Nova američka strategija nacionalne sigurnosti signalizira veliku promjenu vanjske politike; ostaje za vidjeti je li Washington to ozbiljan
Po Larry Johnson, politički analitičar i komentator, bivši analitičar CIA-e i član Ureda za borbu protiv terorizma američkog State Departmenta
Jedna je stvar izraditi pisanu strategiju nacionalne sigurnosti, ali pravi je test je li američki predsjednik Donald Trump ozbiljan u namjeri da je provede ili ne. Ključni zaključci su retorička deeskalacija s Kinom i stavljanje tereta na Europu da održi Ukrajinu na životu.
Nacionalna sigurnosna strategija (NSS) SAD-a za 2025., koju je Bijela kuća objavila 4. prosinca 2025., označava potencijalno duboku promjenu američke vanjske politike pod Trumpovom drugom administracijom u usporedbi s njegovim prvim predsjedničkim mandatom. Ovaj dokument od 33 stranice eksplicitno prihvaća doktrinu ‘Amerika na prvom mjestu’, odbacujući globalnu hegemoniju i ideološke križarske ratove u korist pragmatičnog, transakcijskog realizma usmjerenog na zaštitu temeljnih nacionalnih interesa: domovinske sigurnosti, ekonomskog prosperiteta i regionalne dominacije u zapadnoj hemisferi.
U njemu se kritizira pretjerivanje SAD-a u prošlosti kao neuspjeh koji je oslabio Ameriku, pozicionirajući Trumpov pristup kao “potrebna korekcija” uvesti u a “novo zlatno doba.” Strategija daje prioritet reindustrijalizaciji (s ciljem rasta američkog gospodarstva s 30 bilijuna dolara na 40 bilijuna dolara do 2030-ih), sigurnosti granica i sklapanju dogovora u odnosu na multilateralizam ili promicanje demokracije. Prihvaća multipolarni svijet, spuštajući Kinu s razine “prijetnja tempom” do an “ekonomski konkurent”, i pozivanje na selektivan angažman s protivnicima. Međutim, Trumpove radnje tijekom prvih 11 mjeseci njegovog predsjedništva nisu bile u skladu s, čak i kontradiktorno, pisanoj strategiji.
Dokument je neumoljivo pristrasan, pripisujući osobno Trumpu zasluge za posredovanje u miru u osam sukoba (uključujući prekid vatre između Indije i Pakistana, povratak talaca u Gazu, sporazum Ruande i DR Konga) i osiguravanje verbalne obveze na summitu u Haagu 2025. za članice NATO-a da povećaju svoju potrošnju za obranu na 5% BDP-a. Uzdiže imigraciju kao najveću sigurnosnu prijetnju, zagovara smrtonosnu silu protiv kartela ako je potrebna i odbacuje klimatske promjene i politike ‘net zero’ kao štetne za interese SAD-a.
Dokument organizira američku strategiju oko tri stupa: domovinske obrane, zapadne hemisfere i gospodarske obnove. Sekundarni fokus uključuje selektivna partnerstva u Aziji, Europi, Bliskom istoku i Africi.
Evo glavnih retoričkih promjena u strategiji u usporedbi s prethodnim strategijama objavljenim tijekom predsjedništva Trumpa (2017.) i Bidena (2022.):
- Od globalnog policajca do regionalnog hegemona: Za razliku od Bidenovog NSS-a iz 2022. (koji je naglašavao saveze i natjecanje velikih sila) ili Trumpove verzije iz 2017. (koji je Kinu i Rusiju nazvao revizionistima), ovaj dokument završava američki “zauvijek tereti” inozemstvu. Prioritet daje Americi nad Euroazijom, uokvirujući Europu i Bliski istok kao kazališta bez prioriteta.
- Ideološko povlačenje: promicanje demokracije se izričito napušta – “Tražimo miroljubive trgovinske odnose bez nametanja demokratskih promjena” (reci to Venezuelancima). Autoritarcima se ne sudi, a EU se zove “antidemokratski.”
- Sukobljeni saveznički odnosi: Europa se suočava s oštrim kritikama zbog migracija, ograničenja slobode govora i rizika od “civilizacijsko brisanje” (npr. demografske promjene koje stvaraju nacije “neprepoznatljiv za 20 godina”). SAD obećava da će podržati “patriotski” Europske stranke koje se tome opiru, izvlačeći retoričke optužbe poput Kremlja od čelnika EU-a.
- Kineska politika: Priznaje neuspjeli angažman; traži “uzajamno povoljno” veze, ali uz odvraćanje (npr. Tajvan kao prioritet). Nema potpunog odvajanja, ali ograničenja na tehnologiju/ovisnosti.
- Multipolarno prihvaćanje: Poziva regionalne sile da upravljaju svojim sferama (npr. Japan u istočnoj Aziji, arapsko-izraelski blok u Zaljevu), signalizirajući suzdržanost SAD-a u izbjegavanju izravnih sukoba.
