Prošlotjedni pregršt važnih događaja i neviđena dinamika kojom se odvijaju ukazuju na svu dramatičnost globalnih tektonskih geopolitičkih promjena, ali i na sve oštriji sukob interesa između ključnih središta moći, koji ubrzano prijeti sigurnosnoj destabilizaciji i Europe i svijeta (Poljska želi da se proizvodnja američkih Patriota pokrene na njenom teritoriju, Rusija je prvi put u povijesti otvoreno zaprijetila NATO-u uporabom nuklearnog oružja ako ovaj krene u blokadu njene baltičke enklave Kalinjingrad, EU je pod sve većim pritiskom tereta financiranja i opskrbe oružjem Ukrajine, Bliski istok i rat s Iranom ne silazi s dnevnog reda, kao ni s njim usko povezan nedostatak i rast cijena dizela, i td., i td.
Navedeni interesi moćnika međusobno su potpuno antagonizirani, a međunarodno pravo de facto više ne postoji jer se sve svodi na djelovanje s pozicije sile. Najbolji primjer je upravo stanje u međunarodnoj instituciji koja međunarodno pravo primarno mora slijediti i o njemu skrbiti – Ujedinjenim narodima: kako nedavni govor u Općoj skupštini američkog predsjednika Donalda Trumpa u kojem posve otvoreno prijeti drugoj zemlji članici – Iranu, brisanjem s lica zemlje ako ne prihvati američke prijedloge za završetak rata kojeg je sam pokrenuo, tako i uvođenje jednostranih sankcija kao obligatornih za sve države, iako nisu prošle nužnu proceduru odobrenja od strane Vijeća sigurnosti.
To ništa nije čudno! Trump je svojedobno rekao kako će SAD financirati samo one međunarodne organizacije koje osiguravaju američke nacionalne interese, a kada to ne budu, ili ne budu činile u dovoljnoj mjeri – iz njih će se povući. Sjetimo se Trumpovog povlačenja SAD-a iz Svjetske zdravstvene organizacije – WHO, koju je optužio za pogodovanje Kini, iako bih ja to rekao na nešto drukčiji način: zapadne globalističke elite su u svoju viziju svijeta kao ključnog igrača još davno prije uključile Kinu, a što je njoj svakako odgovaralo). Štoviše! Trump je čak rekao i da će se pri donošenju ključnih geopolitičkih odluka, umjesto međunarodnim pravom radije rukovoditi svojom intuicijom u vrijednosnim načelima.
Zapravo, sve su organizacije te vrste, uključujući i UN, stvorene od strane pobjedničkih sila na kraju Drugog svjetskog rata i primarno su uvijek služile njihovim interesima, najviše upravo američkim – jer su tamo i njihova glavna sjedišta i jer ih SAD najviše financira.
Ali vratimo se glavnoj temi – aktualnim geopolitičkim događajima.
Eskalacija napada hutista na Rijad: Projektil na aerodrom, otkazivanje aviokompanija i online nastava
EUROPA
U međuvremenu, Europa – poglavito Europska unija, prolazi kroz krajnje teško razdoblje. Preuzevši na sebe od SAD-a zadanu joj ulogu glavnog financijera proračuna i opskrbljivača Ukrajine oružjem dokle to bude trebalo (u vrijeme dok sama Europa ima velikih gospodarskih i političkih problema), preuzela je na sebe i ulogu de facto uvučene strane u rat protiv Rusije. Formalno-pravno to naravno nije, ali u praktičnim potezima i u krajnje oštroj političkoj retorici definitivno je – barem kako to smatra službena Moskva (o tome više nešto kasnije u tekstu).
Kako 30. rujna piše francuski Le Monde, „dok EU počinje isplaćivati 90 milijardi eura za podršku Kijevu do kraja 2027., Ukrajina već traži dodatne desetke milijardi eura. Europa traži rješenja i možda će morati ponovno otvoriti raspravu o korištenju ruske imovine koja se drži na kontinentu“. (o željama za ponovnim pokušajem eksproprijacije zamrznutih ruskih aktiva u belgijskom depozitaru Euroclearu pisao sam, između ostalog i u prošlotjednoj tjednoj analizi, op.ZM.)
