- Nakon odluke Berlinskog kongresa Srbija je svoju punu neovisnost stekla 1882. kada je postala Kraljevina Srbije. Od tada pa do danas (s izuzetkom razdoblja komunističke Jugoslavije kada je vladalo jednoumlje) u političkom smislu u Srbiji postoje samo dva, međusobno duboko suprotstavljena strateška bloka u okviru kojih djeluju sve srpske stranke. Blok okrenut Engleskoj i Francuskoj, i onaj okrenut Rusiji i pravoslavlju. Između njih traje vječna borba pa zato, kada je riječ o političkim strankama u Srbiji zapravo i nema govora o istinskoj demokraciji, već isključivo o borbi za vlast usmjerenu prema strateškom pozicioniranju Srbije uz ovu ili onu europsku silu.
- U tim i takvim okolnostima povijesno su najviše stradavali Hrvati (ali i ne samo oni) s obzirom kako su bili najveća brana ostvarenju velikosrpskih ciljeva o teritorijalnom širenju zemlje, i koji su bili jedini zajednički nazivnik spomenutih suprotstavljenih blokova.
- Na ovim prostorima nije bio toliki problem konstatirati da su se događali masovni zločini s obje strane barikada, ali je problem bio u njihovoj interpretaciji i politizaciji – što je uvijek iznova generiralo nove sukobe stavova, rast međusobnog nepovjerenja i na kraju pojavu mržnje kao najgoru posljedicu koja redovito vodi u krvoproliće.
- Hrvatska pritom ne smije biti naivna. Jer na kraju Aleksandar Vučić (poput Trumpa u Americi) može biti samo potrošna roba nakon koje slijedi “demokratizirani vođa” s istim ili sličnim ciljevima za koje se i on zalagao.
Nedavno sam na društvenim mrežama naišao na objavu izvjesnog srbijanskog autora medijskog sadržaja Borisa Malagurskog pod naslovom “Student pobedili”, koji, kako i naslov sugerira, donosi svoju analizu, prije svega razloge izbornog poraza Aleksandra Vučića odnosno pobjede Studentske liste.
Prije nego što ukažem na dva elementa iz iste analize koja su vrlo simptomatična ( jedan od njih, prema mom mišljenju i profesionalnom iskustvu je i potpuno netočan) – reći ću kako ne namjeravam tu analizu prepričavati, već ću je samo ukratko iskoristiti za potvrdu moje stare teze (koju sam nerijetko javno iznosio, između ostalog i u svojim analizama) – da su srpski geopolitički analitičari vrlo kompetentni, erudirani i pa i objektivni kada je riječ o analizama događaja i procesa geopolitičkog karaktera u svijetu, ali kad uđu u sferu balkanske geopolitičke “čaršije”, poglavito po pitanju Hrvatske – svaka objektivnost odmah prelazi u sferu iracionalnog, gotovo u patologiju, shizofreniju – po onoj njihovoj “ustaše svi i svuda“.
Potonje pak implicira, s velikosrpske točke gledišta, kako je svaki dijalog s Hrvatskom ne samo nemoguć, već i da Hrvatska kao samostalna država nema pravo na postojanje (bilo da se pritom takvi protagonisti drže dogme srpskih povjesničara koja potječe još iz doba Titove Jugoslavije o “genocidnosti hrvatskog naroda”, bilo one iz doba od prije i u vrijeme Kraljevine SHS odnosno kasnije Kraljevine Jugoslavije, i(li) u vrijeme Srbije Slobodana Miloševića – da Hrvati kao narod ne postoje – opet po onoj njihovoj “Srbi svi i svuda” (čak kada bi potonja teza o povijesnom “nepostojanju” Hrvata jer su “prije toga bili Srbi” bila i točna, a što nikako nije jer postoji bezbroj povijesnih dokaza koji ukazuju suprotno – Srbija bi se već odavno trebala pomiriti s realnošću i prihvatiti da hrvatski narod i hrvatska država postoje kao međunarodno priznati subjekti i da se ta činjenica ne može i neće nikada promijeniti. To je zadana stvarnost, kao što je to i geografija od koje se ne može pobjeći ma koliko iracionalan stupanj mržnje bio prema svom susjedu.
