- Republikanskoj stranci – do pokreta MAGA – prijetio je dugoročni podređeni položaj u odnosu na Demokratsku stranku, pa i nestanak s političke scene. Naime, ta je stranka u međuvremenu napravila veliki ideološki otklon od tradicionalnih konzervativnih vrijednosti i prihvaćala više-manje one ideološke obrasce koje je društvu nametala Demokratska stranka, poput woke kulture, tema seksualne orijentacije i sl. Ako se pritom često i nisu slagali s demokratima, republikanci nisu stvarali veći otpor njihovoj implementaciji u obligatorne forme. Nekako slično kako se u Hrvatskoj ponašao i HDZ od 2000. godine na ovamo, kad je usprkos formalnom demokršćanstvu (kasnije tiho presvučenom u narodnjaštvo – grupacija Pučani u Europskom parlamentu) bez ikakvog spomena vrijednog otpora počeo usvajati sve ono što je liberalna (čitaj ljevičarska) elita u Bruxellesu od njega (i ne samo HDZ-a, već i svih drugih stranaka tzv, desnog centra unutar članica EU) tražila – od Istanbulske konvencije do Marakeškog sporazuma o upravljanju migracijama i štošta drugog.
- Od poznate krilatice „America first“ Trump je učinio ruglo, pretvorivši je u „Israel first“ tj. ugrožavajući američke nacionalne interese u regiji i podređujući ih onim izraelskim. Upravo to mu se obilo o glavu.
- Rat protiv Irana, u koji ga je uvukao Netanyahu – vrlo brzo je od Trumpa, kao „svjetskog cara“, napravio globalno strašilo kojeg se više nitko nije bojao jer je uspio učiniti ono što dosad nitko nije – ogoliti do kraja sveprisutnu, višedesetljetnu tezu o američkoj vojnoj svemoći.
- Demokratska stranka svoje mirotvorstvo, na kojemu je dobila izbore, shvaća prilično uvjetno. Trumpovo svrgavanje Madura je pozdravila. Pritom je za nju rat s Iranom loš rat, dok je onaj ukrajinski dobar i na njemu treba ustrajavati nastavkom i jačanjem svekolike potpore Ukrajini.
Geopolitički događaj u posljednja dva tjedna nedvojbeno su bili američki međuizbori, u kojima je Republikanska stranka (RP) doživjela pravi debakl, izgubivši od demokrata uvjerljivo oba doma Kongresa,
Kako je o njima u međuvremenu više-manje sve važno rečeno, a moju dubinsku analizu istih, od 4. studenog, možete pročitati na poveznici ovdje, ovom ću prigodom iste proanalizirati s nešto drukčijeg aspekta tj. pozornost staviti na zanimljive elemente koje u prethodnoj analizi nisam spomenuo.
Dakle, prvi potresi koje su ovi izbori proizveli (a bit će ih još puno) i koji će nedvojbeno imati velike posljedice po SAD ukazuju na dvije neupitne stvari: neviđeni politički rat i nasukani republikanski brod koji brzo mora pronaći izlaz ili mu prijeti potonuće.
Novonastali položaj Republikanske stranke
Neviđeni politički rat
Prvo, Americi slijedi neviđeni politički rat između Republikanske i Demokratske stranke (DP) koji vjerojatno neće potpuno paralizirati Trumpovu izvršnu vlast s obzirom na velike ovlasti koje predsjednik SAD-a ima, a koje je Trump odmah po preuzimanju vlasti i dodatno proširio – ali će nedvojbeno dovesti do otežane mogućnosti daljnje provedbe njegovih politika, prije svega na unutarnjem, američkom spektru, dok su manje mogućnosti za to po pitanju vanjske politike gdje Trump ima velike ovlasti, ali mogu na njih utjecati otvaranjem ili zatvaranjem „financijskih slavina“ – poglavito kada je riječ o vođenju ratova.
Jer Kongres ima dvije važne ovlasti: saslušanja i nadzora, dok je ona najučinkovitija i najvažnija svakako uloga „državnog novčanika“ tj. onog koji donosi proračun i brine se za njegovu raspodjelu.
