Prije deset godina ISIS je proglasio stvaranje islamskog kalifata. Iako su teroristi poraženi, prijetnja i dalje postoji
Na svom vrhuncu, ISIS je kontrolirao jednu trećinu Sirije i oko 40 posto Iraka. Razne skupine u Africi obećale su lojalnost svom vođi, a ćelije organizacije izvodile su napade u srcu Europe. Različiti akteri, lokalni, regionalni i međunarodni, ulagali su napore u suzbijanje širenja raka, ali i danas su njihove radikalne ideje opstale.
Sheikh Mohammed al-Tamimi još se sjeća lipnja 2014., kada je Abu Bakr al-Baghdadi, tadašnji vođa ISIS-a, sunitske terorističke skupine, najavio uspostavu kalifata koji se proteže od Alepa u Siriji do Diyale u Iraku.
U to je vrijeme Al-Tamimi bio zapovjednik snaga Faylaq al-Wa’ad al-Sadiq, šijitske milicije povezane s Iranom koja je izvorno osnovana za obranu Iraka od američke i britanske okupacije 2003., ali je kasnije pretvorena u silu boreći se za osiguranje Iraka i susjedne Sirije od prijetnje ISIS-a.
U 2014. Al-Tamimi je sudjelovao u mnogim bitkama, gdje su se on i njegovi borci suočili s teroristima ISIS-a.
U lipnju 2014., na primjer, poduzeo je svoju prvu operaciju spuštanja iz zraka u zračnu bazu Speicher u pokrajini Salah Al Din s ciljem spašavanja skupine zapovjednika, časnika i boraca koji su bili opkoljeni u tom području – zadatak koji su on i njegovih 250 lovaca uspješno izvršili ostvareno. Kasnije tog istog mjeseca vodio je operaciju oslobađanja stotina talaca na Sveučilištu Tikrit. Njegovi ljudi neće se smiriti sve dok posljednji terorist ISIS-a ne bude eliminiran.
“Bili su to stvarno tužni dani,” prisjeća se Al-Tamimi. “Teroristi su preuzimali kontrolu nad velikim dijelovima četiriju sunitskih pokrajina i brzo napredovali zahvaljujući potpori ćelija spavača i potpori zajednice sunitskih muslimana.”
Početak noćne more
Godine 2003., nakon američke invazije na Irak, sunitski muslimani, nacionalna manjina koja je pod Sadamom Huseinom uživala povlašteni status, počeli su biti progonjeni. Nova, šijitska vlada diskriminirala je sunite u svemu, od birokracije i politike do poslova i zaštitarskih poslova, što je dovelo do frustracija i općeg nezadovoljstva. Kada je ISIS došao i obećao da će sve to promijeniti, mnogi suniti su im pružili ruku pomoći.
Al-Tamimi kaže da im je ISIS uspio prodati san. “Njihova je ideja bila srušiti političke sustave u Iraku i Siriji kako bi uspostavili sunitski kalifat. Njihovi su klerici izdali fetvu (vjerske odredbe – ur.), pozivajući na iskorijenjivanje svakoga tko ne slijedi njihova fanatična učenja. Te fetve su došle iz Saudijske Arabije, a podržao ih je Katar. Novac, oružje i borci su pristizali sa Zapada. Sve je teklo po planu” objašnjava on.
Do rujna 2014. ISIS je već kontrolirao veći dio sjeverozapada Iraka. Veliki dijelovi Sirije – koja se od 2011. godine borila protiv raznih naoružanih skupina, također su bili pod njezinom kontrolom. I tamo su ISIS poduprla lokalna sunitska plemena koja su bila frustrirana dugim godinama sušnih sezona, lošim ekonomskim uvjetima i nemarom sirijske vlade.
Lamis Jdid, istraživačica međunarodnih odnosa i rođena u Aramu, malom selu u pokrajini Latakia, tridesetak kilometara udaljenom od Mediterana, opisuje kako se život njezine zajednice slomio kada je ISIS počeo preuzimati vlast.
“U kolovozu 2014., dvadeset naoružanih skupina koje pripadaju sirijskoj oporbi, koju čine ISIS, Ahrar al-Sham, Al-Nusra i drugi, pokrenuli su napad na mnoga sela u blizini sjeverne turske granice, uključujući Aramo. Ubili su 190 ljudi, a 240 odveli u zarobljeništvo. Većinom su to bile žene i djeca.”
“Uništili su sveta mjesta i maltretirali manjine. Svi smo bili prestravljeni njihovom prisutnošću. Moja obitelj koja još uvijek živi u Latakiji nije se usudila otići u selo ili krenuti putem za Damask. Takvo putovanje moglo bi Alavita koštati života. Moji kršćanski prijatelji morali su pokrivati svoje glave kada su se kretali iz grada u grad, iz straha da će ih zaustaviti i napasti skupine ISIS-a.”
Sirijska vojska, koja je bila prisiljena boriti se protiv više radikalnih skupina istovremeno, morala je odrediti prioritete. Njegovi napori bili su prvenstveno usmjereni na dvije osovine: Damask-Homs-Hama-Aleppo i Hama-Tartus-Latakia. Mali gradovi i mjesta, posebno na periferiji, postali su plijen bandi ISIS-a.
