- Ne bih isključio da je nedavna ponuda Ursule Von der Leyen Kanadi da postane prva „pridružena članica“ EU-a samo probni balon ili uvertira za tako nešto s Ukrajinom, jer potonje onda više ne bi bilo presedan oko kojeg bi se unutar Unije mogla lomiti koplja.
- Nedavno je Lavrov rekao, parafraziram – da se „zapad preračunao“ kada je mislio na umjetni način osigurati svoju globalnu dominaciju i da od toga neće biti ništa. Je li u pravu pokazat će vrijeme, ali nisam baš previše uvjeren, barem kada je riječ o SAD-u.
- Zelenski ima jedan, po zapadne interese ubojit adut u rukavu kojeg nikada nije javno spomenuo. U slučaju neizdrživog pritiska na njega od strane zapada mogao bi postići bilateralni sporazum s Putinom o završetku rata – jer je to ionako rat između Ukrajine i Rusije i one ga moraju završiti na ovaj ili onaj način. Uostalom, to su već jednom demonstrirali u Istanbulu iako je naknadnom intervencijom zapada loše završilo.
- Želi li Trump obnovom pregovaračkog procesa s Putinom o Ukrajini samo zaustaviti rastuću želju Moskve za vojnom pomoći Iranu? Potonje je po Washington zastrašujuća opcija u vrijeme dok rat s Teheranom i dalje traje.
Prošloga tjedna u svijetu globalne geopolitike dogodila su se tri važna događaja: obnova pregovaračkog procesa vezanog uz ukrajinski rat pod posredovanjem SAD-a; obnova neprijateljstava između SAD-a i Irana nakon kojeg je uslijedilo novo regionalno zaoštravanje sigurnosnog stanja s naglašenim energetskim implikacijama po Europu, i konačno – izbori u njemačkoj saveznoj regiji Saska-Anhalt, na kojima je ogromnu pobjedu osvojila nacionalistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD), što može imati dalekosežne posljedice puno šire od te zemlje. Svi su ovi događaji snažno kauzalno povezani, ali sada ću se ipak posvetiti isključivo Ukrajini – i ne bez razloga.
Ukrajinski rat je savršeno pripremljena pozornica za ključni geopolitički obračun, a njegov konačni rezultat imat će presudni utjecaj na sudbinu svijeta. Na ukrajinskom se tlu već petu godinu odvija neviđeni okršaj istoka i zapada, u kojem na ovaj ili onaj način sudjeluju čak četiri nuklearne sile, od kojih jedna (i to nuklearna velesila) i neposredno – Rusija. To samo ukazuje koliki su i ulozi i rizici u toj neviđenoj „igri“ za koju još nitko ne zna čime će rezultirati. Pritom su sve opcije moguće: u rasponu od postizanju kompromisnog sporazuma do sveopćeg kaosa (što će ovisiti o stupnju eskalacije odnosno gaženja protivničkih „crvenih crta“ i strpljenja da se na njih ne reagira ishitreno).
Nedavno je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u kontekstu ukrajinskog rata i svega drugog negativnog što se posljednjih godina događa u svijetu rekao, parafraziram – da se „zapad preračunao“ kada je mislio na umjetni način osigurati svoju globalnu dominaciju i da od toga neće biti ništa. Je li u pravu, pokazat će vrijeme (nisam baš posve uvjeren u tu konstataciju, barem kada je riječ o SAD-u koji još uvijek ima najveću vojnu moć, ekonomski i financijski utjecaj i odlučnost djelovanja), ali sama ta izjava ukazuje na bit problema. Pokrenuti geopolitički procesi, poglavito oni vojne prirode, imaju samo jedan jedini cilj: uređenje svijeta na način da pobjedniku osigura dugoročnu (ovog puta možda i trajnu jer će to suvremene tehnologije sveopćeg nadzora vjerojatno omogućavati) globalnu dominaciju punog spektra – tehnološku, gospodarsku i vojnu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Sueska kriza uništila europske kolonijalne sile, iranska SAD. A Ukrajina?
