Dva su se ključna događaja globalnog geopolitičkog karaktera zbila prošloga tjedna. Prvi je bio summit NATO saveza, održan 7. i 8, srpnja u Ankari, dok je drugi bio obnova međusobnih vojnih napada SAD-a i Irana – slučajno ili ne – započeta baš tijekom spomenutog summita.
Što se tiče ovog potonjeg, treba naglasiti kako je Iran – nezadovoljan dinamikom pregovaračkog procesa i ne realizacijom američkih obećanja kroz nedavno u Švicarskoj potpisani memorandum (ne sporazum) dviju strana a koja se očito ne mogu ispuniti kako zbog snažnog otpora Trumpove oporbe i snažnog židovskog lobija u zemlji, tako i zbog Izraela za kojeg bi na taj način postignuti mir predstavljao geopolitički poraz – ponovo napao tri trgovačka broda koji je želio proći Hormuškim tjesnacem. Uslijedio je novi američki zračni napad na jug Irana, pa opet iranski zračni napad na američke baze u Kuvajtu i Bahreinu. Spirala napada u trenutku pisanja ovog teksta se povećava pa sve skupa prijeti ponovnim regionalnim kaosom tj. otvorenim ratom, kojeg je Trump prethodno očito želio završiti jer mu u političkom smislu ne donosi ništa pozitivno. Uvukao je Ameriku u neizvjesni i skupi rat, a što je u predizbornoj kampanji obećao ne činiti. Pritom blokirani Hormuški tjesnac ne utječe negativno samo na energetske i s njima usko povezane gospodarske prilike u svijetu, već i u samim Sjedinjenim Državama. I to pred važne jesenske predizbore za Kongres
S druge strane Iran je pred sam početak navedene obnove sukoba prošli tjedan prošao kroz višednevne tužne masovne ceremonije vezane uz pogreb 28. veljače ubijenog ajatolaha Alija Hameneija i članova njegove obitelji, na kojima je, prema navodima vlasti u Teheranu, sudjelovalo oko 20 milijuna ljudi diljem zemlje. Time je, zapravo, dosegnut a možda i oboren rekord povezan s ispraćajem posmrtnih ostataka utemeljitelja Islamske Republike Irana i vođe revolucije 1979. g. ajatolaha Ruholaha Homeninija. Ti su masovni skupovi u političkom smislu potvrdili ponovni visoki stupanj odanosti naroda teokratskoj vlasti u zemlji koja je bila ozbiljno dovedena u pitanje tijekom masovnih prosvjeda u siječnju. Potonji su na kraju ugušeni kombinacijom djelovanja represivne vlasti na samim ulicama gradova s jedne, i isključenjem interneta što je onemogućilo koordinaciju vođa prosvjeda i plasiranje njihovih video snimki na društvene mreže s druge strane.
Cca. mjesec dana nakon toga uslijedila je američko-izraelska združena vojna operacija, koja, usprkos svom razornom potencijalu nije dovela do ostvarenja ni jednog jedinog strateškog cilja zbog kojih je bila pokrenuta (svrgavanje teokratskog režima, stavljanje iranske nafte pod američku kontrolu slično onoj venecuelanskoj nakon svrgavanja Nicolasa Madura početkom siječnja, i uništenje iranskog nuklearnog i raketnog programa). Štoviše, rezultirala je onim čega do tada nikada nije bilo – preuzimanjem iranske kontrole nad Hormuškim tjesnacem, o čemu je Teheran, povijesno gledano znao prijetiti nakon navedene revolucije kada bi god došlo do zaoštravanja njegovih odnosa sa SAD-om, ali se nikada nije usudio provesti u praksi.
Na navedenim pogrebnim ceremonijama prošloga tjedna Trump je kod prisutnih građana bio označavan kao glavna meta iranske osvete koja će uslijediti zbog ubojstva ajatolaha i razaranja Irana. Vjerojatno i time potaknut, Trump je pred novinarima na summitu NATO-a u Ankari, govoreći o obnovi sukoba rekao kako su pregovori s Iranom završeni jer su to „ludi ljudi“, „podlaci“, s kojima se nemoguće o bilo čemu dogovoriti. Istodobno je najavio novi američki napad već te noći, koji se i dogodio, kao što su se dogodili i iranski vojni odgovori po američkim ciljevima u regiji. Sve se to ponovilo i u danu poslije.
