Tijekom lanjske, 2025. godine rođeno je 766 beba, a umrle su 724 osobe na području Dubrovačko-neretvanske županije. Na prvi pogled se čini kako su to zapravo dobre vijesti jer je broj novorođenih i dalje veći od broja umrlih. No, samo na prvi pogled. Jer, riječ je o razlici od tek 47 osoba u korist novorođenih, a ta se brojka sve više smanjuje.
Uspoređujući statističke podatke od lani s onima iz 2024. godine, vidljivo je kako je ta brojka u padu. Naime, 2024. godine je novorođenih na području naše Županije bilo 750, a umrlih 689. Tad je razlika među novorođenima i umrlima iznosila 61. No, najveći pad se dogodio nakon 2020. godine koja je bila specifična po mnogočemu, pa i po pitanju demografije. Tad je na našem području rođeno čak 913 beba, a umre su 684 osobe. Razlika između novorođenih i preminulih je te godine bila čak 229 osoba u korist novorođenih. Lani je ona bila tek 42. Nakon 2020. godine, ta je brojka počela rapidno padati.
BROJ NOVOROĐENIH SUSTAVNO PADA
„Na prvi pogled može se reći da je Dubrovnik još uvijek u relativno povoljnijoj demografskoj poziciji u odnosu na veći dio Hrvatske jer i dalje bilježi prirodni prirast – broj rođenih je veći od broja umrlih. Međutim, ono što zabrinjava jest kontinuirano smanjivanje te razlike, osobito nakon 2020. godine. Drugim riječima, pozitivna bilanca još postoji, ali je sve tanja i sve nestabilnija“, prokomentirao je demograf i profesor na Sveučilištu u Zagrebu Marin Strmota za Dubrovački dnevnik koji je time i sam potvrdio kako u Dubrovniku stanje još uvijek nije katastrofalno, ali se ne treba ni veseliti.
Potom je analizirao trendove koji su vidljivi u podacima za dubrovačko područje od 2020. godine do danas.
„Ako pogledamo trendove u razdoblju 2020.–2025., vidimo nekoliko ključnih stvari. Prvo, broj rođenih sustavno pada – s više od 900 rođenih 2020. godine na oko 750–770 u posljednje dvije godine. Drugo, broj umrlih oscilira, ali dugoročno ostaje relativno visok, što je posljedica nepovoljne dobne strukture stanovništva, odnosno starenja populacije. Kombinacija manjeg broja žena u fertilnoj dobi i sve većeg udjela starijih osoba logično vodi prema smanjivanju prirodnog prirasta“, kaže Strmota.
PANDEMIJSKA GODINA KAO PREKRETNICA
Posebno je zanimljivo i važno pitanje zašto se razlika između broja rođenih i umrlih naglo smanjila upravo nakon 2020. godine. Uzrok naravno leži u pandemiji Covida – 19 koja je imala golem utjecaj na društvo, ne samo na zdravstvenoj nego i na mnogim drugim razinama.
„Pandemija je imala višestruke učinke: povećala je mortalitet, ali je istovremeno stvorila snažan osjećaj nesigurnosti – ekonomske, zdravstvene i egzistencijalne. U takvim okolnostima ljudi odgađaju važne životne odluke, uključujući roditeljstvo. Taj ‘odgođeni efekt’ vidljiv je u statistici rođenih nekoliko godina kasnije, a njegove posljedice osjećat ćemo još dugo“, izjavio je Strmota.
TREBA BITI NA OPREZU
Napominje kako su podaci za dubrovačko područje nešto bolji od negativnog trenda koji se događa u većem dijelu Hrvatske, no kako treba biti oprezan. Kako kaže, pozitivan prirodni prirast sam po sebi nije jamstvo demografske stabilnosti, ako je riječ o malim i brzo promjenjivim razlikama.
„Ako se ovakav trend nastavi, vrlo je realno očekivati da Dubrovnik i njegova šira okolica u sljedećim godinama mogu ući u zonu prirodnog pada, kao što se to već dogodilo u velikom broju hrvatskih gradova“, napominje Strmota.
STANOVANJE KAO TEMELJNI DEMOGRAFSKI PROBLEM
Na demografske rezultate uvelike utječu i okolnosti. Različiti krajevi Hrvatske nose svoje specifične posebnosti, prednosti, ali i izazove, pa i kad je demografija u pitanju.
