Povijest sporta puna je primjera u kojima se igra ispreplela s politikom, no ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu odvija se u uistinu nesvakidašnjim i teškim geopolitičkim okolnostima. Prvenstvo kojem su zemlje domaćini SAD, Kanada i Meksiko najvećim će se dijelom, 60 od 80 utakmica, održati upravo u Sjedinjenim Američkim Državama, koje u ovom trenutku, blago rečeno, nemaju najbolju reputaciju.
Bijes svijeta, doduše, nije usmjeren na SAD i Amerikance, nego na Donalda Trumpa koji je drugi mandat u Bijeloj kući osvojio obećanjem da neće počinjati nove ratove, a upravo za njegove vlasti pokrenuto je nekoliko vojnih intervencija SAD-a u drugim suverenim državama protivno svim aktima Ujedinjenih naroda. Prva je na redu bila Venezuela, koju su američke trupe mimo odobrenja i znanja Vijeća sigurnosti UN-a napale i otele predsjednika Nicolasa Madura i njegovu suprugu te ubile više vojnika i policajaca, nakon čega je Trump mrtav hladan objavio da će Venezuelom odsad vladati on, a njihovu će naftu predati američkim kompanijama. No čini se da je svijet preko tog napada nekako i prešao, možda zato što, barem nama u Europskoj uniji, ali i većini zemalja Zapada, Venezuela zapravo nije naročito atraktivna ni važna.
Zato je napad na Iran, koji se zbog Trumpova ignoriranja analitičkih procjena CIA-inih obavještajaca pretvara u fijasko neslućenih razmjera, gotovo preko noći uzrokovao golemu energetsku i globalnu ekonomsku krizu. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, prolaza kojim je do rata tankerima prevoženo oko dvadeset posto svjetske nafte, dovelo je svijet u situaciju da se cijenu barela u ovom trenutku ne usudimo napisati jer će, dok se novine otisnu, sigurno biti veće.
Negativan imidž
Trumpovoj popularnosti ne doprinosi ni to što ga je u rat s Iranom zapravo uvukao izraelski saveznik. Izrael već dulje vrijeme u dijelu javnosti ima vrlo negativan imidž zbog svojih postupaka u pojasu Gaze te na Zapadnoj obali, koje mnogi gledaju kao školski primjer etničkog čišćenja, odnosno genocida, a ne treba zaboraviti da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu na tjeralici Međunarodnog kaznenog suda od kraja 2024. Možda nije usporedivo, ali zbog odluke europske mreže televizijskih kuća EBU koja organizira Euroviziju da na ovogodišnjem natjecanju nastupi Izrael mnoge su zemlje povukle svoje predstavnike.
U javnosti se već postavlja pitanje može li se to ponoviti i na Svjetskom prvenstvu, odnosno hoće li neke zemlje izaći iz natjecanja zbog toga što se ono održava u zemlji koja je u mnogim dijelovima svijeta trenutačno sinonim za međunarodno nasilje, ali i izazivanje inflacije, siromaštva i gospodarske krize. Prvenstvo se neumoljivo približava, održat će se za dva mjeseca, od 11. lipnja do 19. srpnja, a odavno je jasno da Trump namjerava biti glavna zvijezda nogometnog spektakla. Prvo, za njega je ovo prvenstvo jedan od simbolički najvažnijih međunarodnih događaja u kojima Amerika ima predvodničku ulogu. Trump je rekao kako će ono biti “najveći sportski događaj u povijesti”. Zanimljivo je da se događa u trenutku kada Sjedinjene Američke Države obilježavaju 250. obljetnicu osnutka.
