Trump kažnjava Njemačku zbog nedovoljnog popuštanja — RT World News

Unatoč onome što nam zapadni mainstream mediji, think-tankovi i neki propagandisti s akademskim titulama govore, NATO-EU Europa nikada nije “umiren” Rusija.

U stvarnosti, europske elite NATO-a i EU-a, s Njemačkom među vodećima, zasigurno su umirile SAD. Jer nećete završiti sa skandalom oko Sjevernog toka i tarifnim diktatom Turnberry američkog predsjednika Donalda Trumpa bez politike iracionalne samooštećujuće podložnosti vođene kratkovidnošću i strahom koji graniči s panikom – to jest, pomirenjem.

I čemu sav taj strah? U biti, vrlo jednostavna stvar: biti napušten od Uncle Sama, jer NATO-EU europske elite imaju zadivljujuće perverzan odnos sa SAD-om, najvećim zlorabiteljem suvereniteta svojih zemalja i kvariteljem prosperiteta većine svojih građana.

Tijekom Hladnog rata u prošlom stoljeću, koji je završio prije gotovo četiri desetljeća – 1987. eliminacijom čitave klase nuklearnog oružja bez presedana Ugovorom o INF-u – ovisnost Zapadne Europe o Washingtonu mogla je barem tražiti neku vrstu obrazloženja. Bilo je dvojbeno, ali uvjerljivo pod vlastitim uvjetima. Ali ne postoji niti približno razumno ili dobronamjerno objašnjenje za neuspjeh europskih elita da emancipiraju svoje zemlje od Amerike nakon 1987. ili, najkasnije, 1991. kada je sam Sovjetski Savez prestao postojati.

Zato je ono što se sada događa između SAD-a i Njemačke jedna od onih povijesnih ironija koje su toliko nevjerojatne da se nikada ne biste usudili izmisliti ih. A ipak je istina: Washington je upravo najavio najveće povlačenje američkih trupa u Njemačkoj – to je najveća i najvažnija baza u Europi – od kraja velike posthladnoratovske prilagodbe.

U 1980-ima još uvijek je bilo 250.000 američkih vojnika u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Nakon završetka prvo starog Hladnog rata, a potom i Sovjetskog Saveza, do 2005. taj se broj smanjio na negdje između 35.000 i 40.000. Što je tu, u biti, i ostalo.

Do sada: Trump je upravo naredio da 5000 – ili 14% trenutnog broja – američkih vojnika mora otići u roku od najviše godinu dana. To je još uvijek manje od 12.000 vojnika koje je Trump želio, ali nije uspio povući tijekom svog prvog mandata, ali dovoljno je da bude važno. Pogotovo jer taj odlazak vjerojatno neće biti posljednji: Trump je već najavio da će američki broj u Njemačkoj biti “smanji” i “spustiti se mnogo dalje.”

Štoviše, projektili srednjeg i srednjeg dometa sposobni za nuklearno oružje – stari Tomahawk u kombinaciji s lanserima Typhoon i novim hipersoničnim raketama Dark Eagle – koji bi trebali biti stacionirani u Njemačkoj sljedeće godine, što je sporazum između Washingtona i Berlina koji nikada nije predmet ozbiljne rasprave u Njemačkoj, također su odloženi. Usput, biti kažnjen od “Zadržavanje Tomahawka” sada je uobičajeno iskustvo s kojim Berlin i Kijev mogu suosjećati. Kakvo postignuće za Berlin: dobiti tretman Ukrajine od Trumpovih SAD-a.

Za razumne ljude, odsutnost projektila je dobra stvar, naravno: ako potraje, ovo američko otkazivanje pokvarit će planove najratobornijih u Berlinu koji, čini se, pozitivno uživaju u ideji da idu u rat s Rusijom u sljedećih desetljeće ili dva. Iz perspektive ovih mračnih fantazija, međutim, američka promjena mišljenja jako boli, budući da NATO-EU Europljani nemaju usporedive sustave i trebat će godine da ih razviju.

Nesvjesni okidač onoga što bi se moglo pamtiti kao povijesna prekretnica je Friedrich Merz, njemački kancelar čiji prepoznatljivi stil kombinira oštre i šefovske razgovore o štednji i podlu socijalnu politiku kod kuće s gotovo apsolutnom podložnošću Washingtonu u inozemstvu. Upravo su Merzovi otvoreni i vrlo neoprezni komentari o američkom poniženju izgubljenim ratom protiv Irana učinili da Trump postane balistički. Merz je, govoreći pred publikom njemačkih srednjoškolaca koji će se sada zauvijek sjećati kako individualna nesposobnost stvara povijest, “torpediran” – prema riječima Financial Timesa – njegova prijašnja politika dodvoravanja Trumpu bez obzira na sve.