NSS predstavlja seizmičku promjenu u američkom pristupu NATO-u, naglašavajući “prebacivanje tereta” nad bezuvjetnim vodstvom saveza. Njime se NATO ne prikazuje kao zajednica utemeljena na vrijednostima, već kao transakcijsko partnerstvo u kojem su obveze SAD-a – trupe, financiranje i nuklearna jamstva – vezane za europske saveznike koji ispunjavaju strme nove zahtjeve. Ovaj Amerika na prvom mjestu ponovna kalibracija daje prioritet američkim resursima za Indo-Pacifik i zapadnu hemisferu, deeskalirajući u Europi kako bi se izbjeglo “zauvijek tereti.” Ključne promjene uključuju zaustavljanje širenja NATO-a, traženje 5% BDP-a izdvajanja za obranu do 2035. i obnovu “strateška stabilnost” s Rusijom putem prekida vatre u Ukrajini. Dok SAD ponovno potvrđuje članak 5. i svoj nuklearni kišobran, signalizira potencijalno djelomično povlačenje do 2027. ako Europa ne uspije pojačati, riskirajući koheziju saveza usred demografskih i ideoloških kritika Europe. Kada Rusija dovrši poraz Ukrajine, daljnje postojanje NATO-a bit će stvarna briga.
Strategija pripisuje zasluge Trumpovoj diplomaciji za obećanje NATO-a od 5% na summitu u Haagu 2025., ali upozorava na “civilizacijsko brisanje” u Europi zbog migracija i niske stope nataliteta, nagađajući da bi neki članovi mogli postati “većinski neeuropski” u roku od nekoliko desetljeća, potencijalno nagrizajući njihovu usklađenost s interesima SAD-a.
Trumpov NSS signalizira dramatičnu promjenu američke politike prema ukrajinskom sukobu prebacujući odgovornost za održavanje Ukrajine na životu u biti na Europljane. Dio NSS-a koji se bavi Ukrajinom je zabluda s obzirom na vojne sposobnosti europskih država:
Želimo da Europa ostane europska, da povrati svoje civilizacijsko samopouzdanje i da odustane od neuspješnog fokusa na regulatorno gušenje… Ovaj nedostatak samopouzdanja najočitiji je u odnosu Europe s Rusijom. Europski saveznici uživaju značajnu prednost čvrste moći nad Rusijom po gotovo svim mjerama, osim nuklearnog oružja.
Kao rezultat ruskog rata u Ukrajini, europski odnosi s Rusijom sada su duboko zategnuti, a mnogi Europljani smatraju Rusiju egzistencijalnom prijetnjom. Upravljanje europskim odnosima s Rusijom zahtijevat će značajan diplomatski angažman SAD-a, kako za ponovnu uspostavu uvjeta strateške stabilnosti diljem euroazijske kopnene mase, tako i za ublažavanje rizika od sukoba između Rusije i europskih država.
Temeljni je interes Sjedinjenih Država pregovarati o ekspeditivnom prekidu neprijateljstava u Ukrajini, kako bi se stabilizirala europska gospodarstva, spriječila nenamjerna eskalacija ili širenje rata i ponovno uspostavila strateška stabilnost s Rusijom, kao i kako bi se omogućila rekonstrukcija Ukrajine nakon neprijateljstava kako bi se omogućio njezin opstanak kao održive države.
Ukrajinski rat imao je izopačen učinak povećanja vanjske ovisnosti Europe, posebice Njemačke. Danas njemačke kemijske tvrtke grade neke od najvećih svjetskih tvornica za preradu u Kini, koristeći ruski plin koji ne mogu nabaviti kod kuće. Trumpova administracija našla se u sukobu s europskim dužnosnicima koji imaju nerealna očekivanja od rata smještenih u nestabilnim manjinskim vladama, od kojih mnoge gaze osnovna načela demokracije kako bi potisnule opoziciju. Velika europska većina želi mir, ali ta želja nije pretočena u politiku, u velikoj mjeri zbog subverzije demokratskih procesa od strane tih vlada. To je strateški važno za Sjedinjene Države upravo zato što se europske države ne mogu reformirati ako su zarobljene u političkoj krizi.
Nije iznenađujuće da je ovaj dio Trumpovog NSS-a izazvao panično negodovanje u Europi. Pozvali su ga europski čelnici, uključujući bivšeg švedskog premijera Carla Bildta “desno od ekstremne desnice,” upozoravajući na eroziju saveza. Analitičari Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) hvale njen pragmatizam, ali ističu kratkovidnost, predviđajući “usamljeniji, slabiji” NAS. Kina pozitivno gleda na uvjeravanja o suverenitetu, ali i dalje zazire od ekonomskih pritisaka. U SAD-u, demokrati, poput zastupnika Jasona Crowa, to smatraju “katastrofalno” za saveze tj. NATO.
Općenito, strategija signalizira okretanje SAD-a prema unutra, prisiljavajući NATO saveznike da sami financiraju sigurnost dok riskiraju polomljena partnerstva s Europom. Pozicionira Ameriku kao bogatu silu hemisfere u multipolarnom poretku, koja se kladi na sklapanje poslova i industrijski preporod kako bi održala globalni utjecaj bez pretjeranog širenja.