Sve to ide u prilog tezi da će Prvenstvo prije svega biti američko, a tek onda svjetsko. Zapravo, ponajprije će biti Trumpovo, jer čovjek koji ima patološku potrebu veličati sebe u svakoj mogućoj prilici, često i bez ikakva opravdanja u činjenicama, sasvim će sigurno iskoristiti sportsko natjecanje kako bi sebe prikazao kao najvećeg i najmoćnijeg svjetskog državnika. Da će Svjetsko prvenstvo biti velika politička predstava na štetu onih kojima je namijenjeno – igrača i navijača – postalo je jasno još u prosincu prošle godine na bizarnom ždrijebu. Predsjednik Svjetske nogometne federacije Gianni Infantino tada je izveo show koji bismo, da se poigramo njegovim prezimenom, mogli opisati samo kao infantilan.
Bizarna scena
Bilo je to, sjetimo se, kada se američki predsjednik toliko naljutio što nije dobio Nobelovu nagradu za mir da je o tome pisao i norveškom premijeru, iako on s Nobelom ima veze kao i Andrej Plenković – nikakve. Ljutitog Trumpa Infantino je pokušao umiriti bizarnom ceremonijom u kojoj je američki predsjednik pokupio svu pozornost te najveći dio minutaže televizijskog prijenosa ždrijeba, a sve je završilo tako što mu je dodijeljena FIFA-ina nagrada za mir. Ta nagrada do prošle godine nije postojala i cijelom je svijetu bilo jasno da je izmišljena samo za Trumpa, kako bi mogao reći da je ipak dobio neku mirovnu nagradu.
Poslije smo morali svjedočiti i prilično neobičnoj sceni u kojoj liderica venezuelanske oporbe, disidentica Maria Corina Machado, koja je prava dobitnica Nobelove nagrade za mir 2025., predaje svoje priznanje Trumpu u znak zahvalnosti što je uhitio Madura. Prije nekoliko tjedana čuli smo pak da Trumpa Nobelova nagrada više ne zanima, rekao je da ga “boli briga kakav će utjecaj napad na Iran imati na šanse za dobivanje nagrade”. Valjda su mu nagrade koje je iscijedio iz Machado i od FIFA-e zadovoljile potrebu za priznanjem njegova globalnog mirotvornog rada koji je dosad uglavnom rezultirao siromaštvom, krizama i masovnim pokopima diljem svijeta.
Trump je doista učinio nešto što se smatralo nemogućim i samo u prvom dijelu svoga drugog mandata uspio je devastirati međunarodni pravni poredak, uništiti ulogu i autoritet Ujedinjenih naroda kao organizacije koja je nakon Drugoga svjetskog rata osmišljena kako se takvo zlo nikada više ne bi ponovilo, izazvati globalnu energetsku krizu i učiniti da EU počinje ozbiljnije gledati partnera u Kini nego u SAD-u, što je do prije samo godinu dana bilo apsolutno nezamislivo. Europske zemlje pokazuju suzdržanost prema američkim vojnim inicijativama, a neke su odbile logističku potporu u aktualnom sukobu s Iranom, što signalizira ozbiljne političke razlike u zapadnom bloku.
Izazvao bijes
Najotvorenije je to dosad pokazala Španjolska, koja je najprije doslovce izbacila američke vojne zrakoplove iz baze na svojem teritoriju, a zatim i odbila poslati svoje brodove u pomoć Amerikancima jer ne želi sudjelovati, kako su rekli, u vojnoj operaciji koja nije u skladu s Poveljom UN-a i međunarodnim pravom. I druge europske sile s oklijevanjem pristupaju ovoj temi, što je više puta izazvalo bijes Donalda Trumpa, koji je i u prvome mandatu pokušao unijeti razdor u NATO tvrdnjom da Amerika plaća previše u odnosu na druge članice saveza.