„U Bruxellesu su se glavni donatori Ukrajine, od Europske unije (EU) do članica G7, uključujući Norvešku i Južnu Koreju, sastali s ukrajinskom delegacijom u utorak, 29. rujna, u sjedištu Europske komisije u Bruxellesu, u prisutnosti predstavnika Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Cilj je bio procijeniti potrebe Kijeva, koji već traži dodatnu pomoć, usprkos već dodijeljenoj pomoći. U kontekstu ograničenog proračuna, gdje je javno mišljenje sve manje spremno stegnuti remen kako bi podržalo Ukrajinu, Europljani znaju da je to pitanje politički napeto.
Od kolovoza, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski inzistira na tome da njegovoj zemlji treba više novca nego što su joj međunarodni partneri planirali dati. Na sastanku Koalicije voljnih u Kijevu 24. kolovoza iznenadio je svoje sugovornike tvrdnjom da se suočava s proračunskim manjkom od 27 milijardi dolara (23 milijarde eura) samo za 2026. godinu.“ – navodi francuski medij.
Kako navodi Le Monde, europski čelnici shvaćaju da je ovo pitanje politički osjetljivo. „Osjećam se kao da zalijevamo pustinju“, razdražljivo je primijetio jedan europski diplomat.
Sada 27 država EU-a aktivno pregovara o sljedećem višegodišnjem proračunu, koji uključuje alokaciju od 100 milijardi eura za Ukrajinu za razdoblje 2028.-2034., a u međuvremenu, Njemačka, Nizozemska, Švedska, Finska, Danska i Austrija ultimativno inzistiraju na smanjenju budućeg proračuna EU-a za nekoliko stotina milijardi eura. O tome je prošli tjedan pisao Financial Times.
Te zemlje žele smanjiti sve troškove Unije uključujući i subvencije za poljoprivrednike i za siromašnije države članice (tome će se sigurno oštro protiviti europski jug – od Portugala i Španjolske, preko Francuske i Italije do Malte, Grčke i Bugarske (s Hrvatskom čovjek, nažalost, nikad ne zna, jer se njene elite prečesto ne rukovode primarno hrvatskim interesima, već onima iz Bruxellesa). To će pak nove zahtjeve Ukrajine za dodatnom financijskom pomoći učiniti praktički nemogućim.
Osim toga, ključni nacionalni izbori zakazani su za 2027. u Francuskoj, Španjolskoj, Poljskoj i Italiji, gdje je pitanje financiranja Ukrajine posebno osjetljivo. U Francuskoj je predsjednička kandidatkinja i favoritkinja anketa, Marine Le Pen, nedavno, u svom javnom nastupu u organizaciji medija POLITICO Pariz, otvoreno rekla kako će, čim osvoji vlast, prekinuti svu financijsku pomoć Ukrajini i da će Francusku povući iz zajedničkog zapovjedništva NATO saveza (ne iz samoga članstva, već očito Francusku želi vratiti u nekadašnje komotnije stanje, kada je, kao članica NATO-a imala autonomiju u donošenju konačnih odluka).
Naglašavam kako je prema najnovijim anketama Le Pen daleko ispred svojih suparnika, i da bi, kada bi se izbori sada održali, u prvom krugu pobijedila s desetak posto prednosti nad drugoplasiranom kandidatom s kojim bi išla u drugi krug, a u njemu bi još uvjerljivije pobijedila.
Neuspjeh energetske tranzicije: EU ostaje ekonomski div, geopolitički patuljak i vojni crv
Financijsko stanje u Ukrajini sve gore
Da zabrinutost unutar europskih država oko financiranja Ukrajine nije neopravdana, svjedoče i najnoviji podaci ukrajinskog Ministarstva financija. Oni ukazuju kako je javni dug Ukrajine porastao za 1,36 milijardi dolara (+0,3%) zaključno s 31. kolovozom, dosegnuvši 215,55 milijardi dolara, postavivši novi rekord svih vremena.
Struktura javnog duga je sljedeća:
- državni vanjski dug – 7,341 bilijuna grivna (76,45%), odnosno 164,80 milijardi dolara;
- državni unutarnji dug – 2,003 bilijuna grivna (20,86%), odnosno 44,97 milijardi dolara;
- Državno zajamčeni dug – 257,81 milijardi UAH (2,68%), ili 5,79 milijardi USD.
