Najnovije vijesti:
*
Čelnik francuske ljevičarske stranke “France Insoumise”, Jean-Luc Mélenchon, kritizirao je u subotu ukrajinske udare dugog dometa protiv Rusije i izjavio kako produljenje rata u Ukrajini slabi Europu. „Krajnje je nerazumno dopustiti Ukrajini da udari duboko na ruski teritorij. Ovo je put do sveopćeg rata“, rekao je Mélenchon. „U ratu između Rusije i Ukrajine, američki interes je oslabiti Ruse, ali i Europljane“, rekao je francuski političar.
Podsjećam kako Europa trenutačno raspravlja treba li pokrenuti pregovore s Rusijom i raditi na miru. Na nedavnom europskom summitu došlo je do podjele oko tog pitanja.
*
Zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev rekao je u subotu kako više ne postoje granice ukrajinskog rata.
„S obzirom na masovne napade neprijatelja na naše gradove, čiji intenzitet raste i vjerojatno će se nastaviti povećavati, vrijeme je da otvoreno izjavimo kako više nema nikakvih pravila u vezi s Kijevom, i da ih ne može biti. Jedna stvar mora ostati izvan granica prihvatljivog: namjerno uništavanje civila,“ izjavio je Medvedev i dodao kako Haaške konvencije o zakonima i običajima ratovanja “više nisu potrebne”.
*
Bugarska je u petak uložila veto na 21. paket proturuskih sankcija Europske unije. Premijer Rumen Radev objavio je to prije početka summita Europske unije u Bruxellesu. Sofija je spremna podržati samo ona ograničenja koja mogu približiti Rusiju i Ukrajinu mirovnim pregovorima, rekao je i naglasio kako novi paket sankcija predstavlja značajan rizik za rad jedine bugarske rafinerije nafte, kojom upravlja Lukoil. Osim toga, Sofija se izjasnila protiv uvrštavanja ruskog patrijarha Kirila na popis sankcija. „Ne zanima me patrijarh; zanima me što je on poglavar Ruske pravoslavne crkve, koja je istočno-pravoslavna, poput naše. I zanimaju me milijuni ljudi koji su dio ove crkve“, objasnio je bugarski premijer.
Sada se pak osvrnimo na analizu glavnih prošlotjednih događaja geopolitičkog karaktera.
Kreće NATO 3.0
U prethodnoj sam analizi između ostalog govorio o preustroju obrambenog odnosa SAD-a i Europe kroz američki projekt NATO 3.0, koji se, ponovit ću ugrubo – sastoji od ubrzanog naoružavanja Europe konvencionalnim oružjem što ona mora činiti odnosno plaćati sama, uz zadržavanje američke ekskluzive po pitanju pružanja nuklearne zaštite saveznicima, uz dodatno proširenje razmještaja američkog nuklearnog arsenala s dosadašnjih šest europskih država i na neke druge (u igri su navodno Poljska, pribaltičke države i Rumunjska).
Podsjećam da su šest europskih država, koje još od hladnog rata na svom tlu „ugošćuju“ tj skladište američke atomske bombe – Velika Britanija, Njemačka, Italija, Nizozemska, Belgija i Turska. To što ga skladište ne znači da ga imaju pravo samostalno primijeniti, jer bi im to onda praktički davalo status nuklearnih sila. Upravo suprotno! Uskladišteno je u američkim ili NATO-ovim bazama, poput one zračne u Turskoj – Incirlik, i samo Amerikanci mogu odlučiti o njegovoj primjeni jer su svi kodovi čvrsto u rukama Pentagona.
Dakle, riječ je o planovima SAD-a isključivo s pozicije zaštite i promicanja američkih geopolitičkih i nacionalnih interesa kojima se Europa mora (znači i hoće) podložiti, s dalekosežnim geopolitičkim i sigurnosnim posljedicama. O njima ću govoriti u nastavku.
Tjedna analiza Zorana Metera: Borba za ‘nuklearni kišobran’ EU-a; što s Ukrajinom?