Istodobno, restriktivne imigracijske politike Washingtona stvaraju praktične probleme za sudionike Prvenstva. Više od 70 zemalja suočava se s ograničenjima ulaska u SAD, uključujući i države čije su reprezentacije izborile plasman na turnir, što dovodi u pitanje temeljno načelo univerzalnosti sporta. Od zemalja čiji državljani imaju izravnu zabranu ulaska na teritorij SAD-a, plasman na SP izborili su samo Haiti i Iran. U načelu, igračima bi se, prema standardima FIFA-e, morao omogućiti ulazak na teritorij po posebnom režimu, što neće biti moguće za navijače. O nastupu Irana mnogo se govori, a po najnovijim informacijama iz FIFA-e, njihova će reprezentacija ipak nastupiti, iako ulazak u SAD, sasvim sigurno, neće biti omogućen iranskim navijačima. No i navijači iz brojnih drugih zemalja svijeta mogli bi se suočiti s otežanim putovanjem u SAD zbog izuzetno strogog viznog sustava.
Da kažemo barem koju pozitivnu – Hrvatska se izborila da naši državljani od 23. listopada 2021. putuju u SAD bez viza za turistička ili poslovna putovanja do 90 dana, a od 2023. ušli smo i u sustav brže obrade putnih zahtjeva, pa se naši navijači neće suočiti s tim problemom. No u takvom kontekstu pojedini akteri iz nogometnog svijeta već su otvoreno progovorili o bojkotu. Bivši predsjednik FIFA-e Sepp Blatter javno je podržao inicijative da navijači izbjegnu putovanja u SAD, čime je dao legitimitet ideji koja je dotad cirkulirala uglavnom u političkim i aktivističkim krugovima.
Zajednički odgovor
Paralelno, unutar europskih nogometnih saveza vođene su neformalne rasprave o mogućem zajedničkom odgovoru. Prema pisanju Sports Business Journala, više od dvadeset europskih nogometnih dužnosnika sastalo se kako bi razmotrilo implikacije Trumpove politike na sudjelovanje u turniru. Ipak, službeni stavovi ključnih nogometnih institucija zasad su suzdržani ili otvoreno protiv bojkota. Njemački nogometni savez, primjerice, nakon interne rasprave odbacio je mogućnost povlačenja, naglašavajući “ujedinjujuću snagu sporta”.
Takav stav odražava dominantnu logiku u međunarodnom sportu – čak i u uvjetima političkih kriza natjecanja se nastoje održati kako bi se očuvala njihova globalna vrijednost i komercijalni potencijal. U javnosti se spominje kako je i dio Francuza sklon ideji da se bojkotira “američko” Svjetsko prvenstvo u nogometu. Kada bi se samo te dvije zemlje odlučile na bojkot, bio bi to nevjerojatan šamar Trumpu, jer je riječ o tradicionalnim nogometnim velesilama s bogatom tradicijom plasmana, finala i osvajanja prvenstva. Ujedno, Europa i Južna Amerika realno su dom najboljeg i najgledanijeg nogometa, koji je u SAD-u tek marginalan sport. Izostanak južnoameričkih reprezentacija nije realan, no povlačenje bilo koje europske reprezentacije iz natjecanja bio bi izuzetno jak simbolični potez koji bi drastično narušio cjelokupni dojam o SP-u, a samim time i oslabio priliku Donalda Trumpa da svijetu pokaže kako je u svemu najjači i najbolji, pa i u organizaciji nogometnog prvenstva.
Prve kritike na račun ovog SP-a mogle su se čuti još prije rata u Iranu, kada je FIFA objavila da uvodi pravilo trominutnog prekida igre tijekom svakog poluvremena. Kao razlog službeno je navedeno da će se to vrijeme koristiti “za hidraciju igrača”. Takvo pravilo nije bilo na snazi tijekom prošlog prvenstva u Katru, gdje su ekstremne vrućine “ubijale” igrače na terenu, a Katar je klimatski ekstremnije mjesto od Kanade, Meksika i SAD-a.
Oglasni prostor
Znakovito je da će televizijske kuće tijekom te tri minute moći ostati u prijenosu i emitirati reklame FIFA-inih oglašivača ili se “isključiti” i iskoristiti te tri minute za svoje reklame. Mnogi kažu kako je nevjerojatna podudarnost da FIFA ovo pravilo uvodi baš na prvenstvu koje će se primarno održati u SAD-u, gdje su prekidi sportskih događanja radi reklamnih blokova uvriježeni, među kojima je svakako najpoznatiji Superbowl, turnir koji se smatra najskupljim oglasnim prostorom na svijetu. Protivnici tvrde da je Trump kod FIFA-e uspio izlobirati ovakvu “amerikanizaciju nogometa” koji će, iako je to mnogima teško zamisliti, postati još više komercijalno, a manje sportsko okupljanje.
