpnja pokrenutih masovnih ruskih zračnih napada kao odgovor na najavu Zelenskog s kraja lipnja da će pokrenuti 40-dnevne masovne napade dronovima u dubinu Rusije s ciljem primoravanja Putina na sjedanje za pregovarački stol.
Ti ruski napadi traju bez prestanka sve do danas, gotovo u režimu 24/7. Zemlja je zbog njih de facto u potpunoj pomorskoj blokadi, a sve više i u onoj kopnenoj – kroz udare po ukrajinskim zapadnim graničnim prijelazima i po željezničkoj infrastrukturi. Posebno se uništavaju lokomotive koje je puno teže nadomjestiti nego obnoviti neku oštećenu dionicu pruge ili električnih vodova za njezino napajanje, s obzirom kako lokomotive mora naručivati od zapada (ukrajinske tvornice tog tipa su uništene) čije lokomotive nisu prilagođene za ukrajinske šire tračnice od europskih, što je ostavština još iz doba Sovjetskog Saveza.
Prema ruskim vojnim izvorima, tijekom ove godine iz stroja je izbačeno oko 300 ukrajinskih lokomotiva ili trećina njihovog ukupnog broja. To je sada veliki problem za Kijev, jer je željeznica je ona kojom se uvelike uvozi zapadno oružje dopremano u pograničnu bazu u Poljskoj, ali preko nje se vrši i glavnina opskrbe oružjem ukrajinskih postrojbi na crtama bojišnica.
Neuspjeh energetske tranzicije: EU ostaje ekonomski div, geopolitički patuljak i vojni crv
Nedostatak dizela sada opasno prijeti i SAD-u i Europi
Međutim, nakon usvajanja spomenutog zakona od strane Kongresa, pod uvjetom da ga Trump potpiše u što sam siguran da hoće, i da do njegove primjene nakon toga dođe (u što nisam siguran) – jasno je kako od navedenog energetskog primirja neće biti ništa, a time niti od povećanja globalne opskrbe dizelom i smanjenja njegove cijene (nedostatak dizela i rast njegovih cijena sve više pogađa i Europu gdje počinju i prvi prosvjedi s tim povezani, poput onih prošlotjednih u Francuskoj i Portugalu).
Stvar uvelike pogoršava i novi važni bliskoistočni moment. Tamo je, naime, osim iranske blokade Hormuškog tjesnaca i prolaza tankera iz i u Perzijski zaljev „na kapaljku“, u međuvremenu došlo do još jednog (ne)očekivanog udarca na globalni energetski trgovinski sustav.
Naime, jemenski šijitski pokret pod vodstvom stranke Ansar Allah, tj. njeno vojno krilo tzv. Huti, prošli su tjedan uzdrmali regiju i svijet. Uspjeli su, u iznenada pokrenutoj vojnoj ofenzivi u svega tri dana zauzeti čak oko 5000 km2 prostora i potpunosti ovladati, uz Hormuz drugim najvažnijim strateškim tjesnacem u regiji, Bab-el-Mandebom, i zauzeti ključni otok Mayun u njegovom središtu odakle tankere, ako žele, mogu gađati i običnim minobacačima – gotovo i puškama, a ne nužno raketama ili dronovima kako su to dosada povremeno činili.
S arapskog, naziv potonjeg tjesnaca možemo prevesti na hrvatski jezik kao Tjesnac suza. To mu ime sada najviše i odgovara, jer on suze na oči u ovome trenutku tjera mnogima. Naime, zbog navedenog događaja, Teheran, koji podržava jemenske hute, sada u rukama ima dvostruku snažnu kartu za suprotstavljanje američko-izraelskom ratu i za još povoljniju pregovaračku poziciju u procesu koji je u međuvremenu potpuno zamro (uz velike napore Pakistana, kao posrednika, rezultat pregovora o kraju rata za sada je jednak nuli). Očito je kako se u tom smjeru ništa neće promijeniti sve dok sa SAD-om po pitanju završetka tog rata za stol ne sjednu i Rusija i Kina, a možda i Indija (o čemu više nekom drugom prigodom).