SAD razbija europske snove
Prvo, geopolitički: Washington kroz navedeni projekt – koji se odvija uz paralelno potenciranje opasnosti od ruske vojne prijetnje – razbija planove Bruxellesa i ključnih metropola u EU-u o stvaranju Europe kao nove autonomne globalne geopolitičke sile, koja će u budućnosti samostalno kreirati svoje vanjskopolitičke i druge poteze koji definiraju neku zemlju kao samostalni geopolitički pol u svijetu koji se prema multipolarizmu ubrzano kreće i zapravo je već duboko zahvaćen njegovim porođajnim mukama koje poprimaju i obrise (za sada još donekle kontroliranog) kaosa prije utvrđivanja određenih pravila ponašanja između ključnih igrača – naravno, ukoliko se u potonjem uopće uspije.
Posjedovanje strateškog nuklearnog oružja, po broju i mogućnosti sposobnog parirati drugim nuklearnim velesilama – središnji je element koji definira bilo čiju geopolitičku samostalnost odnosno njezin stupanj. SAD taj ključni obrambeni segment ne namjerava prepustiti Europi, stvarajući od nje potencijalnog novog velikog geopolitičkog konkurenta, već ju kroz projekt NATO 3.0 želi još čvršće vezati uz sebe. I u tome će uspjeti. Jedine europske nuklearne sile – Francuska i Velika Britanija, imaju neusporedivo manji broj nuklearnih bojevih glava i od SAD-a i od Rusije, a razvoj takve vrste oružja je vrlo skup i vrlo dugotrajan u smislu hvatanja kakvog-takvog koraka s vodećim silama. K tome imaju i duboke financijske i gospodarske probleme koji im limitiraju čak i ubrzano naoružavanje konvencionalnim oružjem.
Kako 10. lipnja piše britanski The Telegraph, premijer Keir Starmer sada vrši pritisak na ključne resore svoje vlade da smanje svoje rashode za 1% kako bi mogao popuniti obrambene proračunske rupe vezane uz potrebe naoružanja – što destabilizira odnose u vladajućoj Laburističkoj stranci.
Britanski ministar obrane neočekivano dao ostavku
Da je stanje loše svjedoči i vijest koja je prispjela na dan pisanja ove analize: britanski ministar obrane John Healey neočekivano je podnio ostavku, rekavši kako vlada nije spremna uložiti u vojsku u vrijeme rastuće prijetnje i da vladin plan „nije dovoljno dobar za ono što je potrebno u ovom trenutku“ . kako piše kanadski CTV News.
Ovdje bih dodao kako je stanje u britanskim oružanim snagama otužno. Sve tri strateške podmornice nisu u stanju obavljati svoje dužnosti i potreban im je remont, jednako kao i brodovima koji ih opslužuju, kao i pomorskoj floti općenito. Stanje je loše i po pitanju broja tenkova i ukupnog broja aktivnih vojnika.
S druge strane političke ambicije Londona vezane uz širenje britanskog vojnog utjecaja na tlu Europe su ogromne. Žele se, između ostalog, stvoriti klasični novi vojni savezi – poput Sjevernog saveza deset država, pod britanskim vodstvom – izdvojeni iz struktura NATO saveza i njegovih „krutih“ normi poput donošenja zajedničkih odluka i sl. Sklapaju se bilateralni vojni savezi unutar NATO saveza i sl. Starmerova vlada očajnički nastoji vratiti Veliku Britaniju ponovo u Europsku uniju između ostalog i zbog mogućnosti zajedničkog financiranja obrambenih troškova, ali i zbog širenja britanskog političkog utjecaja na donošenje ključnih odluka EU-a koje je sada ipak limitirano iako i dalje značajno usprkos Brexitu zbog geopolitičke težine Ujedinjenog Kraljevstva – po inerciji još uvijek velike.
