Zapadne elite se na svojim najvišim razinama dijele na tri kategorije prema gradaciji utjecaja i moći. Prve, najvažnije i najmoćnije, su američke elite – vezane uz njujorški Wall Street. Slijede ih zapadnoeuropske, vezane uz londonski City. I konačno, treće – istočnoeuropske, novopečeni oligarsi proizišli iz raspadajućeg komunističkog sustava u kojem su također najčešće igrali važnu ulogu (Poljska, Ukrajina, Rusija)
Europskom unijom kao da je zagospodarila neka mračna sila, koja je u ova krajnje složena geopolitička vremena njenim liderima zamračila um i onemogućila trezveno razmišljanje.
Umjesto istinskih težnji za otvoreni dijalog i smanjenje napetosti na kontinentu kako bi se spriječila moguća katastrofa, ta ih sila tjera u ludilo: postavljaju preduvjete za pokretanje dijaloga s Rusijom(!), i to u okolnostima svojih otvorenih priprema za rat s tom zemljom kojeg pritom čak nazivaju i neizbježnim.
Preduvjeti za pokretanje dijaloga po samoj su svojoj definiciji besmislica. Preduvjeti se mogu postavljati samo kada je riječ o izgledu konačnog sadržaja o kojem se aktivno pregovara, ali nikako ne i za početak dijaloga. U protivnom bi to izgledalo shizofreno – najprije prekinimo rat na terenu kako bismo ga nakon toga mogli (politički) završiti. To tako nije funkcioniralo nikada u povijesti pa teško da će i sada. Npr., pregovori o završetku Vijetnamskog rata trajali su zakulisno čak četiri godine, tijekom kojih se vojna djelovanja obiju strana niti u jednom trenutku nisu zaustavljala. Štoviše, istu godinu kada su nastavljeni tajni pregovori, 1972., SAD je Sjeverni Vijetnam zasuo napalm bombama. Godine 1973. mirovni sporazum konačno je potpisan u Parizu.
Dakle, rat prestaje tek onda kada se dvije strane o tome službeno dogovore tj. potpišu sporazum. Jednostavno je neprirodno tražiti da zaraćene strane najprije zaustave neprijateljstva na terenu u ime neke dobre pregovaračke atmosfere. Jer stanje na bojišnicama i strana koja na njima ima inicijativu predstavlja glavni čimbenik u kojem će se smjeru razvijati sporazum. O tome ne odlučuje diplomacija! Diplomacija mora djelovati preventivno, da do rata ne dođe. Ukoliko u tome ne uspije, ona će samo formalno završiti rat – i to isključivo na temelju njegovih rezultata – tj. onoga što je ostvarila „vojna čizma“. A to može biti samo na dva načina: prvo, potpisivanjem kapitulacije vojno potpuno poražene strane (Hitlerova Njemačka, Napoleonova Francuska); i drugo, potpisivanjem mirovnog sporazuma u kojem strana koja je polučila dominantne uspjehe koji se ogledaju u osvajanju dijela protivničkog državnog teritorija diktira glavninu uvjeta, ali suparnička strana preživljava i nastavlja funkcionirati kao država.
Pritom, kako ne bi bilo nikakve zabune – u čitavoj ovoj priči razlučujem opravdanu nužnost jačanja europskih obrambenih sposobnosti i otpornosti koje su desetljećima bile zanemarivane kroz oslanjanje isključivo na američki sigurnosni kišobran, od neprimjerenih političkih izjava i praktičnih poteza, koji, iako formalno pod krinkom zalaganja za postizanje mira u Ukrajini, u svojoj biti predstavljaju samo dodatne elemente za sigurnosnu destabilizaciju kontinenta – produljenje vojnog sukoba na istoku Europe ali i za njegovu moguću eskalaciju na čitav kontinent.
