Način na koji jedemo ima puno veći utjecaj na klimatske promjene nego što mislimo – od mesa s najvećim CO2 otiskom do tropskog voća koje putuje tisućama kilometara, svaki naš izbor hrane oblikuje emisije stakleničkih plinova.
A kad ta hrana naposljetku završi u otpadu, emisije se dodatno povećavaju. U suradnji sa stručnjacima s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Nestleova inicijativa Biraj zeleno nudi jasne, znanstveno utemeljene smjernice koje pokazuju kako jednostavnim promjenama, izborom sezonskih namirnica, manjim unosom mesa i boljim planiranjem obroka, možemo značajno smanjiti vlastiti ugljični otisak.
O temama naših vlastitih izbora namirnica kojima svatko od nas može utjecati na smanjenje otiska, razgovarali smo s Anet Režek Jambrak, profesoricom s Prehrambeno-biotehnološkom fakulteta koja se posebno bavi istraživanjima tog područja.
Možete li navesti neke najočitije primjere značajnog gomilanja CO2 otiska zbog uvoza hrane iz dalekih, prekooceanskih zemalja? Što najviše utječe, koji izbor hrane?
Postoje vrlo jasni primjeri gdje uvoz hrane iz udaljenih, prekooceanskih regija značajno povećava CO2 otisak. Važno je napomenuti da je transport često manji dio ukupnih emisija u odnosu na način proizvodnje. Ipak, kod nekih namirnica prijevoz, posebno avionom, dramatično povećava utjecaj. Avionski transport svježih proizvoda (avion emitira 10 do 50 puta više CO2 po kilogramu nego brod), primjerice svježih bobica poput borovnica, i malina iz Južne Amerike zimi, šparoga iz Perua, svježe ribe i morskih plodova iz Azije, egzotičnog voća manga, papaje… koristi se za kvarljivu robu koja mora stići u roku 1-2 dana. Primjerice, banana iz Ekvadora i Kolumbije ima veći otisak jer prelazi tisuće kilometara, pa tako doseže razinu otiska i do 1,1 kg CO2e/kg.
Zato smo suradnjom s kompanijom Nestlé, kroz edukativnu inicijativu Biraj zeleno prezentirali temu smanjenja otpada od hrane u kućanstvima, ali i dali smjernice koje potrošačima pomažu smanjiti negativan utjecaj na okoliš. Već naša prehrana može biti snažan alat za smanjenje emisija. Tako sezonalnost i lokalnost imaju ključnu ulogu. Povrće poput rajčica, tikvica, paprika i blitve ima najniži otisak kada prirodno sazrijeva (ljeti i u ranu jesen), bez potrebe za dodatnom energijom u plastenicima ili dugotrajnim skladištenjem. Mandarine iz doline Neretve imaju 30 do 50 posto manji ugljični otisak od uvoznih naranči koje putuju iz Španjolske, Italije ili Grčke.
Koji su još primjeri gomilanja CO2?
Hrana uzgojena u grijanim staklenicima, izvan sezone. Ako se grijanje provodi na fosilna goriva, imamo ogromne emisije, ponekad veći otisak nego uvoz iz toplijih krajeva brodom. Zatim, gledano s aspekta proizvodnje, uvoz govedine i janjetine iz dalekih zemalja. Tu je glavni problem sama proizvodnja, ne transport. Konkretno, govedina iz Brazila i janjetina iz Novog Zelanda. Sve što utječe na cjelokupnu emisiju CO2 tijekom proizvodnje, a uključuje korištenje zemljišta za uzgoj stoke, metan iz probave životinja, krčenje šuma (posebno Amazonija), dug lanac opskrbe…
Nadalje, prerađena i smrznuta hrana, npr. smrznuta gotova jela iz Azije ili SAD-a, smrznuta riba ili meso. Tu imamo emisije vezane uz energije za smrzavanje, transport i skladištenje. Potrebno je osigurati stalni hladni lanac. Također, česte kombinacije više izvora emisija, kod proizvoda s “posebnim” pakiranjem, npr. pojedinačno pakirano voće, “premium” proizvodi… Znači, važno je obratiti pozornost na proizvodnju, više nego na transport. Moramo se voditi načinom proizvodnje, vrstom hrane koju kupujemo, uključiti lokalnost, sezonalnost te način transporta.