Huti, osim toga, pokreću ofenzivu prema Adenskom zaljevu i Adenu – glavnom gradu južnojemenskih separatista koji se protive jedinstvu Jemena, nakon čega bi de facto uspostavili kontrolu i na čitavim južnim Jemenom jer njegov istočni dio predstavlja slabo naseljene pustinjske krajeve s različitim sunitskim, nerijetko međusobno suprotstavljenim plemenima, i gdje je bilo utočište i čuvene terorističke organizacije AQAP (Al-Qaide Arapskog poluotoka). Također bi huti time dobili kontrolu i nad obalom Indijskog oceana i otokom Sokotrom. Prije toga zauzeli su važnu luku na Crvenom moru Mochu, gdje su od građana dočekani gotovo kao osloboditelji.
Situacija je počela eskalirati ljeti, kada je Saudijska Arabija pokrenula zračnu kampanju protiv Huta, dok su se sukobi duž crte bojišnice s vladinim snagama pojačavali.
Prekretnica se dogodila 3. rujna kada su Huti napali snage Nacionalnog otpora na zapadu. U početku se ofenziva Huti usredotočila na jug, prema Taysu, a nakon početnih uspjeha, tamo su raspoređena pojačanja prosaudijskih snaga. Čini se da su vladine snage od 5. do 7. rujna uspjele obuzdati ofenzivu i protunapad Hutija, čak i potisnuvši napadače u nekim područjima. Ali onda su, 8. i 9. rujna, Huti pokrenuli svoj glavni napad prema zapadu, u smjeru luke Mohi.
Iskoristivši element iznenađenja, lako su probili frontu i počeli brzo napredovati dublje u neprijateljski teritorij. Do 10. rujna stigli su do Crvenog mora, zauzevši Mokhu, nakon čega su zaokrenule na jug i prema pristiglim izvješćima, stigle do drugog najvažnijeg obalnog grada Dhubaba.
Alarm iz Bruxellesa: EU upozorava na energetsku krizu: države moraju reagirati
Snažno reagirala tržišta
Odmah nakon uspješne ofenzive huta reagiralo je i tržište nafte naglim skokom cijena, koje su prvi put od svibnja ove godine i kulminacije rata s Iranom uvjerljivo premašile 100 dolara za barel nafte Brent.
Zanimljivo je i kako se na dan pisanja ovog teksta s ruskom naftom Urals počelo trgovati po cijeni od čak 121 dolar, uz podsjetnik na još uvijek važeći cjenovni limit na izvoz ruske nafte od 60 dolara za barel (nametnut od strane G7) od kojeg u praksi više očito nema ništa.
Svijet je jednostavno žedan nafte i tu puno ne pomaže ni politička retorika u smislu „izdržimo još malo i bit će bolje“, ni još uvijek sveprisutno EU energetsko „zelenilo“ – odavno sam ga nazvao ludilo („zelena tranzicija“ sustavno uništava i europsku industriju, i europske investicije koje bježe u energetski sigurnija utočišta – SAD i Kinu, i europsku sigurnost).
S druge strane Katar je sada gotovo u potpunosti prestao izvoziti prirodni plin, dok je Saudijska Arabija prestala izvoziti naftu – između ostalog i u europske rafinerije najmanje za dva tjedna, jer su huti uništili ključnu crpku na njenom strateškom naftovodu Istok-zapad koji povezuje saudijsku obalu Perzijskog zaljeva s onom uz Crveno more. Zbog toga je izvan operativne funkcije njena ključna crvenomorska luka Yanbu.