Ono što je u svemu ovome važno naglasiti – ovdje se ne radi o hiru ekscentričnog predsjednika Donalda Trumpa, već o novoj američkoj obrambenoj strategiji, osmišljenoj od profesionalnih planera, i koja, logično, ne želi iz svojih ruku ispustiti najveći američki dragulj kojeg ima – Europu. Drugim riječima, ono što se u tom kontekstu napravi do kraja Trumpovog mandata ostat će kao takvo i po dolasku nove administracije, o kojoj god bilo riječi.
NATO-ova nuklearna infrastruktura širi se na granicu Rusije?
Druga, sigurnosna posljedica američkog projekta NATO 3.0, osim „kročenja“ europskih ambicija za autonomijom i njenog trajnog vezanja uz američku globalnu geopolitiku – je planiranje širenja NATO-ove (američke) nuklearne infrastrukture skroz do zapadnih granica Rusije, što pak izaziva nervozu i otvoreno protivljenje Moskve. Jer ovdje nije riječ o pružanju „nuklearnog kišobrana“ u slučaju da zemlje na istoku kontinenta budu nuklearno ugrožene od Rusije jer se to podrazumijeva kroz samo članstvo u NATO savezu. Riječ je o mogućem terenskom razmještaju takve vrste naoružanja ili njegovih nositelja (kopnenih lansera, zrakoplova F-35 koji je sposoban nositi nuklearno oružje) za što je zainteresirana i Finska.
Drugim riječima, ukoliko do toga dođe, mijenja se čitava sigurnosna arhitektura između SAD-a i Rusije, ionako potpuno poremećena nakon procesa proširenja NATO-a na europski istok. Ali u ovom se slučaju više ne bi radilo o približavanju ruskim granicama konvencionalne infrastrukture NATO-a kako je to do sada bilo, već one nuklearne. Time Rusija ukrajinskim ratom ne bi dobila samo „više NATO-a“ na svojim granicama – kako je glasila sintagma u vrijeme Bidenove administracije nakon ulaska u Savez Finske i Švedske a u kontekstu prikazivanja ukrajinskog rata kao ruske „strateške greške“, već bi dobila i nuklearno oružje kojeg na njenim granicama do sada nikada nije bilo. Moskva, ne slučajno, u zadnja dva tjedna šalje oštra priopćenja na razini Ministarstva vanjskih poslova o nedopustivosti razvoja takvog scenarija.
Finski je parlament prije nekoliko dana odobrio razmještaj nuklearnih efektiva na finskom teritoriju.
Što će od ovog svega biti još preuranjeno govoriti, jer pregovori Washingtona i istočnih članica NATO-a oko tog pitanja tek počinju, poput onih s Litvom. Dakako da će, osim stupnja odlučnosti samog Washingtona da ide tako daleko, to ovisiti i o stupnju odlučnosti Moskve da tako nešto ne dopusti.
U međuvremenu, finski je parlament prije nekoliko dana odobrio razmještaj nuklearnih efektiva na teritoriju svoje zemlje.
Ali vratimo se sada uvodno spomenutom krahu nadanja u europsku stratešku odnosno geopolitičku autonomiju.
Kaja Kallas ne podržava stvaranje europske vojske
Za mnoge neočekivano s obzirom na trenutačni odnos Europske unije i SAD-a obilježen ozbiljnim sukobima poput onih o ne-implementaciji prošle godine potpisanog međusobnog trgovinskog sporazuma ili pak dobro poznatih Trumpovih pretenzija na Grenland – visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas dala je naizgled nelogičnu izjavu.
Nakon neformalnog sastanka ministara obrane EU-a na Cipru 8. lipnja novinarima je obznanila kako stvaranje alternativne europske vojske NATO-u i nacionalnim oružanim snagama nije ispravna odluka.
„Ne podržavam stvaranje dodatne vojske EU, jer svaka država članica već ima vlastite oružane snage. Osim toga, 23 zemlje EU su članice NATO-a. Ako su te snage uključene u NATO, ne mogu se istovremeno koristiti negdje drugdje. Stvaranje paralelne vojske također nije opcija.“
Zašto je Kallas „reterirala“?