U sklopu inicijative ‘Biraj zeleno’ provode se brojne edukacije građana na temu utjecaja otpada hrane na okoliš – što su neke od najčešćih pogrešaka koje građani ili poslovni subjekti – ugostiteljski ili ne-ugostiteljski – rade?
U sklopu inicijative Biraj zeleno te Dobrovoljnog sporazuma o sprječavanju i smanjenju nastajanja otpada od hrane “Zajedno protiv otpada od hrane”, Prehrambeno-biotehnološki fakultet sudjelovao je s nizom edukacija. Generalno, najveće i najčešće pogreške su otpadi iz proizvodnje hrane i od hrane. Tijekom prerade, može doći do gubitaka hrane zbog loše učinkovitosti u smislu neadekvatne opreme, pogrešaka u proizvodnji i strogih standarda kvalitete zbog kojih sasvim jestiva, ali u očima industrijske proizvodnje nesavršena, hrana biva odbačena. Ipak, otpad tijekom i zbog prerade bilježi najmanje gubitke, što je u skladu sa standardnom proizvođačkom praksom, koja nalaže da se svaka sirovina maksimalno iskoristi kako ne bi došlo do nepoželjnih ekonomskih gubitaka.
Drugim riječima, ta faza je sama po sebi od početka bila dizajnirana da bude maksimalno učinkovita. Najviše otpada nastaje u kućanstvima, gdje se gotovo 221.808 tona otpada od hrane (odnosno 57,3 kg po stanovniku) bacilo u Hrvatskoj tijekom protekle godine. Od toga se 93.920 tona ili 24,2 kilograma po stanovniku odnosi na jestivi dio. Najviše bacamo povrće (isključujući krumpir), voće i orašaste plodove te meso, ribu i jaja, a hrana se i dalje najčešće baca u spremnik za miješani otpad (54 posto) ili u spremnik za biootpad (35 posto). Gubici u ovoj fazi odnose se na ostatke hrane koja je kupljena i pripremljena za konzumaciju. Postoje četiri glavna utjecaja na gubitke hrane nastale tijekom ove faze: veličina i kompozicija kućanstva, prihodi, kultura i demografski faktori.
Manja kućanstva su sklonija stvaranju većeg otpada od hrane jer su porcije dostupne u trgovinama uglavnom veće od potreba manjih kućanstava, što dovodi do nepotrebne pripreme veće količine hrane. Također, kućanstva u kojima su prisutna djeca sklonija su većem stvaranju otpada, no primijećeno je i kako veća kućanstva općenito stvaraju manje otpada u odnosu na ona manja, poglavito u usporedbi s kućanstvom koje čini jedna osoba. Povećanjem primanja, kućanstva su sklonija nabavi kvalitetnije hrane, odnosno svježeg voća i povrća te mesa. Također, bogatija kućanstva u razvijenim državama su sklonija stvaranju otpada jer potrošnja na hranu čini mali dio ukupne potrošnje kućanstva za razliku od kućanstava u državama u razvoju, gdje trošak na hranu čini skoro 50 posto ukupne potrošnje.
A koje su najčešće pogreške… Kupnja više nego što se može potrošiti (loše planiranje), nerazumijevanje oznaka roka trajanja, loše skladištenje hrane, bacanje jestivih dijelova hrane koji se još mogu iskoristiti, te prevelike porcije i neiskorištavanje ostataka te u tom smislu nedovoljna edukacija potrošača za načine iskorištavanja “ostataka”. Kod ugostitelja su to loše planiranje zaliha, prevelike porcije, preširok jelovnik (više sastojaka koji se ne iskoriste na vrijeme), često neiskorištavanje nusproizvoda, nepravilno skladištenje i rotacija, nedovoljna edukacija zaposlenika te nedostatak sustava za donacije hrane (u razvoju). U sklopu emisija, zbog otpada od hrane, potrebno je spomenuti i “Scope emisije”.
Što su Scope emisije?