Rat pogađa energetiku: Iran štedi struju, u Kuvajtu pogođen pogon za desalinizaciju vode
Ni rat ni mir – dakle rat!
Sada smo tu gdje jesmo. U svojevrsnoj fazi ni rata ni mira (s ubrzanom tendencijom prema onom prvom). Kako je svojedobno sovjetski komunistički ideolog Lav Trocki rekao – kada je ni rat ni mir, onda je rat! Vidjet ćemo je li po pitanju ovog američko-iranskog (ali isto tako i oko stanja između Europe i Rusije, o čemu više kasnije u tekstu) njegova konstatacija ispravna.
Prema mom mišljenju je. Naime, smatram kako će Trump djelovati sukladno novim američkim sigurnosnim i obrambenim doktrinama usvojenim u studenom prošle godine, prema kojima SAD s ciljem obaranja neprijateljskih vlasti ne mora nužno pokretati klasične i skupe ratove koji redovito nose i veliki broj američkih žrtava na terenu, već će, zbog svoje goleme tehnološke moći i dominacije vršiti povremene vojne udare po tim zemljama i njihovim vlastima i to ponavljati koliko god bude potrebno da ove shvate kako moraju postići dogovor s Amerikom. Naravno, po uvjetima koji potonjoj odgovaraju. Riječ je o američkoj politici “do mira kroz snagu” (naravno vojnu).
Amerika na taj način vojno može djelovati unedogled, bez prevelikog naprezanja u smislu korištenja svojih vojnih i financijskih resursa, kako je to bilo i u prvom američkom zračnom napadu na Iran u lipnju prošle godine – kada je u jednom jedinom noćnom napadu američkih bombardera i raketa uništen značajan dio iranske infrastrukture povezane s njegovim nuklearnim programom. Dakle, opet je riječ o ratu (makar ograničenom) kao sredstvu za postizanje političkih ciljeva pa bi Trocki mogao biti u pravu.
Međutim, u takvoj, zapravo vrlo logičnoj i po SAD ugodnoj strategiji novog oblika vođenja ratova bilo gdje po svijetu (osim prema ključnim protivničkim silama Kini i Rusiji gdje je ta strategija neprimjenjiva, jasno iz kojih razloga) ima jedna važna kvaka kada je riječ o Iranu. Riječ je o običnoj geografiji tj. iranskom smještaju u samom srcu globalne energetske arterije, gdje on može djelovati asimetrično tj. udarati po energetskoj infrastrukturi zemalja Perzijskog zaljeva; i simetrično – po američkoj vojnoj infrastrukturi odnosno bazama u Zaljevu (potonje su dobile dozvolu za razmještaj od strane arapskih domaćina isključivo zbog obećanog pružanja zaštite njihovih država i energetske infrastrukture od Irana). Dakle, rizici za SAD u takvom mogućem scenariju, kojeg, kako sam rekao, smatram izglednim – ne završavaju.
Prednost SAD-a ipak je nanošenje većih razornih šteta po Iran nego što je to obratno koliko god američke baze bile važne. Ono što je u tom smislu loše po SAD je pad njegovog geopolitičkog utjecaja u ključnim arapskim zemljama koje su i bez najnovije eskalacije bile vrlo nezadovoljne sigurnosnim stanjem u koje ih je dovela Trumpova politika u smislu gore spomenutog američkog obećanja koje se na kraju pokazalo – ne bih rekao lažnim, već neostvarivim. Teheran je, naime, još prije rata jasno upozorio zaljevske susjede kako će ih smatrati legitimnim vojnim metama dokle god pružaju gostoprimstvo američkim snagama koje onda napadaju Iran. To je, pokazalo se nedavno, već imalo efekta, kada je saudijski prijestolonasljedni princ Muhammed bin-Salman, u dva uzastopna telefonska razgovora s Trumpom kada ga je potonji nazvao, odbio dati suglasnost za prelet američkih zrakoplova kroz saudijski zračni prostor u sklopu pokrenute američke operacije „Projekt sloboda“ za deblokadu Hormuza, zbog čega je ona doživjela potpuni fijasko egzistirajući svega cca dan i pol, iako je prethodno glasno najavljivana kao spasonosno rješenje za trgovinu naftom iz Perzijskog zaljeva.