Svako jutro gori nova ruska rafinerija: Ovog puta rafinerija Ilski
Čudni preduvjeti
Jedan od takvih poteza bilo je i nedavno odašiljanje Moskvi uvjeta za početak mirovnih pregovora o završetku rata, koje su, 8. lipnja, na sastanku u Londonu, u pet točaka sastavili čelnici država tzv. E3 (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka koje su zemlje i predvodnici tzv. koalicije voljnih za slanje svojih mirovnih snaga u Ukrajinu čemu se Moskva oštro protivi), zajedno s Volodimirom Zelenskim. Evo o kojim je točkama riječ, a prije toga ću samo dodati kako de facto predstavljaju traženje ruske kapitulacije i da ih je Moskva odbila bez bilo kakvog razmatranja (to su odašitelji uvjeta, naravno, i prije toga znali pa ovdje podsjećam na uvodnu konstataciju ove analize o „zamračenim umovima“):
prvo, prekid neprijateljstava; drugo, koristiti trenutačnu crtu razdvajanja kao početnu točku za mirovne pregovore; treće, nakon prekida vatre Ukrajina bi trebala dobiti pravno obvezujuća sigurnosna jamstva, uključujući raspoređivanje multinacionalnih snaga na svom teritoriju; četvrto, zamrzavanje ruske imovine do završetka rata i isplate ratne odštete Ukrajini; i peto, “zaštita europskih sigurnosnih interesa u okviru bilo kakvih budućih sporazuma”.
Vladimir Putin je na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu – SPIEF, referirajući se na dan ranije njemu javno upućeno pismo od strane Zelenskog koje sadrži i sve gore navedene točke, rekao kako se rat nastavlja „jer je to želja Ukrajine“ i kako je za očekivati nastavak rata najmanje još čitavu ovu godinu.
Ratnička retorika Europe vidjela se i u intervju britanskog medija The Telegraph sa zapovjednikom njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe) general-pukovnikom Holgerom Neumannom pod naslovom“ Spremni smo za borbu protiv Rusije večeras, obećava zapovjednik njemačkog ratnog zrakoplovstva“, gdje se čak i novinar britanskog medija čudio iznenadnoj njemačkoj ratobornosti protiv Rusije.
Nadalje, kontinuirano se izbjegavaju uzimati u obzir ili shvaćati ozbiljno krajnje upozoravajuće izjave iz Moskve koje de facto govore kako rat između Europe i Rusije tek što nije počeo zbog nepostojanja iskrene želje za dijalogom i nastavka europske ne samo vojne pomoći Kijevu, već i poticanja istog na izvođenje zračnih napada u dubinu Rusije.
Tako je 27. svibnja Rusija izvijestila zemlje OESS-a da su Moskva i Zapad trenutačno vrlo blizu izravnog vojnog sukoba, što je rekao stalni ruski predstavnik u OESS-u Dmitrij Poljanski (izvor: RIA Novosti).
„Granica je vrlo nejasna, pa će biti vrlo teško utvrditi jesmo li već u vrućoj fazi (ratu, op.ZM.) ili ne. To je bilo naše upozorenje zapadnim zemljama, također izraženo tijekom sastanka“, rekao je.
Istodobno je ruska protuobavještajna služba – FSB, objavila kako se situacija na sjeverozapadnim granicama Rusije znatno pogoršala. Nove vojne baze grade se u susjednim državama – Finskoj, Poljskoj i baltičkim državama – a moderno naoružanje se kupuje u velikim količinama, poboljšavaju se logističke mogućnosti za prijevoz trupa i opreme do ruske granice. Povećao se i broj i opseg vojnih vježbi koje sponzorira NATO – stoji u izjavi, kojom se de facto traži žurni odgovor Moskve na novonastalu prijetnju nacionalnoj sigurnosti u kontekstu nastavka snažne europske vojne pomoći Ukrajini što ju stavlja u položaj neposredno uključene strane u rat protiv Rusije – kako je navedeno u priopćenju.
U tim i takvim okolnostima logično bi bilo pretpostaviti kako ne samo što nema vremena za postavljanje bilo kakvih preduvjeta za pokretanje dijaloga, već da ga je nužno pokrenuti pod bilo koju cijenu! Međutim, toga nema, a Europska unija još se uvijek nije u stanju dogovoriti niti o svom zajedničkom predstavniku koji bi bio zadužen za razgovore s Putinom – i to još od siječnja ove godine!
Rusija tvrdi da je pogodila dvije važne ukrajinske tvornice dronova
Mračna sila
Kada sam u uvodu teksta spomenuo „mračnu silu“ jasno je na koga se pritom može pomisliti (na sile demonske prirode, ili pak na one zemaljske, koje vladaju materijalnim svijetom). Ovom ću se prigodom ipak zadržati samo na ovim potonjim.