Što se tiče prvih dviju ovlasti, očekuje se da će odmah nakon uspostave novog saziva Kongresa i njegovih radnih tijela (odbora) 3. siječnja iduće godine početi neugodna saslušanja najbližih Trumpovih suradnika (među prvima bi mogao biti ministar rata Pete Hegseth kojemu možda prvome prvome prijeti i opoziv, onda šef FBI-a Kash Patel, ali će na red sigurno doći i saslušanja vezana uz naglo bogaćenje članova Trumpove obitelji), kao i nadzor mnogih odluka koje je administracija donosila tijekom prvih dviju godina mandata bez nužne konzultacije s Kongresom, oslanjajući se na Trumpove izvršne uredbe odnosno proširene ovlasti kojima je mahao kao maljem – prije svega po pitanju vanjske politike.
Samome Trumpu prijeti nedvojbeno pokretanje više procesa opoziva (impeachment, engl.), pri čemu je vrlo teško vjerovati da će uroditi plodom (u njegovom prethodnom mandatu bila su rekordna, dva pokretanja opoziva i oba neuspješna, a sada bi ih možda moglo biti i više). Razlozi zbog kojih će biti teško provedivi (demokratima bi za uspjeh trebalo pridobiti 13 glasova zastupnika republikanaca u Senatu, što teoretski nije nemoguće s obzirom na rezignaciju republikanaca samim Trumpom koji je naštetio, a mogao bi naštetiti još i više samoj stranci do te mjere da izgubi i predsjedničke izbore 2028.) je činjenica da slijedi veliki rat između dviju stranaka u iduće dvije godine pa bi unutarnji raskol u republikanskim redovima imao po tu stranku još pogubnije posljedice što ću objasniti ispod.
Brod koji tone
I drugo, nedvojbeno slijede napuštanja „broda koji tone“ (Trumpova administracija) i unutarstranački sukobi u Republikanskoj stranci, ali tako da ne budu pogubni po njenu budućnost. Može se slobodno reći i opstojnost. Naime, prije konzervativnog MAGA pokreta koji je doveo do smjene dugogodišnje vlasti nad strankom od strane krila tzv. jastrebova iz „duboke države“ (najistaknutiji, nikako ne i jedini, predstavnici bili su sada već pok. senatori John McCain i Lindsey Graham) Republikanskoj stranci prijetio je dugoročni podređeni položaj u odnosu na Demokratsku stranku, a možda čak i potpuna marginalizacija pa i nestanak s političke scene. Naime, u međuvremenu je stranka napravila veliki ideološki otklon od američkih tradicionalnih konzervativnih vrijednosti i prihvaćala više-manje ideološke obrasce koje je društvu nametala Demokratska stranka. Ako se pritom često i nisu slagali, republikanci nisu stvarali veći otpor njihovoj implementaciji u obligatorne forme. Nekako slično kako se u Hrvatskoj ponašao i HDZ od 2000. godine na ovamo, kad je usprkos formalnom demokršćanstvu odnosno narodnjaštvu (grupacija Pučani u Europskom parlamentu) bez ikakvog spomena vrijednog otpora počeo usvajati sve ono što je liberalna (čitaj ljevičarska) elita u Bruxellesu od njega (i ne samo HDZ-a, već i svih drugih stranaka tzv, desnog centra unutar EU) tražila – od Istanbulske konvencije do Marakeškog sporazuma o upravljanju migracijama i štošta drugog.
Upravo je ta činjenica i rezultirala pojavom MAGA pokreta na čije je čelo zajahao Trump i čija je načela potpuno izdao u svom drugom mandatu, prekršivši ključno obećanje o nepokretanju novih ratova i obračunu s „dubokom državom“, te vraćanje Amerike svojim tradicionalnim korijenima – prije svega kršćanskim i obiteljskim vrijednostima. Od poznate krilatice „America first“ (Amerika na prvom mjestu) učinio je, prema istaknutim predstavnicima MAGA pokreta koji su mu i omogućili izbornu pobjedu – ruglo, pretvorivši je u „Israel first“ tj. ugrožavajući američke nacionalne interese u regiji i podređujući ih onim izraelskim (što bi da je riječ o nekim drugim vremenima i nekoj drugoj zemlji vjerojatno brzo bilo kvalificirano kao čin nacionalne izdaje).