Mračna sudbina
Upravo se u tom kontekstu mora promatrati ukrajinski rat koji višestruko nadilazi sudbinu Ukrajine i njenog naroda. Jer ta je zemlja vrlo brzo nakon ruske invazije postala golemi vojni poligon za obračun ključnih svjetskih sila na kojem one testiraju nova oružja, razvijaju nove vojne tehnologije uključujući i umjetnu inteligenciju i pripremu za njezinu primjenu u ratovima budućnosti. Budućnosti – koja je zapravo već počela. Povratka na staro više nema niti ga može biti.
Sudbina Ukrajine stoga je krajnje nezahvalna, gotovo mračna. Toga su svjesni i sami Ukrajinci, odavno shvativši, kao politički inteligentan narod, da su samo poluga u rukama velikih igrača, a moguće – ako se stvari tako na kraju poslože – i „moneta za raskusuravanje“. Zemlja je već demografski opustjela s izrazito negativnim trendovima daljnjeg pogoršanja stanja. Mlada populacija u velikom broju danas više ne vidi perspektivu za normalni život u zemlji nakon rata (stabilno radno mjesto i dohodak potreban za zasnivanje obitelji) i namjerava sreću potražiti u zapadnim zemljama. Klasična industrija je gotovo uništena, a vlast u Kijevu sve uloge stavlja, uz pomoć zapadnih partnera, isključivo na razvoj i proizvodnju suvremenih vrsta naoružanja čija se testiranja u ratnim uvjetima odvijaju u stvarnom vremenu (to čine obje zaraćene strane).
S druge strane zapadni moćnici Ukrajinu više ne namjeravaju primiti u NATO i ta je priča završena (to je u ovom trenutku stav svih ključnih zapadnih zemalja na čelu sa SAD-om koji ispravno polazi od činjenice kako je riječ o „zacementiranom“ uvjetu Moskve oko kojeg zapadu s njom nikada neće biti moguće postići kompromis), usprkos što je Kijev još znatno prije početka rata čak promijenio i ustav zemlje i u njega inkorporirao ulazak u NATO kao svoj strateški cilj. Pritom treba podsjetiti kako je prigodom razdruživanja sa SSSR-om Ukrajina službeno potpisala deklaraciju kojom pristaje na svoj nenuklearni i izvanblokovski status, ali i na „prijateljske i bratske odnose“ s Rusijom i ostalim zemljama nastalim raspadom „sovjetskog carstva“. Upravo iz tog dokumenta, kao pravno obvezujućeg i koji je bio temelj za rusko davanje suglasnosti za ukrajinsku neovisnost (kako tumači Moskva), ruski državni vrh danas primarno i polazi u svom protivljenju članstvu Ukrajine u NATO-u (inače bi pravno bilo nemoguće braniti bilo kojoj suverenoj zemlji ulazak u vojne i političke saveze s kim god ona želi). Naravno, uvijek ima i ona druga strane medalje prema kojoj za velike sile pravo i pravda ne vrijede kada su njihovi nacionalni interesi u pitanju. Naime, nije teško zamisliti kakva bi bila reakcija SAD-a na hipotetsku odluku Meksika ili Kanade da se priključe vojnom savezu pod vodstvom Kine ili Rusije, čak kada bi za to i postojali neki pravni temelji.