To su kategorije emisija stakleničkih plinova prema Greenhouse Gas Protocolu (https://ghgprotocol.org/). Kod otpada od hrane, sve tri kategorije (Scope 1, 2 i 3) mogu biti uključene, ovisno o tome gdje i kako nastaje otpad. Scope 1 su izravne emisije i one nastaju na lokaciji poduzeća (proizvođača). Kod otpada od hrane, razgradnja hrane se provodi na vlastitom odlagalištu ili kompostani (emisija metana (CH4)) ili se provodi spaljivanje otpada, što podrazumijeva najveće emisije. Scope 2, odnosno neizravne emisije iz energije, povezane su s potrošnjom kupljene energije (struja, toplina).
Kod otpada od hrane, govorimo o energiji korištenoj za hlađenje i skladištenje hrane koja se kasnije baci te energiji korištenoj za obradu otpada (npr. električni komposteri). Tako, ako bacamo puno hrane, zapravo “bacamo” i energiju koja je potrošena za njezino čuvanje. Scope 3 ili “ostale neizravne emisije” zapravo su najvažniji aspekt – ovo je najveća kategorija i uključuje emisije kroz cijeli lanac vrijednosti. Kod otpada od hrane, uključuje sve što je potrebno na proizvodnju hranu (poljoprivreda, gnojiva, transport), pakiranje, transport hrane, odvoz i obrada otpada, te emisije s odlagališta otpada (metan). Ovo je obično najveći dio emisija povezanih s bacanjem hrane.
U sklopu inicijative predstavljen je i inovativni CO2 kalkulator – o čemu se radi?
Tako je, postoji više različitih CO2 kalkulatora. Početkom listopada 2025., stručnjaci s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta sudjelovali su u događanju posvećenom smanjenju otpada od hrane kroz inicijativu Biraj zeleno. To je nastavak dugogodišnje suradnje koju njeguje Laboratorij za održivi razvoj Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na čijem sam čelu. Na manifestaciji su sudjelovale i dekanica prof. dr. sc. Verica Dragović Uzelac, izv. prof. dr. sc. Martina Bituh, te studentice iz udruge Probion: Ivona Marović, Paula Kovačić, Emanuela Krpan, Eva Bašić i Jelena Trbara.
U kreiranju prezentiranog sadržaja sudjelovale su i prof. dr. sc. Jasenka Gajdoš Kljusurić te prof. dr. sc. Ivana Rumbak. Inovativni CO2 kalkulator je alat koji računa utjecaj na okoliš kroz prehrambene navike, ali i otpad. Kroz dvije prezentacije stručnjaci su predstavili pojam ugljičnog otiska. Ugljični otisak je mjera ukupne količine stakleničkih plinova ispuštenih u atmosferu kao rezultat djelovanja pojedinca, organizacije ili države. Obično se mjeri u tonama CO2e (ekvivalent ugljičnog dioksida). Uključuje sve emisije koje nastaju tijekom proizvodnje, transporta i potrošnje proizvoda ili usluga. Smanjenje ugljičnog otiska može se postići smanjenjem potrošnje energije, korištenjem obnovljivih izvora energije i promjenom životnih navika.
Pojam ugljičnog otiska hrane, odnosi se na ukupne emisije stakleničkih plinova nastale u životnom ciklusu namirnica. Na njega najviše utječe odabir namirnica – posebno mesa, gdje govedina ima značajno veći otisak od peradi, svinjetine i biljnih izvora. Također, na ugljični otisak hrane utječe način proizvodnje, transporta i pakiranja. Smanjenje ugljičnog otiska hrane moguće je ostvariti konzumacijom lokalnih i sezonskih proizvoda, smanjenjem unosa mesa, odabirom održivih izvora ribe, kupovinom samo potrebnih namirnica i izbjegavanjem prekomjerne plastične ambalaže.