Prvi pokazatelj, izravni vanjski dug, povećao se sa 163,34 milijarde dolara, dok se unutarnji dug smanjio s 45 milijardi dolara.
Europska unija pritom ostaje najveći vjerovnik Ukrajine, s udjelom od 3.762,0 milijardi UAH (72,51 milijardi EUR ili 84,44 milijarde USD), odnosno 39,2% ukupnog duga.
U kontekstu rastućeg javnog duga, Ukrajina se suočava i s ozbiljnim proračunskim deficitom, a Zelenski ga je nedavno precizirao na oko 27 milijardi dolara, pri čemu je i prijedlog (nacrt) proračuna za iduću godinu već u deficitu.
Kako je 9. rujna pisao The New York Times, europski dužnosnici nisu očekivali navedeni ogromni deficit u ukrajinskom obrambenom proračunu, a zahtjev Kijeva za 27 milijardi dolara do kraja godine iznenadio ih je. U privatnim razgovorima neki od njih propituju koliko učinkovito Ukrajina troši svoja sredstva i precjenjuje li svoje financijske potrebe.
Kako pak piše američki Bloomberg, MMF je izračunao da financijski deficit te zemlje do 2029. godine dosegnuti 54 milijarde dolara.
Prema procjenama MMF-a, sljedeća godina bit će najizazovnija, a ukupno će se financijski jaz povećavati sljedećom stopom: 30 do 35 milijardi dolara u 2027., 17 milijardi dolara u 2028. i 2 milijarde dolara u 2029. Međutim, ti se brojevi s vremenom mogu promijeniti zbog rata. Kako mu se kraja još ne nazire, vjerojatno će tako i biti.
Blic analiza Zorana Metera: Sumorna slika europske energetske stvarnosti: uzroci i posljedice
EU u sve težem gospodarskom stanju
O tome najbolje svjedoči tekst britanskog Financial Timesa od 1. listopada, u kojem se govori kako je količina europskog izvoza čelika pala za 20% u prvoj polovici 2026., dok je opseg proizvodnje pao na povijesno nisku razinu.
Prema Euroferu, europskom udruženju industrije čelika, izvoz u SAD pao je za 29% u usporedbi s prethodnom godinom zbog američkog uvođenja 50%-tnih carina na uvoz čelika iz EU (ovdje ću dodati, usprkos svim, bespogovorno prihvaćenim obvezama koje je od EU tražio Trump!). Izvoz u Tursku, Indiju i Kinu pao je za najmanje 18% jer su europske tvrtke podlegle konkurenciji jeftinijih stranih proizvoda.
Ključni uzroci tog pada bile su američke carine i ogromna ponuda iz Kine, dok je drugi važni čimbenik nagli rast troškova energije za tvrtke iz tog sektora.
Europska unija ostaje druga najveća regija za proizvodnju čelika na svijetu i čini oko 14% globalne proizvodnje. Međutim, europska proizvodnja ostaje daleko ispod Azije, koja proizvodi gotovo tri četvrtine svjetske sirove čelika.
Kako bi zaštitila industriju, EU je uvela antidampinške carine, koje su u nekim slučajevima dosezale i do 90%, na određeni kineski uvoz, ali to je rezultiralo preusmjeravanjem većeg dijela kineske proizvodnje na druga tržišta gdje su se europske čeličane borile s konkurencijom.
Pad izvoza povećava ovisnost europskih tvrtki čelika o domaćoj potražnji, građevinarstvu, proizvodnji automobila i strojarstvu – redom sektora koji su u velikim problemima zbog ozbiljnog procesa deindustrijalizacije u EU-u i zbog skupe energije. Međutim, ako domaće tržište ne uspije apsorbirati gubitke od pada izvoza, vjerojatno je zatvaranje nekih proizvodnih pogona.
Blic analiza Zorana Metera: Plan: razgovarat će SAD, Rusija i Ukrajina, Europu će brifirati Zelenski
UKRAJINSKI RAT
I dok je američki rat s Iranom krajnje važan za globalne energetske tokove, trgovinu i gospodarstvo u cjelini, kao i za budući raspored snaga i utjecaja na Bliskom istoku, dotle je ukrajinski rat, prema mom mišljenju, ostao geosigurnosni i geostrateški problem broj jedan u svijetu.