Međutim, Ukrajinu sada ne žele (barem ne brzo) primiti niti u Europsku uniju usprkos već pokrenutim pregovaračkim procesima, pa bi Kijev po tom pitanju mogao doživjeti sudbinu sličnu onoj s NATO-om, ili pak nešto ublaženu. Naime, trenutačno među ključnim članicama Unije prevladava stav o primjeni prema Ukrajini nekakvog posebnog i još nepostojećeg modela, koji bi njen status definirao na način da ne bude punopravna članica EU-a tj. da nema pravo sudjelovanja u donošenju odluka i sl. (ne bih isključio da je nedavna ponuda Ursule Von der Leyen Kanadi da postane prva „pridružena članica“ EU-a upravo probni balon ili uvertira za tako nešto s Ukrajinom jer onda ovo drugo više ne bi bilo presedan oko kojeg bi se unutar Unije mogla lomiti koplja). Međutim, Kijev, i osobno predsjednik Volodimir Zelenski donedavno su takvu mogućnost za Ukrajinu snažno odbacivali, tvrdeći kako Ukrajinci ginu i za europske interese, i da je, stoga, punopravno članstvo njihove zemlje u EU uvjet od kojeg neće odustati.
Međutim, objektivno – malo je toga od sredstava političke moći u rukama Kijeva kada su u pitanju zapadni interesi, ako je ikada i bilo (zemlja je u potpunosti ovisna o zapadnoj pomoći, a ona će postajati još i veća kako stupanj njenog razaranja bude veći).
Sudeći prema sadašnjim trendovima u strukturama EU-a i među njenim ključnim članicama, od punopravnog članstva Ukrajine u EU-u još jako dugo neće biti ništa, ako i bude. Zapravo, ovakva Ukrajina (teritorijalno velika, a infrastrukturno i gospodarski razorena, i pritom izrazito militarizirana) u EU-u sada malo kome treba. Štoviše! Poljski i drugi poljoprivrednici diljem Unije već dugo strahuju od jeftinih ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda, najrazvijenije zemlje Unije strahuju od naglog i masovnog useljavanja Ukrajinaca u njihove gradove čim se ukinu granične barijere i vizna ograničenja (zapadni radnici strahuju da će zbog toga doći do daljnjeg sniženja cijene rada), sigurnosna filtracija radikalnih elemenata i sprječavanje prodora struktura organiziranog kriminala (ilegalna trgovina sveprisutnim oružjem i isto takvom prostitucijom) iziskivao bi dodatni veliki napor nadležnih tijela država članica i td., i td. Poljska ima i svoje dodatne – sebične razloge, u protivljenju ulasku Ukrajine u EU. Naime, Poljska sada uživa u statusu ključne isturene velike zemlje EU-a i NATO-a prema Rusiji i zbog toga prima izdašna sredstva iz europskih fondova, koja bi ulaskom Ukrajine bila preusmjerena u tu zemlju s obzirom kako bi ona tada postala istureni bedem prema Rusiji. Upravo sada se najavljuje sporazum Washingtona i Varšave o otvaranju trajne američke vojne baze na tlu Poljske koji će taj status vjerojatno potvrditi i dugoročno.
EU odbio pomoći ukrajinskim farmerima; blokira ih Poljska, Slovačka i Mađarska; jedna zemlja želi pomoći
EU će radije financirati Ukrajinu kao vanjsku državu
Zbog svih tih unutarnjih razloga (zajedničkog i individualnog karaktera) Europska unija zato sada radije financira i obranu i državni proračun Ukrajine. što joj je jeftinije nego da je ubrzano prima u svoj sastav kao punopravnog člana, što je prošle godine tražio Donald Trump (vjerojatno kao sredstvo pritiska na EU da pristane činiti upravo ovo što sada i čini – financira Ukrajinu i kupuje za nju američko oružje). Postoji u tom smislu i još jedan važan element o kojemu se previše ne govori – a to su državne granice. Za članstvo u NATO-u (nedvojbeno i za EU) uvjet su – i to posve logičan, pravno regulirane državne granice sa svojim susjedima, jer bi se članstvo u suprotnom moglo zloupotrebljavati od strane novih članica. Ukrajina takve granice nema – i to još s kakvim susjedom (nuklearnim velesilom) i vjerojatno nikad neće imati jer je teško vjerovati kako će bilo koja vlast u Kijevu službeno priznati od Rusije okupirane i anektirane teritorije kao tuđe.