Sada bih proanalizirao zašto Kallas de facto daje do znanja kako se EU neće protiviti američkom projektu NATO 3.0.
Vojske europskih država po svojoj veličini i snazi nisu dorasle geopolitičkim izazovima današnjice, čak i u slučaju da se potpuno združe – što je naravno nemoguće. Pokušaj Bruxellesa, kao i Berlina i Pariza (bez kojih to i nije moguće) – da prestraše Trumpa alternativnim europskim vojnim snagama nakon što im je ovaj zaprijetio američkim povlačenjem iz NATO-a zbog njihovog ne pružanja vojne pomoći SAD-u u njegovom samostalno (s Izraelom) pokrenutom ratu protiv Irana bez konzultacija sa saveznicima – doživio je neuspjeh. Trump dobro zna stvarno stanje europskih vojski i europske vojne industrije kada je riječ o proizvodnji sofisticiranog naoružanja (u potonjem Europa potpuno ovisi o SAD-u). Stoga je Trump odigrao „ubojitu kartu“ s najavom povlačenja američkih vojnika iz Europe – prije svega Njemačke. Štoviše, nije dozvolio dolazak nove američke postrojbe u Njemačku s krstarećim raketama dugog dometa Tomahawk, a upravo je povukao i par tisuća svojih vojnika iz Litve. Sve to, naravno, u vrijeme naglog zaoštravanja stanja u i oko ukrajinskog rata, u kojem Moskva sve više prijeti eskalacijom zbog sve češćih ukrajinskih napada dronovima u dubinu ruskog teritorija i za što, osim Kijeva, optužuje i europske sile – prije svega Njemačku i Veliku Britaniju.
U tim i takvim okolnostima graditi europsku jedinstvenu vojsku kao alternativu NATO-u je nemoguće i to su shvatili u ključnim europskim metropolama. Zato će Trumpova rekonstrukcija obrambenih odnosa sjevernoatlantskih saveznika i proći onako kako je planirao: na način da Europi pokaže, kako on to smatra – gdje joj je mjesto.
Konačno puklo: Njemačka i Francuska odustaju od razvoja ratnog aviona iduće generacije
Krah najvažnijeg europskog obrambenog projekta
Najbolja potvrda odustajanja Europe od vlastitih vojnih super-ambicija je i prošlotjedni konačni krah njemačko-francuskog projekta izgradnje novih europskih borbenih zrakoplova – FCAS (Future Combat Air System). Taj se projekt smatrao jednim od najambicioznijih europskih obrambenih projekata uopće.
Njime bi se izgradili zrakoplovi koji bi bili u stanju ne samo parirati, već u određenim segmentima i nadvisiti čuveni američki zrakoplov F-35 stealth tehnologije. I ne radi se tu samo o nedostatku novca (iako naravno i o tome), već i o svađama oko toga tko će u projektu voditi glavnu riječ.
Naime, kako je izvijestio njemački Handelsblatt, riječ je o konceptu koji je trebao objediniti pilotirani borbeni avion nove generacije, skupinu bespilotnih letjelica koje bi djelovale kao njegovi produženi senzori i nosači naoružanja, napredne sustave umjetne inteligencije te digitalnu mrežu za razmjenu podataka između svih elemenata na bojištu.
Novi zrakoplov je trebao postupno zamijeniti francuske Rafalee te njemačke i španjolske Eurofightere od 2040-ih godina nadalje. Jedan od ključnih razloga zastoja u programu FCAS bio je sukob između francuskog Dassault Aviationa i Airbusa, koji je zastupao njemačke i španjolske interese. Dassault je smatrao da zbog iskustva stečenog razvojem Rafalea treba imati vodeću ulogu u projektu, dok je Airbus tražio ravnopravnu podjelu.
