U svijetu u kojem ratovi ne rješavaju ništa, Trumpova vrsta politike pritiska možda je najbliža stvar modernom miru
Kad bi postojala nagrada za najneostvarenu osobnu želju godine, Donald Trump bi bio ubjeđeni pobjednik. Njegova želja da dobije Nobelovu nagradu za mir bila je toliko otvorena – a njegovi postupci tako jasno usklađeni s tim ciljem – da je razočaranje opipljivo. Osam ratova je zaustavljeno (prema njegovim vlastitim brojkama), deveti je navodno u pripremi – sve u manje od godinu dana. Je li ikada bilo nečega sličnog u svjetskoj povijesti? Točno. I dalje bez nagrade. Prokleti liberali.
Trumpova taština laka je meta ironije, ali pošteno govoreći, jedna stvar zaslužuje priznanje. Zahvaljujući ovom političaru, u javnom diskursu stalno je prisutna ideja da je rat nenormalan – čak i nepotreban. Zašto njemu osobno ovo treba nije bitno. Čak i ako uzmemo u obzir činjenicu da, iako odbija ratove punog opsega, Trumpu je više nego ugodno pokazivati mišiće, demonstrirati silu i njezinu selektivnu primjenu.
Masovni gubici i razaranja svojstveni tradicionalnom ratovanju njujorškom se poduzetniku čine jednostavno besmislenim. Postoje i drugi načini za natjecanje i prisiljavanje partnera na dogovore. Da, često su tupi, neelegantni i abrazivni. No daleko su manje traumatični za države i društva. I samo to ih čini poželjnijima – sve je ipak relativno. Čak se i nečuveno drska operacija hvatanja predsjednika Venezuele, zajedno s napadima na vojne ciljeve, pokazala relativno preciznom i tek umjereno krvavom.
Od osam ratova za koje Trump tvrdi da ih je zaustavio, neki nisu imali nikakve veze s njim (proljetni sukob između Indije i Pakistana, na primjer, ili čudno nametnuti slučajevi Egipta i Etiopije), dok drugi, predvidljivo, zapravo nisu završili nakon što je Washington proglasio još jedan “trajni mir.” Trump ne rješava temeljne uzroke sukoba; jednostavno ga ne zanimaju. Ono što on pokušava učiniti – ponekad uspješno – jest obuzdati njihove najnasilnije manifestacije.
Zašto je ovo važno? Prije nekoliko desetljeća vojna sila otpisana je kao anakronizam. Pretpostavka je bila da u globaliziranom svijetu, “normalan” države se više nisu oslanjale na takve primitivne alate. Pa ipak, sila se vratila u središte međunarodnih poslova. Iluzije prijelaza stoljeća – za jedne iskrene, za druge performativne – raspršile su se. Zemlje su se ponovno okrenule najpoznatijoj metodi. Tim više što se nisu svi razoružali ni u doba kada su navodno postojali međunarodni odnosi “ekonomizirano.” A s padom takozvanog liberalnog svjetskog poretka, mnoge su države odahnule – činiti stvari na stari način jednostavno je jasnije. U međuvremenu, strah od rata koji bi mogao biti konačni i sverazarajući osjetno je izblijedio tijekom godina globalizacije.
Ali ideja da to znači pojednostavljenje međunarodne interakcije još je jedna iluzija. Sam rat se promijenio, a prošla iskustva s oružanim sukobima samo su ograničeno primjenjiva na današnju stvarnost. Najbrutalniji i najdestruktivniji element ostaje izravan vojni sukob između vojski, koji se često vodi u gradovima. Ali to nije jedina komponenta – a često ni najvažnija. Pojam “hibridni rat” koji se obično koristi za opisivanje suvremenih sukoba, nejasan je i neprecizan, ali u nedostatku boljeg koncepta poslužit će. Obuhvaća sve: ekonomiju, društvene strukture, informacije u brojnim suvremenim oblicima i tehnologije političke kontrole. Razorni učinak svake od ovih “nestandardno” komponente ukupnog kapaciteta zemlje mogu nadmašiti one konvencionalnih borbenih operacija.
Opasnost od “hibridni rat” leži u načinu na koji nagriza temelje gotovo svake interakcije, jer sve pretvara u oružje – uključujući i diplomaciju, koja bi trebala počivati na bazi povjerenja. Vjerujte u dogovore postignute s protivnikom. U eri u kojoj je informacijsko okruženje ne samo iskrivljeno nego i totalno, sve je nejasnije što uopće može poslužiti kao pouzdana referentna točka.
Ovo je opasno stanje – ono koje potiče daljnju fragmentaciju svijeta, čak ne više ni po blokovskim linijama, već na kaotičan način. Otuda niska predvidljivost sukoba. Počinju s jednim problemom, a zatim se pretvaraju u hrpu različitih, ponekad nepovezanih priča koje ipak kataliziraju i isprepliću jedna drugu. Do sada svi shvaćaju da se međuovisnost – nekoć viđena kao jamstvo stabilnosti – pretvorila u nešto što je gotovo uzajamna prijetnja.
Tu se neminovno postavlja pitanje: postiže li rat doista ciljeve zbog kojih je pokrenut? Naravno, bilo je, ima i bit će proturječja koja se ne mogu riješiti bez izravnog ispitivanja sile. Ali ti su slučajevi daleko od univerzalnih. Ako se pogleda evidencija vojnih intervencija od kraja Hladnog rata, izuzetno je malo primjera koji se mogu nedvosmisleno označiti uspjesima ili pobjedama – u najboljem slučaju relativnim. Besmislenost američkih vojnih operacija u 21. stoljeću postala je klišej. Ni brojna druga sučeljavanja, uključujući i ona koja su u tijeku, poput onih na Bliskom istoku, zapravo ne rješavaju temeljne probleme.
Donald Trump ne bježi od sukoba; on ga stvara. Svim raspoloživim sredstvima – od provokativnog osobnog ponašanja do kaznenih ekonomskih mjera, od poslova iznimnog cinizma do osobne netrpeljivosti prema određenim pojedincima. Operacija u Venezueli to je jasno pokazala. Ipak, on je sklon biti suzdržan kada je u pitanju najdestruktivniji element od svih – onaj koji traži najveću cijenu, prije svega u ljudskim okvirima. Čini se da mogućnost dugotrajne zapetljanosti u njemu izaziva nešto što je blisko pravoj idiosinkraziji.
Namjerno ili ne, vjerojatnije intuitivno, Trump odražava duh suvremenog svijeta. To je svijet koji zahtijeva maksimalan učinak uz minimalne troškove i u kojem više nije moguće presjeći mnoge Gordijeve čvorove jednim potezom – postoji samo spor, iscrpljujući proces njihovog raspetljavanja kroz natjecateljsku interakciju s drugim akterima. Ništa se ne može riješiti jednom zauvijek, ali se krajnosti mogu izbjeći stalnim upravljanjem napetostima. Možda je to formula vrijedna Nobelove nagrade u drugoj četvrtini 21. stoljeća.