Dakle, Europa sada financira i vojno opskrbljuje Ukrajinu (najvećim dijelom američkim oružjem za svoje novce u sklopu programa PURL (Prioritised Ukraine Requirements List), u nadi da će ova nekako uspjeti preokrenuti rat u svoju korist, a time i korist Europe. Onda bi se puno lakše regulirale i sve ostakle stvari: od obnove Ukrajine, do njenog budućeg političkog i vojnog statusa u zapadnim integracijama. Međutim, to je u ovom trenutku toliko daleko, a pravo je pitanje, zapravo, koliko u scenarij ukrajinske vojne pobjede uopće još itko iskreno vjeruje i na samom zapadu?
Zato se bez straha od moguće pogreške usuđujem konstatirati kako su Ukrajinci zapadnim silama potrebni i da će im i dalje biti pružana sva moguća vojna i financijska pomoć samo dok se budu htjeli boriti na bojišnicama. U suprotnom će financijski izvori početi sahnuti kao poljsko cvijeće na vrućem ljetnom suncu. Jer nitko tko ga ima, novac drugome ne daje na lijepe oči. I iza donacija i iza kredita redovito stoje interesi onih koji ih daju i omogućuju. Tako je otkako je svijeta i vijeka, i bit će i dalje.
Europa na prekretnici: Meloni probila europske zidove. Hoće li ih Le Pen srušiti?
Ukrajinske nade
Ono čemu se Kijev u navedenom smislu nada je da Ukrajina, kako god na kraju bude teritorijalno izgledala – dugoročno (p)ostane istureno zapadno vojno uporište namijenjeno sprječavanju Rusije (makar i bez formalnog statusa članice u NATO-u). Time bi zemlja bila pretvorena u svojevrsnog dikobraza – načičkana zapadnim oružjem, kao i vojno obučenim i opremljenim postrojbama koje bi predstavljale svojevrsni bedem za eventualne buduće ruske agresivne vojne pohoda prema Europi, a bila bi i gospodarski stabilna (jer nitko gladan neće stajati na straži). Pritom on naglasak stavlja i na proizvodnju oružja na tlu Ukrajine u suradnji sa zapadnim vojnoindustrijskim kompleksom koji sa zanimanjem gleda na iskustva ukrajinske vojske stečena u stvarnim ratnim uvjetima (o čemu je već gore u tekstu bilo govora).
Takva percepcija Ukrajine nedvojbeno se podudara (vjerojatno je zajednički i osmišljena) i s interesima ključnih zapadnih stratega. Ali za njih ne samo u smislu sprječavanja Rusije u njenim eventualnim novim vojnim potezima agresivne prirode, već i da vojno snažna i isto tako snažno proturuski motivirana Ukrajina predstavlja i stalnu sigurnosnu prijetnju Rusiji zbog koje će ova biti primorana većinu svojih vojnih i sigurnosnih kapaciteta usmjeriti na Ukrajinu i zemlje NATO-a općenito, i time onemogućiti projekciju ruske moći u ostale dijelove svijeta u kojima se sučeljavaju interesi ključnih geopolitičkih sila.
To je već i sada vidljivo, kada je američki predsjednik Trump pravilno procijenio da se Rusija neće (a ako neće ona neće ni Kina) vojno miješati u američko svrgavanje njenog ključnog latinoameričkog saveznika Nicolasa Madura u Venezueli početkom siječnja ove godine, ali isto tako i Irana (druga je stvar što je Trump, sada potpuno nebitno iz kojeg razloga podcijenio mogućnost iranskog vojnog otpora u inače izvrsno osmišljenoj američko-izraelskoj vojnoj kampanji koje ja za 24 sata politički obezglavila Teheran i u idućim danima uništila glavninu iranskih kopnenih i pomorskih snaga, ali i znatan dio strateški važne infrastrukture zemlje – rafinerije, toplane, mostove).
