I dalje je ključni problem što učiniti s Ukrajinom?
- Ako bi došlo do vojnog sukoba Rusije i Europe zbog eskalacije s europske strane zbog političkog i praktičnog podržavanja ukrajinskih napada u dubinu Rusije, za Ameriku bi to bio veliki problem jer bi on ili uništio NATO savez ako SAD ne bi priskočio u pomoć, ili bi, ako bi Amerikanci odlučili zaratiti s nuklearnom velesilom Rusijom to svijet dovelo do neizbježnog nuklearnog rata. Trump rat s Rusijom nikada nije želio.
- Paradoksalno u čitavoj ovoj tragediji je to, što se prvotni Putinovi prijedlozi za izbjegavanje rata u Ukrajini i Europi iz predratne 2021. iz današnje perspektive ne čine osobito oštrima (vojno neutralni status Ukrajine kao glavni zahtjev). Moskva sada traži i priznanje svih u ratu zauzetih teritorija kao svoje, i štošta drugo. Tim više je paradoksalno zato što sada ni ključne zapadne zemlje, uključujući i SAD, ne žele Ukrajinu u NATO-u kako ne bi riskirale otvoreni rat s Rusijom.
- Kagan predviđa da će Trumpov pokušaj pobjede u ratu protiv Irana ekonomskim metodama propasti, pri čemu Trumpa i optužuje i mrzi. Nekako slično kao što i velikosrbi mrze Slobodana Miloševića – ne zato što je pokrenuo agresivne ratove na prostorima bivše države, već zato što ih je izgubio.
- Sueska kriza uništila je europske kolonijalne sile (Francusku i Englesku), a ona iranska Ameriku. Jer nakon rata s Iranom više ništa neće biti isto – ne samo na Bliskom istoku.
U svojim posljednjim analizama upozoravao sam kako uskoro dolazi vrijeme donošenja ključnih strateških odluka geopolitičkih teškaša – i na europskoj i na globalnoj razini. Mišljenje se temeljilo na ubrzanom pogoršanju ionako i prije toga krajnje napetog vojnog i sigurnosnog stanja koje izmiče kontroli odnosno upravljivosti. Tj. pokrenuti rizični geopolitički procesi, u čijoj su pozadini većinom financijski interesi ključnih elita koji su u međuvremenu pretvoreni u nacionalne interese radi lakše provedbe tih procesa (lakše ih je pravdati pred svojom javnošću) – došli su u fazu, u kojoj više nema prostora za kalkulacije i manipulacije s obzirom kako je vidljivo da se ni jedna od sukobljenih strana u tom neviđenom globalnom „spektaklu“ ne namjerava povući (uvjetni geopolitički Istok i Zapad).
Prvome (Istoku, predvođen Kinom i Rusijom) cilj je promjena dosadašnjeg unipolarnog svjetskog poretka (potpuna dominacija zapada u svim ključnim sferama koje osiguravaju monopol) u multipolarni, dok je drugom (Zapadu, preciznije globalističkim elitama u SAD-u i Europi) cilj zadržati svoju dominaciju svim raspoloživim sredstvima – ako je iako moguće bez svog neposrednog uvlačenja u vojni sukob s onim prvima.
Jedna od takvih strateških odluka – kada je riječ o rješenju sukoba s Iranom, prošli je ponedjeljak donijela Trumpova administracija kroz pokretanje povijesno neviđenih ekonomskih sankcija protiv Irana koji bi trebali zagušiti tu zemlju s konačnim ciljem prihvaćanja američkih uvjeta za završetak rata. Pritom se te sankcije u znatnoj mjeri oslanjaju na kažnjavanje drugih država svijeta ako budu nastavile suradnju s Teheranom po bilo kojoj osnovi (o tome više u drugom dijelu analize).
Njoj, kao dalekosežni potez po svojim posljedicama, svakako treba pridodati i odluku Trumpove administracije o uvođenju Kanadi 50%-tnih carina na određene proizvode u vrijednosti od 20 milijardi dolara.