Predstavljeni su različiti kalkulatori ugljičnog otiska kao što su My Emissions, Harvard footprint kalkulator, Food carbon emissions kalkulator gdje je uključen i otpad od hrane te drugi. Kroz drugu prezentaciju pokazan je pojam održive prehrane, sezonski karakter kupovine namirnica te odabir proteina uz utjecaj na emisije stakleničkih plinova. Također, prezentirano je pravilno porcioniranje obroka da se spriječi otpad te primjeri izračuna obroka s niskim CO2 otiskom. Smanjenje veličine porcija osobito je važno jer provedena istraživanja pokazuju da su u Hrvatskoj porcije mesa (namirnice s jednim od najvećih okolišnih otisaka) često znatno veće nego u mnogim drugim zemljama. Takav pristup utječe i na zdravlje pojedinca jer pridonosi prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti.
Koliko je do sada već edukativnih akcija i programa provedeno te gdje su se sve provodili?
Mogu odgovoriti s aspekta Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Rastuće emisije ugljičnog dioksida (CO2) temeljni su uzrok globalnih klimatskih promjena što dovodi do ugrožavanja prirodnih recipijenata i narušavanja zdravstvenog standarda svjetskog stanovništva. Smanjenje emisije ugljičnog dioksida predstavlja ozbiljan globalni izazov s obzirom na to da demografski rast iziskuje i veću potražnju sa hranom. Kako bi umanjile negativan utjecaj na okoliš, prehrambene industrije učestalije su orijentirane prema uvođenju alternativnih i održivijih tehnologija u procesima prerade hrane. Osim smanjenog utjecaja na okoliš, nekonvencionalne metode ističu se u skraćenom vremenu obrade, smanjenoj upotrebi štetnih otapala, ali i očuvanju svih nutritivnih i senzorskih karakteristika proizvoda. Potrebno je istražiti korištenje otpada i nusproizvoda iz proizvodnje i prerade hrane, te provesti valorizaciju nusproizvoda i dobivanje spojeva koji se mogu primijeniti u dobivanju novih proizvoda.
U sklopu Laboratorija za održivi razvoj promiču se edukacije, sastanci vezani uz za prijenos znanja i razmjenu informacija, te redovni poslovni sastanci na temu sprječavanja otpada od hrane. U sklopu EQVEGAN ERASMUS+ projekta (kroz cijelu 2023), održana je edukacija i trening nastavnika vezan uz razne teme vezane uz održivost i održivi razvoj. Rezultat je uspješna ljetna škola koja je održana na Fakultetu. Nadalje, održano je predavanje na skupu WASTE2ENERGY II, (2023), s naslovom “Mogućnosti iskorištavanja otpada iz prehrambene industrije s ciljem razvoja novih proizvoda”. Profesorice Anet Režek Jambrak i Jasenka Gajdoš Kljusurić sudjelovale su kao predavačice u međunarodnom programu SHIFT BIP 2025 koji okuplja Universidade Católica Portuguesa (UCP) i Sveučilišta u Zagrebu i Bologni u konzorcij izvrsnosti.
Voditeljice su profesorice s UCP-a, Cristina Silva i Marta Coelho. U ovom BIP programu govori se o inovativnim projektima usmjerenih na proizvodnju i preradu hrane, proučavajući stvarni utjecaj na društvo, gospodarstvo i okoliš te kako ostvariti održivost. 10 profesora (Portugal, Italija, Hrvatska) i 23 studenta iz 10 zemalja (Italija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Indija, Peru, Nigerija, Meksiko, Portugal, Zimbabve, Rumunjska i Poljska) činili su raznoliku i talentiranu grupu budućih lidera spremnih uhvatiti se u koštac s globalnim prehrambenim izazovima.
Također, u okviru 11. Međunarodnog kongresa prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista, 9. prosinca 2025. u hotelu Westin Zagreb održana je panel-rasprava “Prema održivom upravljanju hranom: sinergija znanosti, industrije i potrošača”. Panel je okupio vodeće znanstvenike, stručnjake, predstavnike industrije i Ministarstva s ciljem rasprave o jednom od ključnih globalnih izazova – smanjenju gubitaka i otpada hrane. Poseban naglasak stavljen je na inovacije, prepreke u praksi te konkretne strategije za učinkovitije upravljanje hranom kroz cijeli lanac vrijednosti, uz isticanje važnosti suradnje znanosti, industrije i potrošača. Kroz primjere dobre prakse panelisti su pokazali kako zajedničkim djelovanjem možemo smanjiti gubitke hrane te potaknuti održiviju proizvodnju i potrošnju.
