Kao predsjednik države Zoran Milanović iskoristio je svoje ustavno pravo i zatražio da se sazove izvanredna sjednica Hrvatskog sabora, zbog koje su zastupnici vladajuće većine i oporbe morali prekinuti godišnji odmor i ukazati se u Zagrebu. Iako se Milanović osobno na sjednici nije pojavio, zahtjev za njezinim održavanjem obrazložio je u četiri konkretna prijedloga: hitan početak trajne sanacije u Gospiću, sastanak Vlade s građanima Gospića, hitna kontrola sumnjivih odlagališta otpada u Hrvatskoj i imenovanje glavnog državnog inspektora u roku od 15 dana. HDZ-ova saborska većina odbila je Milanovićeve prijedloge, uključujući i onaj o imenovanju nasljednika smijenjenoga glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića. Stav premijera Plenkovića o tom je pitanju jasan: odbio je uvođenje bilo kakvih rokova za imenovanje glavnog državnog inspektora poručivši da Vlada sebi neće nametati datume te da će novi čelnik te institucije biti imenovan onda kada ona sama procijeni da je to potrebno.
Procjenu o tome tko će naslijediti Mikulića premijer Plenković, doduše, donosi još od konca studenoga prošle godine, kada je glavni državni inspektor smijenjen istog dana kada je po nalogu USKOK-a uhićen zbog sumnje na primanje mita. Oni koji Plenkovića poznaju kažu da je ovo posljednje odbijanje splet političkih okolnosti, objašnjavajući da premijer nije želio hitno imenovati glavnog državnog inspektora zato što je to zatražio Milanović. Plenković i inače strogo izbjegava situacije u kojima bi ispalo da provodi nešto pod pritiskom ili diktatom bilo Milanovića, bilo oporbe, što je u jednu ruku razumljivo. Pristanak na rokove koje Milanović nameće protumačio bi se u javnosti kao politički uzmak.
No to što Plenković nije pristao na Milanovićevu direktivu ne znači da se u vladajućoj stranci sve ovo vrijeme od Mikulićeva odlaska ne razmišlja o imenovanju glavnog državnog inspektora. Za premijera je to složeno pitanje, osobito kada se zna da je Mikulić napustio poziciju pod sumnjom na korupciju, a sad ga povezuju s gospićkim slučajem, koji prerasta u najveću političku krizu u Plenkovićevu trećem mandatu.
Moćna pozicija
Premijer se mnogo puta opekao sa svojim ministrima i bliskim kadrovima koji su završavali pod USKOK-ovim istragama, zato sada prije imenovanja glavnog državnog inspektora želi biti potpuno siguran da novi kandidat iza sebe nema skrivenih afera i političkih repova. U njegovu krugu već neko vrijeme traje potraga za nekim tko će odgovarati profilu koji se u javnosti može predstaviti kao čist. Zbog toga zacijelo već mjesecima ignorira tihi rat koji se vodi u HDZ-u za preuzimanje pozicije glavnog državnog inspektora, jedne od najmoćnijih u državi s obzirom na to da kontrolira cijelo gospodarstvo, graditeljstvo, turizam i ekologiju.
Kao potencijalni kandidat jedno se vrijeme spominjao državni tajnik iz Ministarstva kulture Mladen Pavić, ali tim prijedlogom dio HDZ-ovaca nije oduševljen. Dio njih je na tu poziciju gurao i Sanjina Rukavinu, bivšeg gradonačelnika Senja i državnog tajnika u Ministarstvu pravosuđa, koji nekoć i jest radio u Državnom inspektoratu pa sustav poznaje iznutra. U ovom kontekstu spominjan je i državni tajnik u Ministarstvu branitelja Darko Nekić, koji je blizak potpredsjedniku Vlade i ministru branitelja Tomi Medvedu. U vladajućim redovima vijećalo se navodno i o šefu Hrvatskog Crvenog križa Robertu Marktu, koji je već vodio Državni inspektorat pa ga spominju kao tehnički potkovanog kandidata, no Plenkoviću on nije po volji, baš kao ni Anja Bagarić, prijateljica ministra Tomislava Ćorića, čije ime ostaje u drugom planu otkako se intenzivirala istraga o ilegalnom otpadu u Gospiću. Za Plenkovića ne bi bilo čudno da nađe uobičajeno palijativno rješenje i jednostavno imenuje sadašnjeg vršitelja dužnosti glavnog državnog inspektora Ivana Samca glavnim državnim inspektorom. Sabor bi, odnosno HDZ-ova većina, potvrdio taj izbor, no javnost bi vjerojatno bila nezadovoljna jer je Samac godinama bio zamjenik kompromitiranog Andrije Mikulića.