O američko-iranskom (ne zaboravimo i Izrael u tom kontekstu) ni ratu ni miru svakako će biti još puno govora i iznenađenja, razmjene ratobornih i miroljubivih izjava, ali za sada ovo gore navedeno smatram dovoljnim za pregled općeg stanja i njegovog možebitnog daljnjeg razvoja. Sada se ipak posvetimo drugom ključnom geopolitičkom problemu – i barem za nas u Europi nedvojbeno primarnom: ukrajinskom ratu i onome s njim usko povezanom!
Blic analiza Zorana Metera: Je li NATO samit uspio; zašto Zalužnji kaže da Rusija ne gubi rat; je li mir blizu
Summit NATO-a u Ankari
Prošlotjedni summit NATO.-a u Ankari bio je jedan od najkraćih u povijesti te organizacije, a isto tako i njena završna deklaracija.
Europski dužnosnici prije samog summita nisu skrivali strah od neuspjeha istog, prije svega zbog Trumpove nepredvidljivosti. Na kraju je sva završilo izvanjskim uspjehom tj. konstatacijom koja se slobodno može reći – NATO je preživio!
Ali puno je u svemu tome što je uslijedilo nakon summita i na političkoj i na medijskoj razini bilo patetike, a ozbiljnosti samo iza čvrsto zatvorenih vrata ključnog dijela sastanka. Što se tiče političke patetike, tu svakako izdvajam slavodobitne, a u biti sladunjave riječi glavnog tajnika Marka Ruttea (u europskim diplomatskim kuloarima ne tako davno prozvan i kao „Trumpov šaptač“) na kraju summita. Parafrazirat ću ih ukratko: NATO je dokazao svoju demokratičnost, saveznici se ponekad međusobno svađaju kako bi pronašli najbolja rješenja a na kraju uvijek dogovore i zajedno idu dalje, u nove pobjede, u svjetlu budućnost.
Koliko će ona na kraju biti svijetla, poglavito za one europske – vrlo je upitno, što ću odmah i obrazložiti.
U tekstu utjecajnog američkog medija Foreign Affairs, 6. srpnja pod naslovom „Transatlantski savez ne može opstati bez povjerenja“ između ostalog se navodi i slijedeće:
„Na papiru, transatlantski savez je jači i uravnoteženiji nego ikad. Gotovo sve članice NATO-a ispunile su ili premašile cilj savezničke obrambene potrošnje od dva posto BDP-a od 2025. godine, s porastom potrošnje od 20 posto između 2024. i 2025. godine. Europski saveznici i Kanada sada čine 40 posto ukupne obrambene potrošnje NATO-a, u odnosu na 30 posto u 2020. godini. Ako Europljani ispune ciljeve NATO-a za 2035. godinu, potrošili bi više od 800 milijardi dolara, što je značajno povećanje u odnosu na procijenjenu ukupnu potrošnju Europe od 574 milijarde dolara u 2025. godini i gotovo na razini potrošnje Sjedinjenih Država u 2025. godini. Zapravo, kontinent počinje činiti upravo ono što su uzastopne američke administracije zahtijevale desetljećima: preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu i time omogućiti Washingtonu da usmjeri resurse negdje drugdje.“
Teško se ne složiti s navedenom konstatacijom američkog medija o kojoj sam i osobno već ranije pisao (više u donjem dijelu teksta). Ali sada bih najprije rekao nešto drugo.
Prvi primarni cilj summita bilo je zadržati jedinstvo i potvrditi valjanost famoznog članka 5. statuta NATO saveza „svi za jednog jedan za sve“ – što je bilo potvrđeno, ali isto tako i Pentagonova koncepcija NATO 3.0 o kojoj sam još ranije opširnije pisao, a temelji se – ugrubo rečeno, na punom preuzimanju odgovornosti Europe za svoju zaštitu od napada konvencionalnim oružjem ubrzanom militarizacijom kroz, najviše kupnju američkog oružja, dok će joj nuklearni kišobran nastaviti pružati SAD koji će se pak potpuno okrenuti azijsko-pacifičkoj regiji i pritom od Europe još zarađivati novce.
Drugi primarni cilj bilo je usvajanje odluke o zajedničkom financiranju Ukrajine s po 70 milijardi eura u ovoj i u 2027. godini, te nastavku vojne pomoći Kijevu – prije svega kroz isporuke raketa za protuzračne sustave Patriot radi suprotstavljanja ruskim balističkim raketama (o tome više u nastavku teksta).