Veliko biračko tijelo MAGA pokreta, koje je u međuvremenu postalo nada ne samo u opstojnost Republikanske stranke, već i njezinu dugoročnu nadmoć nad suparničkom – Demokratskom, prošlotjedne je izbore masovno bojkotiralo iskazujući svoje nezadovoljstvo upravo Trumpovom politikom, a manji dio ih je, navodno, zbog gnjeva svoje glasove dalo demokratima.
Za novog predvodnika MAGA pokreta uskoro slijedi borba jer je to biračko tijelo republikancima jednostavno postalo nužno pa će ga pokušati preuzeti mnogi, čak i oni koji mu izvorno nisu skloni, ali čiji bi im glas značio puno (u tom smislu vidim borbu između glavnog favorita jer je istinski „magaš“ – potpredsjednika SAD-a J.D. Vancea, i sadašnjeg državnog tajnika i savjetnika za nacionalnu sigurnost Marca Rubio (potonji je do prije par godina, kako je osobno priznao Trumpu uoči njegove predsjedničke kampanje bio pripadnik neoconsa koje je potom napustio, a koji su važna sastavnica „duboke države“ protiv koje se obećao boriti Trump i čije su jedne od glavnih preokupacija pomoć Izraelu i Ukrajini, odnosno nanošenje Rusiji strateškog poraza).
Blic analiza Zorana Metera: U Izraelu mandat za sastav vlade dobio Eisenkot; ‘Koga da nazovem ako želim nazvati Europu?’
Trump odbacuje svoju odgovornost
Nedugo nakon što je spoznao razmjere debakla stranke koju predvodi, Trump je požurio odgovornost za isti prebaciti isključivo na nju samu, pokušavajući eskulpirati sebe i svoju ulogu. Štoviše! Rekao je u intervjuu za Fox News kako bi, da se na ovim izborima glasalo za njegovo ime rezultat bio posve drukčiji.
Međutim, otrežnjenje je stiglo vrlo brzo. Ne samo kroz izjave brojnih političkih analitičara i političara iz demokratske stranke već i od onih iz vlastitih redova i(li) simpatizera Republikanske stranke, koji su jedinstveni u stavu kako je Trumpov rat protiv Irana bio nedvojbeni ključni uzrok teškog poraza. Prije nego što te uzroke elaboriram, naglašavam kako je Trump ubrzo promijenio svoj stav odbacivanja krivnje u prihvaćanje činjenice o destruktivnoj ulozi iranskog rata po rezultate izbora, ali i kroz poziv demokratima na suradnju s njim u iduće dvije godine. To je pak nemoguće očekivati s obzirom na količinu međusobne, godinama taložene mržnje koja u međuvremenu nije nigdje iščezla – osim, eventualno, po nekim krajnje važnim pitanjima po nacionalne interese SAD-a.
Dakle, iranski rat, krajnje nepopularan u SAD-u (protivi mu se čak oko 80 % Amerikanaca), prouzročio je vrtoglave cijene goriva, povećanje cijena hrane i nekretnina i svega ostalog što je nužno običnim građanima i do čega je njima najviše stalo – tj. doveo je do naglog rasta inflacije. Nju je pak povećanjem kamatnih stopa Fed pokušavao staviti pod kontrolu, ali je ta mjera (koju u takvim situacijama obično primjenjuju središnje banke svih država svijeta kao najučinkovitije sredstvo, ali i ono koje pritom ima i svoje negativne posljedice) dovela do poskupljenja kredita i usporavanja investicija i gospodarstva u cjelini. Usto je iranski rat progutao desetke milijardi dolara poreznih obveznika (različite su procjene, uglavnom između 30 do 50 milijardi dolara), iscrpio vojne zalihe Pentagona, a da na kraju nije ostvario ama baš ništa od prvotno planiranih ciljeva. Niti je doveo do smjene režima odnosno demokratizacije Irana, niti je uništio njegov raketni i nuklearni program (oko ovog posljednjeg već se mjesecima vode neuspješni pregovori što jasno ukazuje na neuspjeh rješavanja tog problema vojnim metodama) pa se tako i dan danas ne zna gdje je iranskih oko 450 kilograma obogaćenog urana na razinu od 62 % osim da se i dalje nalaze u iranskim rukama. Također nisu uništeni iranski proxiji (posrednici) u bliskoistočnoj regiji (iračke šijitske milicije i jemenski hutistički pokret, ali ni libanonski Hezbollah iako je uvelike oslabljen i obezglavljen snažnim izraelskim napadima na tu zemlju) što je također bio jedan od ključnih ciljeva SAD-a i Izraela pri pokretanju tog rata. Štoviše! Iran je u međuvremenu zagospodario Hormuškim tjesnacem što prije rata nije bio slučaj, a nije bio niti u povijesti.