Istodobno, postoje konkretni slučajevi koji pokazuju koliko su političke okolnosti već utjecale na organizaciju turnira. Reprezentacija Irana, koja se kvalificirala za prvenstvo, razmatrala je mogućnost premještanja utakmica iz SAD-a iz sigurnosnih razloga i zbog napetosti između dviju zemalja, iako je FIFA zasad potvrdila da će joj sudjelovanje biti omogućeno. Iran je naposljetku donio odluku da na Prvenstvo ne dolaze. Takvi primjeri pokazuju da pitanje bojkota više nije hipotetično, nego dio šireg spektra političkih pritisaka koji se odražavaju na sport. U konačnici, iako ne postoje čvrsti dokazi da će doći do masovnog bojkota reprezentacija, sama činjenica da se o toj mogućnosti ozbiljno raspravlja predstavlja presedan. Svjetsko prvenstvo, zamišljeno kao globalni festival sporta, tako ulazi u zonu političke neizvjesnosti u kojoj svaki novi geopolitički incident može imati izravne posljedice na njegovu organizaciju i percepciju.
Ako bi došlo do bojkota Svjetskog prvenstva 2026., posljedice bi bile višeslojne i potencijalno duboke, ne samo za nogomet. Prije svega, takav bi potez narušio integritet natjecanja. Turnir s kojeg bi izostala jedna ili više jakih reprezentacija izgubio bi natjecateljsku ravnotežu i vjerodostojnost, što bi izravno utjecalo na njegov komercijalni i simbolički značaj. S obzirom na to da FIFA prvi put organizira prvenstvo s čak 48 reprezentacija, svako odstupanje od punog sastava destabiliziralo bi ionako kompleksan format.
Politički učinci
Ekonomske implikacije bile bi jednako ozbiljne. Svjetsko prvenstvo generira milijarde dolara prihoda kroz televizijska prava, sponzorstva i turizam. Već postoje indicije da bi politička klima mogla smanjiti interes navijača za putovanje u SAD. Ako bi bojkot zahvatio i navijače, a ne samo reprezentacije, učinak bi bio dvostruk: smanjeni prihodi i oslabljen globalni doseg događaja.
Sigurnosni aspekt dodatno komplicira situaciju. Američki dužnosnici upozoravaju na povećane rizike od kibernetičkih napada i napada dronovima zbog aktualnih ratnih sukoba, što zahtijeva vrlo visoku razinu sigurnosnih mjera.
U kombinaciji s političkim tenzijama, takvi faktori mogu obeshrabriti pojedine države koje bi inače sudjelovale, kao i navijače koji su mislili doći. Povijest sporta pokazuje da bojkot nije nepoznat fenomen, ali i da rijetko donosi željene političke učinke. Najpoznatiji su primjeri Olimpijske igre u Moskvi 1980. i Los Angelesu 1984., kada su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez predvodili uzajamne bojkote zbog hladnog rata. Noviji je primjer djelomični bojkot Zimskih olimpijskih igara u kineskom Pekingu, na koji su se odlučili američki sportaši. Ti su potezi rezultirali oslabljenim natjecanjima i dugotrajnim posljedicama za sportaše, ali nisu značajno promijenili političku realnost. Sličan obrazac vidljiv je i u kasnijim slučajevima parcijalnih bojkota ili političkih prosvjeda na sportskim događajima.