S druge strane, u Europskoj uniji ponovo se počinju na pijedestal uzdizati prijedlozi o nužnosti iskorištavanja zamrznutih ruskih aktiva u belgijskom depozitaru Euroclearu za pomoć Ukrajini, zaobilazeći belgijski veto. Riječ je o, podsjećam, oko 300 milijardi eura ruskog novca, čiji je pokušaj oduzimanja prošle godine neslavno propao, što je na kraju rezultiralo odobrenjem 90 milijardi kredita EU-a za pomoć Kijevu (pod pokrićem, da će se isti naplatiti ruskom isplatom ratnih reparacija Ukrajini nakon završetka rata, što se – to svi dobro znaju – nikad neće dogoditi).
Na dan pisanja ovog teksta, glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov upozorio se kako će u tom slučaju Rusija pokrenuti sve moguće pravne mehanizme za sprječavanje ovih najava i kažnjavanje odgovornih (podsjećam kako je to u prvotnom slučaju označavalo i prijetnju Moskve oduzimanjem aktiva europskih tvrtki čija se imovina nalazi na tlu RF od vremena prije uvođenja sankcija i čija se vrijednost procjenjuje na približno isti iznos).
Blic analiza Zorana Metera: Gube se konci iz ruku; Europa na rubu rata; stiglo vrijeme sudbonosnih odluka
Europa i Rusija na rubu vrućeg rata
Međutim – definitivno ključna vijest prošloga tjedna, prema mom mišljenju – ipak je bila iznenadni dolazak u Moskvu transportnim zrakoplovom američkih oružanih snaga ravnatelja CIA-e, Johna Ratcliffea. Mediji su mu pridali veliku pozornost – s razlogom! Ali o tome nešto više kasnije u tekstu.
Najprije želim upozoriti na činjenicu kako odnosi između Rusije i Zapada nikada nisu bili gori, usudio bih se reći čak ni u vrijeme hladnog rata prošloga stoljeća, vjerojatno s izuzetkom berlinske krize (Berlinska blokada 1948.-49.), ali koja je ipak bila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata kada su procesi širenja interesa dvaju suparnika – demokratskog zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog bloka predvođenog SSSR-om – bili u punom jeku sve do definiranja konačnih razdjelnica koje nijedna strana nije smjela prelaziti. Ovoj krizi treba pridodati i drugu najveću – kubansku raketnu krizu, kao i onu s početka 80-ih godina XX. st., povezanu sa sovjetskim razmještajem nuklearnih raketa srednjeg dometa SS-20 (NATO nomenklatura) na svoje zapadne granice, kao i američkih namjera za razmještajem svojih moderniziranih raketa iste vrste Pershing II u Zapadnu Njemačku. Ali tada su (ne u prvom slučaju), usprkos svemu postojali određeni mehanizmi ograničenja poteza i međusobne komunikacije na političko-diplomatskoj razini za sprječavanje ili brzo zaustavljanje (ukoliko bi do njih došlo) neželjenih kriznih situacija (sporazumi SALT 1 i SALT 2, Helsinška konferencija, KESS (kasnije OESS).
Međutim, danas svjedočimo paradoksu: potencijalne krizne situacije se stvaraju pod punom sviješću – dakle, namjerno. Ruku na srce – sada prije svega od strane Europe, čije su elite odlučile ukrajinski rat okarakterizirati kao svoju egzistencijalnu (dakle životnu) prijetnju (isto je Rusija učinila nedugo nakon pokretanja svoje invazije) iako Rusija nije napala nijednu članicu NATO saveza, već zemlju koja to nije bila, kao što nije bila ni članica EU-a. Drugim riječima nije bilo niti potrebe niti pravnog temelja za pokretanje procesa iz čuvenog čl. 5 NATO saveza – kolokvijalno rečeno „svi za jednog jedan za sve“. A upravo je on je sada gotovo na djelu! Čitava se priča u Europi vrlo brzo svela na onu kako je nakon Ukrajine – kao nova žrtva Putinovog režima – na redu neka, Rusiji susjedna europska zemlja, članica NATO-a.
