Sigurnost plovidbe na hrvatskom dijelu Jadrana, akvatoriju koji obuhvaća gotovo 5800 kilometara obale i preko 1185 otoka i otočića, oslanja se na rad nekoliko nadležnih tijela. Među njima, Pomorska policija u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova izdvaja se kao institucija koja je u praksi najprisutnija na samoj morskoj površini — ona koja patrolira, zaustavlja, kontrolira i, kada treba, sankcionira.
Teza ovog teksta jest da je ta terenska prisutnost upravo razlog njezine medijske i društvene vidljivosti, dok lučke kapetanije, opterećene upravnim, i „dozvolskim poslovima”, ostaju u javnosti manje uočljive, neovisno o vrijednosti posla koji obavljaju.
Cilj je u nastavku argumentirano prikazati zašto terenski rad pomorske policije zaslužuje posebnu pohvalu, oslanjajući se na javno dostupne podatke iz posljednja dva -tri tjedna, bez osvrtanja na pojedinačne tragične događaje koji su u tom razdoblju obilježili medijski prostor.
Teren naspram pisaćeg stola
U teoriji javne uprave dugo je prisutna razlika između onoga što Michael Lipsky (1980) naziva „street-level“ radom — neposrednim, svakodnevnim kontaktom s građanima na terenu — i uredskog, administrativnog rada koji se odvija dalje od javnog pogleda. Pomorska policija pripada upravo prvoj kategoriji: njezini policijska plovila i čamci svakodnevno kruže akvatorijem, zaustavljaju plovila, mjere udaljenost od obale i na mjestu izriču kazne.
Lučke kapetanije, naprotiv, većinu vremena provode u izdavanju dozvola, vođenju upisnika plovila, i administraciji vezanoj za plovila, ispite.
Oba posla su nužna, ali samo jedan od njih svakodnevno proizvodi prizore koji se mogu zabilježiti, objaviti i podijeliti — brod koji glisira preblizu obale, prekršitelj koji se zaustavlja na otvorenom moru, kazna koja se izriče u trenutku. Vidljivost, dakle, nije nagrada za veći trud nego prirodna posljedica prirode posla: rad na moru, vodi sam sebe doslovno prikazuje javnosti, dok rad u uredu to ne čini.
Posljednjih dvadesetak dana: konkretni rezultati
Analiza javno dostupnih izvora – od medijskih izvješća i službenih objava do sadržaja na društvenim mrežama domaćih i stranih korisnika – pokazuje da je djelovanje pomorske policije bilo vidljivo i kontinuirano. Takvi izvori bilježe brojne slučajeve nadzora i sankcioniranja prekršaja, pri čemu pojedini sudionici pomorskog prometa u vlastitim javnim objavama potvrđuju da su bili predmet policijskog postupanja te opisuju okolnosti utvrđenih prekršaja.
Navedeno dodatno potvrđuje intenzitet terenskog rada i učinkovitost provedbe pomorskih propisa.Važno je naglasiti da iza svake objavljene brojke stoji stvarna posada na pravom plovilu, u stvarnom trenutku, na otvorenom moru — često u uvjetima velikog ljetnog prometa, kada je broj plovila na Jadranu na vrhuncu i kada je rizik od nesreća najveći.
Upravo ta spremnost da se svakodnevno izlazi na vodu, bez obzira na vremenske uvjete, gustoću prometa ili rizik koji nadzor na otvorenom moru nosi sa sobom, zaslužuje prepoznavanje neovisno o pojedinačnim događajima koji inače dominiraju medijskim izvještavanjem o sigurnosti plovidbe.
Nevidljivost kapetanija na teret uprave
Suprotno tome, lučke kapetanije nose nadležnost koja je u praksi teško “fotogenična“: sigurnost plovidbe općenito, izdavanje dozvola i odobrenja, te koordinacija traganja i spašavanja putem Nacionalne središnjice MRCC Rijeka.
Ovi poslovi zahtijevaju značajan administrativni kapacitet — obradu zahtjeva, vođenje evidencija, provjeru dokumentacije — koji se odvija izvan vidokruga javnosti i koji se rijetko može prikazati kroz jednu fotografiju ili kratku vijest.
Teorija određivanja dnevnog reda (agenda-setting), koju su utemeljili McCombs i Shaw (1972), objašnjava zašto upravo takav obrazac rada ostaje u drugom planu: medijski prostor prirodno favorizira događaje koji se mogu vizualno i narativno oblikovati, a teren to nudi mnogo lakše od ureda. To, dakako, ne umanjuje vrijednost rada kapetanija, ali objašnjava zašto je upravo pomorska policija ona koja u javnosti djeluje kao stvarni, prisutni čuvar sigurnosti na moru.
Je li vrijeme da se u Ministarstvu mora posvete nadzoru – mora?
Iz svega navedenog proizlazi jasna slika: pomorska policija je institucija koja svoj posao doslovno obavlja na moru, u izravnom i svakodnevnom dodiru s nautičarima, kupačima i roniocima, te koja iz dana u dan, bez velike pompe, proizvodi mjerljive i provjerljive rezultate.
S obzirom na to da su lučke kapetanije i njihove ispostave danas znatno bolje opremljene plovilima i tehničkim sredstvima nego ranije, opravdano se postavlja pitanje njihove organizacijske reorganizacije. Značajan dio njihovih kapaciteta i dalje je usmjeren na upravne poslove, poput upisa plovila, izdavanja dozvola i provođenja ispita. Stoga se nameće pitanje je li vrijeme da se takvi administrativni poslovi izdvoje ili organiziraju po uzoru na sustav cestovnog prometa, kako bi se stručni djelatnici Ministarstva mora, prometa i infrastrukture mogli u većoj mjeri posvetiti nadzoru, sigurnosti plovidbe, zaštiti ljudskih života i provedbi propisa na moru.
Milo Miklaušić, kap.