Ako i ne bude bojkota, pojedine nacionalne reprezentacije, pogotovo europske, mogu na SP-u simbolički iskazati neslaganje s Trumpovom politikom ili s nekim njegovim potezima. Navijači pamte takve slučajeve, i to ne iz daleke prošlosti. Tijekom katarskog Mundijala igrači njemačke reprezentacije prosvjedovali su zbog šerijatske vlasti koja diskriminira LGBTQ osobe te su na prvim utakmicama na rukavu nosili vrpcu u duginim bojama s natpisom “One Love”, odnosno “jedna ljubav”. Sasvim je izgledno da se takve male, ali zapravo velike geste mogu očekivati od nekih igrača, a zasigurno i od navijača.
Dodatni izazov
To pred Trumpa stavlja i dodatni izazov – kako će reagirati na takve poruke na “svom” natjecanju? Hoće li “zemlja slobodnih”, čiji Ustav vjerojatno najsnažnije na svijetu jamči slobodu govora, ograničiti tu istu slobodu kako bi zaštitila Trumpa od kritika? Neki se još sjećaju koliko je nesnosna bila buka vuvuzela na jednom od svjetskih prvenstava, zbog čega su TV kuće uvele tehniku prigušivanja buke sa stadiona. Vrhunac apsurda bio bi da se na isti način umanji “buka” koja bi, primjerice, nastala mogućim skandiranjem protiv Trumpa.
Sve su to zasad spekulacije, no one neizbježno čine okolnosti koje će obilježiti ovo Svjetsko prvenstvo u nogometu i zasigurno dijelom zasjeniti uspjehe sportaša. Pitanje bojkota nešto je o čemu ćemo još slušati u tjednima koji su pred nama, iako bi to bio uistinu radikalan potez nogometnih saveza jer FIFA tradicionalno održava strogu kontrolu nad sudjelovanjem i rijetko tolerira političke intervencije. Čak i u situacijama ozbiljnih sukoba, poput ratova ili diplomatskih kriza, nogometne federacije uglavnom nastoje izbjeći povlačenje iz prvenstva, svjesne posljedica za vlastite sportaše i reputaciju.
Analitičari stoga uglavnom procjenjuju da je potpuni bojkot malo vjerojatan. Međutim, djelomični oblici otpora, poput bojkota navijača, političkih poruka ili logističkih ograničenja, već su vidljivi i mogli bi obilježiti turnir. Upravo ti “meki” oblici bojkota mogli bi imati dugoročniji utjecaj na percepciju Prvenstva nego formalno povlačenje reprezentacija. A sve zajedno moglo bi SP pretvoriti u Trumpov najveći politički fijasko umjesto, kako je zamislio, u natjecanje “njemu u čast”.
Hitler je Olimpijskim igrama svijetu prikazao Reich kao miroljubivu zemlju
U povijesti sporta teško je pronaći jasnije primjere političke instrumentalizacije velikih natjecanja od onih koje su režirali talijanski fašistički vođa, “Duce” Benito Mussolini i lider nacističke Njemačke Adolf Hitler. Svjetsko nogometno prvenstvo 1934. u Italiji bilo je jedno od ključnih propagandnih oruđa fašističkog režima. Mussolini je domaćinstvo iskoristio kako bi pred međunarodnom javnošću demonstrirao organizacijsku moć i disciplinu fašističke države, dok je u zemlji turnir služio kao sredstvo mobilizacije nacionalnog ponosa i legitimiranja režima. Italija je osvojila naslov pobjedom nad Čehoslovačkom, a taj je sportski uspjeh odmah pretvoren u politički kapital. Fašistička propaganda predstavljala je reprezentaciju kao produženu ruku države, simbol “novog Talijana” oblikovanog snagom, poslušnošću i nacionalnim jedinstvom. Povjesničari sporta ističu kako nikada nisu kvalitetno obrađene sumnje u politički pritisak na suce i organizaciju utakmica, premda se dio tih tvrdnji i dalje nalazi u sferi historiografskih rasprava.