Ministri bez afera
Sasvim je sigurno da će i oporbene stranke i nevladine organizacije, pa i predstavnici medija vršiti pritisak da se na tu dužnost postavi čovjek s besprijekornom biografijom, netko tko ima potreban ugled i povjerenje javnosti. To znači da budući glavni državni inspektor mora zadovoljavati četiri uvjeta: da je po općem sudu pošten, odnosno nepotkupljiv, politički neovisan ili nekompromitiran, stručan te da je poznat javnosti. Naravno da su sve te osobine relativni pojmovi. Idealnog bi kandidata bilo teško naći. Primjerice, tko je taj za koga bi se bez ikakve dvojbe moglo reći da je apsolutno “politički neovisan” ili “pošten”? No moguće je ipak odabrati nekoga tko velikoj mjeri ispunjava te kriterije i o kojem javnost ima pozitivno mišljenje.
Ako Plenković ne odluči imenovati Samca glavnim državnim inspektorom, vrlo će vjerojatno u stranačkoj evidenciji ili u svojem bliskom krugu potražiti nekoga tko bi njemu odgovarao, a tko je u isto vrijeme donekle prihvatljiv javnosti i oporbi. Nakon svih ovih afera – koje zapravo još traju, štoviše, razvijaju se – bilo bi promašeno da Plenković za inspektora imenuje nekog anonimnog profesionalca iz Državnog inspektorata jer bi time samo izazvao sumnju javnosti. Odmah bi se u novinama iskopala cijela njegova stranačka prošlost, poslovne veze i prijateljstva i u tili čas bio bi kompromitiran. Za Plenkovića bi, dakle, bilo najpovoljnije da odabere nekoga tko je javnosti dobro poznat, pa makar bio i iz HDZ-a. Ili još bolje, da odabere nekoga tko nije član HDZ-a, niti je ikako politički angažiran. Ako Plenković procijeni da bi trebalo odabrati nekoga tko nije stranački čovjek, tada bi mogao potražiti kandidata među istaknutim članovima poslovne zajednice, sindikata, pa možda i nekih nevladinih udruga. Mogao bi ponuditi posao i nekom nezavisnom uglednom profesionalcu koji poznaje funkcioniranje velikih, administrativnih sustava, koji je ujedno upućen u zakone, procedure i osnovne ekonomsko-financijske zakonitosti. Takvim pristupom malo bi ublažio pritisak pod kojim se našao nakon izbijanja gospićkog slučaja.
Menadžerica iz HUP-a
Kao mogući kandidat iz redova samog HDZ-a nameće se Damir Habijan, ministar pravosuđa i digitalne transformacije, kojemu je primarna prednost to što slovi kao pouzdan Plenkovićev čovjek. U javnom prostoru percipiran je kao pošten državni dužnosnik, koji nije dotaknut nikakvom aferom, ni političkom ni korupcijskom. Odlučan je, a nije konfliktan i temeljito obavlja svaki posao za koji je zadužen. Problem bi mogao biti to što je član HDZ-a, jer nemali dio javnosti to doživljava kao nepoželjnu karakteristiku za funkciju koja bi trebala biti neovisna o stranačkom utjecaju. Koliko mu je prednost to što je odan Plenkoviću, toliko je za Habijanovo potencijalno imenovanje to i mana jer izaziva još veću sumnju, naime, može se pomisliti da bi kao inspektor nešto prikrio ako šteti HDZ-u i Vladi. Ako bi bio imenovan glavnim inspektorom, morao bi odstupiti s ministarske dužnosti, a pitanje je bi li za Plenkovića to bio manji ili veći problem.
Uz Habijana, iz stranačkih redova mogući je kandidat i njegov prethodnik Ivan Malenica, koji također slovi kao čovjek od Plenkovićeva povjerenja. Njegova je prednost to što je po struci pravnik koji je doktorirao na javnoj upravi i godinama vodio Ministarstvo pravosuđa, pa u dušu poznaje upravni postupak, zakone i ustroj državnih tijela. Državni inspektorat golemi je upravni aparat, a Malenica točno zna na koji način taj sustav funkcionira. Za razliku od Mikulića, koji je slovio kao agresivni HDZ-ov operativac, Malenica je dečko bez afera. U javnosti ostavlja dojam staloženog, umjerenog i pristojnog tehnokrata koji iza sebe u Ministarstvu pravosuđa nije ostavio nikakve repove. No problem je što bi njegovim imenovanjem Plenković poslao poruku da Inspektorat ostaje pod HDZ-ovom kontrolom, a osim toga, Malenica se nakon prošlih parlamentarnih izbora samovoljno povukao iz Vlade pa nosi biljeg ministra koji je “pobjegao”. Stoga je pitanje želi li se uopće vratiti na poziciju na kojoj bi ga dočekala ogromna razina stresa u jeku afere u Gospiću, koja je za vladajuće vrući krumpir. Iako je vrlo stručan, Malenica, za razliku od Habijana, nikada nije radio u realnom sektoru ni u inspekcijskom sustavu na terenu, pa poduzetnici i gospodarstvenici u njemu vjerojatno ne bi prepoznali čovjeka koji razumije kako diše biznis; vjerojatnije je da bi ga doživjeli kao klasičnog političara i doživotnog birokrata, koji tijekom štrajka u pravosuđu kao ministar nije pokazao osobite pregovaračke sposobnosti.