„Kad govorimo o ‘boljkama’ dubrovačkog područja, one su već dobro poznate, ali se godinama sustavno zanemaruju. Najveći problem je stanovanje – visoke cijene nekretnina i najma izravno pogađaju mlade obitelji i potiču iseljavanje u okolne općine. Dubrovnik tako sve više postaje mjesto rada i zarade, a sve manje mjesto života. Drugi veliki problem je monostruktura gospodarstva, snažna ovisnost o turizmu, koja stvara sezonalnost, nesigurnost i otežava dugoročno planiranje obiteljskog života. Treći problem je dostupnost javnih usluga – od zdravstvene skrbi do vrtića – koje su ključne za odluke o roditeljstvu“, smatra Strmota.
RODITELJSTVO SE TEŠKO UKLAPA U INDIVIDUALIZAM
Pritom ne treba zanemariti ni širi društveni i sociološki kontekst. Nijedno područje svijeta nije otok za sebe, a u vremenu kad je cijeli svijet postao ‘globalno selo’, trendovi se u svemu, pa i u demografiji, lako pretaču. Žrtvovanje i odricanje danas i nisu osobito poželjne kategorije, a one su suština roditeljstva. Hedonistički pristup životu je sve popularniji i sam po sebi nije ni dobar, ni loš, ali se roditeljstvo u njega nešto teže uklapa.
„Današnje generacije žive u bitno drugačijem vrijednosnom okviru nego prije 30 ili 40 godina. Dulje se obrazuju, kasnije stupaju u brak, kasnije imaju djecu ili ih uopće nemaju. Naglasak na individualizmu, putovanjima, ‘radu na sebi’ i osobnoj slobodi svakako utječe na demografske obrasce. Međutim, važno je naglasiti da vrijednosti same po sebi nisu uzrok problema, nego postaju problem u kombinaciji s nesigurnim životnim uvjetima. Ljudi se lakše odlučuju na obitelj tamo gdje imaju riješeno stanovanje, stabilna primanja i osjećaj da sustav funkcionira“, objašnjava Strmota.
PITANJE OPSTANKA NARODA NISU THOMPSONOVI KONCERTI NEGO DEMOGRAFIJA
Ovaj stručnjak sa zavidnim profesionalnim iskustvom smatra kako Dubrovnik još uvijek ima određene demografske prednosti, ali naglašava i to kako se one ubrzano troše.
„Bez dugoročne, ozbiljne i provedive populacijske politike – koja povezuje stanovanje, tržište rada, kvalitetu života i javne usluge – pozitivni trendovi mogu se vrlo brzo preokrenuti. Demografija uvijek reagira sa zakašnjenjem, ali kad se negativni procesi jednom pokrenu, teško ih je zaustaviti“, upozorava Strmota.
Posljednjih se godinu dana cjelokupna javnost, strukture vlasti i mediji bave dočekom rukometaša, Thompsonovim koncertima, ustašama, partizanima, ratovima od prije gotovo 100 godina i propalim režimima i ideologijama. Svi su oni zabrinuti za opstojnost Hrvatske i opstanak hrvatskog naroda. No, glavna prijetnja mu je zapravo demografija o kojoj se bitno manje govori.
Kako građanima osigurati siguran krov nad glavom, bez da ih se tjera iz domova od 1. svibnja kad oni postaju apartmani za turiste? Kako izbjeći činjenicu da jedna dubrovačka obitelj za stanarinu mora izdvojiti prosječnu hrvatsku plaću? Kako pomoći ženama koje žele biti majke, ali se ne žele odreći svoje karijere? Kako osigurati veću materijalnu sigurnost mladih i tako ih potaknuti na osnivanje obitelji? Kako pomoći građanima ove zemlje da dođu do svoje nekretnine, što je postala gotovo nemoguća misija? Kako spriječiti ili barem ublažiti iseljavanja iz dobrog dijela Hrvatske, u kojima Hrvati iz tih područja zasnivaju obitelji po Irskoj, Njemačkoj i Norveškoj jer u svojim sredinama ne mogu ostvariti zaposlenje ili pristojna mjesečna primanja?
To su teme kojima bi se trebalo baviti ako je cilj opstanak Hrvata kao naroda. No, populizam i ideologija uvijek su lakši put od konkretnih rješenja.