U svakom slučaju, neupitna je činjenica da je Mussolini Prvenstvo iskoristio kao pozornicu za promociju fašizma, uz masovnu uporabu državnih medija, ikonografije režima i javnih ceremonija. Dvije godine poslije, 1936., Adolf Hitler organizacijom Olimpijskih igara u Berlinu podigao je taj model na još višu razinu. Igre su pretvorene u globalni propagandni spektakl kojemu je cilj bio prikazati nacističku Njemačku kao modernu, mirnu i civiliziranu državu. Tijekom dva tjedna režim je privremeno ublažio vidljive antisemitske mjere, uklonio pojedine natpise protiv Židova s javnih mjesta i nastojao stranim gostima pokazati sliku reda, prosperiteta i otvorenosti. Američki Memorijalni muzej holokausta navodi da je riječ o jednoj od najuspješnijih propagandnih operacija Trećeg Reicha. Strane delegacije i brojni novinari vidjeli su pažljivo režiranu fasadu, iza koje su već postojali represivni aparat, koncentracijski logori i militarizacija države.
Hitler je djelomice uspio u toj namjeri. Mnogi suvremenici doista su povjerovali da se Njemačka “normalizira” i vraća u međunarodnu zajednicu.
Igre su bile tehnološki impresivne, s monumentalnim stadionom, masovnim ceremonijama i filmskom obradom Leni Riefenstahl u filmu “Olympia”, koji je poslije ocijenjen kao jedan od najuspjelijih propagandnih filmova 20. stoljeća. Ipak, sportski dio događaja istodobno je razbio središnji mit nacističke rasne ideologije i dokazao da svemir zna uzvratiti na zlo. Američki atletičar, crnac Jesse Owens, vjerojatno na apsolutno zgražanje nemoćnog Adolfa Hitlera, osvojio je tada čak četiri zlatne medalje i postao simbol poraza propagandne konstrukcije o “arijevskoj nadmoći”. Unatoč tomu, u diplomatskom smislu Berlin 1936. ostao je propagandni uspjeh jer je režim na neko vrijeme uspio prikriti agresivnu narav vlasti i odgoditi oštrije međunarodne reakcije.
Upravo zato oba primjera ostaju važna i za današnje rasprave o mogućem bojkotu velikih sportskih događaja poput SP-a u nogometu. Povijest pokazuje da sport može biti mnogo više od igre, on može postati sredstvo političke legitimacije, prikrivanja nasilja i oblikovanja međunarodne percepcije države.
Moguće je da Njemačka i Francuska neće nastupiti
Mjeseci prolaze, SAD i druge zemlje domaćini ozbiljno se pripremaju za Svjetsko prvenstvo, no već postoje naznake da bi ono moglo proći u neuobičajenom ozračju. Iranska će reprezentacija nastupiti, unatoč spletu okolnosti u kojima će njihov tim sigurno biti pod posebnim nadzorom, no javljaju se glasovi i iz velikih europskih država, nogometnih velesila, koji pozivaju nacionalne nogometne saveze da odustanu od natjecanja.
O mogućem bojkotu SP-a sad se već uvelike raspravlja u Njemačkoj i Francuskoj. Vlade europskih država ne žele se očitovati o tom pitanju jer, kako kažu, nisu ovlaštene odlučivati o tome hoće li nacionalne reprezentacije sudjelovati u natjecanju ili neće. To je u ingerenciji nacionalnih nogometnih saveza. Zasad nema naznaka da bi bilo koji nacionalni nogometni savez predložio bojkot SP-a, no ideja o takvoj antitrampovskoj inicijativi iz dana u dan pobuđuje sve veći interes europskih političara i javnosti.
Već i sama rasprava o bojkotu neugodna je za Trumpa i Ameriku. A jednako je neugodna i za europske države odnosno njihove čelnike. Oni moraju naći uvjerljivo opravdanje za sudjelovanje nacionalnih reprezentacija u natjecanju kojemu je domaćin Donald Trump, prvi američki predsjednik od Drugoga svjetskog rata koji otvoreno razvrgava savezništvo s Europom i Europsku uniju naziva “najvećim zlom”.
