Stari očev vinograd nedaleko uvale Saplunara Ane Dabelić pretvorila je u vrt. Zasadila je 150 vrsta pomadora, a ono o čemu je dugo sanjala ostvarila je za vrijeme covida.
„Dugo godina skupljam sjeme od ljubitelja uzgajatelja pomadora. Jako smo dobro umreženi i povezani, rado si dijelimo za razliku od možda nekih preostalih uzgajivača nečeg drugog. Tako sam brižno i pažljivo skupljala i čekala pravi trenutak. Pokušavam s godinama selektirati, od svog sjemena koje imam u zbirki, želim izvuči najotpornije, najljepše, najzdravije. Radim eliminaciju“, rekla je i dodala kako je izazovno, ali i jako lijepo.
Urod ovisi od godine do godine jer Ane nije tipična poljoprivrednica niti je fokusirana na količine.
„Meni jedan plod, na jednoj biljci, ako je savršen i lijep, puno znači. Ne idem na količinu, ali mi je jako bitna kvaliteta. Hibride ne sadim, samo stare sorte koje se prenose s koljena na koljeno, ali ne samo s područja Hrvatske jer je u Hrvatska dosta toga već nažalost izgubljeno. Imam neretvansko čudo, bračkog jabučara, korčulanskog šljivara…“, govori.
Pomadore su postale zaštitni znak obiteljskog restorana kojeg su ugledne britanske novine svrstale među 35 najboljih u Europi. Gosti ih svake godine željno iščekuju.
„Kad mi dođu u lipnju, kad pomadora još nema, bude mi jako krivo. Sad radim na tome da pokušam dio njih uzgojit kad startam, da već nešto imam u lipnju jer smo naučili ljude i s gustom dolaze, testiraju nove sorte, počela je razmjena sjemena i plodova, jedna mala zajednica“, govori.
„Ljubav je to velika. Voljela bih da se mladi vrate zemlji i da počnemo razmišljati o tome što jedemo. Da se pitamo je li zdravo ono što nam se plasira“, dodaje.
„Kad izrežem na fete pomadore, posolim ih i polijem uljem i donesem na stol i čekam reakciju ljudi kad ih provaju – ima ljudi koji plaču. To ih vraća u djetinjstvo kad su njihove bake to imale, kad su provodili ljeta na selima. Ta reakcija ljudi, onda je to to“, rekla je.