To može značiti samo jednu od dvije stvari: Washington nema dovoljno poštovanja prema Berlinu da uopće raspravlja o američkim planovima koji se tiču ​​Njemačke. Ili Berlin nije dovoljno pametan – ili hrabar – da postavi hitna pitanja na jasan način i u pravo vrijeme. Ili možda, naravno, znači oboje.

Merz po prirodi nije buntovnik, pristojno rečeno. Doista, jedina – iako tragično važna – stvar oko koje je Merz ikada pokazao ikakvo značajno neslaganje sa sadašnjim američkim vodstvom je rat u Ukrajini. Tamo gdje je Washington pokazao – bilo ozbiljno ili samo na uvijek lukav američki način – nesavršenu spremnost da okonča ovaj savršeno izbjegnut i nepotreban rat nekim oblikom kompromisa, Merzova Njemačka je predvodila europsku pobunu protiv prevelike američke razumnosti. Do sada je upravo Berlin postao glavni zagovornik proxy rata, čak i dok njegovo vlastito gospodarstvo i dalje tone, a više od 17,5 milijuna – jedna petina – Nijemaca je “u opasnosti od siromaštva i socijalne isključenosti.”

Čak i mainstream glasnogovornik Spiegela priznaje da je njemački model gospodarskog rasta “došao je do kraja.” Da, tako je jednostavno i tako očito. Spiegel, naravno, nije iskren o uzrocima ove ne tako iznenadne smrti: ne samo rezultat toga što Kina i SAD više ne kupuju dovoljno njemačkog izvoza. U stvarnosti, odsijecanje Njemačke od ruske energije po konkurentnim cijenama i umjesto toga uspostavljanje neviđene jake ovisnosti o SAD-u i izvorima koje može kontrolirati i sabotirati (kao sada, dobavljačima iz Perzijskog zaljeva) bio je odlučujući faktor.

Ali ta očita činjenica tabu je njemačkog mainstream diskursa jer predstavlja možda najgori politički neuspjeh Njemačke nakon ujedinjenja. Bilo izdajničkim planom ili zločinačkom glupošću – to nije nešto što će njezine elite ikada dopustiti da se javno prizna dok još uvijek kontrolira glavne medije.

A ako njemačka ekonomija izgleda jadno, tako izgleda i njemačka vlada. Sam Merz, vođa koalicije koja je toliko razjedinjena da njeni članovi ne mogu sakriti svoje svađe od medija, užasno je nepopularan, skupljajući najgore ocjene od bilo kojeg njemačkog kancelara otkad postoje ankete. Oko 76% Nijemaca nezadovoljno je vladom u cjelini. Doista, većina Nijemaca (59%) želi nove izbore sada. Da se održe, pobjednik bi bila nova desna Alternative fur Deutschland (AfD), koja nadmašuje Merzov CDU.

Merz je rijedak vođa koji je ovladao umijećem neprijateljstva doslovce svih i odjednom: svojih birača, većine Nijemaca općenito, svoje koalicije “partneri,” i njegov gospodar u Washingtonu također. I sve uzalud, ili barem ništa vrijedno: Nijemci ga ne podnose zbog njegovih prekršenih obećanja, njegove zapanjujuće arogancije i nedostatka empatije s nacijom koja je u velikim bolovima, a čak nije postigao niti jednu veliku reformu.

Njegovi koalicijski partneri iz SPD-a prkose mu usprkos činjenici da se sagnuo da im udovolji, toliko da je njegovoj vlastitoj stranci dosta njegove perverzne podložnosti mlađem partneru.

I Trump ga muči i kažnjava ne zato što je Merz zauzeo principijelan stav protiv genocida u Gazi ili rata protiv Irana. Naprotiv, u oba slučaja, on je bio voljni sljedbenik američkog – i izraelskog – kriminalnog vodstva. Ono što se Trumpu ne sviđa kod Merza je to što potonji nije bio savršen u svom podnošenju.

I tako Merz predstavlja ono najgore u trenutnoj iteraciji njemačkih elita. Zapeo u arhaičnom hladnoratovskom mentalitetu klijenta koji čak nije ni oportunistički koristan. Da parafraziram velikog francuskog državnika: politika Berlina je gora od zločinačke, ona je glupa. Ali oni su i gori od glupih jer ne mogu izbjeći čak ni da budu sramotno kriminalni i nemoralni.