U nedavnim sam analizama između ostalog pisao i o američkim planovima za rekonstrukciju Sjevernoatlantskog vojnopolitičkog saveza – tzv. NATO 3.0 koji se sastoji od ubrzanog naoružavanja Europe konvencionalnim oružjem, uz zadržavanje američke ekskluzive po pitanju pružanja nuklearne zaštite, uz dodatno proširenje razmještaja američkog nuklearnog arsenala s dosadašnjih šest europskih država i na neke druge – prije svega na istočnom krilu EU-a. (Paralelno se žele trajno spriječiti bilo kakve daljnje europske ambicije za strateškom autonomijom.)
Dakle, jedna od posljedica ove strategije vrlo bi lako moglo postati širenje NATO-ove (američke) nuklearne infrastrukture skroz do zapadnih granica Rusije, što već sada izaziva otvoreno protivljenje Moskve. Jer ovdje nije riječ o pružanju „nuklearnog kišobrana“ u slučaju da članice NATO-a na istoku kontinenta budu nuklearno ugrožene od Rusije jer se to podrazumijeva kroz samo članstvo. Riječ je o mogućem terenskom razmještaju takve vrste oružja ili njegovih nositelja, što bi iz temelja promijenilo čitavu sigurnosnu arhitekturu između SAD-a i Rusije, ionako dovoljno poremećenu nakon procesa proširenja NATO-a na europski istok nakon raspada SSSR-a i Varšavskog ugovora.
Kako 2. srpnja piše POLITICO, litvanski predsjednik Gitanas Nausėda izjavio je u četvrtak kako među stranačkim čelnicima postoji “praktički jednoglasna” podrška ukidanju zabrane nuklearnog oružja u zemlji.
„Mišljenja su bila praktički jednoglasna. Gotovo svi čelnici parlamentarnih frakcija izrazili su stav da je članak 137. zastario i da ga ne treba samo izmijeniti, već i ukloniti“, rekao je Nausėda novinarima, misleći na dio litavskog ustava koji zabranjuje nuklearno oružje i strane vojne baze.
Odmah je reagiralo i tamošnje ministarstvo obrane kroz riječi ministra Robertasa Kaunasa i pozvalo na ukidanje ustavne zabrane razmještanja oružja za masovno uništenje, uključujući nuklearno oružje. Sličan stav prethodno je izrazio i aktualni mandatar za premijera Mindaugas Sinkevicius.
Poljska i baltičke države su među najozbiljnijim kandidatima za razmještaj nuklearnog oružja. Poljski predsjednik Karol Nawrocki još je u rujnu prošle godine, u intervjuu za francuski LCI podržao razmještaj NATO-ove nuklearne infrastrukture u svojoj zemlji – kada se govorilo o razmještaju francuskog nuklearnog oružja.
Tjedna analiza Zorana Metera: SAD stvara NATO 3.0 i razbija europske snove; laži o ukrajinskoj pobjedi
Oglasili se i Merz i Ursula
Govoreći na prošlotjednoj konferenciji posvećenoj obnovi Ukrajine u poljskom gradu Gdanjsku, njemački kancelar Friedrich Merz rekao je kako su Europa i transatlantski savez spremni dodatno pojačati pritisak na iscrpljeno rusko gospodarstvo, i da „Rusija neće pobijediti u ovom ratu”. Merz je naglasio kako potpora Ukrajini, koja se više od četiri godine odupire ruskoj invaziji, i dalje ostaje “nepokolebljiva obveza” za Njemačku.
S druge strane, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je na društvenoj mreži X izjavila:
„Uspjeh Ukrajine u suprotstavljanju Rusiji temelji se na njezinoj domišljatosti. Upravo tu domišljatost želimo podržati. Danas dodjeljujemo prvih 3,9 milijardi eura za naprednu tehnologiju dronova kako bismo ojačali obrambene sposobnosti Ukrajine. Uslijedit će i druge mjere.”
UvdL, dakle, više zapravo i ne skriva činjenicu da EU vodi rat protiv Rusije.
Sve navedene i njima slične izjave europskih dužnosnika, koje se posljednjih mjeseci učestalo puštaju u medijski prostor ukazuju ne samo na to koliko je ovo opasno vrijeme za Europu, već i na to da je Europa u rukama glupih i neodgovornih ljudi.