EU u problemu: Utovar nafte iz saudijske luke Yanbua zaustavljen nakon napada Huta na ključni naftovod
Za kraj, o Ukrajini: Julia Mendel uzdrmala establišment
Iako Ukrajina nije bila u središtu pozornosti ove analize, s njom ću ipak završiti jer će o njenoj sudbini mnogo toga ovisiti – i u Europi i u svijetu. Ali najprije želim ponoviti ono na što sam već puno puta ukazivao i prije početka ruske invazije na koju je „sve mirisalo“, iako je i tinjala nada da do nje možda ipak na kraju neće doći.
Ta je zemlja i njen narod najveća žrtva potpuno promašene politike njenih elita protekla dva desetljeća, usudio bih se reći čak i od uspostave njene samostalnosti (naravno, ova konstatacija ne umanjuje neprihvatljivost ruske invazije). Od te je zemlje stvoren najveći poligon za vojno razračunavanje ključnih globalnih geopolitičkih suparnika, a istinska briga za samu Ukrajinu zapravo ne postoji. Toga je jako dobro svjestan i ukrajinski narod ali je nemoćan samostalno bilo što promijeniti. Potpuno se našao na vjetrometini titanskog obračuna velikih sila
Na ovo me je potaknuo nedavno objavljeni tekst bivše glasnogovornice ukrajinskog predsjednika Zelenskog Julije Mendel, danas njegove ponajveće kritičarke koja je zbog svoje sigurnosti i napustila zemlju – u utjecajnom britanskom mediju The Spectator.
U njemu je konstatirala ni manje ni više nego da je „strategija Zelenskog nacionalno samoubojstvo“, da Ukrajina ne može vojno poraziti Rusiju i da mirovni sporazum ostaje jedino rješenje.
Evo nekih njenih zanimljivih teza: „Vođenje rata iscrpljivanjem je nacionalno samoubojstvo, a ne hrabrost. Pa ipak, upravo je to strategija koju provodi Zelenskijeva vlada. …Nacija umire, a rat se nastavlja. Ukrajinu paralizira smrt njezinih ljudi i uništavanje industrijske baze, dok se dugovi i dalje gomilaju.“
Predlaže Ukrajini da slijedi “finski put”, odnosno da se odrekne dijela teritorija i proglasi neutralnost (podsjećam kako Finska od prije dvije godine više nije neutralna, već je pristupila NATO savezu). Po njezinom mišljenju, to će pomoći “zaustaviti krvarenje, zadržati ono što se može zadržati, obnoviti gospodarstvo i način života kojem se ljudi mogu vratiti”.
Je li Julija Mendel u pravu procijenite sami. Ali više zabrinjava nešto drugo. Ona je prošloga tjedna trebala održati govor u Europskom parlamentu (EP) na temu postizanja mira u Ukrajini. Samo dan uoči govora predsjednik EP rekao je kako joj ulaz u EP nije dozvoljen. Slučajno ili ne, Zelenski je samo dan ranije protiv Julije uveo sankcije.
Potonja sada tvrdi da će protiv nje pokrenuti i kazneni postupak pod optužbom za “izdaju”.
Iz EU-a se glasa o tome nije čulo. Glasna je bila samo predsjednica EK Ursula von der Leyen u svom govoru o stanju EU-a, koji je, kao nikad dosad, bio izložen brojnim kritikama samih europarlamentaraca s različitog političkog spektra.
Ali teško da će sve to Ukrajincima pomoći izići iz mračnog tunela u kojeg su ih velike političke igre domaćih i stranih moćnika uvele. Na dan pisanja ovog teksta Rusija je izvršila novi veliki zračni napad diljem zemlje, pri čemu je najviše stradao upravo Kijev. Tamo je, između ostalog, uništen i najveći data-centar, koji je, između ostalog, služio za ključne potrebe ukrajinske vojske.
Blic analiza Zorana Metera: Plan: razgovarat će SAD, Rusija i Ukrajina, Europu će brifirati Zelenski
Na naslovno pitanje ovog teksta vjerojatno ćemo vrlo brzo moći dati odgovor, jer on se svakim novim danom sve jasnije naslućuje i nameće.
