Tunika iz Argenteuila jedan je od najneobičnijih i zaboravljenih svjedoka muke Isusa Krista. Upravo su za tu odjeću, kako saznajemo u Svetom pismu, rimski vojnici bacali kocku.
Povijest Tunike prilično je burna, pa se godinama nije znalo nije li riječ o vješto napravljenoj krivotvorini.No, provedena su brojna detaljna istraživanja zahvaljujući kojima možemo biti gotovo sigurni da je ovu odjeću nosio sam Isus iz Nazareta.
Tunika se spominje u svakom od četiri evanđelja, ali sveti Ivan joj posvećuje najviše pažnje.
Što je Argenteuilova tunika?
“Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: “Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopane” – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje,
za odjeću moju baciše kocku. (Iv 19,23-25).”
U vrijeme Krista židovsko odijelo sastojalo se od nekoliko dijelova: donjeg rublja, podtunike koja se nosila direktno na tijelu, vanjske tunike ili haljine i ogrtača. Argenteuil ogrtač je dio odjeće koji najviše pristaje uz tijelo.
Ruta kojom je Tunika išao od Jeruzalema do francuskog gradića izuzetno je zanimljiva. Također je zapanjujuće da je relikvija otkrivena u tamošnjem benediktinskom samostanu slučajno, tijekom obnove koja je obavljena 1156. godine. Tunika je bila zazidana u posebnom skrovištu u zidu, a pokraj nje dva slova, jedno napisano na latinskom, drugo na francuskom. Dokumenti su pokazali da je haljina pripadala Kristu i da je to bila ona za koju su vojnici bacili kocku. Kako je ova gotovo zaboravljena relikvija završila u Argenteuilu?
Povijest Argenteuilove tunike
Postoji velika vjerojatnost da su Tuniku od krvnika otkupili Kristovi učenici. Halja je bila potpuno krvava, pa vojnicima više nije bila od velike vrijednosti. Štoviše, rimski legionari možda su bili motivirani i željom za zaradom, jer njihove plaće u to vrijeme nisu bile visoke. Za apostole je tunika bila od velike vrijednosti. Bila je to jedna od rijetkih uspomena na njihovog Učitelja. Prema predaji, haljinu je čuvao sv. Petar, no prema povjesničarima pripadala je kršćanskoj zajednici u Palestini.
Sve do 6. stoljeća nisu sačuvani podaci o daljnjoj sudbini Tunike. O tome piše samo sveti Grgur iz Toursa,. “Evanđelje nam govori o tunici koja je pokrivala blaženo tijelo i za koju se, budući da nije bila sašivena nego satkana u jednom komadu, bacalo kocku, prema riječima proroka Davida: ‘Razdijelili su moje haljine i za moju odjeću bacili su kocku’. Nalazi se kripti Arhanđela u Galati, gradu udaljenom oko 150 milja od Carigrada. Upravo u ovoj kripti stoji drvena škrinja kojoj vjernici odaju duboko štovanje, jer u njoj počiva ogrtač koji je dodirivao i pokrivao tijelo Spasitelja“, piše kroničar u svom djelu “Slava mučenika”. Nešto kasnije, 610. godine, anonimni kroničar Fredegar piše o relikviji, ali je njegov prikaz nejasan i izaziva sporove među stručnjacima za povijest.
Znate li što je Isus objavio o Torinskom platnu još 1942.? ‘Ja sam! Želim te podsjetiti na to, koliko te volim’
Odakle tunika u Francuskoj?
Daljnja sudbina Tunike opisana je u pismima pronađenim u benediktinskom samostanu. Doznajemo da je ogrtač u Francusku donio car Karlo Veliki nakon svoje krunidbe u Rimu 800. godine.
Franački vladar bio je strastveni sakupljač relikvija. Tuniku je vjerojatno dobio kao zaručnički dar od sv. Irene Ugarske, bizantske carice. Tadašnji papa Leo III planirao je vjenčati Karla i Irenu, nadajući se da će tako ujediniti Rimsko Carstvo koje je podijeljeno 395. godine. Iako do vjenčanja na kraju nije došlo, car je dragovoljno prihvatio Tuniku. Neposredno prije svoje smrti 814. dao ju je samostanu Argenteuil, gdje je njegova kći Theodrada bila priorica.
Upravo je ona naredila da se relikvija zazida zbog straha od Normana koji su napali Franačko kraljevstvo, pustošili i pljačkali zemlju. Godine 841. zauzeli su Pariz i kasnije uništili benediktinski samostan u Argenteuilu. Nakon ovog incidenta dragocjeni odjevni predmet potpuno je zaboravljen. Tunika je ostala skrivena preko 300 godina, a vijest o njezinu pronalasku brzo se proširila Europom. Hodočasnici sa svih strana kontinenta dolazili su u francuski gradić, a među njima je bio i francuski kralj Luj IX.
Spor oko štovanja relikvija
Godine 1534. kralj Franjo I. donio je Tuniku u Pariz. U to vrijeme došlo je do oštrog spora između katolika i protestanata. Dok su se prvi rado molili pred relikvijama, sljedbenici Martina Luthera i Johna Calvina su se protivili takvoj praksi.
Nakon tog razdoblja mržnje, mirno razdoblje u Francuskoj poremetila je revolucija. Godine 1790. samostanski su redovi raspušteni i lišeni su im cjelokupne imovine. Ista je sudbina zadesila i benediktinke u blizini Pariza.
Kada je tri godine kasnije donesen zakon prema kojem su crkve morale predati sadržaj svojih riznica državi, dragocjeni relikvijar u kojem se nalazila Tunika je zaplijenjen.