Treći važni cilj bio je osigurati američka sigurnosna jamstva za Ukrajinu (Trump je to pitanje na zatvorenoj sjednici sastanka, kako piše Bloomberg, vješto izbjegao).
I konačno četvrti cilj – dobiti definitivni otkaz Trumpa od svojih prijedloga o završetku rata, formuliranih tijekom njegovog sastanka s Putinom na Aljasci prije skoro godinu dana (15. kolovoza) i njegovo priključivanje europskim zahtjevima. Prije svega se tu misli na odbacivanje zahtjeva za povlačenjem ukrajinske vojske s preostalog dijela Donbasa koje još drži pod svojom kontrolom, ali i ukidanja sankcija Rusiji i štošta drugo što se protivi interesima Europe kako ih vide sadašnje vladajuće elite (Trump ni to nije potvrdio).
Na kraju sastanka je, dakle, potvrđeno financiranje Ukrajine navedenim iznosom (zemlje koje su pritom izrazile svoje odbijanje sudjelovanja u tom financiranju bile su Poljska, Slovačka, Mađarska i Bugarska. Protivila se i Italija ali je kasnije popustila). Međutim, kod ovog prvog nije riječ o nikakvim novim izdvajanjima, već isključivo o realizaciji onog što je Europska unija na sebe preuzela još u siječnju – financiranje Kijeva zajmom od 90 mlrd. eura.
Kako god bilo, Trumpova Amerika se i ovoga puta isključila iz bilo kakve mogućnosti financiranja Ukrajine što je već u potpunosti učinila u proljeće prošle godine, već je teret toga „velikodušno“ prepustila Europi – pod izlikom da se radi o europskom problemu.
‘Biti ili ne biti’ na Elizejskim poljanama 14. srpnja
Fama s Trumpovom licencom Ukrajini za proizvodnju Patriota
Istodobno, Trump je u Ankari javno rekao kako Amerika nema dovoljno raketa Patriot za isporuke Ukrajini, ali da bi mogla Ukrajini dati licencu za njihovu proizvodnju. Sada, što to u praksi znači?
Licenca je zapravo dozvola, a onaj koji je nabavlja – sve sam mora osigurati za svoje novce: i prostor za proizvodnju i uvesti nužne komponente za njezino pokretanje, osigurati stručnjake. Ako bi se to usporedilo s dobivanjem licence za pokretanje proizvodnje određene marke automobila, kod ovog potonjeg riječ je o procesu koji traje najmanje godinu dana. Kada je pak riječ o proizvodnji visokotehnoloških raketa, kao u predmetnom slučaju, i kada se zna da samo jedna košta više od 3 milijuna dolara, a Ukrajini ih upravo sada trebaju tisuće – taj rok bi vjerojatno bio i duži pa ukupna slika Trumpovih riječi izgleda znatno drukčije od one koju izaziva na prvi pogled.
Da je to upravo tako, svjedoči i tekst američkog Bloomberga. U njemu se navodi, prepričavam, kako bi velika proizvodnja raketa Patriot od strane Lockheed Martina bila teško replicirana.
Presretač, raketa PAC-3, koji je sposoban uništiti balističke rakete i košta oko 5 milijuna američkih dolara po raketi, jedan je od najnaprednijih presretača protuzračne obrane na svijetu. Trenutno se proizvodi samo u Sjedinjenim Državama i Japanu.(Ovdje bih podsjetio kako postoji i jeftinija ali i manje učinkovita raketa PAC-2.)
Becca Wasser, voditeljica odjela za obranu u Bloomberg Economicsu, izjavila je: „Izgradnja projektila Patriot traje godinama, što znači da ukrajinska proizvodnja tih projektila neće se ostvariti u kratkoročnim rokovima koji su im potrebni.“ Dodala je da bi stroge američke kontrole nad osjetljivim tehnologijama mogle dodatno usporiti proces. Postojeći lanci opskrbe već su pod značajnim opterećenjem, a uspostava nove proizvodne linije zahtijevala bi specijaliziranu opremu i opsežnu obuku radne snage.