Međutim, takve se teze u Srbiji uporno desetljećima promoviraju, a služe isključivo u svrhu ostvarenja navodnih srpskih nacionalnih interesa koji se temelje na nužnosti teritorijalnog širenja države (što je klasični fašizam gledajući s pozicije suvremene politološke misli) pozivajući se na nekakva navodna “povijesna prava” u sklopu kojih i na izjave tipa onih da je “Srbija tamo gdje postoje srpski grobovi“. Štoviše, uporna srpska propaganda pritom “pilu postojano okreće naopako” pa i svojim građanima i svijetu spremno odašilje poruke o nekoj “patološkoj mržnji Hrvata prema Srbima i svemu srpskom“, dok su Srbi samo eto “nedužni”, “progresivni odnosno napredni” narod, u odnosu na “zatucane” i “mržnjom zadojene” Hrvate koje je “zli Vatikan pokatolčio” s ciljem obračuna s pravoslavljem odnosno u Srbiji njegovim radikalnim oblikom koji s njim nema previše veze – “svetoslavljem“. Zapravo je riječ o devijaciji pravoslavlja, tj spoju srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.
Sad se vratimo na početak.
Prvi element iz spomenute analize Borisa Malagurskog na koji želim skrenuti pozornost i koji ukazuje kako za tamošnje analitičare riječ Hrvat ili Hrvatska predstavlja veliki emocionalni problem za izgovoriti – je onaj, kada uspoređuje studentski pokret u Srbiji s onim u Čileu iz 2011. godine i kada govori kako je jedan od studentskih vođa – Gabriel Borić, kasnije ušao u politiku i pobijedio na predsjedničkim izborima”, i da je “inače, Borićev otac poreklom sa ostrva Ugljan na severu Dalmacije“. Dakle – ni da je porijeklom Hrvat (što Borić, inače, s ponosom navodi), ni da je iz Hrvatske, već tamo nekog otoka u sjevernoj Dalmaciji. Kao da govoriš o nekom konkretnom političaru i onda kažeš kako potječe s nekog otočića južno od Ligurije pa neka gledatelji u svijetu onda pogađaju gdje je ta Ligurija – je li možda u Italiji, ili ipak Španjolskoj, Portugalu ili negdje u Latinskoj Americi? Što o Borićevom porijeklu piše engleska verzija Vikipedije pogledajte ovdje.
Dakle, Malogurski, koji inače na sav glas slavi i veliča studentsku pobjedu, očito ima problema s priznanjem hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta i u tome, nažalost, u Srbiji i njenom intelektualnom korpusu nikako nije jedini.
I konačno drugi element na koji ću ukazati iz njegove analize i na njemu se zaustaviti te krenuti u vlastitu analizu srpskih izbora je onaj, da je studentska revolucija u Srbiji izvedena briljantno, bez ičije pomoći iznutra i izvana. Autor tvrdi kako su studenti samostalno, svojom odlučnošću, zalaganjem, upornošću – postigli jedinstveni uspjeh u svijetu, govori o “direktnoj demokraciji”, organizaciji “kultnih plenuma” i štošta drugog što je tome navodno pridonijelo.
Ovdje ću samo kratko reći slijedeće: povijest je pokazala kako nijedna uspješna revolucija nigdje i nikada nije bila provedena bez pomoći izvana. Štoviše! Najčešće su izvana bile i poticane. Međutim, treba naglasiti kako su za to ipak trebale postojati nužne pretpostavke odnosno preduvjeti, a prije svega znatna doza nezadovoljstva građana aktualnim vlastima. U protivnom, ako toga nema, uzaludni su i svi pokušaji vanjskih silnica. To je nedvojbeno – i jedno i drugo bilo i u Srbiji!