Blic analiza Zorana Metera: Putinov top menadžer za The Economist iznio četiri scenarija za Rusiju
Interesi elita – nositelja krupnog kapitala
Kako političari redovito zastupaju elite tj. nositelje krupnog kapitala važno je ukazati na slijedeće. Zapadne elite se na svojim najvišim razinama dijele na tri kategorije prema gradaciji utjecaja i moći.
Prve, najvažnije i najmoćnije su američke elite – vezane uz njujorški Wall Street. Slijede ih zapadnoeuropske, vezane uz londonski City. I konačno, treće – istočnoeuropske, novopečeni oligarsi proizišli iz raspadajućeg komunističkog sustava u kojem su također najčešće igrali važnu ulogu (Poljska, Ukrajina, Rusija)
Američke neprikosnovene, i sve ih ostale moraju slijediti. Pritom, kada je riječ isključivo o Europi, glavne su one vezane uz londonski City, dok su na začelju istočnoeuropske.
Od ruske invazije na Ukrajinu stanje se u tom smislu promijenilo utoliko što su ruski oligarsi svojim najvećim dijelom izvršili potpuni zaokret od zapada prema istoku odnosno samoj Rusiji, tj. vjernost su iskazale Putinu. Na to ih je u velikoj mjeri primorao i sam zapad uvođenjem sankcija protiv njihovih biznisa, čak i zapljene njihovih financijskih aktiva (uključujući i one materijalne poput vila ili jahti) što je kasnije nerijetko i na zapadu bilo kritizirano kao loš potez koji je samo poslužio Putinovim interesima. Naime, Putin je upražnjene niše zapadnih kompanija, koje su nevoljko morale napustiti rusko tržište pod pritiskom svojih vlada u sklopu proturuskih sankcija, lukavo razdijelio ruskim milijarderima u zamjenu za njihovu odanost njemu i njegovoj politici. Ali to je sada već neka druga tema, a sad ću nastaviti s onim što ovime želim reći.
Ukrajina je noćas napala 28 brodova u Azovskom moru, Rusija zatvara pristup moru
Privilegije, o kojima su europske elite mogle samo sanjati
Ukratko, zapadnoeuropske elite do ukrajinskog su rata uživale privilegije o kojima su tijekom hladnog rata mogle samo sanjati. Iz Rusije su dobivale jeftine energente i sirovine koji su im jamčili globalnu konkurentnost a građanima ugodan život, uz istodoban slobodan pristup unosnom ruskom tržištu za plasman svojih proizvoda i sigurnih investicija zajamčenog visokog profita. Time su, paralelno, i ruske elite vezale uza se, a ruskom društvu ubrzano nametale nove zapadne (liberalne) vrijednosti kao nikad ranije. Drugim riječima, i Europa i Rusija su se ubrzano bogatile, ali je sve ipak bilo pod kontrolom europskih elita (financijske transakcije – kroz europski SWIFT, a plaćanja u eurima ili dolarima – nikako ne u rubljama).
Takvo se stanje nikako nije sviđalo američkim elitama i one su odlučile zadati udarac neposlušnim europskim kolegama koje su se usudile solirati s Rusima i ignorirati ključne američke poslovne a onda i geopolitičke interese.
Ostatak priče je poznat: „projekt Ukrajina“ i neizbježni rat kojeg kontrolira Washington i kojim su europske elite bile primorane „odsjeći granu na kojoj sjede“ pod prijetnjom ruske ugroze i američkog povlačenja pružanja sigurnosne zaštite svojim saveznicima ukoliko ih ne budu slijepo slušali.
To je slušanje upravo sada na vrhuncu nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast u njegovom drugom mandatu. Pritom je posve glupo misliti kako Trump sve ovo radi iz nekog osobnog hira, bez potpore ključnih struktura svoje zemlje. On je odabran za taj posao zbog svog zastrašujućeg renomea kojeg proizvodi kod svojih suparnika ili neistomišljenika – i zbog čega je idealna osoba za polučiti maksimalno moguće dividende za američke elite u najkraće mogućem vremenu.
Trump pritom od samog početka jasno pokazuje kako ne želi pokretati dugotrajne ratove koji iscrpljuju američko gospodarstvo i društvo, već mu trebaju oni kratkotrajni i pobjedonosni – s primjenom minimalne sile uz velike geopolitičke dobitke – što onda i njemu i SAD-u donosi velike dividende. Takav je bio blic-rat u Venezueli, par dana nakon Nove godine, koji je Trumpa vinuo u nebesa i zbog kojeg su mu čestitali i politički protivnici u zemlji, dok ga je ostatak svijeta počeo gledati s velikim strahopoštovanjem (naglasak na ono „straho“).