Bankarsko iskustvo
Kad je riječ o potencijalnom kandidatu iz menadžerskog sektora, svakako treba uzeti u obzir Natašu Novaković, direktoricu za ESG – okolišno, društveno i korporativno upravljanje – u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP). Njezina je prednost to što je pravnica i menadžerica s velikim poslovnim iskustvom. Bila je i predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Na tu poziciju izabrana je, između ostaloga, i po Plenkovićevoj želji i preporuci. Poslije se upravo njemu nekim odlukama Povjerenstva i zamjerila. Na toj dužnosti bez pardona je stala na žulj ministrima i saborskim zastupnicima, kako SDP-ovim, tako i HDZ-ovim. Po općem sudu, izvrsno je obavljala svoj posao. Poznata je kao poduzetna, brza i vrlo efikasna menadžerica. No ona možda ne bi prihvatila eventualnu ponudu za Inspektorat jer ima dobar posao u HUP-u, gdje se nalazi na uglednoj i dobro plaćenoj poziciji. A ako bi pristala na dužnost glavne državne inspektorice, kad bi joj bila ponuđena, morala bi se itekako angažirati samo da provede unutarnje čišćenje, reorganizaciju, i da uspostavi nadzor nad svim dijelovima Inspektorata.
Jedno od dobrih rješenja za Inspektorat bila bi i bivša direktorica Europske banke za obnovu i razvoj za Hrvatsku i regiju, Vedrana Jelušić Kašić, koja je godinama karijeru gradila i kao članica uprava u vodećim domaćim financijskim institucijama. Riječ je o menadžerici vrhunskog kalibra s impresivnom i čistom međunarodnom karijerom. Radeći u Europskoj banci za obnovu i razvoj, vodila je ogromne investicijske projekte s naglaskom na održivi razvoj i ekološke standarde. Nije bila angažirana ni u jednoj političkoj stranci u zemlji. Jelušić Kašić time kao prednost nosi apsolutni nestranački integritet, pa bi njezino imenovanje bilo pokazatelj da Vlada na čelo Inspektorata postavlja stručnu, a ne politički podobnu osobu, čime bi se potpuno utišale kritike oporbe. U jeku afere s ilegalnim otpadom u Gospiću takva osoba stigla bi na čelo sustava sa znanjem kako u praksi provoditi rigorozne ekološke standarde zaštite okoliša. S obzirom na pozicije koje je obnašala, Vedrana Jelušić Kašić znala bi upravljati velikim proračunima i kompleksnim timovima te trome sustave pretvoriti u učinkovite. Pod njezinim vodstvom Inspektorat bi prestao biti tromo vodstvo, a poduzetnici i investitori u njoj bi dobili osobu koja razumije kako diše realni sektor i s kojim se zaprekama suočava.
No, kako Jelušić Kašić dolazi iz visokoučinkovitog korporativnog miljea, gdje se na donošenje odluka ne čeka predugo, u Državnom inspektoratu punom uspavanih birokrata i opstrukcija postojao bi rizik da se njezine reforme pokušaju usporiti. Budući da nema stranačku bazu, autoritet bi joj ovisio o izravnoj Plenkovićevoj podršci. To je jedna od potencijalnih mana njezina eventualnog imenovanja, jer kada bi Inspektorat pod njezinom palicom udario na interese moćnih HDZ-ovih lokalnih šerifa, ona ne bi u stranci imala lobi koji bi je podržao i zaštitio od pritisaka. Osim toga, ona je karijeru gradila u strogo reguliranim financijskim institucijama, dok rad u Inspektoratu iziskuje suočavanje s građevinskom mafijom, ilegalnim odlagalištima otpada, pa i lokalnim inspektorima koji primaju mito.