Koliko je ova tema u fokusu doktorskih dizertacija?
Fakultet sudjeluje u izradi velikog broja doktorskih disertacija, diplomskih i završnih radova, a teme uključuju pronalaženje novih načina korištenja i valorizacije ostataka i viškova sirovina i nusproizvoda iz procesa proizvodnje hrane, kao jeftinih sirovina za neke nove proizvode te prijenos u praksu. Zero waste (bez otpada) konceptom, što predstavlja strategiju u gospodarenju otpadom (alternativa za tradicionalni model kojim se otpad smatra neiskorištenim resursom) vode se aktivnosti koje podrazumijevaju ponovno iskorištavanje, recycling i reuse, kao i stvaranje nove vrijednosti – upcycling.
Od 2019. na Fakultetu djeluje Laboratorij za održivi razvoj Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. Strategija rada Laboratorija za održivi razvoj Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u suglasnosti je sa Strategijom razvitka RH, a uključuje i edukaciju o strateškim ciljevima gospodarenja otpadom odnosno: izbjegavanje nastajanja i smanjivanje količina otpada tijekom prerade i obrade u prehrambenoj tehnologiji biotehnologiji; smanjivanje rizika od otpada tijekom prerade i obrade u prehrambenoj tehnologiji i biotehnologiji; edukacija budućih stručnjaka za rješavanje problema gospodarenja otpadom i održivim procesima. Također, provodi se nastava u sklopu kolegija: Fizikalna svojstva hrane, Industrija 4.0 u biotehničkim znanostima, Održivost naprednih tehnika procesiranja hrane, te na doktorskom studiju s predmetom Održive tehnike procesiranja hrane i agro-prehrambenih nusproizvoda.
Možete li nam reći malo više o inicijativi Biraj zeleno i suradnji s Nestleom?
U sklopu inicijativekojoj je cilj edukacija građana o smanjenju otpada od hrane, kompanija Nestlé potpisala je sporazum o suradnji s Prehrambeno-biotehnološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. U okviru partnerstva, Nestlé osigurava financijsku pomoć za uređenje i opremanje predavaonice na PBF-u koja će postati središnje mjesto za edukacije, radionice i praktične aktivnosti vezane uz upravljanje otpadom od hrane. Prostor će služiti studentima i profesorima, ali i široj zajednici – školama, udrugama i lokalnim inicijativama koje žele pomoći i doprinijeti smanjenju otpada od hrane.
Koliko su građani, naročito mlađe generacije, svjesni i educirani kada koje voće ili povrće konkretno sazrijeva, odnosno kada ga treba kupovati i konzumirati, a koliko ima neodgovornosti u smislu da zapravo znaju kad je sezona, ali ignoriraju?
Kao što sam već odgovorila na prvom pitanju, potrebno je misliti lokalno i sezonski. Ali treba razmisliti i o konzumiranju mesa. Pravilnim odabirom namirnica, možemo utjecati na emisije štetnih plinova. Kod građana, postoji razina znanja (svjesnost i edukacija o sezonalnosti), a glavno je pitanje kakva je razina ponašanja – koriste li to znanje ili ga ignoriraju. U urbanim sredinama ljudi gube kontakt s prirodnim ciklusima, jer je sve dostupno cijele godine u trgovinama. Kod mlađih generacija, dostupnost ne znači nužno pravilni izbor. Istraživanja među učenicima pokazuju zanimljiv paradoks, 93 posto mladih ima pristup svježem voću i povrću, ali istovremeno velik dio redovito konzumira brzu hranu i grickalice. Također, oko trećina mladih ima loše prehrambene navike i mnogi ne jedu dovoljno voća i povrća ili biraju nutritivno slabije opcije. Svako treće dijete osnovnoškolske dobi u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu masu, tj. debljinu. Trend porasta učestalosti debljine kod djece između ostalog je i zbog odrastanja uz izloženost marketingu nutritivno siromašne i kalorijama bogate hrane.