Iako ga je Trump želio u potpunosti prebaciti na europska pleća i na njemu zarađivati dokle god to bude moguće (američka vojna industrija, američke visokotehnološke kompanije) on prijeti izlaskom iz okvira upravljivosti, kako zbog europske objektivne nemoći da njime upravlja tako i zbog njenog javno prikrivenog nezadovoljstva krajnje neugodnim položajem u koji ju je gurnuo Trump. Izložio je Europu jedan na jedan s nuklearnom velesilom Rusijom, naložio joj financijsku i vojnu skrb Ukrajine sve dok traje rat, obećavajući joj pritom američku pomoć u nuklearnim odvraćanju ako bi joj zaprijetila Rusija. Uz to ju je nagovorio, kroz poluge NATO saveza, na ubrzanu i skupu militarizaciju pod prijetnjom povlačenja SAD-a iz istog.
Ali računati da će SAD ući u nuklearni rat bilo s Rusijom, bilo s Kinom zbog sporova u kojima on objektivno nema ključne nacionalne interese (u to spadaju i Ukrajina i Tajvan – koji su samo američke, iako važne ali ipak samo poluge za iscrpljivanje (Rusije) odnosno discipliniranje (Kine) svojih globalnih protivnika i ništa više od toga) krajnje je slaba „slamka spasa“ za Europu u slučaju „zlu ne trebalo“.
Da Trump ne želi opasne eskalacije s opasnim suparnicima svjedoči i njegov poziv Vladimiru Putinu da sudjeluje na summitu G20 u prosincu, na Floridi – gdje bi rado pripremio trojni summit između njih dvojice i Zelenskog. Za sada ipak izgleda kako Putin u Miami neće putovati i da preferira trojni sastanak u Kini (na summitu Azijsko-tihooceanske trgovinske suradnje – APEC) koji će se održati ranije – u studenom, kako je to nedavno rekao Putinov savjetnik za vanjsku politiku Jurij Ušakov. Tu je još jedna važna razlika: bio bi to trojni summit Putina, Trumpa i Xi Jinpinga, bez Zelenskog kojeg tamo neće biti (ne bi ga trebalo biti ni na G20 kojeg Ukrajina nije član, ali Trump očito ima svoje ideje kojima i demonstrira američku nadmoć). Sada je, stoga, pitanje – hoće li Trump htjeti na kineskom terenu voditi ključne pregovore o ustroju svijeta i sudbini Ukrajine? Osim toga, on s Xijem nedavno susreo u Washingtonu.
S druge strane Putin ne želi nikakve sastanke sa Zelenskim, barem ne prije nego što stručni pregovarački timovi ne stvore uvjete isključivo za potpisivanje konačnog sporazuma (osim toga, i na službenoj razini Moskva Zelenskog često „časti“ nazivom „terorist“, što automatski priječi mogućnost službenih kontakata, barem na visokoj razini). Tada Natezati se oko praktičnih pitanja koja zahtijevaju angažiranost struje, a ne političara i dužnosnika – uistinu ne bi imalo smisla i bilo bi samo kontraproduktivno.
Slovačka obnovila vojno-diplomatsku vezu s Moskvom nakon četiri godine
Pentagon ih zaboravio
Još jedan Trumpov šamar važnim europskim državama ogleda se i u činjenici kako Pentagon prošloga tjedna nije pozvao nekoliko ključnih saveznika na summit NATO-a zakazan za ovaj mjesec u Poljskoj. Nepozvani su ni manje ni više nego Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i baltičke države. Ova odluka uslijedila je nakon ranijih prijetnji da će se sastaviti popis dobročinitelja i nedjelotvoraca čija je politika suprotna prioritetima američkog predsjednika – kaka piše POLITICO, pozivajući se na svoje izvore.
Članice NATO-a raspravljat će o budućnosti te organizacije na sastanku u Poljskoj, kojeg je inicirao direktor za politička pitanja Pentagona Elbridge Colby. Pozvane zemlje ograničene su na Norvešku, Švedsku, Finsku, Poljsku, Njemačku i Nizozemsku, i one su branile taj sastanak, smatrajući ga pokretačem preobrazbe i forumom za stvaranje inovativnih ideja (očekuje se i poziv Danskoj, koja je nedavno sa SAD-om izgladila „problem“ oko Grenlanda).