Bugarska više ne želi financirati Ukrajinu i uvodi veto na nove EU sankcije Moskvi
Novi bugarski ministar obrane, u prije mjesec dana formiranoj, navodno proruskoj vladi premijera Rumena Radeva u Sofiji, Dimitar Stojanov, izjavio je u utorak kako njegova zemlja više neće isporučivati oružje Ukrajini te je pozvao Moskvu i Kijev da sjednu za pregovarački stol kako bi se završio rat (info: turska agencija Anadolu).
Ovo nije ugodna vijest za Bruxelles. Naime, Europskoj uniji je proturuska politika jedini preostali zajednički nazivnik na kojem može graditi svoje jedinstvo.
Sve ostale zajedničke politike Europske unije izazivaju unutarnje prijepore i podjele. Tako ona migrantska oštro dijeli južne članice – najviše izložene ilegalnim ulascima migranata u njihove zemlje – od onih sjevernih, koje su ambivalentnije po tom pitanju (malo bi migrante, pa kad neki od njih nešto loše naprave i što odjekne u javnosti onda ih malo ne bi – i tako u krug). Politika po pitanju odnosa prema Trumpu isto tako dijeli zemlje i političare na one koji su mu bliži i one koji ga mrze. Jednako kao i po pitanju EU politike i prema izraelskom ratu u Gazi, ili pak ratu protiv Irana, pa čak i prema stupnju financijske i vojne pomoći Ukrajini. Da i ne govorimo o podjelama u Uniji po pitanju ideoloških odnosno vrijednosnih politika.
Dakle, ono u čemu je EU definitivno najviše jedinstvena i na čemu još može graditi zajedništvo je proturuska politika odnosno osiguranje nastavka percepcije Rusije kao stvarne vojne ugroze Europi. Ona se i održava brojnim izjavama visokih europskih dužnosnika poput onih da je rat s Rusijom zapravo neizbježan i da će se dogoditi do 2030. godine.
U tom je smislu Bruxellesu nastavak ukrajinskog rata sada gotovo pa imperativ. Ne jedna izjava visokih europskih dužnosnika govori o tome da se Ukrajinci moraju boriti još barem dvije godine kako bi se Europa uspjela naoružati (njemački ministar obrane Boris Pistorius) i da se, stoga, pomoć Ukrajini u novcu i oružju mora nastaviti (što će biti poslije toga, kad se EU naoruža – nitko ne govori).
Pritom nije sporno kako velika većina europskih država načelno želi nastaviti pomagati Ukrajini već uhodanim mehanizmima. Međutim, istodobno je vidljivo kako ni jedna od njih ne želi svojim snagama sudjelovati u tom ratu. I tu sada dolazimo do ključnog problema, a to je opasnost od eskalacije ukrajinskog rata i to u vrijeme kada se SAD od njega formalno distancirao i teret pomoći Ukrajini prebacio u potpunosti na europska leđa. Time je Europa ona koja je izložena u slučaju eskalacije rata izvan ukrajinskih granica, pri čemu nitko ne zna kako bi izgledala i bili uopće bilo ikakve Trumpove vojne pomoći s obzirom na njegovo spomenuto iskustvo s europskom pomoći u američkom ratu s Iranom. Trump zbog toga sada i kreće u plan NATO 3.0 znajući kako je sada idealna prilika da Europu zauvijek čvrsto uhvati za gušu.
Zbog svega navedenog Europska unija od početka godine bezuspješno traga za svojim pregovaračem s Vladimirom Putinom, kako bi pokušala zaštititi svoje interese kroz zaštitu ukrajinskih za pregovaračkim stolom iz kojeg je de facto izbačena. Ali i općenito o reguliranju svojih odnosa s Rusijom od koje ne može pobjeći jer su zakoni geografije neumoljivi.
Blic analiza Zorana Metera: Je li mir između SAD-a i Irana konačan, ili će trajati koliko i SP u nogometu?
Stubb: „Moramo razgovarati s Putinom“
Europska unija mora pokrenuti pregovore s Rusijom, izjavio je finski predsjednik Alexander Stubb u nedjeljnom intervjuu za švicarski medij Neue Zürcher Zeitung.