Onaj tko poznaje rad obavještajnih struktura jako dobro zna za alate i metodologiju koje su na raspolaganju i koje se primjenjuju u takvim slučajevima, a pritom nikakve spontanosti redovito nema niti je može biti. Jer koliko god mase bile nezadovoljne, uvijek je nužna čvrsta unutarnja organizacijska struktura oporbenih pokreta, jasna hijerarhija, ustrojena komunikacijska mreža, i štošta drugog iz domene obavještajnih aktivnosti (prije svega vrbovanje ljudi unutar sustava vlasti koji će u datom trenutku učiniti ono što im bude precizno zadano), a što sve skupa iziskuje veliki novac. Narod, odnosno građani bilo koje zemlje – koliko god nezadovoljni bili i željeli smjene vlasti, revoluciju nisu u mogućnosti provesti samostalno jer su tada samo “ovce bez pastira” – heterogena masa koja nerijetko djeluje i s posve različitih pozicija i ciljeva, ali i koja je otvorena za javni odstrjel tj. primjenu sile od strane tijela javne i državne sigurnosti (tu se ne misli na različite “batinaše” i huligane koje vlast koristi za razbijanje prosvjeda i koje se prikazuje kao spontana reakcija građana koji vlast podržavaju). Dakle, obavještajno djelovanje izvana – možemo to slobodno reći – nužno je za postizanje kritične razine nezadovoljstva građana tj. one koja će nezaustavljivo dovesti do krajnjeg cilja – pada ove ili one vlade odnosno režima.
Ako vas netko uvjerava u suprotno (a takvih je ovih dana mnogo i u Srbiji i u Hrvatskoj) – ili ne zna o čemu govori, ili vam ne govori istinu.
Vučić osim poraza na izborima gubi i dominaciju u medijima
Srbija na razmeđu mitologije i katarze
Dakle, ovaj dugi uvod je bio samo priprema za moju analizu prošlotjednih izbora u Srbiji na kojima je detronizirana dugogodišnja vlast Aleksandra Vučića, bivšeg člana i perspektivnog političara Srpske radikalne stranke – SRS, pod vodstvom četničkog vojvode Vojislava Šešelja iz doba srpske agresije protiv Hrvatske i BiH. Kako je o samim izborima već mnogo toga rečeno, ne namjeravam ponavljati dobro poznate činjenice o njihovim rezultatima, pobjednicima i poraženima, i zajedničkom zaključku kako Srbiju očekuju burna vremena oko formiranja buduće vlasti i njenih poteza usmjerenih na stabilizaciju tamošnjeg društva.
Radije ću se pozabaviti političkim „likom i djelom“ Aleksandra Vučića i genezom srpske politike u posljednja dva stoljeća koji itekako utječu i na Hrvatsku i njene društvene i političke prilike i danas.
Dakle, Vučić je, osluškujući zvonjavu globalnih geopolitičkih promjena pravodobno preodjenuo ruho srpske narodne nošnje i opanaka (čitaj velikosrpsku ideologiju) u odijelo i cipele „demokratiziranog“ i „europeiziranog“ političara u mjeri koja neće naškoditi ključnim elementima velikosrpske strategije za koje se zalagala kako njegova bivša stranka, tako i on osobno.