Dodatni problem bio bi taj što bi svako takvo postrojenje u Ukrajini bilo prioritetna meta ruskih napada, rekao je za Bloomberg William Alberque, viši suradnik Pacifičkog foruma sa sjedištem u Europi. „Da sam na vašem mjestu, predložio bih Ukrajincima da izgrade tvornicu u Poljskoj. (O Poljskoj i Patriotima više malo niže u tekstu, op.ZM.). Inače će to postati njihova glavna meta. Nikada neće uspjeti“, kaže Alberque u Bloombergovom tekstu.
Istodobno, Europa je svoje zalihe Patriota već gotovo posve iscrpila i dovela do kritične razine – npr. Njemačka, koja je nedavno izjavila da više nema mogućnosti slanja bilo kakvog oružja Ukrajini, već će Kijevu slati novce.
U Poljskoj je u trenutku pisanja ovoga teksta upravo izbila prava politička oluja zbog otkrića oporbe da je ljevičarska vlada Donalda Tuska u ožujku, tajno, bez znanja parlamenta (Seima), Ukrajini isporučila poljske sustave Patriot koje je Varšava svojedobno teškom mukom i za velike novce nabavila od SAD-a za osiguranje svog zračnog prostora. Zemlja je sada opasno izložena eventualnim ruskim zračnim napadima, upozorava domoljubna oporba tražeći žurnu istragu i kažnjavanje krivaca koje uključuje i kaznenu a ne samo političku odgovornost.
Stanje u Ukrajini
Kada je riječ o ratnom stanju u Ukrajini, Rusija je, paralelno s rastućim ukrajinskim razornim napadima dronovima na njenu energetsku infrastrukturu čije dramatične snimke gledamo posljednjih tjedana pa i mjeseci, počela s izvođenjem, prije svega masovnih raketnih napada na Kijev balističkim i krstarećim raketama. Više nije riječ o jednom osvetničkom napadu zbog nekog ukrajinskog „nestašluka“ pa dugotrajnoj pauzi do slijedećeg – već o sustavnim razornim napadima. Samo tijekom ovoga tjedna izvršena su tri masovna napada, a ukrajinska vojska je nakon ruskog napada s 8 na 9. srpnja prvi put otvoreno rekla kako nije oborila niti jednu rusku balističku raketu koja je ispaljena na Kijev. Predsjednik Volodimir Zelenski na tu činjenicu već duže vrijeme upozorava, a to je učinio i u Ankari – ali teško da će tu biti nekog pomaka na bolje.
Trump je u Ankari, razgovoru s novinarima u kojem je sudjelovao i Zelenski, rekao kako Ukrajini ne treba američko napredno oružje tj. krstareće rakete Tomahawk, već joj je dovoljno ovo obrambeno (rakete Patriot). To bi, uz napade dronovima po ruskoj energetskoj infrastrukturi, trebalo biti dovoljno za zaustavljanje rata – rekao je američki vođa, kazavši kako to iskreno žele i Putin i Zelenski.
Čitava ova Trumpova verbalna eskapada kojom je „pripitomio“ europske lidere (u Ankari im je ponovo prijetio otimanjem Grenlanda, podsjećao ih na njihov „neposluh“ Americi kada je zatražila pomoć za deblokadu Hormuškog tjesnaca od Irana) bila je usmjerena samo na jedno: on je taj koji će na kraju odlučivati o svemu, uključujući i o razgovoru s Putinom, a što oni dogovore (ako uopće dogovore, što sumnjam) ostali će morati slušati.
Sve je ovo zapravo bila Trumpova „topnička priprema“ za složene razgovore s Putinom koji tek trebaju uslijediti. Već je u Ankari, nakon razgovora sa Zelenskim, javno rekao kako će već istog dana nazvati Putina. Do toga, međutim, nije došlo.
Ovdje bih podsjetio kako ga je nazvao i na sam Dan američke nezavisnosti, 4. srpnja, i da je s Putinom tada razgovara čak oko sat i pol.
Blic analiza Zorana Metera: ‘Neka se Witkoff i Kushner bave Iranom. Umorni smo od laži’, rekao je Lavrov
Putin ne odustaje, Europa nema pregovarača
S druge strane, Putin je na dan summita u Ankari sazvao sjednicu ruske vlade te rekao kako zapad i Ukrajina pokušavaju udarima dronova u Rusiji stvoriti smetnje u opskrbi gorivom i izazvati nezadovoljstvo građana. Pritom je rekao kako Rusija ima pohranjene goleme rezerve nafte, najveće u svijetu – i da od te strategije pokušaja ruskog iscrpljivanja neće biti ništa. Vladi je naložio da s vlasnicima rafinerija tj. proizvođačima nafte osigura brze isporuke goriva u one regije kojima je to potrebno. Istodobno se nalaže nastavak intenzivnih udara na Ukrajinu, pa je tako i Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio kako je „Specijalna vojna operacija“ u Ukrajini sada prerasla u rat.