Riječ je, podsjećam, o osobi koja je donedavno bila jedan od europskih predvodnika politike nanošenja strateškog poraza Rusiji odnosno pomoći Ukrajini dokle to bude potrebno.
Zanimljiv je bio njegov odgovor na novinarovo pitanje: Prema obavještajnim podacima, Rusija namjerava testirati otpornost određenih zemalja NATO-a, poput baltičkih država, nakon završetka sukoba u Ukrajini ili čak i sada. Vjerujete li da ta prijetnja postoji?
Ne. Zašto bi Rusija testirala Članak 5. NATO ugovora? […] Ljudi se samo trebaju smiriti. Razumijem javnu raspravu, ali proučavam sva obavještajna izvješća, vrlo ih pažljivo čitam i imam sveobuhvatnu procjenu vojnih sposobnosti zemlje poput Finske. A testiranje njezine obrane nema smisla.
U nastavku intervjua rekao je i slijedeće:
„Da, mislim da bismo trebali razgovarati s Putinom. Pregovori s Rusijom mogu se voditi samo kada nije u poziciji snage. To moramo učiniti zajedno s Amerikancima, ali istovremeno se zapitati: je li trenutačna američka vanjska politika prema Rusiji i Ukrajini u skladu s europskim interesima? Ako nije, a u nekim aspektima uistinu nije, onda se moramo uključiti u pregovore. Ali to se mora učiniti koordinirano. Idealno bi bilo da prvi korak dođe od Europske unije. Ako to ne uspije, onda od „EU3“ – to jest, Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva. A ako ni ova formula ne uspije, morat ćemo pronaći drugi format.“
Ovdje bih dodao kako u europskim kuloarima kruže brojna imena onih koji bi eventualno mogli biti kandidati za pregovore Putinom, a među njima je i spomenuti Alexander Stubb.
Zna li Stubb nešto više ili ne, ali upravo sada spomenuti E3 format po navedenom pitanju preuzima inicijativu. O tome malo više nešto kasnije u tekstu, a sada najprije o onome što je tomu prethodio.
Iskrivljena slika o ponovnoj ukrajinskoj pobjedi u ratu
Proteklih je tjedana u europskom medijskom prostoru, nakon mjeseci mračnih vijesti o brutalnim ruskim razaranjima ukrajinske infrastrukture i teškom stanju ukrajinskih snaga na bojišnicama zbog nedostatka zapadnih isporuka oružja, krajnje otežane mobilizacije i štošta drugog – počela dominirati slika o novim velikih ukrajinskim vojnim uspjesima koji bi čak mogli dovesti i do vojne pobjede Kijeva odnosno protjerivanja ruskih snaga s okupiranih teritorija. To se redovito potkrepljuje činjenicom o sve češćim ukrajinskim napadima dronovima u dubinu Rusije s ciljem oštećenja njene energetske infrastrukture što bi onda trebalo primorati Moskvu da sjedne za pregovarački stol i dogovori pravedni završetak rata.
Navedeni napadi uistinu predstavljaju problem Moskvi i po pitanju osiguranja kanala za izvoz nafte (naftovodi, tankeri), kao i za domaću opskrbu zbog brojnih oštećenja rafinerija. Ali nikako ne problem zbog kojeg će ona morati kapitulirati ili odustati od svojih uvjeta čije je okvire navodno usuglasila s Trumpom na sastanku na Aljasci 15. kolovoza prošle godine.
Rat se zapravo svodi na iscrpljivanje dviju strana ali i Europe kojoj nikako ne ide u prilog niti nova eskalacija rata na Bliskom istoku zbog nedostatka energenata, a onih se ruskih od slijedeće godine u potpunosti mora odreći – sukladno ranije usvojenim planovima (zato i u tom segmentu postaje sve ovisnija o američkom ukapljenom plinu, bez mogućnosti utjecanja na njegovu cijenu kako je to mogla u dugoročnim sporazumima s Moskvom o nabavci ruskog). Moskva tvrdi da su ukrajinski napadi u dubinu Rusije, kojima se prelaze sve crte koje je i sam zapad kao takve označio, posljedica spoznaje Europe i Kijeva o ukrajinskom gubitku rata pa se sada čine sve da se svojoj javnosti stanje pokaže drukčijim nego što jest.