Međutim, sve ove strategije, planovi i nadanja vrlo brzo bi mogli pasti u vodu i postati mrtvo slovo na papiru ako Rusija odluči pružiti otpor kojem se Ukrajina neće moći a Zapad htjeti oduprijeti dok se god ratni sukob odvija u okvirima ukrajinskog teritorija.
Je li Rusija „promijenila ploču“?
Čini se da se ovo prvo, da Rusija počne ratovati na način koji od Vladimira Putina to već više od četiri godine traže ruski građani upravo sada i događa. Ali čak ni to nije bio njegov izvorni cilj, već nužna i jedino preostala reakcija na poteze Kijeva koji je od ove godine odlučio pokrenuti dalekometne udare dronovima u dubinu ruskog teritorija, zbog čega sada više nema niti jedne ruske regije koja bi bila sigurna od te vrste ukrajinskih napada.
Čini se kako je Putin sada definitivno izgubio iluzije u pomoć Trumpa da završi rat i pod uvjetima koje bi i Putin mogao Rusima prodati kao zadovoljavajući rezultat. Moskva sada otvoreno govori kako je postalo potpuno jasno da svoje političke ciljeve, zbog kojih je i pokrenula rat, može ostvariti isključivo na bojnom polju tj. vojnim uspjesima koji će onda zapad primorati na ozbiljno sudjelovanje u mirovnim pregovorima koji će morati uvažavati ruske nacionalne i sigurnosne interese.
Pritom treba naglasiti kako Kijev i zapad tvrde upravo to isto, ali u suprotnom smjeru: da se ukrajinski dalekometni napadi na Rusiju moraju nastaviti kako bi se Putina primoralo sjesti za pregovarački stol na ozbiljan način a ne samo deklarativno (to pak podrazumijeva njegov pristanak na zapadne uvjete).
Time je stvorena politička pat pozicija, dok u vojnom smislu dronovi i rakete preuzimaju glavnu ulogu kojoj je cilj poraziti protivnika iscrpljivanjem njegovih kapaciteta i volje za nastavkom rata (preveliko financijsko opterećenje, koje bi, ukoliko bi se nastavilo nekontrolirano produljivati moglo rezultirati kritičnim stanjem u zemlji, masovnim nezadovoljstvom građama i konačnim krahom).
Crni dim i plamen izdižu se iznad Rijada: huti napadaju u ofenzivi jačoj nego ikad
Nova promjena narativa i najava Zelenskog o „zatvaranju ruskog neba“
Međutim, ono što je sada opet dominantno vidljivo na medijskoj sceni (zapadni srednjostrujaški mediji) – je narativ da Rusija Ukrajini nanosi puno veće materijalne štete zbog korištenja i veće količine i šireg raspona ubojitog oružja (modernizirani dronovi Geran-4 i Geran-5, krstareće i balističke rakete, razorne zrakoplovne bombe KAB) zbog čega je uništena ukrajinska izvozna infrastruktura (crnomorske i dunavske luke), masovno se devastiraju ukrajinska industrijska postrojenja i trgovinski logistički centri), da ubrzano proizvodi balističke rakete protiv kojih se teško boriti i kad imaš suvremena sredstva PRO, pri čemu se naglašava kako Ukrajini nužno trebaju nove proturakete (presretači) za američke sustave Patritot i td.
Ovdje je važno podsjetiti kako je početkom srpnja Zelenski objavio početak 40-dnevne kampanje intenzivnih napada dronovima u dubinu Rusije koji će rezultirati primoravanjem Putina na pregovore. Kao što je znano, rok je završio sredinom kolovoza, ali je umjesto Putinovog povlačenja rezultirao pokretanjem gore opisanih neviđenih ruskih zračnih napada od početka rata i njegovom nedavnom konstatacijom da je Zelenski „otvorio Pandorinu kutiju“ zbog čega će snositi posljedice.