Privatni sektor
Pitanje je koliko bi se brzo osoba njezina profila snašla u borbi s takvim strukturama, a još je upitnije što bi Vedranu Jelušić Kašić financijski motiviralo da preuzme vođenje Inspektorata, s obzirom na to da stručnjaci njezina kalibra zarađuju mnogo više od glavnog državnog inspektora. Za Plenkovića bi ona bila riskantna utoliko što je riječ o osobi koja se ne može kontrolirati stranačkom stegom i koja bi, ako bi joj se netko pokušao miješati u posao, vjerojatno odmah odstupila s dužnosti i javno progovorila o pritiscima.
Na čelnoj dužnosti u Državnom inspektoratu sigurno bi se dobro snašla i Gordana Deranja, dugogodišnja uspješna menadžerica i predsjednice Uprave Tehnomonta te nekadašnja čelnica Hrvatske udruge poslodavaca. Njezina je prednost to što je nestranačka osoba i što izvrsno poznaje funkcioniranje državne administracije jer je godinama s pozicije predsjednice HUP-a vodila pregovore s Vladom, a u isti mah ima značajan ugled u poslovnoj zajednici. Za razliku od teoretičara i raznih birokrata, Deranja desetljećima upravlja velikom industrijskom tvrtkom koja posluje na međunarodnom tržištu pa vrlo dobro zna s kakvim se problemima, nelogičnim propisima i inspekcijskim pritiscima susreću poduzetnici u našoj zemlji. U vođenju HUP-a pokazala je čvrst, odmjeren i diplomatski stil komunikacije, te je lako zaključiti kako je njezina prednost i to što ne bi izazivala javne skandale, a u isto bi vrijeme imala priliku uvesti red u sustav. Deranja nije zagovornica ukidanja kontrola jer kao menadžerica u industriji zna koliko su propisi važni, pa bi sasvim sigurno Inspektorat pod njezinim vodstvom strogo nadzirao ilegalce i zagađivače, ali bi se vjerojatno smanjila represija nad malim tvrtkama zbog trivijalnih propusta.
S obzirom na to da nema nikakve mrlje u karijeri niti se za njom vuku politički repovi, oporba bi teško pronašla neki argument kojim bi se suprotstavila imenovanju žene s takvom menadžerskom reputacijom.
IT stručnjak
Njezinim imenovanjem Plenković bi poslao poruku o stabilizaciji sustava nakon Mikulićeva uhićenja. Njezina bi eventualna mana mogla biti to što je karijeru izgradila u vrhu HUP-a i metalne industrije, jer bi oporba i ekološke udruge vrlo vjerojatno prigovarali zbog potencijalnog sukoba interesa, tvrdeći da će kao nekadašnja predstavnica krupnog kapitala gledati kroz prste industrijskim zagađivačima, iako u njezinoj karijeri ničega sličnog nije bilo. U državnoj službi svaka izmjena protokola ili smjena nesposobnog kadra te uvođenje novog pravilnika traju mjesecima pa bi za Deranju kao menadžericu iz realnog sektora to mogao biti problem, no neupitno je da bi baš ona za Plenkovića bila možda i najmanje rizičan, a politički najprofitabilniji izbor, jer bi u Inspektorat donijela mir, stručnost i menadžerski autoritet uz dozu odmjerenosti. Pritom njezino imenovanje vrlo vjerojatno ne bi izazvalo političke potrese ni u HDZ-u ni u ostatku vladajuće koalicije.
Dobar bi kandidat iz poduzetničkog sektora mogao biti i Marko Rakar. Riječ je o informatičkom stručnjaku, analitičaru podataka, specijalistu za kibernetičku sigurnost i financijsku/poslovnu forenziku, vlasniku konzultantske tvrtke MRAK usluge. Prednost mu je to što je poslovno vrlo uspješan. Kao IT stručnjak izvrsno poznaje digitalno poslovanje i digitalne administrativne sustave. Rakar je verziran u otkrivanju raznih vrsta poslovnih i financijskih prevara, dakle i korupcije. Upravo zbog tih znanja i iskustva njegovu tvrtku angažiraju kompanije kako bi proveo mjere kibernetičke sigurnosti – zaštite digitalnih podataka. U javnom prostoru prilično je poznat jer često gostuje na televiziji i u novinama kao komentator i analitičar gospodarstvenih afera, posebice kibernetičkog kriminala. Rakar ostavlja dojam stručnjaka za novo doba, informatičkog eksperta i uspješnog poduzetnika, koji pritom nije ovisan o poslovima s državom. Javno je angažiran te se zauzima za vrijednosti poput transparentnosti vlasti i dostupnosti podataka u koje bi javnost trebala imati uvid.