Iz svega toga je vidljivo kako se Putin očito nema namjeru povlačiti pred ukrajinskim napadima dronova iza kojih stoje i Europa i SAD (što su Trump i njegov državni tajnik Marco Rubio u Ankari neposredno potvrdili) pa će biti zanimljivo pratiti njegove skore razgovore s Trumpom.
U svemu je ovom najžalosnija slika Europe. Trumpov nastup u Ankari jasno pokazuje kako europskim liderima još uvijek nema mjesta za pregovaračkim stolom s njim, Putinom i Zelenskim, a što ovi toliko žele.
Paradoksalno. Čak je i predsjednik Europskog vijeća, Antonio Costa, nedavno bio izložen oštrim napadima od strane čelnika E3 – prije svega kancelara Friedricha Merza i predsjednika Emmanuela Macrona, zbog njegovog pokušaja uspostave dijaloga s Putinom, i kada su u tu svrhu članovi Costine administracije oko 25 minuta telefonski razgovarali s administracijom u Kremlju što navode ruski izvori. O tome je 19. lipnja pisala i Ukrajinska pravda pozivajući se na medij POLITICO.
To samo potvrđuje nesposobnost EU-a da pronađe zajedničku osobu koja bi krenula u ozbiljni dijalog s Putinom. Antonio Costa je, naime, kao umjereni političar provjereno uspješni pregovarač po mnogim pitanjima. Međutim, ovdje su interesi i ulozi kudikamo veći da bi tu važnu ulogu europski moćnici baš njemu prepustili. Nisu je htjeli prepustiti niti prvoj diplomatkinji EU-a, Estonki Kaji Kallas, kao ni finskom predsjedniku Alexanderu Stubbu i talijanskom šefu diplomacije Antoniu Tajaniju koji su se u tom smislu nudili kao opcije.
Blic analiza Zorana Metera: Mijenja li se uistinu plima rata u korist Kijeva i što nam se prešućuje
„Sveta krava“ će nastaviti musti Europu
Dakle, što zbog nesposobnosti europskih vladajućih elita, što zbog različitih unutarnjih interesa (jedni su a priori protiv bilo kakve moguće suradnje s Rusijom u budućnosti (istočno krilo), drugi pak za to ostavljaju mogućnost pa to i priželjkuju nakon završetka rata (Italija, Austrija, Mađarska, Slovačka, Grčka, Malta, Cipar, Bugarska), dok ključne članice EU-a sve primarno gledaju kroz prizmu geopolitike (Francuska, Njemačka, a njima treba dodati i Ujedinjeno Kraljevstvo iako nije član EU-a ali na politiku Unije sada itekako utječe) – Europi prijeti velika opasnost.
Kao prvo, da o njenim interesima razgovaraju drugi (trio Trump-Putin-Zelenski), a kao drugo i još ozbiljnije – da postane neposredna žrtve eskalacije ukrajinskog rata koju se nipošto ne može i ne smije isključiti usprkos „kemiji“ između Trumpa i Putina koja još jedino sprječava eskalaciju izvan same Ukrajine, ali je pitanje do kada? Ne vjerujem da će nam, ako do toga scenarija dođe, previše značiti u Ankari potvrđeno jedinstvo oko članka 5. statuta NATO-a!
Još sam 7. veljače u svojoj analizi pod naslovom „Ukrajina kao ‘sveta krava’ EU-a koja se ne muze. Ali zato ova nemilo muze EU“ pisao o krajnje neugodnoj situaciji za Europu. Evo nekih teza koje se sada nabolje i potvrđuju.
„Trump je vrlo brzo po preuzimanju vlasti lukavo SAD izvukao iz te uloge, prebacujući čitav teret financiranja i naoružavanja Ukrajine na europski novac i američko oružje koje europske zemlje kupuju a onda isporučuju Ukrajini. To je zapravo idealna formula za SAD, ali dugoročno ubojita za Europu.