Također podsjećam kako je 1. rujna, nakon propalog roka od 40 dana, Zelenski u noćnom televizijskom obraćanju ukrajinskoj javnosti opširno najavio nove ukrajinske napade rojevima dronova iznad ruskih zračnih luka s ciljem potpune paralize domaćeg i međunarodnog civilnog zračnog prometa, pri čemu je izdao javno upozorenje međunarodnim kompanijama koji lete u Rusiju da to ne čine jer bi njihovi zrakoplovi mogli biti slučajno oboreni s obzirom kako ruski zračni prostor postaje “potpuno opasan”.
Ubrzo je stiglo upozorenje iz Moskve da je ova najava najbolja potvrda „terorističkog karaktera režima u Kijevu“ i da bi, ukoliko bio se počela primjenjivati, ova najava rezultirala najoštrijim ruskim odgovorom.
Zelenski je kasnije ponovio ovu izjavu o planovima za “zatvaranje neba” iznad Rusije, ali to nije imalo vidljivog učinka na rad ruskih zračnih luka, koje, kao i dosad, samo povremeno prekidaju rad zbog napada dronovima kakvi su već čitavu godinu, i ne češće nego prije. Štoviše! Gotovo sve strane zrakoplovne tvrtke ignorirale su pozive Zelenskog na obustavu letova.
Dakle, Kijev ili još nije počeo provoditi najavljeni predsjednikov plan, ili je počeo, ali njime nije uspio ništa postići. Potpuno sam uvjeren u ono prvo, svjestan mogućih posljedica ne samo po Ukrajinu već i Europu. Naime, nakon upozorenja Zelkenskog, krivnja za potencijalne tragedije civilnih zrakoplova odmah bi se pripisivala ukrajinskim napadima, dok bi Moskva mogla ne samo pojačati napade na Ukrajinu, već i eskalirati rat prema onima u Europi koji Ukrajinu najviše opskrbljuju dronovima a time se otvoreno i hvale – poput Velike Britanije i Njemačke.
Zapravo je svima jasno kako bi nakon „zatvaranja ruskog neba“ Moskva Europi postavila ultimatum, ali ne na način i prijetnjama kako je to nedavno učinio njemački kancelar Friedrich Merz optuživši Rusiju za incident s neispravnim dronom u zračnoj luci u Leipzigu i zbog toga je kaznio zatvaranjem Ruskog (kulturnog) doma u Berlinu i Generalnog konzulata u Bonnu.
Trump potpisao zakon o ‘paklenim sankcijama’ protiv Rusije: što sadrže, i kakve mu ovlasti daju
Witkoff i Kushner u jalovoj mirovnoj misiji
Je li Zelenski za sada odustao od najavljene prijetnje zbog posjeta Moskvi i Kijevu Trumpovih izaslanika Stevena Witkoffa i Jareda Kushnera? Moguće. Ali oni su se vratili kući pet dana prije pisanja ovog teksta, a napada rojevima dronova (uz uporabu umjetne inteligencije) protiv ruskih zračnih luka još nema, pa ipak vjerujem kako je cilj Zelenskog bio propagandne prirode tj. uvjeriti ukrajinske građane kako ukrajinska vojska ima čime uzvratiti ako Rusija nastavi devastaciju njihove zemlje, poglavito energetskog sektora tijekom zime što je Moskva već najavila.
Ali teško da će Rusi odustati od najavljene zimske kampanje, pa bi ova zima, prema riječima mnogih ukrajinskih, ruskih i zapadnih analitičara mogla biti i najteža za Ukrajinu od početka rata.
Što se samih pregovora Trumpovih izaslanika s Putinom u Kremlju tiče, od njih je teško bilo što pozitivno očekivati. Usprkos kurtoaziji, oni ni Moskvi ni Kijevu nisu donijeli nikakve nove prijedloge, već su došli pokazati kako Trump nije zaboravio ovaj rat usprkos onom s Iranom.