Osim značajnog tehnološkog otiska koji se veže uz namirnice poput rijetkog tropskog voća, koliko je za naš organizam pogodno unošenje velikih količina namirnica koje nisu iz našeg podneblja?
Konzumacija namirnica koje nisu iz lokalnog podneblja, poput tropskog voća, sve češća je. Iako takve namirnice mogu biti nutritivno vrijedne, njihovo pretjerano konzumiranje nije nužno optimalno za organizam. Ljudski organizam evolucijski je prilagođen prehrani dostupnoj u vlastitom podneblju, pa sezonske i lokalne namirnice često bolje odgovaraju stvarnim potrebama tijela u određenom razdoblju, primjerice lakša, hidratantna hrana ljeti, a kaloričnija zimi. Također, uvozno voće često se bere prije potpune zrelosti i prolazi dug transport, što može smanjiti nutritivnu vrijednost. Kako bi izdržale transport, namirnice se često tretiraju s konzervansima, pesticidima te sredstvima za usporavanje sazrijevanja. Takav odabir namirnica izvan sezone stvara i ekološki posredni zdravstveni utjecaj, transporta avionima (veliki ugljični otisak), te opterećenje okoliša zbog intenzivne proizvodnje. U suvremenim prehrambenim navikama, nekada se favoriziraju dostupnost i praktičnost ispred kvalitete i prirodnog ciklusa hrane.
Koliko je onda problematičan C02 otisak vezan za namirnice iz nama bližih zemalja iz kojih uvozimo, primjerice maline iz Srbije, paprike iz Makedonije, mesnih proizvoda iz Mađarske…?
U usporedbi s tropskim voćem koje dolazi s drugih kontinenata, CO2 otisak namirnica iz bližih zemalja ipak je manji, ali i dalje nije zanemariv. Udaljenost je važna, ali nije presudna. Način proizvodnje često je važniji od transporta. Proizvodnja mesa (posebno govedine) ima vrlo visok CO2 otisak, bez obzira na to dolazi li iz susjedne zemlje. Vrsta namirnice je ključna, pa tako povrće poput paprike ima relativno nizak CO2 otisak, za razliku od mesnih proizvoda, koji imaju znatno veći CO2 otisak – zbog stočarstva, površine tla, hrane za životinje, metana… Zato meso iz bliže zemlje i dalje može imati veći ukupni utjecaj nego povrće iz dalje. Generalno, uvoz iz susjednih zemalja predstavlja umjeren CO2 problem, ali globalni uvoz avionima velik je problem. Recimo jagode zimi iz druge hemisfere. Najodrživiji izbor je kombinacija: lokalno kad je dostupno, sezonsko, te korištenje manje proizvoda s visokim emisijama (posebno mesa).
Možete li reći malo više o konkretnim podacima i razmjerima CO2 otisaka?
CO2 otisak proizvodnje mesa spada među najveće u prehrambenom sustavu, ali se značajno razlikuje ovisno o vrsti mesa. Važno je napomenuti da se često govori o “CO2 ekvivalentu (CO2e)”, koji uključuje i druge stakleničke plinove poput metana. Prosječni CO2 otisci po vrstama mesa (po 1 kg proizvoda), govedina (junetina) oko 25–60 kg CO2e, janjetina oko 20–40 kg CO2e, svinjetina oko 7–12 kg CO2e,, piletina oko 5–7 kg CO2e. Vidljivo je da govedina ima višestruko veći utjecaj od drugih vrsta mesa. CO2 otisak proizvodnje povrća općenito je vrlo nizak u usporedbi s mesom, ali i ovdje postoje razlike ovisno o načinu uzgoja i sezoni. Prosječni CO2 otisak povrća (po 1 kg), većina povrća (mrkva, kupus, luk) oko 0,2 – 0,5 kg CO2e, rajčica (na otvorenom, sezonska) oko 0,5 – 1 kg CO2e, povrće iz staklenika (grijani plastenici) oko 2 – 5 kg CO2e ili više. To je i dalje manje od mesa, ali razlika između sezonskog i izvansezonskog može biti velika.
