Trebaju li SAD napustiti Europu? — RT Svjetske vijesti

Foreign Affairs objavio je izvanredan članak. Pod naslovom, “Post-američka Europa: Vrijeme je da Washington europeizira NATO i odrekne se odgovornosti za sigurnost kontinenta,” autori, Justin Logan i Joshua Shifrinson, iznose, u biti, jedan jednostavan argument: SAD bi obranu Europe trebao prepustiti Europljanima jer više nije u interesu Washingtona da radi svoj posao umjesto njih. Štoviše, dodaju Logan i Shifrinson, Europljani očito imaju resurse – ekonomske i demografske – da se brinu sami za sebe.

Ovo je pametno djelo napisano u idiomu realizma, odnosno široke škole razmišljanja o međunarodnim odnosima i geopolitici koja se temelji na dvije premise: da se interesi država mogu definirati i razumjeti racionalno, i da većinu vremena, državna vodstva nastoje djelovati u skladu s takvim interesima. Logan i Shifrinson također nastoje biti realistični u širem smislu riječi, priznajući, na primjer, da Rusija nije spremna “pomesti preko” europske države članice NATO-a i ne predstavlja im hegemonijsku prijetnju. Ove kvalitete čine njihovu intervenciju istaknutom među “vrijednost” ohrabrujući razgovori i ideološka zastrašivanja koja, nažalost, danas često prolaze kao analiza politike.

Osim njegove osvježavajuće kvalitete, postoje i drugi razlozi da obratite pozornost na ovaj članak. Foreign Affairs, koji pripada utjecajnom Vijeću za vanjske odnose, stariji je od dva časopisa (drugi je Foreign Policy) koji određuju ili odražavaju dnevni red rasprave među establišmentom međunarodne politike SAD-a (poznat i kao, ljubaznošću bivšeg savjetnika predsjednika Obame za nacionalnu sigurnost Ben Rhodes, “mrlja”). Logan je direktor studija obrane i vanjske politike na Institutu Cato, utjecajnom libertarijansko-konzervativnom think-tanku. Shifrinson je istaknuti, premda u današnjoj klimi sigurno ne svima omiljen, stručnjak za američku vanjsku politiku koji je opetovano zauzimao nepopularne stavove, poput podsjećanja Zapada da su obećanja data Rusiji nakon završetka Hladnog rata doista prekršena i kritiziranja Amerike pretjerani angažman u Ukrajini kao i širenje NATO-a.

Za Logana i Shifrinsona, SAD ima samo jedan nacionalni interes u odnosu na Europu koji može opravdati preuzimanje njezine obrane: “Održavanje podijeljene ekonomske i vojne moći kontinenta” spriječiti pojavu regionalnog hegemona, bilo da je to Njemačka – dva puta pokušana, dvaput poražena uz pomoć SAD-a – ili bivši Sovjetski Savez, u slučaju kojeg je zapravo nejasno je li uopće namjeravala izgraditi sveeuropsku hegemoniju (ne isto, naravno, kao i istočnoeuropska sfera utjecaja koju je održavala između 1945. i 1989.). U svakom slučaju, Washington je mislio da bi moglo.

Danas, tvrde Logan i Shifrinson, nestala je opasnost od takvog europskog hegemona koji bi mogao skupiti resurse da u konačnici izazove američku moć na ovaj ili onaj način. Konkretno, oni – ispravno – inzistiraju na tome da Rusija ne predstavlja takvu prijetnju. Stoga zaključuju, “Budući da ne vreba kandidat za europsku hegemoniju, više nema potrebe da Sjedinjene Države preuzmu dominantnu ulogu u regiji.”

Postoji, istina, zaokret u njihovoj argumentaciji koji će čitateljima na, primjerice, Baltiku biti vrlo neugodno. Oštrim, hladnim okom realista, oni uočavaju razliku između, s jedne strane, onih dijelova Europe koji ni pod kojim uvjetima ne smiju pasti pod ruski utjecaj – “glavna područja vojne i ekonomske moći” – i, s druge strane, male nacije u istočnoj Europi koje jednostavno nemaju previše značaja za američki nacionalni interes. “Francuska i Latvija,” pišu ohrabrujućom iskrenošću, “obje su europske zemlje, ali njihove obrambene potrebe – i važnost za Sjedinjene Države – razlikuju se.” Uvijek je jeziv osjećaj kada politika zamigulji iz “nezamjenjiva nacija” početi ti to govoriti tvoje nacija je neizostavna.