Vučićevo levitiranje između tri ključne sile
Ono što je Vučića karakteriziralo kada je riječ o vođenju vanjske politike Srbije (mislim na onu europske i globalne geopolitičke važnosti a ne regionalnu – balkansku) bilo je postojano levitiranje između triju ključnih sila: Zapada (EU-a i SAD-a), Rusije i Kine, pri čemu se ne može negirati kako je uspijevao polučiti uspjeh. Jedan od većih bio je da se uspio othrvati vrlo snažnim pritiscima zapada da uvede sankcije Rusiji ili će se u suprotnom prekinuti pregovarački procesi o ulasku Srbije u EU. Dobro je znao kako je cilj zapada sa Srbijom vrlo jednostavan i pragmatičan pri čemu zapad nije previše briga za njene unutarnje demokratske procese (iako je na njih formalno fokusiran, prije svega EU), već je primarno fokusiran na izvlačenje Srbije iz sfere ruskog utjecaja i njeno uključivanje u euroatlantske integracije jednom zauvijek.
Stoga je i Vučić vodio pragmatičnu politiku, želeći dobro unovčiti ono što od Srbije zapad želi – i to je želio još prije nego što se ova u njega integrira. Tako je s jedne strane pristajao i na ono po Srbiju vrlo bolno (zbog NATO-ovog bombardiranja Srbije 1999. godine) – zajedničke vojne vježbe Vojske Srbije s NATO snagama, prodaju dijelova zemlje zapadnim mega-korporacijama za eksploataciju rudnih bogatstava (poput rudnika litija), na isporuke oružja Ukrajini usprkos oštrim pritužbama iz Moskve (pri čemu oružje nije slao neposredno Kijevu, već uglavnom preko Češke ili drugih istočnih članica EU-a i NATO saveza pa je time nastavio održavati stabilan odnos s Moskvom koja je to formalno tumačila snažnim pritiskom zapada kojemu se „nemoćni“ i „pošteni“ Vučić ne može suprotstaviti a što je teza koja je po Moskvu promidžbeno bila povoljnija nego reći da je Rusija izgubila još jednog saveznika jer je srpsko oružje – to je svima bilo jasno – i na takav, posredni način stizalo u ruke ukrajinskih vojnika i ubijalo one ruske), da bi nedavno čak Vučić išao tako daleko i u Beogradu ugostio ljutog Putinovog neprijatelja Volodimira Zelenskog, pritom duboko povrijedivši i Ruse i radikalne velikosrpske snage na političkoj i društvenoj pozornici Srbije, kao i one u regiji koji velikosrpsku politiku podupiru a ostvarenje iste priželjkuju.
Velika biznis-prilika za Srbiju na užas zelenih
Srpski svet
Međutim, s druge strane, na regionalnoj geopolitičkoj pozornici paralelno je aktivno pokušavao promovirati strategiju tzv. „Srpskog sveta“, a zapravo minimalizirani projekt tzv. Velike Srbije Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU, iz doba kad je njome vedrio i oblačio ideolog velikosrpstva Dobrica Ćosić u praskozorje dolaska na vlast Slobodana Miloševića. Vučićev pokušaj provedbe projekta „srpskog sveta“ metodom uspješnih „jogurt revolucija“ Miloševićevog tipa iz druge polovice 80-ih godina (rušenje autonomija SAP Kosova i SAP Vojvodine, te vlasti SR Crne Gore) završio je fijaskom (propala pobuna srpske manjine u režiji Beograda na sjeveru Kosova naseljenog i srpskim stanovništvom koju je slomila kosovska policija, kao i u Crnoj Gori).
Stoga se prebacio na realizaciju iste strategije kroz primjenu „mekih“ metoda (djelovanje kroz kulturni i medijski prostor i instrumentalizacijom srpskih etničkih zajednica i manipulacijom njihovih predstavnika) i gdje je nedvojbeno polučio određeni uspjeh, što se, nažalost, vidi i na prostoru Republike Hrvatske (o Hrvatskoj u tom smislu nešto kasnije u tekstu). To se ogleda i u gotovo prešutnom i nekritičkom promatranju središnjice Europske unije i metropola ključnih država koje je čine – „mentalnog velikosrpskog orgijanja“ u Beogradu pod patronatom službene vlasti i SPC-a prigodom pogreba za genocid pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Paralelno s tim događajem Haški sud donio je osuđujuću presudu protiv pojedinih ključnih osoba albanske nacionalnosti s područja Kosova, vezano uz vrijeme borbe te zemlje za svoju nezavisnost krajem 90-ih godina prošloga stoljeća.