Geopolitička analiza Zorana Metera: Odnos EU-Rusija u kontekstu Ukrajine: dogovor ili fatalni scenarij
Novonastali položaj Demokratske stranke
Zbog obilja „korisnog materijala“, na kartu iranskog rata odmah na početku svoje kampanje zaigrali su demokrati i to im je ostala ključna i neiscrpna tema sve vrijeme predizborne utrke. Bili su svjesni „alata“ koji im se našao u rukama, njegovog razornog potencijala pa su tako čak posve odustali od svojih ranijih, tradicionalnih tema kojima su pokušavali privući biračko tijelo – onih vezanih uz ideološka pitanja poput woke ideologije, prava na pobačaj, spolnu orijentaciju, rasnih problema i sl. Dobro su znali da bi njihovim pokretanjem po sebe samo stvorili nepotreban otpor onih građana koji se tim ideologijama protive, odnosno da bi, umjesto mrtvljenja, samo motivirali MAGA birače da iziđu na birališta što bi u pitanje dovelo njihove velike šanse za pobjedu na koje su, i bez polemiziranja o tim temama ukazivale sve relevantne ankete tjednima pa i mjesecima prije izbora.
Stoga se može postaviti pitanje (koje u Americi već dugo mnogi i postavljaju), je li Trumpu s pokretanjem iranskog rata netko dobro smjestio (duboka država, Izrael odnosno osobno Benjamin Netanyahu koji taj rat želi još od kraja 90-ih godina prošlog stoljeća pod istom „mantrom“ do danas – prema kojoj, ugrubo citiram njegove riječi „Iran samo što nije proizveo nuklearnu bombu i što se mora pod svaku cijenu i bilo kojim sredstvima spriječiti“).
Naime, do trenutka pokretanja tog rata Trump je zbog efektnog uklanjanja Nicolasa Madura s vlasti u Venezueli i de facto obvladavanja tom zemljom i njenim golemim naftnim zalihama bez ijedne kapi prolivene krvi američkih vojnika – bio na vrhuncu svoje vlasti i doma i u svijetu. Zapravo je bio na vrhuncu svijeta (dobio je i neformalnu titulu „imperatora (cara) svijeta“, a koliko je sve otišlo daleko dokazuje i činjenica kako se čak kalkuliralo i s dodjelom Trumpu Nobelove nagrade za mir i nakon te obavještajno-vojne blic operacije, dosad neviđene u suvremenoj povijesti). Počeli su ga se bojati svi svjetski državnici – i neprijatelji, i suparnici, i saveznici, jer su svi postali uvjereni kako Trump misli ozbiljno kada je riječ o uporabi američke vojne sile za pokoravanje Americi nepoćudnih režima ili onda kada je to u nacionalnom interesu Sjedinjenih Država. A onda je sve to preko noći pretvorio u prah i pepeo, jer je uslijedio, pokazalo se, potpuno promašeni iranski rat koji je otišao u posve drugom smjeru. Vrlo brzo je od Trumpa kao „svjetskog cara“, napravio globalno strašilo kojeg se više nitko nije bojao jer uspjelo učiniti ono što dosad nitko nije – ogoliti do kraja sveprisutnu, višedesetljetnu tezu o američkoj vojnoj svemoći. Jer osim što nije dovelo do vojne pobjede (rat još uvijek formalno traje ali ne u svom klasičnom ili intenzivnom obliku kakav je bio u prvih cca dva mjeseca), dovelo je po prvi put od Vijetnamskog rata do spoznaje o američkoj nemoći da taj rat završi na način da ga barem zbog nekog postignutog važnog elementa može proglasiti pobjedom. Npr. uništenja iranskog nuklearnog programa odnosno njegove trajne zabrane, što je sad i jedino što Trump od svega ranije željenog i najavljivanog želi postići i zbog čega i dalje uporno tvrdi kako bi sve to opet ponovio jer je od dugoročne važnosti za SAD i Izrael, ali eto masa ljudi u Americi i svijetu to baš ne vidi zbog ograničenosti svoje intelektualne spoznaje.
