Financiranje timova dolazi od nacionalnih uprava, pri čemu Erdogan često zauzima središnje mjesto, i lokalnih: vlada u Ankari platila je izgradnju 30 novih stadiona. A dok stiže i strani kapital, Galatasaray, Fenerbahçe, Besiktas i Trabzonspor mogu potražiti vrhunska pojačanja, čak i u Italiji
Elchin Ibadov, izvršni direktor azerbajdžanske naftne kompanije Socar, nije izdržao. Rukovao se. Nasmiješio se. Slikao je selfije. Još jedan za fotografe, hvala. Sponzori su svugdje isti: čine ih ljudi, a kada je riječ o nogometu ti su ljudi često i navijači. Bilo je to 2023. Galatasaray je upravo potpisao trogodišnji ugovor s jednom od najvećih svjetskih naftnih kompanija. Balon i crno zlato: nije teško shvatiti zašto su zajedno. Ali Ibadov je rekao najbolje: “Socarov plamen služit će za jačanje Galatasaraya tijekom njegovih europskih utakmica, omogućujući našem timu da čvrsto zadrži ponos Turske u Europi. Nadam se da će ovaj sporazum dovesti do novih trijumfa i ciljeva, koji će kulminirati brojnim uspjesima.” Nogomet je najpopularniji sport u Turskoj i najveći klubovi, od Galatasaraya do Fenerbahcea, od Besiktasa do Trabzonspora, imaju najveći udio podrške. To mu daje snažnu političku težinu. A neko vrijeme iu poslovima europskog transfer tržišta, često i međunarodnog. Uz paradoks: s jedne strane te su momčadi nagomilale ukupne dugove veće od milijardu eura, s druge strane nastavljaju ulagati u igrače visokog profila uz ogromne troškove. Zašto? Što se promijenilo? Već 2021. dug velike trojke u Istanbulu (Galatasaray, Fener i Besiktas) plus Trabzonspor dosegao je nevjerojatne brojke, a 2025. (prema procjenama) ukupni iznos za četiri glavna kluba premašio je 1,14 milijardi eura. Yildirim Demiroren, tadašnji predsjednik Turskog nogometnog saveza, nije krio: “Turski klubovi nisu financijski održivi.” Ali danas taj svijet privlači prvake, pobjedničke trenere, kvalitetne igrače. Odakle dolaze sredstva koja pokreću turski nogomet, a posebno njegove najbolje klubove?