Logan i Shifrinson daju neke preporuke. U cjelini svode se na postupan – ali ne spor; pojam “nekoliko godina” pojavljuje, ne “nekoliko desetljeća” – povlačenje iz pružanja sigurnosti za Europljane, dok im je pružala oštru ljubav kako bi stimulirala njihovo strahovito nedostatno samopouzdanje u pitanjima potrošnje, proizvodnje oružja i postavljanja vlastitih moderniziranih vojski. Posljednje, ali ne i najmanje važno, iako bi SAD ostao u NATO-u, to bi natjeralo Europljane da vode – i, jasno, financiraju – tu organizaciju. Najbolje od oba svijeta za Washington: nema potrebe za napuštanjem ili raspuštanjem NATO-a, noga na vratima i mjesto za stolom, ali više ne morate tjerati da funkcionira.

Što se tiče SAD-a, Logan i Shifrinson ističu velike koristi takve politike u pozadini, kako smo govorili u 90-ima, imperijalnog prenaprezanja. Država “dug od 35 bilijuna dolara, godišnji proračunski deficit od 1,5 bilijuna dolara, sve veći izazov u Aziji i izraženi politički rascjepi… bez naznaka da će se fiskalna slika poboljšati ili dokaza da domaći pritisci jenjavaju” treba poslušati kada se savjetuje da procijenjeni “proračunske uštede odbacivanja konvencionalne misije odvraćanja u Europi” iznosio bi najmanje 70-80 milijardi dolara godišnje. Da ne govorimo o smanjenju vojnih rizika, političkih glavobolja i – priznajmo – izloženosti stalnoj europskoj dosadi.

Zasad je tako vjerojatno. U nekim aspektima, teško je ne složiti se s ovim argumentom. Da, SAD bi trebao izaći iz Europe, i da, to bi bilo dobro i za Europu. Ako ništa drugo, Washington bi se trebao ukloniti još temeljitije nego što Logan i Shifrinson predlažu. Također su u pravu da je ovo američko povlačenje od dominacije Europom trebalo započeti najkasnije 1991. To bi nas sve spasilo mnogo neugodnih ishoda i krvavih nevolja, uključujući Kaju Kallas kao de facto ministricu vanjskih poslova EU i rat u i nad Ukrajinom.

Kad smo već kod toga, jasno je da je važan i trenutak objavljivanja ovog članka za Foreign Affairs. Što se tiče tog rata, Logan i Shifrinson naravno impliciraju da bi on također bio predan Europljanima, što je drugi način da se kaže, SAD bi trebao smanjiti svoje gubitke i pustiti Ukrajinu da izgubi (što će ionako biti). To je stajalište koje se slaže s onim što znamo o razmišljanju predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa (što nije nužno pouzdano).

No, otkako su se demokrati konačno rasteretili odgovornosti očito ostarjelog kandidata Joea Bidena, više nije lako prognozirati tko će pobijediti na predsjedničkim izborima u studenom. Da je Trumpova pobjeda i dalje neizvjesna stvar, kao što je nekada bila, bilo bi lako predvidjeti da će opći poziv Logana i Shifrinsona da prestanu maltretirati Europljane (da parafraziramo Harryja Trumana) također imati odjeka u budućoj administraciji. Ali čak i pod predsjedništvom Kamale Harris, duboki pritisci ekonomske preopterećenosti i unutarnje polarizacije nastavit će se. Jedno je sigurno: pitanje povlačenja SAD-a iz Europe neće nestati.

Međutim, uz sve pronicljive točke koje iznose, postoji i nešto neobično zastarjelo u vezi Loganove i Shifrinsonove rasprave. Iako formuliraju alternativu trenutnom američkom mainstreamu, njihova je analiza, barem što se tiče članka o vanjskim poslovima, čudna “Eurocentričan” i usko “Atlantist.” Obećavaju da bi oslobađanje američkih resursa u Europi učinilo dostupnima za “Azija.” Ali kao da zanemaruju dva bitna ključna razvoja posljednjih, više-manje, četvrt stoljeća: naime, uspon novog multipolarnog poretka i pojavu onoga što je de facto kinesko-rusko savezništvo. Dodajte BRICS+ sile kao što je Indija i možete nazreti obrise geopolitičkog pola bliske budućnosti ne samo ekonomske i vojne sile, već stalno rastuće privlačnosti.

Drugim riječima, prostor koji je zapravo u pitanju je Euroazija, a ne Europa. I dok je istina da tradicionalne ili bivše europske velike sile, poput Britanije, Francuske i Njemačke, vrlo vjerojatno neće razviti kapacitet (koji, posebno pod realističkim premisama, nadmašuje namjere) za hegemoniju, jednom riječju predstavlja novu euroazijsku hegemoniju, marginalizirana Europa ne bi ni željela ostati odvojena; umjesto toga, njegove bi elite naučile prenositi svoju lojalnost. U takvom scenariju, međutim, SAD ne bi samo napustio, nego izgubio Europu. Loganovo i Shifrinsonovo zamišljeno krajnje stanje Amerike oslobođene potrebe da brani Europu, i nove samopouzdane Europe koja unatoč tome ostaje sigurno na strani Washingtona, vjerojatnije je da će biti prolazan faza umjesto toga. I treba biti.