Stoga mnoge iznenađuje svojevrsni paradoks, prema kojem Trump navodno teži brzom postizanju mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine, dok ga ključne europske zemlje u tome koče, inzistirajući na uvjetima za koje i one i Kijev unaprijed dobro znaju da su za Moskvu neprihvatljivi – poput njenog odustajanja od zahtjeva za povlačenjem ukrajinskih vojnika iz Donbasa, ili pak odustajanja od protivljenja razmještaju vojnog kontingenta članica NATO-a na tlu Ukrajine nakon postizanja sporazuma, u sklopu sigurnosnih jamstava za sprječavanje eventualnih budućih ruskih napada na tu zemlju.
Općenito nisam siguran da se Trumpu po tom pitanju pretjerano žuri, što dokazuju i njegove izjave kako ne želi davati bilo kakve rokove za prihvaćanje njegovih mirovnih prijedloga (koliko će oni na kraju uopće i biti njegovi s obzirom kako se o njima pregovara te se mijenjaju u hodu – je isto tako pitanje). Ali ono što je sigurno, Moskva se „uhvatila“ za svojevrsni „duh Anchoragea“ – navodno postignuti dogovor između Trumpa i Putina na njihovom summitu na Aljasci 15. kolovoza prošle godine. Tamo je Trump navodno prihvatio Putinova odstupanja od prisvajanja čitavih regija Zaporožje i Herson (prihvatio bi stanje na trenutačnim crtama razgraničenja) u zamjenu za povlačenje ukrajinske vojske iz dijelova Donbasa koje još ima pod nadzorom, a riječ je o oko 12 posto teritorija DNR-a za koji se sada vode i najžešće borbe.“;
„Europska unija jednostavno više nema mogućnosti za drukčiju vanjsku politiku osim podilaženja SAD-u, a to znači i da je izgubila globalni geopolitički utjecaj kakav je donedavno imala – barem do ruske invazije na Ukrajinu. Trump joj i kroz svoje nove američke nacionalne strategije (sigurnosnu i obrambenu) posve jasno daje do znanja, parafraziram: Vi, Europljani, brinite se za svoju sigurnost, SAD će vam pomoći u slučaju potrebe za strateškom obranom (nuklearni kišobran), a sva globalna pitanja prepustite „velikim dečkima“. Drugim riječima, daje im do znanja kako se SAD povlači na ključne geografske pozicije po svoje interese (zapadna hemisfera i pacifička regija), ali isto tako i da ne namjerava pustiti Europi da postane samostalna globalna sila ili pol u budućem multipolarnom svijetu koji se upravo oblikuje. To najbolje dokazuje i protivljenje ideji o stvaranju svojevrsnog „europskog NATO-a“, bez učešća SAD-a, koja je proteklih tjedana, najviše nakon sastanka u Davosu, stizala iz usta brojnih europskih visokih dužnosnika, posebno od Macrona. Tu je ideju odmah pokopao – ne Trump, već v.d. provedbe njegovih interesa u Europi – glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, rekavši kako Europi ne treba njen obrambeni savez, već joj je dosta NATO, jer da se ona nije sposobna samostalno braniti od sigurnosnih izazova koji joj prijete, pri čemu je apostrofirao upravo Rusiju. Rusija će, očito, još dugo ostati glavno američko strašilo za discipliniranje europskih elita ali, nažalost – i za crpljenje europskog novca za sad već neizbježnu i dugotrajnu militarizaciju.“.
Ovome se, zapravo, i nakon skoro pola godine protoka vremena i nema što novo dodati. Možda samo slijedeće.
Tjedna analiza Zorana Metera: Mračna sila zavladala Europom! Zašto ovo ne može dobro završiti
Veliki će dečki na kraju sređivati stvari, a mali će čekati na mrvice ispod stola. Ukoliko se veliki dečki na kraju ne uspiju dogovoriti, a u slučaju Trumpa i Putina u to sam gotovo potpuno uvjeren jer su američko-ruski interesi jednostavno previše suprotstavljeni a dugoročne strategije gotovo pa neprijateljske (i ne ovise ni o Trumpu, ni prije toga o Bidenu, ili nekom trećem koji će doći nakon Trumpa) – oni se u konkretnom slučaju neće međusobno potući (raspolažu nuklearnim oružjem koje im u tom slučaju jamči jedino međusobno uništenje), već će ceh platiti oni mali.
Tako je uostalom bilo i uvijek i u svemu.