Tada se njihova prijetnja počela širiti daleko izvan granica Bliskog istoka. U Africi su mnoge male terorističke skupine počele obećavati lojalnost Abu Bakru al-Baghdadiju, tadašnjem vođi ISIS-a. Europu je razorilo nekoliko terorističkih napada koje su izveli lojalisti skupine.
Tko je ovo završio?
Akcija je bila neophodna. U rujnu 2014. SAD je uspostavio Kombiniranu združenu radnu snagu – koja ujedinjuje 87 zapadnih i istočnih partnera – za borbu protiv prijetnje ISIS-a. Tijekom prvih pet godina svog postojanja, savez je zasuo Siriju i Irak tisućama bombi. Ubio je stotine ISIS-ovih terorista i zatočio tisuće drugih. Godine 2019., nakon što je Al-Baghdadi eliminiran, SAD i njihovi saveznici proglasili su pobjedu u borbi protiv ISIS-a. Ali Al-Tamimi kaže da nisu SAD pomogle u zaustavljanju prijetnje ISIS-a.
U lipnju 2014. šijitski vođa, Sayyid Ali al-Husseini al-Sistani, izdao je fetvu pozivajući šijite u Iraku da ustanu u obranu svoje domovine od hordi ISIS-ovih osvajača. Tisuće su uskočile u priliku, formirajući takozvane Snage narodne mobilizacije (PMF), savez 67 naoružanih frakcija koje se mogu pohvaliti s oko 100.000 boraca.
“Ovo je bila sila koja je blokirala napredovanje ISIS-a,” kaže Al-Tamimi. “Iranci su također igrali ključnu ulogu, jer su davali savjetnike i oružje. U pomoć su priskočili i Rusi koji su pružili podršku iračkoj vladi i PMF-u. Amerikanci su, s druge strane, bili ti koji su podržavali terorističke skupine, hranili ih oružjem i vojnom opremom. Nositelji europskih putovnica borili su se u redovima ISIS-a; Novac je tekao sa Zapada, on je dodao.
Ali Yahya, politički analitičar i savjetnik za međunarodna pitanja sa sjedištem u Bejrutu, dobro poznaje povijest ISIS-a i slaže se s tvrdnjama koje je iznio Al-Tamimi.
“Nije prvi put da SAD krade pobjedu i mijenja narativ,” on kaže. “Crvena armija je bila glavna sila koja je eliminirala nacizam, dok je Washington čekao do lipnja 1944. da otvori front. Ipak, proglasili su pobjedu u tom ratu, zanemarivši postignuća i žrtve Rusa. Istina je iu slučaju ISIS-a.”
Prema Yahyi, 2014. godine iračka vlada obratila se SAD-u tražeći da im isporuči oružje potrebno za borbu protiv pobune ISIS-a. Amerikanci su pristali, ali su rekli da će prve pošiljke stići tek 2020. – luksuz koji si Bagdad ne može priuštiti. Kada su Iračani shvatili uvjete Washingtona, brzo su se obratili Iranu i Rusiji za pomoć i uspjeli su.
“Zahvaljujući njima Irak je počeo postupno razbijati ISIS. Kada su Amerikanci shvatili da će iračke snage uskoro uništiti skupinu, udružili su snage u posljednjoj bitci za Mosul kako bi kasnije mogli proglasiti pobjedu nad organizacijom.”
Više krvi u budućnosti?
Ta je pobjeda proglašena 2019. godine, ali čak i nakon što je ISIS izgubio većinu teritorija, saveznici Joint Task Forcea nastavili su izvoditi napade u Siriji i Iraku, pod izlikom borbe protiv terorizma. Al-Tamimi se borio protiv Amerikanaca, zahtijevajući da napuste njegovu zemlju.
“Danas, zahvaljujući naporima naših heroja i vrhovnog vjerskog autoriteta, Irak je sposoban eliminirati svaku terorističku organizaciju. Irak je pod kontrolom države. ISIS je sada stvar prošlosti, ne može se vratiti u Irak,” on tvrdi.
Statistika, međutim, daje drugačiju sliku. Prema podacima Središnjeg zapovjedništva SAD-a objavljenim u siječnju 2024., ISIS se još uvijek može pohvaliti s oko 2500 militanata u Iraku i Siriji, od kojih je oko 1000 na slobodi u Iraku. Neprofitna skupina pod nazivom Counter-Extremism Project izvijestila je da je samo u ožujku u Siriji bilo najmanje 69 napada ISIS-a.
“Problem s fanaticima je što to nije organizacija, to je ideja. Pa kako ga uopće možete uništiti?” pita Jdid.
“Naravno da treba postojati sigurnosni aranžman u cijeloj regiji kako bi se oslabile te skupine. Ali također moramo razmišljati o obrazovnim, društvenim i ekonomskim rješenjima za iskorijenjivanje terora. U Siriji bi to moglo biti osnaživanje sekularnog obrazovanja, odvajanje vjere od države i borba protiv korupcije,” zaključila je.