Što se tiče onog prvog, Ratka Mladića, proračunati europski moćnici očito se nisu htjeli zamjerati Vučiću – ne znajući čime će završiti srbijanski izbori tj. s kim će nakon njih morati imati posla. Vučić im je već ionako bio dovoljno serviran na pladnju i s njim su dobro znali kako je samo bilo pitanje vremena kada će zapad po pitanju Srbije uspjeti u svojim strategijama.
Na vrhuncu moći
Srbija i Vučić s ovim posljednjim događajima zapravo su bili na vrhuncu moći: dobili su potvrdu (bolje reći osjećaj) da su na ne samo na pravom putu, već i da potpuno uspijevaju u svojoj strategiji. Rehabilitirali su, kao svojedobno zločinački četnički pokret prebacivanjem istog u klub antifašsta – obračunavši se tako s Titom i zapadu mrskim (ruskim) komunizmom a Srbiju ostavivši na strani pobjednika tj. „demokratskog svijeta“ – sada i „nepravedno“ osuđenog bivšeg vojnog zapovjednika VRS Ratka Mladića, koji je postao novi simbol velikosrpstva, obrane „otadžbine“ i „mučeništva“– sve bez prevelike buke sa strane zapada.
Ovdje treba reći kako niti levitacija između svjetskih sila, niti „Srpski svet“ nisu bili plod neke Vučićeve političke „genijalnosti“. Prvo je bilo pokušaj preslike Titove vanjske politike nesvrstavanja iz doba propale Jugoslavije (tada su međunarodni odnosi bili potpuno drukčiji od današnjih ali su se određeni elementi te politike mogli primijeniti što su Vučić i srpska „duboka država“ (koja itekako postoji i osmišlja ključne srpske strategije i prilagodbe istih novim okolnostima) i činili; dok je drugo („Srpski svet“) bila prilagođena replika Ćosićevog Memoranduma koji je išao džonom tj. „tvrdom silom“ prema susjedima Srbije tada još u zajedničkoj SFRJ.
Vučić i ekipa iz toga su izvukli pouke pa su na početku smanjili radikalizam i iskazivali spremnost na suradnju sa svima i bez obzira na sve, kako bi se moćnicima svijeta dodvorili a Srbiju njenim susjedima pokazali privlačnom zemljom s kojom je dobro ponovo pokušati graditi novu zajedničku budućnost.
Kulturni i medijski rat u RH: Od ranjene časne sestre, preko Thompsonovog koncerta do ilegalne migracije
„Ustaše svi i svuda“ i pokušaj „kultiviranja“ Hrvata po balkanskom modelu
U međuvremenu, kada je potonje već dalo ploda među naivcima u Srbiji susjednim zemljama bivše države, nažalost i u Hrvatskoj, počeo je novi nagli zaokret Beograda prema radikalizmu – u kojemu su Hrvati preko noći ponovo postali „ustaše svi i svuda“.
Okidač je bio veliki Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu u srpnju prošle godine, kada su beogradski promotori skrivenih i podlih ciljeva konačno shvatili kako im je projekt nove „kulturizacije“ Hrvata po balkanskom modelu propao jer je koncert privukao globalno rekordnih pola milijuna, uglavnom mladih ljudi koji će po prirodi stvari uskoro biti nositelji društvenih zbivanja – od gospodarstva do politike i svega ostaloga. Navedena „kulturizacija” Hrvata značila bi njihovo pretvaranje u amorfnu masu neojugoslavena koji će uskoro zaboraviti i Domovinski rat kao temelj uspostave i obrane moderne hrvatske države, između ostalog i kroz snimanja prizemnih filmova kojima se skriveno aludira na svijest mladih ljudi da je biti Hrvat sramota, dok pripadanje srpskom etnosu znači napredak, dobrotu, empatiju prema drugima i slabijima.