Tko je u pravu a tko ne, ili je pak istina negdje po sredini – u to neću ulaziti. Ali ću ukazati na neočekivani tekst Reutersa na dan pisanja ove analize koji dosta toga govori.
Velika analiza Zorana Metera: Dok gore ruske rafinerije i luke oko Odese, E3 ulazi u igru. Pozadina i posljedice
Razorni ruski napadi na luke kraj Odese
Radi se o tekstu pod naslovom „Ukrajina upozorava da ruski napadi na luke u Odesi prijete kolapsom izvoza“. U njemu se navodi kako sva željezna ruda i više od 90% ukrajinskog poljoprivrednog izvoza prolazi kroz tri luke u čvorištu Odesa, pri čemu prihodi od poljoprivrednog izvoza čine većinu ukrajinskih izvoznih prihoda tijekom ratnog vremena.
„Situacija u lukama Odeske regije dosegla je kritičnu točku. Sustavno rusko granatiranje uništava logističko srce Ukrajine. Tvrtke su iscrpile svoje financijske rezerve kako bi se nosile s beskrajnim popravcima pod vatrom. Bez državnog okvirnog programa i podrške iz stranih fondova, samostalna obnova terminala je nemoguća“, navodi se u izjavi Ukrajinske agrarne konfederacije (UAC).
Svjetska banka procjenjuje da se potrebe za oporavkom cijelog prometnog sektora Ukrajine do kraja 2025. procjenjuju na 96,3 milijarde dolara, pri čemu je otprilike 60% gubitaka povezanih s prometom posljedica poremećenog pristupa lukama.
U lukama se nalaze deseci terminala za žitarice i uljarice, od kojih su neki u vlasništvu velikih stranih tvrtki. Ako terminali izgube sposobnost brzog oporavka, izvoz će se srušiti, skladišta će se prepuniti, a poljoprivrednicima će nedostajati obrtni kapital potreban za sljedeće sezone sjetve, primijetila je Ukrajinska poljoprivredna udruga.
Neočekivani sastanak u Moskvi
Sad bih se pak vratio na spomenute riječi finskog predsjednika Stubba o mogućim novim pregovaračkim formatima s Putinom – gdje je spomenuo i E3, i to tri tjedna prije ovoga što ću sada reći.
Dana 9. lipnja veleposlanici triju europskih zemalja koje čine E3 (Velika Britanija, Njemačka i Francuska) u Moskvi, zatražili su žurni sastanak sa zamjenikom ruskog ministra vanjskih poslova Mihailom Galuzinom.
Potez je neuobičajen ne samo zbog potpuno paraliziranih diplomatskih odnosa Europe i Rusije, već i s aspekta da su ministarstva ona koja obično u svoje prostorije pozivaju strane veleposlanike zbog određenih pitanja, uručivanja prosvjednih nota i sl., a ne obratno – da ovi traže sastanak, i to sa zamjenikom ministra.
Kako god bilo, Galuzin ih je u četvrtak primio.
Blic analiza Zorana Metera: Putin pred teškim odlukama; njemački general prijeti Rusiji; Trump se vraća
U priopćenju ruskog MVP odmah nakon sastanka, kako prenosi turska agencija Anadolu, navodi se kako su veleposlanicima predstavljene „objektivne procjene destruktivne politike njihovih zemalja“ u svezi ukrajinskog rata, koje imaju cilj potaknuti Ukrajinu na nastavak rata. „Objašnjeni su im temeljni pristupi ruske strane u pronalasku političkog i diplomatskog rješenja sukoba rješavanjem njegovih temeljnih uzroka“ (ono što Moskva od samog početka traži).