Da ne želi dugotrajne i rizične ratove svjedoči i Trumpova iranska vojna kampanja skupa s Izraelom. Posve je jasno kako se iz tog, neočekivano negativnog razvoja situacije on nastoji izvući što brže i bezbolnije (barem za sad to mu ne polazi za rukom – što zbog unutarnjih političkih borbi u zemlji vezano uz jesenske predizbore, što zbog specifičnih izraelskih interesa koji nisu posve kompatibilni s američkim kada je u pitanju rat s Iranom).
Drugim riječima, želim reći kako je gore navedeno ratoborno ponašanje europskih političkih elita prema Rusiji zbog ukrajinskog rata (ta zemlja, podsjećam, nije ni članica NATO saveza ni EU-a) krajnje rizično u smislu oslanjanja na američku pomoć ako do takvog rata stvarno i dođe.
Naime, kako što sam više puta u svojim analizama govorio, nuklearne velesile imaju svoju metodologiju djelovanja kada je riječ o međusobnim odnosima. Ratovat će međusobno kada god mogu ali isključivo posredno – preko tzv. proxija, a nikad neposredno. Dobro znaju kako bi takav rat, koji bi sigurno počeo konvencionalnim oružjem, vrlo brzo eskalirao u nuklearni. Poglavito ako jedna od strana shvaća kako u onom konvencionalnom nema prevagu i da joj prijeti poraz. A poraz si ne može dozvoliti niti Amerika od Rusije, niti Rusija od Amerike – i to valjda nikome nije teško shvatiti.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europi za obranu treba Ukrajina. Putin ne da, Trump diže ruke
Amerika neće prstom mrdnuti
Zato sam potpuno siguran kako Amerika prstom ne bi maknula ako bi Rusija eskalirala ukrajinski rat kroz primjerice udare na europsku energetsku infrastrukturu zbog pomaganja Europe Ukrajini da udara na onu rusku. Tj. ako bi Rusija udarila na neki europski LNG ili sličan objekt (o čemu se u Moskvi na visokim analitičkim razinama otvoreno govori kao o opciji ukoliko bi bilo nužno, prije uporabe nuklearnog oružja koji je uistinu zadnja opcija ako Rusija ne bi imala druge mogućnosti u zaštiti svojih gospodarskih interesa zbog ukrajinskih napada), Amerika sigurno ne bi zaratila protiv Rusije.
Europski bi lideri u slučaju ruskih napada na njihova energetska postrojenja imali samo dvije opcije – obje krajnje loše: ili ne odgovoriti na ruski napad vojnom silom zbog straha od daljnje eskalacije te izvršiti pritisak na Kijev da bez ikakvih preduvjeta počne dijalog s Moskvom o završetku rata; ili pak vojno odgovoriti svojim udarom na Rusiju što bi onda definitivno dovelo do ruskog udara taktičnim (nestrateškim) nuklearnim oružjem po nekom europskom cilju nakon kojeg bi pak Europa opet morala razmisliti što učiniti. Ili ne odgovoriti, ili pak odgovoriti svojim nuklearnim oružjem po Rusiji u uvjetima kada uopće nema vlastitog strateškog (interkontinentalnog) nuklearnog oružja i zbog čega bi se izložila opasnosti da bude potpuno izbrisana s lica zemlje.
Očekivati da bi ju u tom slučaju spašavale Sjedinjene Države krajnje je rizično, jer i američkim se elitama živi. Ono što svi ozbiljni svjetski stručnjaci iz sfere nuklearnog naoružanja dobro znaju i često govore – jedino SAD i Rusija jedni drugom mogu jamčiti obostrano uništenje u slučaju međusobnog nuklearnog rata. Ako bi zaratile s bilo kojom drugom nuklearnom silom potpuno bi bila uništena ona druga, iako bi i SAD i Rusija u tim slučajevima pretrpjele vjerojatno i veliku, ali ipak podnošljivu štetu.