Zato je krajnje zanimljivo upitati se zašto ključne europske države, naizgled paradoksalno, igraju sve oštrije prema Rusiji? Sigurno ne zato da bi testirale američku odlučnost u slučaju ruskog nuklearnog napada na njih (to bi bila ludost).
Vjerujem kako je riječ o stvaranju percepcije o ruskoj vojnoj ugrozi Europi čija agresija samo što nije počela (o tome više na kraju teksta), neovisno što Putin i drugi ruski državnici to opovrgavaju osim u slučaju napada od strane Europe. Pritom se europski dužnosnici, kao protuargumentom tom stavu Moskve – služe Putinovim izjavama kako Rusija nikad neće napasti Ukrajinu a to je ipak učinila.
Međutim, pomutnju u želji stvaranja navedene percepcije o ruskoj ugrozi predstavljaju česte izjave europskih dužnosnika i medija kako Rusija gubi rat u Ukrajini, kako njena vojska skoro pet godina nije u stanju ni priječi rijeku Dnjepar koja Ukrajinu de facto dijeli na istočni i zapadni dio.
Zato je vjerojatno ovdje ipak primarno riječ o želji ključnih europskih metropola da jačanjem straha od napada Rusije ponovo aktivno u ukrajinski rat vrati SAD kojeg je Trump od tamo lukavo povukao – smanjujući tako svoje sigurnosne rizike od izbijanja rata s Rusijom, a zadržavajući sve ključne poluge utjecaja na isti – uključujući i posredovanje u traženju mirnog rješenja (objektivno, posrednik u tome osim SAD-a nitko drugi i ne može biti jer ne vlada nužnim autoritetom). Vratili bi SAD slično stanju kakvo je bilo u vrijeme Bidenove administracije, kada su saveznici u tom ratu nastupali jedinstveno, i jedni drugima pritom jamčili svekoliku pomoć i zaštitu.
Iskreno, nisam uvjeren da će ta europska politika (ako joj je to uopće cilj) uroditi plodom.
Naime, ruski državni vrh sve češće uzvraća krajnje oštrom retorikom po Europi, pritom dobro pazeći da dodatno ne iritira Trumpa. Tako je ruski šef diplomacije Sergej Lavrov u subotu, u svom govoru u Općoj skupštini UN-a u New Yorku optužio Europu slijedećim riječima: “Europa čini sve što je u njezinoj moći kako bi osujetila mirovne pregovore koje želi Trumpova administracija.” Pritom je, kako 26. rujna piše francuski Le Figaro, ustvrdio da će Moskva postići svoje vojne ciljeve u Ukrajini “bez obzira na okolnosti“. “Ciljevi specijalne vojne operacije bit će postignuti, prijetnja ruskoj sigurnosti bit će uklonjena i miran život će se vratiti”, izjavio je.
Ruska prijetnja NATO-u uporabom nuklearnog oružja
I drugi dokaz da Rusija više ne bira riječi u odašiljanju poruka Europi, ali i da je čitava stvar postala krajnje ozbiljna – je uvodno navedena prva ruska prijetnja NATO-u uporabom svog nuklearnog oružja u slučaju njegove blokade Kalinjingradske oblasti.
U dokumentu upućenom NATO-u i ključnim europskim zemljama članicama istog (uručili su im ga osobno ruski veleposlanici u Bruxellesu – neposredno središnjici NATO-a, Londonu i Dublinu (Irska trenutačno predsjeda EU-om) što pojačava ozbiljnost u odnosu na klasična priopćenja posredstvom MVP-a), Moskva je optužila savez za “opasan i nepromišljen smjer” koji nosi “visoke rizike od izbijanja izravnog oružanog sukoba”. „Rusija će biti spremna upotrijebiti cijeli svoj arsenal snaga i sredstava, uključujući nuklearno oružje, za obranu svog teritorija ako zemlje NATO-a poduzmu bilo kakve pokušaje usmjerene na izolaciju Kalinjingradske regije od ostatka zemlje“, navodi se u diplomatskoj noti. U dokumentu se navodi kako to uključuje i mogućnost “ruskih udara na središta donošenja odluka u državama članicama saveza odmah na samom početku sukoba”.