Nakon ovih izbora to će biti još manje moguće, jer čelnik, sada već uskoro demokratske većine u Senatu Chuck Schumer (NY) otvoreno je na medijskoj konferenciji u Washingtonu rekao sljedeće: „Završit ćemo rat. Već imamo neke republikance koji su nam se pridružili u završetku rata, a Oci osnivači imali su moć novčanika kao jedan od načina odvraćanja predsjednika koji ratuje bez pristanka američkog naroda.“ (info: The Hill, 4. studenog).
Velika analiza Zorana Metera: Koje će biti posljedice za Trumpa, SAD i svijet zbog izbornog debakla republikanaca
Demokrati, kao uvjetni mirotvorci
Bit će vrlo zanimljivo vidjeti na koje će se poteze oko završetka rata s Iranom demokrati na kraju fokusirati. Naime, oni su izbore dobili isključivo na proturatnoj kampanji jer rat guta novce američkih poreznih obveznika – tj. na mirotvorstvu, ali i na dovoljno oštroj kritici Izraela koji je postao krajnje nepopularan među američkim građanima općenito.
Međutim, završetak rata na način da Amerika bude geopolitički poražena u bliskoistočnoj regiji nedvojbeno ne žele ni demokrati. Pritom treba reći kako nikakve ljubavi prema Iranu i toj regiji općenito niti kod njih nema, kao što je nije bilo niti prema Venezueli (Trumpu su čak čestitali na izvrsno provedenoj operaciji koju je tada slavila i velika većina građana), a neće je sigurno biti ni prema Kubi ako se Trump i istu odluči vojno pokoriti nakon što ju je već gotovo potpuno ugušio embargom i vojnom blokadom.
Demokrati se obično lukavo služe suptilnijim metodama tj. mekšim – širokim masama u zemlji i svijetu prihvatljivijim pristupom ostvarenja američkih ciljeva (propagandne operacije i revolucije, politički pritisci u međunarodnim organizacijama i neizbježne sankcije), čega pak po pitanju Irana nema bez oslanjanja i na Izrael. U vrijeme Obaminog prvog mandata (demokratska administracija) također su bili snažni politički i ekonomski pritisci na Iran, zamrznuta su njegova financijska sredstva u američkim financijskim institucijama, demokrati su u njegovo vrijeme i pod palicom tadašnje državne tajnice Hillary Clinton pokrenuli i tzv. Arapsko proljeće kroz dovođenje radikalnih islamističkih pokreta i organizacija u sukob s tadašnjim režimima u brojnim arapskim državama – neprijateljski nastrojenim prema Izraelu.
Stoga će biti zanimljivo pratiti na koji će način demokrati sada htjeti (i hoće li uopće) zaustaviti Trumpa da možda krene i u posljednji pokušaj vojnog ostvarivanja barem spomenutog ključnog cilja vezanog uz iranski nuklearni program (ne vjerujem da će Trump to više pokušavati, a upravo se sprema i za trojni sastanak s Xijem i Putinom u Kini gdje će jedna od tema biti i Iran), a kako to u budućnosti demokrati možda ne bi sami morali činiti tj. pokretati ratove kojima se već sada protivi velika većina američkih građana.