Blic analiza Zorana Metera: Je li NATO samit uspio; zašto Zalužnji kaže da Rusija ne gubi rat; je li mir blizu
Prosudba
Iz svega navedenog vidljivo je u kako se tešku situaciju dovela Europa pod sadašnjim političkim elitama. Ne čude, stoga, niti sve veći politički sukobi unutar njenih država koji rezultiraju prvim promjenama ne samo vlada, već i čitavih koncepcija politika prema Ukrajini, poput nedavno izabrane – uvjetno rečeno proruske vlade u Bugarskoj koja se protivi novim sankcijama Moskvi i ne namjerava nastaviti isporučivati oružje Ukrajini. Ili pak nove mađarske vlade koja i dalje, usprkos početnim očekivanjima Bruxellesa vodi prilično samostalnu i ne previše „proukrajinsku“ politiku. Ili pak sve dublji jaz između Poljske i Ukrajine oko ideoloških prijepora tj. koketiranja Zelenskog s radikalnim ukrajinskim političkim opcijama koje su aktivno surađivale s Hitlerovim Wermachtom u genocidnom obračunu s ukrajinskim Poljacima i Židovima zbog čega Varšava upravo prijeti i blokadom pristupnih pregovora Ukrajine za članstvo u EU.
Na dan pisanja ovog teksta Rusija je izvršila jedan od najsnažnijih noćnih napada na Kijev od početka rata. Putin time očito zapadu odašilje poruku kako Rusija još uvijek može igrati dosadašnju igru iscrpljivanja (bez obzira na svakodnevne i razorne ukrajinske napade dronovima na njenu energetsku infrastrukturu) s obzirom na svoje kudikamo veće strateške rezerve, ne samo od Ukrajine koja je u međuvremenu postala „bolesnik Europe“ o kojoj se potonja mora skrbiti da ne umre jer od nje to traže Amerikanci. Ali i s obzirom na ruska ubojita raketna oružja koja nanose kudikamo veću materijalnu štetu od ukrajinskih dronova koji nose manje količine eksploziva, uglavnom dovoljne isključivo za izazivanje požara (Ukrajina se sada navodno priprema za proizvodnju svoje prve balističke rakete koja bi mogla nositi i do jedne tone eksploziva, ali to će, ukoliko se dogodi, vjerojatno puno prije dovesti do eskalacije nego do završetka rata).
Iskreno, ne vidim nikakvih opcija da se ukrajinski „gordijski čvor“ razmrsi uskoro na po Europu povoljan način. Amerika očito ne želi eskalaciju rata s Rusijom (naravno, vrijedi i obratno) i u svakom se trenutku može potpuno povući iz tog sukoba prepuštajući ga Europljanima na upravljanje ukoliko joj se ovi neće htjeti nastaviti pokoravati. Europa je pak sve više iscrpljena financijski, vojno i energetski (nevjerojatno zvuči vijest da je jedino kabinet Ursule von der Leyen u vrijeme nedavnih paklenih vrućina imao uključen klima uređaj, dok svi ostali uredi u sjedištu EU-a tu „privilegiju“ nisu mogli imati).
Istodobno, bauk rata kruži nad kontinentom, ratni bubnjevi odzvanjaju sa svih strana kao nikada dosad, a najglasniji huškači redovito su oni dužnosnici čiji je rejting među njihovim građanima na nezavidno niskim razinama.
Ne čini li vam se, da je nekim slučajem sve normalno i da nema „mračnih sila“ koje sada upravljaju europskim elitama – kako bi i za njih i za sve nas bilo kudikamo bolje žurno i bezuvjetno pokretanje dijaloga s Moskvom o završetku rata, a ne fiktivno inzistiranje na nekakvoj ukrajinskoj pobjedi koje nema niti je može biti.
Kijev pretvorio Rusiju u ratište ali to nije dosta za pobjedu: Upravljani poraz prikriven inovacijama
Kijev je, istina, uz pomoć svojih saveznika pretvorio Rusiju u bojno polje, ali to nipošto nije dovoljno za pobjedu koja se može ostvariti jedino „vojnom čizmom“ na terenu. Iscrpljivanje resursima igra je koju Rusija voli i zna igrati, što je dokazala kroz povijest u više navrata, i kada su joj šanse za uspjeh izgledale kudikamo manje nego je to sada kada iza svojih leđa na raspolaganju ima ubojiti nuklearni arsenal.
To američke elite dobro znaju. Znaju i europske, samo se to boje javno priznati.