O tome ću ovom prigodom svoje mišljenje zadržati za sebe. Uostalom, više nije ni važno propitivati ispravnost takve odluke europskih elita, jer su procesi pokrenuti i sada su teško zaustavljivi zbog čega se i nalazimo tu gdje jesmo – pred početkom velikog kontinentalnog (europskog) rata. Naime, ubrzano se brišu granice između onog hibridnog (kakav je bio donedavno kroz isporuke svekolike pomoći Ukrajini uz određena ograničenja koja Kijev nije smio prelaziti kada je riječ o uporabi dobivenog zapadnog suvremenog raketnog oružja po ruskom teritoriju) i stvarnog (vrućeg) rata, jer sada, osim Ukrajine – i Rusija gori u plamenu zapadnih raketa i dronova. London je nedavno potvrdio, štoviše – gotovo se javno pohvalio kako je Ukrajina počela koristiti isporučene joj britanske dronove za napade u dubinu ruskog teritorija, gdje više i ne postoji sigurna regija koju oni ne mogu gađati.
Nikakve, uključujući i najnovije izjave Vladimira Putina o ukrajinskom „otvaranju Pandorine kutije“ svojim udarima zbog čega joj „slijedi katastrofa“; niti izjave Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova, nakon najave britanskog premijera dostave Kijevu nacrta za proizvodnju suvremenih raketa Storm Shadow, da ruske „oružane snage provode relevantne radove, prikupljaju relevantne podatke kako bi identificirale mjesta proizvodnje takvih projektila, mjesta proizvodnje druge vojne opreme i poduzimaju mjere za uništavanje tih mjesta.“; ili pak izjave od strane šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova prošli tjedan da je Velika Britanija ovim prešla granice i postala neposredni sudionik rata protiv Rusije, a time i neprijatelj, sa svim posljedicama koje iz toga mogu proizići nisu bile dovoljne za promjene ponašanja Londona. Ništa ne pomažu ni u smislu ublažavanja ratničke retorike, ni u smislu pokretanja eskalacijskih poteza. Štoviše!
Na prošlotjednom obilježavanju Dana neovisnosti Ukrajine i istom prigodom u Kijevu održanog sastanka tzv. Koalicije voljnih, novi britanski premijer Andy Burnham definitivno je preuzeo kormilo tog formata u svoje ruke. Naime, francuski predsjednik Emmanuel Macron zaokupljen je problemima s izborima u svojoj zemlji i mogućoj pobjedi radikalne desnice, pri čemu on na vlasti ostaje još 10 mjeseci pa nikakve nove obveze Francuske u sklopu navedene koalicije ne može na sebe niti preuzeti.
S druge strane njemački kancelar Friedrich Merz postao je istinski „šepavi patak“ suočen s ogromnim unutarnjim problemima u zemlji zbog kojih se sve više smatra kako su prijevremeni parlamentarni izbori u toj zemlji neizbježni, možda već i iduće godine. Ali i dalje radi na ubrzanoj militarizaciji Njemačke i podiže ljestvicu eskalacije s Rusijom.
Ni Macronu ni Merzu nitko ne može pozavidjeti na trenutačnoj razini popularnosti među svojim građanima. Ali zato svježi, novopečeni britanski premijer (iako potpuno bez karizme) sada ima odriješene ruke u smislu odlučujućeg utjecaja na „koaliciju voljnih“. Stoga i ne čudi što je u Kijevu, navedenom prigodom, najavio novu pomoć Ukrajini do njene konačne pobjede. Štoviše! Uoči samog dolaska u Kijev rekao je kako će njegova zemlja, dobivši odobrenje od Francuske (zajednički projekt) isporučiti Ukrajini svu potrebnu dokumentaciju za njenu samostalnu proizvodnju suvremenih i visoko preciznih krsterećih raketa Storm Shadow/SCALP.
U tom se smislu možda može povući i paralela s Trumpovim obećanjem na nedavnom summitu NATO-a u Ankari (početkom srpnja), da će SAD Kijevu dati licencu za proizvodnju raketa presretača za sustav PRO Patriot, od čega je, međutim, vrlo brzo odustao iako to izrijekom nije tako rečeno ali u praksi upravo to predstavlja. Međutim, nije važno što ja ili bilo tko drugi o tome misli, već ono što misli Moskva.
Zbog toga previše ne čude riječi Dmitrija Peskova od 27. kolovoza za Bloomberg – dva dana nakon dolaska ravnatelja CIA-e u Moskvu, kako će odgovor Rusije na napade Ukrajine u dubinu Rusije biti razoran.