Vrlo je važno napomenuti kako Demokratska stranka svoje mirotvorstvo na kojem je dobila izbore shvaća prilično uvjetno. S jedne strane za nju je rat s Iranom loš rat, dok je onaj ukrajinski dobar i na njemu treba ustrajavati nastavkom i jačanjem svekolike potpore Ukrajini.
Kako će ovo drugo na kraju izgledati teško je prognozirati, ali pobjedu na slijedećim izborima bit će, prema mom mišljenju i jednoj i drugoj stranci nemoguće ostvariti ako budu podržavali ratove i za to trošili milijarde dolara proračunskog novca. Za sada se ipak može pretpostaviti kako će doći do određenih pritisaka na Trumpa da konačno pokrene početkom rujna zakonski usvojene i od njega osobno odobrene proturuske „paklene sankcije“, i odustane od bilo kakvih sadašnjih i budućih dogovora s Vladimirom Putinom prije njegovog vojnog povlačenja iz Ukrajine – poput onog poznatog kao „dizelski dogovor“, o dostavi ruskog dizela na američko tržište s ciljem smanjenja cijena. To se u vrijeme pisanja ovog teksta upravo i događa: Financial Times je izvijestio kako su ruski tankeri u Atlantiku iznenada morali promijeniti smjer. Neki su krenuli prema Brazilu, neki još uvijek stoje pred američkim vodama, a jedan se vraća u Sredozemno more, u Alžir, čekajući nove zapovjedi o tome kome isporučiti ruski dizel. Guverneri pojedinih američkih država već su upozorili svoje kompanije na pokretanje kaznenog postupka ako prihvate rusku naftu. Međutim, kada dođe do ozbiljnih razgovora po pitanju ukrajinskog rata ne isključujem da će se demokrati, usprkos svemu, u određenoj mjeri aktivno uključiti u proces njegovog nužnog kompromisnog završetaka.
Vjerojatno će se tražiti i kompromisi s Kinom, jer je svima jasno kako od pokušaja djelovanja silom na tu zemlju s ciljem promjene njene vanjske i trgovinske politike više nema ništa. Svijet se jednostavno ubrzano kreće prema formaliziranju multipolarizma, što Trumpov izborni poraz, a upravo je o njemu ovdje riječ – najbolje i dokazuje.
Ovdje je, također, kada govorimo o Demokratskoj stranci danas, važno reći kako je ona gotovo „shizofreno“ heterogena: sastavljena je od krajnje liberalne struje – klasičnih kapitalista ali globalne orijentacije, do krajnje ljevičarske – socijalističke struje koju trumpisti nazivaju komunistima, od otvoreno muslimanskih struja, do onih bliskih američkim Židovima (cionisti) i onim izraelskim. Stoga ne čudi kako DP još uvijek uopće na vidiku nema ni svog predsjedničkog kandidata za izbore ujesen 2028.
S druge strane, kod Republikanske stranke kao kandidati se najviše nameću spomenuti JD. Vance i Marco Rubio. Za potonjeg se već čuju priče kako namjerava napustiti Trumpov „torpedirani brod“ i krenuti u samostalnu kampanju za republikanskog kandidata (Rubio je to brzo demantirao). Pritom se navodno potpuno distancira od odgovornosti za iranski rat iako je ni manje ni više u to vrijeme bio (i još je) državni tajnik. Istina, vrlo je lukavo prepuštao oštre protu iranske izjave šefu Pentagona Peteu Hegsethu i Trumpu osobno, ali to teško može umanjiti da je imao aktivnu ulogu u ratu i da se njegovom početku nije protivio.
Za razliku od Vancea, koji se u raspravama oko pitanja ići li u rat ili ne istome otvoreno protivio, upozoravajući na sve rizike, kako samog rata tako i po Trumpov politički ugled – prije svega među MAGA biračima (Vance nije bio jedini koji se protivio ratu kojeg je kasnije, kad je počeo prihvatio samo zbog dužnosti koju obnaša, već su na nepoznate „stijene pod vodom“ upozoravali i neki od vodećih aktivnih generala).
