Umjetna inteligencija može povećati produktivnost industrije, ali bez kvalitetnih podataka, jasnih ciljeva i spremnosti zaposlenika može postati skupa investicija. Istodobno, razvoj inovativnih tvrtki zahtijeva kapital koji će premostiti razdoblje između nastanka ideje i njezine komercijalizacije. Upravo su primjena umjetne inteligencije i financiranje inovacija bile teme dvaju razgovora na konferenciji Smart Industry Poslovnog dnevnika.
Sanjin Katinić, partner u odjelu poslovnog savjetovanja Deloittea, upozorio je da uvođenje umjetne inteligencije samo po sebi ne jamči financijsku korist. Ključni preduvjeti su uređeni podaci, standardizirani procesi, jasno definirani ciljevi i spremnost organizacije da koristi nova rješenja. Tvrtke se pritom nalaze u različitim fazama primjene, od pilot-projekata do integracije umjetne inteligencije u cjelovite poslovne procese.
Katinić smatra da prije uvođenja tehnologije treba razmotriti može li se problem riješiti jednostavnijom automatizacijom. Pri procjeni isplativosti ne treba gledati samo uštede, nego i rast produktivnosti, kvalitetu rezultata te mogućnost da zaposlenici s istim resursima obave više posla. Troškovi pritom mogu premašiti početna očekivanja jer, uz korištenje AI modela i računalne infrastrukture, treba uračunati integraciju s postojećim sustavima, održavanje i pripremu zaposlenika.
Kapital za inovacije
Katinić je naveo primjer digitalnih agenata uvedenih za pomoć kupcima pri odabiru proizvoda, čiji je trošak korištenja na kraju premašio ostvarenu korist. Kao primjer uspješne primjene naveo je program koji Deloitteov tim iz srednje Europe provodi za globalnu farmaceutsku kompaniju s ciljem skraćivanja vremena potrebnog za izlazak lijekova na tržište.
Jedno od rješenja, AI Concierge, koordinira uvođenje novih zaposlenika kroz više odjela, dok umjetna inteligencija u području IT podrške rješava oko 60 posto internih zahtjeva. Za mala i srednja poduzeća preporučio je postupno uvođenje tehnologije, počevši od konkretnog problema s mjerljivim učinkom. “Trebali bismo krenuti sada, ali birati korake i postupno napredovati. Ne možemo iz vrtića odmah skočiti u srednju školu”, poručio je Katinić. Na konferenciji je bilo riječi i o ulozi javnog i privatnog kapitala u financiranju inovativnih poduzeća.
Vjeran Vrbanec, predsjednik Uprave HAMAG-BICRO-a, i Stevica Kuharski, partner u Fil Rouge Capitalu, raspravljali su o tome treba li Hrvatska imati državni fond rizičnog kapitala ili ulaganja razvijati preko fonda fondova. Vrbanec je istaknuo da Hrvatska već ima bespovratna sredstva, zajmove, jamstva i programe za istraživanje i razvoj, ali da i dalje postoje praznine u financiranju. “Država ima obvezu osigurati investicije i za projekte koji još nisu bankabilni, a imaju potencijal biti komercijalno uspješni”, istaknuo je. Javni kapital tako može pomoći projektima koji još nisu spremni za bankovno financiranje, a imaju potencijal za tržišni uspjeh.
Vrbanec je upozorio i da neuspješan projekt ne mora značiti uzaludno potrošen novac. Manjim ulaganjem moguće je provjeriti komercijalni potencijal tehnološki rizične ideje i poduzetniku omogućiti da ranije odustane od projekta koji nema perspektivu.
Fond fondova
Kuharski je, pak, upozorio na takozvane “grantpreneurs”, odnosno poduzetnike koji prelaze s jednog natječaja za bespovratna sredstva na drugi. Umjesto prilagodbe proizvoda potrebama tržišta, oni se mogu usredotočiti na ispunjavanje uvjeta natječaja. “Stvari se događaju jako brzo, potrebno je jako brzo reagirati”, poručio je, naglašavajući važnost brzine prilagodbe poslovanja.
Kao model financiranja Kuharski zagovara fond fondova, u kojem država javnim kapitalom podupire profesionalno upravljane investicijske fondove, a njihovi upravitelji potom biraju tvrtke u koje će ulagati. Takav pristup može povezati fondove rizičnog kapitala i druge oblike financiranja, uključujući mezaninsko financiranje.
Napomenuo je da je Hrvatska zahvaljujući programima iz 2018. i 2023. te mogućnosti ulaganja mirovinskih fondova u alternativne investicije postala predvodnica financiranja startupa u ranoj fazi u srednjoj i istočnoj Europi. Upozorio je i da se učinci ulaganja ne mogu mjeriti samo nakon pet ili deset godina: razvoj poduzetničkog ekosustava, edukacija i stvaranje novih generacija poduzetnika mogu zahtijevati i dva desetljeća.
Govoreći o mogućem političkom utjecaju na ulaganja javnog novca, Vrbanec je istaknuo da se pogrešne investicijske procjene događaju i u javnom i u privatnom sektoru.
“Loše odluke su uvijek loše odluke, one koje proizlaze iz čovjeka”, zaključio je.