Sastanak Putina i Trumpovih izaslanika u Moskvi: Ruski zahtjevi prema Ukrajini sve stroži
Ravnatelj CIA-e u Moskvi
Zašto je John Ratcliffe, ravnatelj CIA-e, stigao u Moskvu ključno je pitanje kojim su se bavili zapadni mediji.
Najprije treba reći kako je sam Trump, tog istog dana kad je šef CIA-e stigao u Rusiju, njegov posjet nazvao “rutinskim putovanjem”, izrazivši nadu kako će od toga nešto biti. Također je odbacio sugestije novinara da je putovanje povezano s Putinovom namjerom testiranja odlučnosti NATO-a, sankcijama protiv Irana ili mogućim ruski napadom na Veliku Britaniju. “Ništa od navedenog”, izjavio je američki vođa. Pritom je dodao kako Washington intenzivno radi na pronalasku rješenja za završetak rata (ne slučajno, jučer su u Moskvu, na sastanak s Putinom stigli njegovi glavni pregovarači Witkoff i Kushner).
S druge strane Peskov je odmah dao do znanja kako se Ratcliffe nije sastao s Putinom, već da je riječ o kontaktima između obavještajnih službi dviju država, pri čemu je odbio precizirati je li prenesena ikakva Trumpova poruka ruskom vođi.
Smatram Trumpove riječi i najbliže istini, iako mediji ukazuju na navodne dramatične poruke Putinu od strane ravnatelja CIA-e, inače –- tvrdolinijaša i zagovornika jačanja američke pomoći Ukrajini i snažnije konfrontacijske politike prema Rusiji.
Mediji, naravno, nagađaju (jer nikakvih službenih informacija o tijeku sastanka nema niti ih može biti jer je riječ o tajnim službama i njihovim zakulisnim igrama – koje se redovito vode izvan svjetala pozornice) da se razgovor fokusirao na mogući sukob između Rusije i zemalja NATO-a.
Ja sam pak svoje mišljenje o tome objavio tog istog dana i sveo ga na slijedeće:
Prvo – upozorenje Moskvi o jačanju nezadovoljstva Washingtona ako ova nastavi odbijati prilagoditi svoje sadašnje uvjete za završetak rata u Ukrajini bliže onim američkim i europskim (ovo smatram manjom mogućnošću, jer SAD već duže vrijeme ionako otvoreno prijeti Rusiji uvođenjem sekundarnih sankcija na velike kupce ruske nafte – kao „sankcijama iz pakla“ ako ne sjedne za pregovarački stol. Stoga Moskvi nije potreban direktor CIA-e za iznošenje tih ili sličnih prijetnji američke strane;
Drugo – američki tvrdolinijaši su spoznali nepokolebljivost i odlučnost Moskve da ustraje u svojim stavovima te su bili primorani revidirati one svoje, te su postali skloniji učitavati i ruske stavove te se okrenuti istinskom dijalogu – ne „svisoka“ ili s pozicije sile što Moskva uvijek odbacuje. Možda su skloni predložiti prestanak američke dostave obavještajnih i satelitskih podataka Ukrajini (što oduvijek iritira Moskvu) kao sredstvo pritiska na Kijev da bude kooperativniji u pregovorima – možda i da prihvati i dogovor Trumpa i Putina sa summita na Aljasci prije godinu dana. Moguće je posjet u tom smislu sagledavati i u kontekstu američkog rata s Iranom s obzirom kako Moskva ima veliki utjecaj na Teheran. Drugim riječima – trampa jednog za drugo;
I konačno – treće – opasan i brz razvoj napetosti na relaciji između Rusije i Europe koji može završiti otvorenim ratom s obzirom kako ova potonja ubrzano briše granice između hibridnog rata protiv Rusije i onog vrućeg – stvarnog. Moskva na to već duže vrijeme jasno upozorava, ali sada sve otvorenije i prijeti svojim potezima vojne prirode na tlu Europe. To pak širom otvara vrata i za mogući sukob Rusije s NATO-om u cjelini, što znači i SAD-om. Ovo potonje sigurno nije u interesu ni Moskve ni Washingtona i posve sigurno oboje to ne žele.