Činjenica je da se ogromne količine hrane na kraju ne iskoristi, već završi u otpadu, čime se emisije dodatno povećavaju – o kojim razmjerima tog problema govorimo te koliko je osnovnih namirnica na dnevnoj bazi sasvim dovoljno za zdravo funkcioniranje organizma?
Problem bacanja hrane danas je ogroman, i utječe na ekonomiju, ekologiju i društvo. Globalno, procjene Food and Agriculture Organization (FAO) govore da se oko trećina sve proizvedene hrane (oko 1,3 milijarde tona godišnje) nikada ne pojede. To uzrokuje 8–10 posto globalnih emisija stakleničkih plinova. Za zdravo funkcioniranje organizma, treba govoriti individualno i prema potrebama. Potreban je uravnotežen unos osnovnih skupina namirnica. Kad bi se smanjilo bacanje hrane i konzumacija prilagodila stvarnim potrebama, mogli bismo značajno smanjiti emisije, smanjiti troškove kućanstava te poboljšati globalnu sigurnost hrane. Svi ljudi bi trebali imati dovoljno sigurne i nutritivno odgovarajuće hrane za zdravo življenje (cilj održivog razvoja). Hrana mora biti proizvedena u dovoljnim količinama, ljudi moraju imati financijsku i fizičku mogućnost da dođu do hrane, hrana mora biti sigurna za konzumaciju i bez štetnih mikroorganizama, kemikalija ili kontaminanata, te hrana mora biti dostupna.
Koje namirnice najčešće završavaju neiskorištene na otpadu?
Najviše se baca povrće (isključujući krumpir), voće i orašasti plodovi te meso, riba i jaja. U prosjeku manje hrane bacaju kućanstva koja imaju vrt ili okućnicu, kućne ljubimce i domaće životinje, kućanstva koja provode kućno kompostiranje i oni koji žive u kući. Glavni razlog nastajanja otpada od hrane i dalje su nejestivi dijelovi. Prema UN-ovim ciljevima održivog razvoja, do 2030. treba prepoloviti otpad od hrane po stanovniku na maloprodajnoj i potrošačkoj razini te smanjiti gubitke hrane duž opskrbnog lanca te lanca proizvodnje hrane.
Koje namirnice stvaraju najmanji CO2 otisak?
Ako gledamo emisije CO2 po kilogramu hrane, biljne namirnice općenito imaju najmanji ekološki otisak, dok meso i prerađeni proizvodi najviše doprinose. Npr. mahunarke (grah, leća, slanutak) imaju oko 0,5–1 kg CO2/kg hrane, cjelovite žitarice (zob, riža integralna, pšenica, ječam) oko 0,3–1,5 kg CO2/kg, povrće (sezonsko i lokalno) oko 0,1–2 kg CO2/kg, voće (lokalno i sezonsko) oko 0,2–2 kg CO2/kg, dok egzotično i transportirano voće može imati znatno veći otisak. Orašasti plodovi i sjemenke, emisije CO2 0,3–2,5 kg CO2/kg, a iako nutritivno bogati, neki poput badema zahtijevaju puno vode za uzgoj. Proizvodnja hrane je glavni generator CO2 otiska hrane. Svaka faza doprinosi emisijama, a neke su puno intenzivnije od drugih. Poljoprivreda/uzgoj, prerada hrane, transport, skladištenje i hlađenje, te otpad od hrane. Smanjivanje konzumacije mesa, biranje biljne hrane i lokalnih sezonskih proizvoda najviše smanjuje ukupni CO2 otisak jer ciljamo na Scope 3 emisije, koje dominiraju kod većine namirnica.
Zero food waste recepti od ostataka hrane ili od hrane koja je pri isteku roka trajanja zanimljiv su način rješavanja problem viška CO2 otiska – kako se građani mogu informirati po tom pitanju?
Građani danas imaju puno načina informiranja o zero food waste receptima i idejama za smanjenje bacanja hrane. Posebno bih istaknula inicijativu Biraj zeleno te portal Hrana nije otpad, kao i korištenje kombinacija online izvora, aplikacija, radionica i medija.