I dok se po pitanju strategije o završetku ukrajinskog rata od strane demokrata još ništa konkretno ne govori izvan uobičajenih fraza iz doba Trumpovog prethodnika Joea Bidena o „pomoći Ukrajini dokle to bude trebalo“ (pri čemu je ipak svima jasno da ta fraza u praksi ne može trajati vječno kako zbog slabljenja ekonomija samog zapada, tako još više zbog opasnosti od eskalacije rata, ali i velikih problema u kojima se našla sama Ukrajina uoči dolaska zime, za što u ovoj analizi nećemo imati vremena), oko moguće strategije po pitanju bliskoistočne regije već se naziru poneka mišljenja stručnjaka.
Blic analiza Zorana Metera: Macron: ‘Više nema američke podrške’; što želi Witkoff; utopija na djelu
Što učiniti s američkim bazama na Bliskom istoku?
U tom ću se smislu (o Bliskom istoku ali i Europi i Ukrajini), i s time ću završiti ovu analizu, poslužiti dijelom teksta uglednog američkog medija Foreign Policy od 4. studenog, bez svog popratnog komentara:
„Demokrati će također preuzeti kontrolu nad Kongresom usred rasprave u Washingtonu o tome kako bi trebalo izgledati sljedeće poglavlje američkog angažmana na Bliskom istoku, dijelom potaknute značajnom štetom koju su američke baze u Zaljevu pretrpjele usred rata s Iranom.
„Naše baze tamo morat će se obnoviti ili premjestiti negdje drugdje. Iran ih je teško pogodio. To je pitanje proračunskih sredstava od ključne važnosti“, rekao je Joshua Shifrinson, profesor na Školi javne politike Sveučilišta Maryland i stručnjak za međunarodnu sigurnost. Demokrati će moći „pomaknuti stvari“ po pitanju američke prisutnosti na Bliskom istoku zbog činjenice da će se morati donijeti odluke o tome hoće li se sredstva usmjeriti na obnovu oštećenih objekata ili njihovo premještanje negdje drugdje, dodao je Shifrinson.
Slično tome, proces dodjele sredstava također će pomicati stvari kada je u pitanju budućnost američke prisutnosti u Europi i njezina politika prema Ukrajini, rekao je Shifrinson. Demokrati su se žestoko protivili planovima Trumpove administracije za smanjenje američkog vojne nazočnosti u Europi te su izrazili ogorčenje zbog nedostatka podrške Bijele kuće Kijevu i nedavnih napora za smanjenje ekonomskih kazni za Moskvu usred rata između Rusije i Ukrajine. Slično Iranu i napadima na brodove, kongresni demokrati vjerojatno će koristiti financiranje kao pregovarački adut kako bi izazvali Trumpa po oba pitanja. Demokrati su također signalizirali da bi ponovno osvajanje većine pomoglo ubrzati usvajanje novih paketa pomoći Ukrajini, koji su povijesno dobivali dvostranačku podršku.
Novi Kongres i dalje će se suočavati sa značajnim ograničenjima u svojoj sposobnosti suprotstavljanja Trumpu, a on se zavjetovao da će nastaviti sa svojim programom bez obzira na rezultate. Trump će se vjerojatno i dalje snažno oslanjati na izvršne uredbe – što je činio čak i dok su republikanci kontrolirali Kongres – i rekao je da će staviti veto na demokratsko zakonodavstvo kojem se protivi. S obzirom na ogromnu političku podjelu u Sjedinjenim Državama u ovom trenutku, demokrati vjerojatno neće imati potrebnu podršku republikanaca da ponište Trumpov veto, koji zahtijeva dvotrećinsku većinu glasova i u Zastupničkom domu i u Senatu.“ – zaključujem citat iz FP-a.
Tjedna analiza Zorana Metera: Srbija na razmeđu između mitova i katarze; Hrvatska ne smije biti naivna
Dodat ću još samo svoju završnu rečenicu.
Očekuju nas vrlo burna vremena na američkoj političkoj pozornici (vjerojatno i u američkom društvu koje na to ne može ostati imuno), a koliko će sve to utjecati na vanjsku politiku Sjedinjenih Država – što nas najviše i zanima – krajnje je teško prognozirati.