Ovim posljednjim Moskva zapravo daje do znanja kako ne želi kazniti građane Europe koji nizašto nisu krivi, niti o čemu odlučuju (kao ni oni u Rusiji i(li) Ukrajini koje također nitko ni o čemu ne pita), tj. uništiti čitave gradove, već donositelje strateških odluka za koje prosuđuje da predstavljaju prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti.
Ali čitava ova priča ipak je počela nešto ranije. I to kroz dva događaja:
Prije cca mjesec dana NATO je izvršio zračnu vježbu iznad sjeveroistočne Poljske, u blizini Kalinjingrada, koja je uključivala američke i norveške borbene zrakoplove: NATO-ov nadzorni zrakoplov E-3A Sentry AWACS, tankere za dopunjavanje goriva u zraku i američki zrakoplov za elektroničko ratovanje EA-37B. Procjene pokazuju da je broj uključenih zrakoplova između 25 i 50. Cilj vježbe bio je poboljšati interoperabilnost između savezničkih snaga i uvježbavati scenarije zajedničkih zračnih operacija.
Prije dva tjedna, dok je bio u Kijevu, poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski pozvao je NATO na intenziviranje vježbi u blizini Kalinjingrada – kako bi prisilio Rusiju da tamo premjesti snage s ukrajinskog bojišta i tako smanji pritisak na ukrajinske snage. To je opravdao činjenicom da u ruskoj enklavi “praktički nema trupa”.
Rusija inače ne drži puno vojnika na granici sa zemljama NATO-a. Razlog je što se Moskva, u slučaju napada Sjevernoatlantskog saveza na ruski teritorij, ne namjerava koristiti klasičnim vojnim metodama, već uporabom nuklearnog oružja. Uostalom i Putin i Lavrov to su već ranije jasno dali do znanja, a Lavrov ponovio i nedavno – govoreći kako bi rat Rusije i Europe bio „vrlo kratak“ – odnosno nuklearni.
Zapravo, ovo potonje su ruske vlasti sada samo i službeno potvrdile, službeno uručenim upozorenjem od strane svojih veleposlanika. Nešto kao što su diplomati svih velikih država često činili tijekom povijesti – uručujući diplomatskim dužnosnicima država u kojima djeluju note o objavi rata. U konkretnom slučaju riječ je ipak – hvala Bogu, o upozorenju da bi se to moglo dogoditi ako… Rusko veleposlanstvo u Irskoj izvijestilo je da su se “pojavile informacije da NATO priprema zračnu i pomorsku blokadu Kalinjingrada i Kalinjingradske oblasti“.
„Ne bi trebalo biti sumnje: Rusija će biti spremna upotrijebiti cijeli svoj arsenal, uključujući nuklearno oružje, za obranu svog teritorija ako zemlje NATO-a pokušaju izolirati Kalinjingradsku regiju od ostatka zemlje. U takvom scenariju rizik od oružanog sukoba je visok, a vjerojatnost da će Rusija pokrenuti preventivne udare na centre donošenja odluka u zemljama Saveza, čak i u ranoj fazi sukoba, vrlo je visoka“, stoji u izjavi.
Kremlj je naknadno potvrdio kako je upravo taj postupak naveden u ruskoj nuklearnoj doktrini.
„Ruski diplomati podsjećaju usijane glave u Europi da je nuklearni odgovor na moguću blokadu Kalinjingrada utvrđen ruskim propisima“, rekao je Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, komentirajući objavu veleposlanstva u Irskoj.
Uz javne izjave, Rusija je poslala pismo NATO-u u kojem je izjavila spremnost za upotrebu nuklearnog oružja u pokušaju blokade Kalinjingrada.
„Ovo je prvi put od Hladnog rata da nam Rusija na ovaj način prijeti. Dakle, situacija je ozbiljna“, rekao je za Reuters visoki europski obrambeni dužnosnik.