Pritom podsjećam kako je bivši direktor CIA-e iz doba Bidenove administracije, William Burns, također stigao u posjet Moskvi, ujesen 2021, godine. Tada je upozorio rusku stranu kako je CIA uočila velike pokrete ruske vojske i rekao kako SAD-u nije prihvatljiva ruska vojna intervencija u Ukrajini. To je rezultiralo čuvenim Putinovim prijedlozima iz prosinca iste godine za rješenje ukrajinske krize i postizanje novog sigurnosnog sporazuma na europskom kontinentu koji će osigurati nacionalne interese Rusije ali i Zapada (NATO-a), što je početkom 2022. godine odbijeno od strane zapadnih saveznika nakon dvaju sastanaka delegacija dviju strana – i označeno kao „Putinov ultimatum Zapadu“ jer se Putin suprotstavio daljnjem širenju NATO saveza na granice Rusije.
Nepunih mjesec dana nakon toga, Rusija je pokrenula invaziju na Ukrajinu, a sve ostalo je povijest.
Napominjem kako je danas situacija ipak puno drukčija: sada je rat na istoku Europe kojeg za prvog posjeta Burnsa Moskvi nije bilo, a stanje postaje sve opasnije i na rubu je ratne eskalacije Rusije i zapada.
Ali tu postoji i jedan fundamentalno drugačiji element u odnosu na posjet Burnsa Moskvi prije pet godina. Ako bi došlo do vojnog sukoba Rusije i Europe zbog eskalacije s europske strane zbog političkog i praktičnog podržavanja i pomaganja ukrajinskih napada u dubinu Rusije, za Ameriku bi to bio veliki problem jer bi on ili uništio NATO savez ako SAD ne bi priskočio u pomoć, ili bi, ako bi Amerikanci odlučili zaratiti s nuklearnom velesilom Rusijom to svijet dovelo do neizbježnog nuklearnog rata. Trump rat s Rusijom nikada nije želio (siguran sam ni drugi američki predsjednici), a vrijedi i obratno, pri čemu je dovoljno vidjeti i kako je završila američka vojna avantura s Iranom (još nije završena) i koliko su iscrpljeni američki arsenali suvremenog raketnog i proturaketnog oružja.
Dakle, sastanak u Moskvi sigurno je bio dinamičan i zanimljiv. Nažalost – informacije što je tko komu rekao i koje poruke prenio za dvojicu predsjednika ostat će tajna – barem srednjoročno.
Paradoksi
Paradoksalno u svemu tome je to, što se spomenuti prvotni Putinovi prijedlozi za izbjegavanje rata u Ukrajini i u Europi 2021. iz današnje perspektive gledano ne čine osobito oštrima (ne ulazak Ukrajine u NATO tj. njen neutralni status kao glavni zahtjev Moskve). Moskva sada traži priznanje svih zauzetih teritorija kao svoje, pri čemu nikako ne želi ni zamrzavanje sukoba koji bi se lako ponovo mogao pokrenuti ako to netko poželi.
S druge strane, čini se kako europskim elitama trajni rat (ali bez njihovog neposrednog učešća) zapravo najviše odgovara jer im jamči ostanak na vlasti. Kada bi se rat brzo završio, čak i u nekoj win-win poziciji gledano iz interesa zapada i Rusije što je zapravo nemoguće – to bi za europske elite bilo poražavajuće i teško objašnjivo svojim biračima s obzirom na dotadašnju politiku i uloženi golemi kapital i žrtvu domaćeg gospodarstva na oltar projekta geopolitičkog slamanja Rusije.
Tim više je sve ovo paradoksalno zato što sada ni ključne zapadne zemlje, na čelu sa SAD-om ne žele Ukrajinu u NATO-u kako ne bi riskirale otvoreni rat Rusijom. Trump to uostalom često ponavlja, pri čemu zahtjeva ulazak Ukrajine u EU po ubrzanom postupku kao kompenzaciju za ustupke koje će morati dati Moskvi (tako je barem bilo po dogovoru s Putinom na summitu s u Anchoregeu prije godinu dana kojeg je državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Bijele kuće Marco Rubio nedavno proglasio propalim dok se sam Trump o tome još nije izjasnio).