Interni otpor
S druge strane, upravo zato što ima tvrtku koja dobro posluje Rakaru vrlo vjerojatno posao u državnoj instituciji nije privlačan. Osim toga, on dolazi izvorno iz nevladina sektora i “prirodno” je sumnjičav prema državnom aparatu i političkim strankama. Nedostatak mu je zasigurno i to što nema iskustvo rada u velikim državnim sustavima – ministarstvima, agencijama i uredima.
Mladi i ugledni ekonomist koji nije stranački kadar, Vuk Vuković, svakako bi bio jedno od zanimljivih rješenja. Riječ je o suosnivaču tvrtke Oraclum, koja se bavi analizom podataka. Vuković je u javnosti postao poznat po tome što je kao doktorand s Oxforda razvio indeks transparentnosti i detekcije korupcije u javnoj nabavi za hrvatske gradove. U isto vrijeme riječ je o znanstveniku, ali i poduzetniku koji korupciju rješava neobičnom metodom, spajajući matematiku i digitalizaciju. On vrlo dobro zna kako provesti analizu podataka i detektirati diskutabilne ugovore, napuhane fakture ili inspektore koji podilaze određenim tvrtkama. Njegovo bi imenovanje označilo modernizaciju Inspektorata i prilagodbu njegova djelovanja zapadnjačkim metodama. Plenković bi dovođenjem ovog oksfordskog đaka u manje od godinu dana potpuno digitalizirao Inspektorat, što bi poduzetnike jamačno oduševilo te bi rezultiralo rigoroznijom kontrolom rada na terenu. Vukovićeva je prednost i to što nema baš nikakva duga prema domaćim političkim elitama pa njegovu imenovanju oporba ne bi imala što prigovoriti.
Međutim, on bi vjerojatno zbog uvođenja reda i digitalizacije u Inspektorat ondje naišao na interni otpor. Osim toga, ovom vrsnom mladom analitičaru također nedostaje iskustva u vođenju velikog sustava kao što je Inspektorat, koji pokriva brojne sektore.
Čestiti sindikalist
Kao mogući kandidat iz sindikalne sfere profilira se pak Krešimir Sever, nekadašnji dugogodišnji predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), koji već neko vrijeme obnaša dužnost predstojnika Ureda za socijalno partnerstvo Vlade Republike Hrvatske, pa time ima status državnog tajnika i državnog dužnosnika. Kao prvi čovjek NHS-a Sever je bio jedan od najistaknutijih sindikalnih lidera, čija je karijera trajala 25 godina, što je jedna od njegovih prednosti. Među sindikalnim vođama isticao se ekonomskim znanjem. Nikada sindikalne zahtjeve nije argumentirao bez financijskih temelja i preciznih proračuna. Kao sindikalist, Sever je zazirao od populizma, kojim se obično zaraze sindikalne vođe. Imao je ujedno golemo povjerenje sindikalnog članstva jer je mnogim aktivnostima uspijevao isposlovati bolje uvjete za radnike. Sever je poznat po oštroj, argumentiranoj i trajnoj borbi s Hrvatskom drugom poslodavaca, kojoj s njim nikada nije bilo lako. Nikada nije popuštao na štetu sindikata, no znao je gdje su granice u pregovorima s poslodavcima i Vladom. Ima velik ugled u cijeloj javnosti, pa i među poslodavcima, koji ga kao sindikalnog lidera sigurno nisu voljeli, ali su ga poštovali kao kompetentnog pregovarača i socijalnog partnera. Kad bi se među građanima provela anketa o kandidatima za novog državnog inspektora, vjerojatno bi dobio najviše glasova.
Iako vrlo vitalan, Sever je u umirovljeničkim godinama, što bi mu mogla biti zapreka kad bi ušao u krug kandidata za dužnost glavnog državnog inspektora. Drugo, upravo zato što je nakon sindikalističke karijere prihvatio Plenkovićev poziv da postane predstojnik Vladina Ureda za socijalno partnerstvo mogao bi se naći pod sumnjom javnosti. Netko tko radi “za Plenkovića”, moguće je tako zaključiti, vjerojatno pazi da ne radi ništa čime bi mu se mogao zamjeriti. Dio javnosti smatrao bi ga Plenkovićevim inspektorom, kao i nekog HDZ-ova dužnosnika koji bi preuzeo tu dužnost. Kao nekadašnji sindikalni čelnik Sever ima menadžersko i organizatorsko iskustvo, ali nema iskustvo rada u glomaznim državnim institucijama.