Ruski analitičari bliski Kremlju smatraju kako je krajnje malo vjerojatno da bi Trump uoči predizbora za Kongres početkom studenog počeo vršiti nekakav novi pritisak na Kijev da prihvati mirovni plan koji bi uključivao povlačenje ukrajinskih snaga iz Donbasa – što je i dalje ključni zahtjev Moskve za početak pregovora ispod kojeg ona neće ići. Da je to želio, mogao je to puno lakše učiniti prošle godine kada na leđima nije imao ni izbore, ni krajnje nepopularni rat s Iranom u kojem se koprca kako zna i umije.
Međutim, kao što je rečeno gore u tekstu, Rusi su uvelike povećali učinkovitosti svojih zračnih napada što Kijev primorava na panično traženje raketa presretača kojih je i u SAD-u sve manje i služe za rat na Bliskom istoku i održavanje minimalno nužnih pričuva za neke eventualne nove ratove. To pak povećava zabrinutost Ukrajine za opskrbu gradova strujom, grijanjem, toplom vodom, hranom tijekom nadolazeće zime. Zato želju za mirom ne treba isključiti među samim Ukrajincima, što onda uključuje i ustupke, dok inzistiranje na nastavku rata do pobjede postaje sve više neuvjerljivo u svjetlu brojnih korupcijskih skandala u Kijevu koji potresaju političku scenu zemlje.
Zapravo bi u svemu tome mogao biti presudan stav Europe. Ako ona ustraje na nastavku potpore Kijevu do njegove pobjede nikakve Trumpove nove inicijative (ako ih uopće ima) nemaju smisla. Ali ako bi Europa izvršila pritisak na Kijev da prihvati Trumpov plan, otpor Zelenskog i njegovog tima bio bi praktički brzo slomljen.
Ali Zelenski ima jedan adut u rukavu kojeg nikada nije spomenuo i koji je gotovo nezamisliv, ali bi to u krajnjoj nuždi mogao. U slučaju neizdrživog pritiska zapada mogao bi postići bilateralni sporazum s Putinom o završetku rata – jer je to ionako službeno rat između Ukrajine i Rusije i oni ga moraju završiti na ovaj ili onaj način (kontakti na obavještajnoj razini između Ukrajine i Rusije i dalje traju, što se najviše ogleda u dogovorima o razmjeni zatvorenika i poginulih osoba). Tada bi Putin mogao dobiti čak i veće ustupke nego što bi mogao u pregovorima kroz Trumpovo posredovanje, a što bi bilo neugodno po interese zapada vezano uz ukrajinsku ulogu u budućnosti o kojoj sam gore u tekstu više govorio. Ne treba zaboraviti kako se u svojoj predizbornoj kampanji Zelenski zalagao za mirno rješenje problema s proruskim separatistima u Donbasu, ali isto tako i da je u svibnju 2022. u pregovorima u Istanbulu ruska delegacija parafirala prijedlog Kijeva o završetku rata gdje je, između ostalog bio naveden i vojno neutralni status Ukrajine nakon rata. Pregovori više nisu nastavljeni zbog svima dobro poznate intervencije tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona (nedvojbeno u suglasju s Bidenovom administracijom). Ako bi Zelenski povukao tako radikalan potez, nedvojbeno bi imao potporu znatnog dijela ukrajinske javnosti kojoj je rata već previše, a ulogu bi nedvojbeno odigrali i mediji koji su potpuno pod kontrolom aktualne vlasti.
Za sada Europa ne pokazuje bilo kakvu namjeru odustajanja od svoje dosadašnje politike i uloge u ukrajinskom ratu. Međutim, nedvojbeno je kako u njoj raste strah od neposrednog izbijanja rata s Rusijom, a najcrnji scenarij za Europu bi mogao biti da zbog svoje ustrajnosti bude dovedena pred zid, tj. da se mora odlučiti između dvije opcije u slučaju ultimatuma Moskve: ili prestati podržavati Kijev financijski i vojno što uključuje i zaustavljanje napada u dubinu Rusije, ili se suočiti s otvorenim ratom protiv Rusije, za koji je Sergej Lavrov u prošlotjednom intervjuu za tamošnji Prvi kanal rekao, ponavljajući Putinove riječi – kako se s ruske strane on ne bi vodio na način na koji se vodi u Ukrajini, i kako bi „trajao vrlo kratko“ (jasno je aludirao na uporabu nuklearnog oružja).