Ali kako EU sve više postaje istoznačnica s NATO savezom (zapravo je teško reći tko u politici suprotstavljanja Rusiji od njih dvoje sada vodi glavnu riječ) – za Moskvu sve više postaje neprihvatljiv i ulazak Ukrajine u EU, za što će sigurno tražiti dodatne kompenzacije i jamstva (možda čak i nove teritorije kao svoje tampon zone, o čemu u Moskvi već duže vrijeme otvoreno govore analitičari bliski Kremlju).
Američko-iranski rat privremeno završen, barem do izbora
U uvodu teksta spomenuti i pokrenuti američki neviđeni sankcijski gospodarski rat protiv Irana – tzv. „Ekonomski Dan-D“, u sebi nosi nešto vrlo važno. Prijetnju ostalim državama svijeta izbacivanjem iz dolarskog sustava trgovine ako nastave suradnju s Teheranom po bilo kojoj osnovi, što je prijetnja koja se do sad nijednom u povijesti nije primjenjivala. O tome je u ponedjeljak opširno govorio ministar financija Scott Bessent.
Međutim, kako je jasno da Iran u trgovinskom i energetskom smislu najviše surađuje s Kinom, a u onom vojnom i s Rusijom – na koje zemlje SAD nema prevelikog utjecaja (da ima, današnje neviđene globalne geopolitičke napetosti ne bi ni bilo) ne čudi upit novinara Bessentu na medijskoj konferenciji, znači li to i uvođenje sankcija Kini ako nastavio suradnju s Iranom. Bessent je rekao kako je Kina specifični slučaj i da će se s njom još razgovarati. Jasno je i zašto je tako odgovorio. Peking je već ranije dao do znanja kako neće poštivati nove američke sankcije, a to je ponovio i nakon službenog uvođenja istih od strane SAD-a. Uostalom, u rujnu u Washington stiže kineski čelnik Xi Jinping pa bi daljnje zaoštravanje odnosa dviju mega-država prije tog posjeta isti zapravo minirali i prije njegovog početka.
Čini se kako je glavna svrha Trumpovih sankcija zapravo održati iste do predizbora za Kongres početkom studenog, a poslije što bude. Zato i ne čudi što Bloomberg prošli tjedan piše kako europski saveznici previše ne vjeruju Trumpovim planovima za pokoravanja Irana.
S druge strane Axios 25. kolovoza navodi kako je Marco Rubio rekao da je temeljni zahtjev SAD prema Iranu otvaranje Hormuškog tjesnaca za slobodnu plovidbu i da se to želi osigurati kombinacijom ekonomskog pritiska – bez vojnih operacija, uz održavanje pomorske blokade Irana i uz propuštanje određenih brodova uz južnu stranu Hormuškog tjesnaca (uz obalu Omana).
Međutim, kako javljaju mediji, prošli je tjedan u Teheran stigao omanski ministar vanjskih poslova. Razgovarao je s iranskim kolegom o uspostavi zajedničkog iransko-omanskog mehanizma za reguliranje prometa Hormuškim tjesnacem. I to usprkos činjenici što je upravo zbog tog razloga, samo desetak dana ranije Trump Omanu zaprijetio neviđenim razaranjem. Oman je, podsjećam, desetljećima neutralni igrač na Bliskom istoku – svojevrsna bliskoistočna Švicarska – česti posrednik između raznih suprotstavljenih strana, zbog čega ima veliki ugledi u regiji, u Europi ali i u SAD-u. Drugim riječima, jedan mali Oman je na neviđen način ignorirao Trumpovu prijetnju poslavši svog ministra ravno u Teheran, da učini ono što Trump nikako ne želi.
Tamo su dvije zemlje dogovorile okvir nove brodske rute kroz Hormuški tjesnac, koja bi zatvorila trenutnu južnu rutu duž omanske obale o kojoj je govorio Rubio. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi rekao je kasno uvečer 25. kolovoza da će privremeni aranžman usmjeravati plovila koja ulaze u Bliskoistočni zaljev kroz iranske vode, dok će odlazni dio prolaziti kroz iranske i omanske teritorijalne vode. „Južna traka bit će zatvorena“, rekao je Gharibabadi, ne navodeći vremenski okvir. Zamjenska ruta bila bi privremena, a Iran i Oman potom bi vodili razgovore „o novoj stalnoj ruti u roku od 30 do 60 dana“, rekao je, a vijest je 26. kolovoza objavio specijalizirani medij Argus.