Sve se to skupa odvijalo u vrijeme burnih političkih potresa u samoj Srbiji izazvanih studentskim pokretom koji je sve više dobivao na snazi. Ali iza laskavih titula o hrabrim studentima koji samo žele slobodu i skinuti omraženu diktaturu krije se i puno toga mračnog i još dovoljno nepoznatog, i što će, kako vrijeme bude odmicalo, sve više izlaziti na vidjelo. Evo i zašto.
Vječna borba „dviju Srbija“ koje imaju zajednički cilj
Nakon odluke Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija je svoju punu neovisnost stekla 1882. kada je nakon Kneževine postala Kraljevina Srbije. Od tada pa do danas (s izuzetkom razdoblja komunističke Jugoslavije kada je vladalo jednoumlje tj. Komunistička partija – KPJ, kasnije Savez komunista Jugoslavije) u političkom smislu u Srbiji postoje samo dva i međusobno duboko suprotstavljena strateška bloka, u okviru kojih djeluju sve srpske stranke. Blok okrenut Engleskoj i Francuskoj, i onaj okrenut Rusiji i pravoslavlju. Između tih blokova traje vječita borba, pa zato kada je riječ o političkim strankama u Srbiji zapravo i nema govora o istinskoj demokraciji već isključivo o borbi za vlast usmjerenu prema strateškom pozicioniranju Srbije uz ovu ili onu europsku silu.
Ono što ih međutim povezuje kao zajednički nazivnik je permanentno hranjenje velikosrpske mitologije i s njom duboko povezanog ekspanzionizma. Kako su im Hrvati, kao poslije Srba najbrojniji narod na prostorima na kojima žele izgraditi svoju veliku Srbiju i narod koji ima svoju bogatu povijest i izgrađeni nacionalni identitet najveća brana za ostvarenje tog cilja, upravo se prema hrvatskom narodu o rodila neviđena patološka mržnja koja se posljednjih godina naglo rasplamsala pa se sada odjednom u Srbiji opet često i lako izgovara ona gore spomenuta „ustaše svi i svuda“.
Hrvatski otpor velikosrpskoj hegemoniji potvrdio se jednako u Miloševićevim ratovima 90-ih godina u Hrvatskoj i BiH, kao i u vrijeme Drugog svjetskog rata kada je četnički pokret „u ime kralja i otadžbine“, nerijetko zajedno s partizanskim jedinicama vršio etnička čišćenja nesrpskog življa i zbrisao brojna hrvatska mjesta i sela u Hrvatskoj i BiH s lica zemlje tj. više ne postoje. Evo samo nekih od njih: Zrin i Gvozdansko na Banovini, Boričevac i Udbina u Lici, Španovica u zapadnoj Slavoniji, dok su u Domovinskom ratu 1991. spaljena sela Ćelije u istočnoj Slavoniji i selo Ravno u istočnoj Hercegovini (podaci iz javno dostupnih izvora na internetu).