Blic analiza Zorana Metera: ‘Idealna oluja’ u Ukrajini i Tjesnac suza u rukama huta. Tko sad gorke suze lije
Prosudba: Trumpov strah od ruske pomoći Iranu
Sve se ovo itekako pozorno prati u europskim metropolama, pri čemu je oslanjanje na Trumpovu odlučnost pružanja sigurnosne zaštite odnosno američkog uključivanja u rat s Rusijom ako ova zarati s Europom krajnje rizično
Zato bi se Trumpov novi plan (ako postoji) koji podrazumijeva relativno manje ustupke Rusiji u usporedbi s njenim početnim zahtjevima nakon pokretanja rata u zamjenu za prekid istoga, očuvanje neovisnosti Ukrajine uz sigurnosna jamstva SAD-a i obnovu odnosa Rusije sa Zapadom čime de facto automatski prestaje i opasnost od izbijanja međusobnog rata, mogao shvatiti kao solidna prilika za Europu da se izvuče iz krajnje neugodnog položaja u kojem se našla.
Međutim, ima još jedna stvar na koju ovih dana ukazuju ruski analitičari. Oni pak ostavljaju vrlo vjerojatnom mogućnost da Trump uopće i nema namjeru završavati rat koji Americi donosi brojne dividende: Europljani kupuju američko oružje za Ukrajinu, rat iscrpljuje ključnog globalnog američkog vojnog suparnika i smanjuje mu mogućnost projekcije vojnog i geopolitičkog utjecaja u svijetu.
Štoviše! Upozoravaju na mogućnost da Trump slanjem svojih pregovarača u Moskvu opet kupuje naklonost Putina jačajući mu posustalu nadu u mirno rješenje rata po njemu prihvatljivim uvjetima, dok je stvarni Trumpov cilj posve drugi: zaustaviti rastuću želju Moskve za punom vojnom pomoći Iranu. Potonje je po Washington zastrašujuća opcija u vrijeme dok rat s Teheranom i dalje traje.
Ova najnovija teza među ruskim analitičarima bliskim Kremlju (što znači da potonji nju sigurno uzima u obzir) između ostalog se temelji i na jednoj rečenici od strane Trumpovih pregovarača, navodno i državnog tajnika Marca Rubia – kako Trump želi završiti ukrajinski rat do kraja svog mandata, što znači dvije i pol godine. To je ogromna razlika od njegova 24 sata koliko je govorio prije preuzimanja mandata da će mu biti potrebno za završiti rat. Ali Putin teško da će imati toliko vremena čekati, poglavito ako se intenziviraju ukrajinski napadi u dubinu Rusije za što pojedine europske zemlje upravo najavljuju novu vojnu pomoć Kijevu (Njemačka – nove rakete za Patriot, Velika Britanija – 90 000 dronova do kraja godine, Francuska i Poljska).
Drugim riječima, za završetak ukrajinskog rata ima mnogo opcija ali nijedna od njih nije pouzdana. Ono što je sada sigurno je samo to, da će se rat nastaviti sve do kraja ove godine, a vrlo vjerojatno i u slijedećoj.
Blic analiza Zorana Metera: Trump dobio polugu za igru dobrog i lošeg policajca. Ali žrtve su se uzjogunile
O eskalacijama i opasnostima koje iz toga proizlaze vjerojatno će se razmišljati usput, što je zapravo suludo. Jer ako eskalacija počne svima će biti puno teže, a nekima možda i fatalno.