Iranski dužnosnici rekli su da bi potpuno ponovno otvaranje ovisilo o tome hoće li Washington priznati ono što Teheran opisuje kao prošle pogreške i ispuniti obveze prema sada ukinutom memorandumu o razumijevanju koje uključuju ukidanje sankcija, oslobađanje iranskih sredstava zamrznutih sankcijama i prekid pomorske blokade zemlje. Teheran također zahtijeva prekid izraelskih napada na Libanon i američkih napada na skupine povezane s Iranom u Bliskoistočnom zaljevu.
Blic analiza Zorana Metera: Osudili agresiju na Iran i sankcije, na Ukrajinu zaboravili. Što stoji u Deklaraciji SCO
Sueska kriza je uništila europske kolonijalne sile, a iranska Ameriku
U tom istom kontekstu upozorio bih i na „brutalnu“ – s globalne geopolitičke točke gledišta analizu Roberta Kagana od 23. kolovoza u mediju The Atlantic pod naslovom „Iran Unleashed“ (Oslobođeni Iran).
U njoj autor piše o novom rasporedu snaga na Bliskom istoku (može se bez problema preslikati i na globalnu razinu) i tvrdi kako, nakon rata kojeg su pokrenuli SAD i Izrael protiv Irana, dominantna sila na Bliskom istoku od sada više neće biti ni SAD ni Izrael, već upravo Iran.
Kagan predviđa da će Trumpov pokušaj pobjede u ratu ekonomskim pritiskom propasti.
„Ideja da će Iran, nakon što je preživio i vojne napade i sankcije, sada podleći samo sankcijama je iluzorna“, napisao je. Dalje tvrdi kako će Iran iskoristiti svoju novostečenu moć za izgradnju nuklearnog oružja, ali kontrola nad Hormuškim tjesnacem je još važnija.
Navodi kako se svijet desetljećima brine o tome što bi Iran mogao učiniti ako dobije nuklearno oružje. Sada bi se trebao brinuti o nečemu još značajnijem: Iranu koji je porazio Sjedinjene Države, koji se više ne boji američkog napada i kontrolira pristup Perzijskom zaljevu. Samo nuklearno oružje nikada ne bi moglo dati Iranu takvu moć – smatra Kagan Pritom kaže:: „Neuspjeli rat SAD-a i Izraela s Iranom je dao.“
Podsjećam kako Kagan nije bilo tko. Riječ je o ikoni američkih neokonzervativaca (neoconsa), utemeljitelju njihovog čuvenog think thanka – Projekt za novo američko stoljeće (PNAC), koji je bio (vjerojatno je i još uvijek) zagovornik američke agresivne vanjske politike, tako i za rat protiv Iraka Sadama Husseina. Taj jastreb duboke države nekima će možda biti poznatiji i kao suprug bivše visoke dužnosnice State Departmenta i kuratorice ukrajinske revolucije iz veljače 2014. g. tijekom drugog mandata Baracka Obame – Victorie Nulland.
Sam Kagan je dugo tvrdio kako Iran aktivno radi na izgradnji nuklearnog oružja i da to SAD mora spriječiti pod svaku cijenu. Sada predviđa da će Trumpov pokušaj pobjede u ratu protiv Irana ekonomskim metodama propasti i de facto Trumpa i optužuje i mrzi. Nekako slično kao što i velikosrbi mrze Slobodana Miloševića – ne zato što je pokrenuo agresivne ratove na prostorima bivše države, već zato što ih je izgubio.
Blic analiza Zorana Metera: Počinje! Duma poziva na uporabu nuklearnog oružja; zapad upozorio svoje građane
Ja bih ovo o ratu s Iranom zaključio slijedećom konstatacijom: Sueska kriza uništila je europske kolonijalne sile (Francusku i Englesku), a ona iranska Ameriku.
Jer nakon rata s Iranom više ništa neće biti isto – ne samo na Bliskom istoku.