Istodobno je elita jugoslavenskih i srpskih povjesničara čitavu stvar okrenula naopako pa je četničke zločine rado prešućivala ili minorizirala (pitajte nekog od svojih prijatelja zna li za neki četnički zločin, možda barem onaj nad časnim sestrama u katoličkom samostanu u Foči i općenito nad stanovništvom toga grada!), dok je one ustaške megalomanski preuveličavala nastojeći Hrvate u svijetu prikazati „genocidnim narodom“ koji patološki mrzi Srbe, a sve kako bi onemogućila bilo kakvo buduće stvaranje hrvatske države o kojoj su sanjale i za nju krv prolijevale generacije i generacije naših predaka. Odmah naglašavam, kako ne bi bilo nikakve zabune – ustaških je zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nedvojbeno bilo i bili su okrutni, kao i oni četnički, i taj režim nipošto ne branim i ne tražim njegovu rehabilitaciju. Uostalom, nije uspio niti stvoriti trajnu hrvatsku državu, dok je istodobno aktivno surađivao s nacističkom Njemačkom (to su tada činile i brojne kvislinške vlade diljem Europe koje su sustavno provodile Hitlerove rasne zakone i masovno ubijale Židove pa ih nitko do dana današnjega nije nazvao genocidnim narodima). Dakle, ne smije se pristajati ni na negaciju ili umanjenje onih četničkih čime se samo hrani gore spomenuta uporna srpska propaganda, već ga treba oštro osuđivati, a njegove pojavnosti zakonski kažnjavati u samim začecima što se Hrvatske tiče.
Dakle nikada na ovim prostorima nije bio problem konstatirati da su se događali masovni zločini s obje strane barikada, ali je problem bio u njihovoj interpretaciji i politizaciji od strane pobjednika – što je uvijek iznova generiralo nove sukobe stavova, rast međusobnog nepovjerenja i na kraju pojavu mržnje kao najgoru posljedicu koja prije ili kasnije vodi u krvoproliće.
Modrićev aksiom: Hrvatska između nelustriranih struktura i globalnih heroja
Prolazak kroz katarzu ili ništa
Jedini način za istinsku pomirbu između Hrvatske i Srbije i njihovih dvaju naroda je prolazak Srbije kroz istinsku katarzu, priznanje svojih grijeha iz prošlosti i traženje oprosta. Isto tako moraju prihvatiti da Hrvati mogu slobodno slaviti svoje pobjede, uključujući (i prije svega) Oluju, kao što i mi prihvaćamo da Srbi slave svoje makar o njima možda imali i drukčije mišljenje.
Hrvatska je već davno priznala svoje grijehe iz prošlosti na službenoj razini, osudivši ustaški režim i zabranivši njegovo veličanje, ali nažalost još uvijek nije osudila i nedvojbeno počinjene masovne partizanske zločine, posebno one izvršene neposredno nakon završetka rata, ali i zločine komunističkih vlasti iz doba SFRJ – što generira opasne unutarnje ideološke podjele u društvu.
Stoga je pravo pitanje i zašto u Hrvatskoj nijedna politička opcija koja osvoji vlast ne želi raščistiti s duhovima prošlosti iako zna koliko oni razorno djeluju na ukupni razvoj zemlje, ali i da slabe njenu otpornost na vanjske ugroze i to u ova kritična geopolitička vremena? Između ostalog – i na nasrtaje iz susjedstva koji se ne odnose samo na one iz Srbije. Hrvatska pritom ne smije biti naivna. Jer na kraju Aleksandar Vučić, poput Trumpa u Americi, može biti samo potrošna roba nakon koje slijedi “demokratizirani vođa” s istim ili sličnim ciljevima za koje se i Vučić zalagao.
Zato bi buduća vlada u Beogradu, proizišla iz studentskog pokreta, morala u ime pomirbe i zaloga za mirni suživot na ovim prostorima kao minimum omogućiti otvaranje svih povijesnih arhiva – uključujući i ( prije svega) onih od kolokvijalno zvane Udbe tj. Službe državne sigurnosti (srp. bezbednosti), ali i o logoru Jasenovac kako bi se konačno razlučila istina od mitova i jednom zauvijek mrtve ostavilo mrtvima, a žive živima.
Velika analiza Zorana Metera: Koje će biti posljedice za Trumpa, SAD i svijet zbog izbornog debakla republikanaca
Jer istine i svjetla boje se samo tati i lopovi pa se nadamo da će buduća srpska vlast to konačno i shvatiti za razliku od onih prethodnih.
Uostalom, istina je ta koja oslobađa i koja donosi svjetlo i u najdubljoj tami!