Srećom, mjesni opat Ozet uspio je sakriti halju, pa nije pala u ruke revolucionara. Međutim, svećenik se bojao da će relikvija biti pronađena, pa je donio dramatičnu odluku da je isječe u veće dijelove i sakrije na raznim mjestima. Godine 1795. iskopao je fragmente Tunike skrivene u zemlji, ali nije uspio vratiti sve dijelove, koji su završili, među ostalima, kod pouzdanih vjernika.
Nakon završetka Francuske revolucije Argenteuil ponovno doživljava razdoblje prosperiteta, a hodočasnici su počeli pristizati u crkvu svetog Dionizija, gdje je relikvija bila prenesena. 30 godina kasnije, u travnju 1892., sačuvani fragmenti Tunike su zašiveni.
Molitva svetoj rani na ramenu Isusovom
Znanstvena studija Argenteuilove tunike
Relikvija je ponovno postala poznata 1997. godine zahvaljujući francuskom znanstveniku prof. André Marion s Instituta za optiku Orsay. Odlučio je pregledati stražnji, najveći dio tunike, usredotočujući se na mapiranje krvavavim mrljama.
Ispostavilo se da je najkrvaviji dio odjevnog predmeta traka širine oko 20 cm koja se proteže od lijevog ramena, preko sredine leđa do desnog boka. Kasnija analiza je pokazala da je vlasnik Tunike morao nositi težak, duguljast i ravan predmet, koji je na tom dijelu leđa prouzročio duboke rane.
Godinu dana kasnije, znanstvenici iz Orsaya, koristeći računalno izrađene modele, prenijeli su tragove krvi iz Tunike na mrlje rane vidljive na Torinskom platnu. Rezultat je zaprepastio istraživače jer se pokazalo da se tragovi krvi s obje tkanine savršeno preklapaju. To je znanstvenicima dalo uvjerenje da oba odjevna predmeta pripadaju istom čovjeku.
Daljnje ispitivanje relikvija pokazalo je da je, prema opisu sv. Jane, nije imala šavova. Štoviše, utvrđeno je da je tkanina bojana pomoću tzv, luđica, koja se u antičko doba široko koristila u mediteranskom bazenu. Godine 2003. znanstvenici su sakupili pelud s ovojnice biljke. Većina ih je, rekli su, pripadala istoj vrsti identificiranoj tijekom proučavanja Torinskog platna. Polen je uključivao i biljne vrste koje se nalaze samo u Palestini.
Filmski redatelj i ateist kojem je Torinsko platno okrenulo život: ‘Samo ga trebate gledati, govorit će vam’
Tunika pod nadzorom svjetski poznatog profesora
Detaljno proučavanje Tunike poduzeo je 2004. godine svjetski poznati profesor Gérard Lucotte, pronalazač porijekla razlika u DNK Y kromosomu. Znanstvenik je sam priznao da je ateist, pa proučavanjem Tunike nije želio ništa dokazivati. Prof. Lucotte se usredotočio na temeljitu analizu krvi koja je ostala na ogrtaču. Došao je do nekoliko zaključaka koji su iznenadili i njega samog.
Vještačenje je, među ostalim, pokazalo da su muškarcu koji je nosio Tuniku sigurno izmasakrirana leđa, jer je tkanina bila potpuno krvava. Znanstvenik je također otkrio da je muškarac imao hematohidrozu, rijedak klinički simptom koji uključuje znojenje krvlju. Javlja se u stanjima izrazitog stresa ili straha od smrti. Već sam taj podatak sugerirao je da je Tunika mogla pripadati Kristu, jer, kako čitamo u Evanđelju po sv. Luka: “I kako je bio u tjeskobi, Isus se usrdnije molio, i njegov je znoj postao kao velike kapi krvi što su padale na zemlju.”
Prof. Lucotte je također na temelju analize parova kromosoma utvrdio da je tuniku morao nositi muškarac, a daljnja sofisticirana istraživanja otkrila su njegovo etničko podrijetlo: vjerojatno je bio Židov koji je živio na Bliskom istoku. Ovi zaključci savršeno odgovaraju karakteru Isusa iz Nazareta.
Tunika je “autentična Isusova odjeća”
Od svih studija provedenih na Tunici samo jedna nije dala jasne odgovore. Ovdje se radi o datiranju ugljikom-14. Prva analiza pokazala je da je odjevni predmet izrađen između 530. i 650. godine, dok je druga studija ukazala na datum između 670. i 880. godine.
Prof. Međutim, Gérard Lucotte primijetio je da “postoje mnogi čimbenici koji mogu uzrokovati da rezultati radiokarbonskog datiranja budu netočni. Istraživači koji provode takva mjerenja sami priznaju da ova metoda datiranja može funkcionirati ispravno samo ako su korišteni uzorci savršeno reprezentativni za materijal koji se datira.
Jasnije rečeno, to znači da ugljik-14 sadržan u danom uzorku mora biti iz istog razdoblja kao i tkanina. Ako je, tijekom stoljeća, iz bilo kojeg razloga, stariji ili mlađi ugljik-1 4 ušao u tkaninu, tada će mjerenja očito biti netočna, ako je ugljik-14 stariji od materijala, datiranje će ukazivati na stariju starost tkanine, dok ako imamo posla s novijim ugljikom-14, tada će ga mjerenje ‘pomladiti’.
Kako napominje prof. Lucotte, “Svi dobiveni rezultati podržavaju prepoznavanje Argenteuilove tunike kao autentične odjeće koja je nekoć pripadala Isusu iz Nazareta.”
Za neke, uznemirujuća izložba: Objavljena prva rekonstrukcija tijela čovjeka s Torinskog platna bez uljepšavanja