NATO je odgovorio svojim priopćenjem:
„NATO je obrambeni savez. Nijedna od NATO-ovih vježbi ili aktivnosti ne predstavlja prijetnju ruskom teritoriju. Pozivamo Rusiju da prekine svoju ničim izazvanu, potpunu invaziju na Ukrajinu. Pozivamo Rusiju da se suzdrži od svog sve nepromišljenijeg ponašanja prema zemljama članicama Saveza i da prekine svoju neodgovornu nuklearnu retoriku“, stoji u odgovoru Saveza.
Europa na prekretnici: Meloni probila europske zidove. Hoće li ih Le Pen srušiti?
Kratki zaključak
Moskva je očito odlučila krajnje zaoštriti političku retoriku upozorenjem na moguću kataklizmu, s ciljem izazivanja straha kod europskih građana među kojima ionako rastu pacifistički stavovi (vidljivo i na lokalnim izborima u Njemačkoj i političkim gibanjima u Francuskoj, ranije i Bugarskoj – kroz jačanje krajnje desnih snaga – otvorenijih za dijalog s Rusijom).
Istodobno, europske vladajuće elite u potpunosti ignoriraju opasnost od izbijanja nuklearnog rata neovisno o svojoj snažnoj proturuskoj retorici i rizičnim potezima u podržavanju i pomaganju Ukrajini u napadima na Rusiju ali i na brodove koji prevoze rusku naftu ma kako ih nazivali (tajna flota, flota u sjeni) – što snažno iritira Moskvu.
Zašto ignoriraju? Pa zato jer im oštra retorika i Rusija kao ugroza trebaju za opravdanje pokrenute masovne militarizacije Europe, dok bi strah od nuklearnog rata, ako bi ga i sami priznali – samo dodatno pogodovao rastu pacifizma. (Treba nadodati kako masovna militarizacija Europe nije ni u ruskom interesu, što ona i ne skriva, jer bi je primoravala na vječitu budnost i dodatne troškove za osiguranje svojih zapadnih granica, smanjujući mogućnost snažnije projekcije ruskih interesa u drugim dijelovima svijeta gdje se oni sudaraju s američkim.)
Dakle, ignoriranje te opasnosti od strane vladajućih europskih elita polazi s dvije pozicije:
prvo, pacifisti bi, zbog opravdanog straha, umjesto rata (kojeg se od strane brojnih dužnosnika država EU-a i samog Bruxellesa već dugo najavljuje do 2028., 2029., 2030., …) posve logično tražili dijalog s Rusijom da se rat spriječi, pa bi militarizacija takvog opsega sigurno bila nepotrebna (rat ne treba ni Rusiji koje je ionako i s ovim ukrajinskim već dovoljno iscrpljena) i dovela bi do smanjenja socijalnih prava ali i pada standarda građana EU-a;
i drugo, ako bi svima postalo jasno da će Rusija u slučaju rata s Europom po njoj udariti nuklearnim oružjem, nikakva militarizacija Europe klasičnim oružjem ne bi imala smisla jer bi pobjednik unaprijed bio poznat (a upravo je o klasičnom naoružanju i riječ, jer Amerikanci ne daju Europi da gradi svoj nuklearni kišobran, već tu ekskluzivu čuvaju za sebe, znajući kako bi EU u protivnom postao samostalni geopolitički pol tj. ozbiljni američki trgovinski konkurent, bez potrebe za bilo kakvim podilaženjem američkim zahtjevima ili hirovima njihovih predsjednika).
Tjedna analiza Zorana Metera: Ukrajinski rat je globalni problem br. 1, a ne Iranski. Što nas čeka?
Pritom su europske elite u još jednom problemu. U Rusiji još uvijek ne samo što nema ozbiljnih pacifističkih strujanja do kojih su, prema njihovom očekivanju trebali dovesti učestali ukrajinski napadi dronovima po ruskoj energetskoj infrastrukturi ove godine, već su tamošnji građani s oduševljenjem i nestrpljenjem dočekali razorne ruske vojne odgovore od početka srpnja do sada po ukrajinskoj infrastrukturi. Istodobno je i veliki dio njih spreman prihvatiti bilo koje poteze vlasti usmjerene na postizanje po Rusiju povoljnog završetka ukrajinskog rata – što uključuje i uporabu nuklearnog oružja.
O tome, zašto je tako – više neki drugi put.
