Žene koje odu u bolnicu roditi uglavnom nemaju previše želja, prva i zadnja je uglavnom vratiti se kući s živom i zdravom bebom. Da vi ostvarile svoj cilj, spremne su progutati puno toga o čemu su prije nekoliko godina svjedočile hrvatske rodilje kada su u nizu anonimnih pisama ispričale javnosti kroz kakve ponižavajuće i bolne situacije prolaze u bolnicama diljem zemlje.
No, čak se i ti primjeri ne mogu usporediti s onim što danas prolaze žene u srpskim rodilištima, gdje, prema svjedočanstvima, i dalje vlada praksa koja kao da je ostala zamrznuta u prošlom stoljeću.
“Kažu: kad odeš u Betaniju, oprostiš se sa svojim dostojanstvom. Je li to normalno?”, ispričala je jedna žena o iskustvu iz novosadske bolnice, dok je druga mama iz Srbije rekla da u njezinom selu ljudi više brinu o kravama nego što su liječnici brinuli o njoj u bolnici.
‘Izgledam kao napola živa’
Treća kaže: “Nikada nikome nisam pokazala svoju prvu sliku s bebom, zato što na njoj izgledam kao napola živa osoba. U mom kraju bi rekli, kao da sam grobaru pobjegla ispod lopate.”
Prema višemjesečnom istraživanju Deutsche Wellea, više od dvadeset žena iz različitih dijelova Srbije opisale su gotovo identična iskustva – nehuman odnos osoblja, zastarjele i bolne medicinske postupke, te potpuni manjak empatije.
Najčešći “scenarij” izgleda ovako: brijanje, klistir, pa doza oksitocina, hormona koji pojačava trudove i ubrzava porod, ali uzrokuje i jaču bol, bez dovoljnog odmora između kontrakcija. Svjetska zdravstvena organizacija takvu praksu ne preporučuje osim ako za to ne postoji jasan medicinski razlog ili izričit zahtjev žene.
‘Na silu su me otvorili’
“To je bilo toliko agresivno”, prisjeća se Stefani Š. iz Novog Sada. “Brzo sam se otvorila, ali trudovi nisu krenuli, jer su me na silu otvorili. Dolazili su jedan po jedan liječnik, a jedan mi je samo probušio vodenjak, bez riječi, bez upozorenja. Samo mi je zabio ruku.”
Sličnu priču ima i Nataša S. iz Rume, kojoj su, kad ni oksitocin nije pomogao, liječnici počeli nalijegati na trbuh, tzv. Kristellerov zahvat, a zatim izvukli dijete vakuumom.
“Liječnica je doslovno skakala po meni, gurala dijete prema dolje. Imala sam podljeve ispod grudi, pucale su mi kapilare u očima. Kad sam čula da netko viče ‘Donesite vakuum!’, znala sam da ide na gore”, prisjeća se Nataša. Dijete je, kaže, imalo otok na glavi, a danima je strahovala od mogućih komplikacija, krvarenja u mozgu ili cerebralne paralize.
Nema vremena za prirodni porod
Psihologinja Biljana Stanković, koja godinama istražuje prakse u Srbiji, objašnjava da liječnici često ubrzavaju porod iz organizacijskih razloga: “Načelnik novosadske bolnice mi je otvoreno rekao da nemaju kapaciteta čekati prirodni tijek poroda – jer svaka minuta znači gužvu u rađaonici.”
DW je poslao službene upite rodilištima i Institutu za javno zdravlje “Milan Jovanović Batut”. Odgovori su, međutim, bili puni rupa i statističkih nelogičnosti.
Najbizarniji primjer stiže iz Zdravstvenog centra Loznica, gdje u izvještaju stoji da se nalijeganje na trbuh primjenjuje u čak 90 posto poroda. Načelnik ginekologije dr. Vladimir Đorđić rekao je da ne zna ni tko je ni zašto upisao takve podatke: “To je šokantno, brutalno”, rekao je za DW, dodavši da dokumentaciju često vodi tehničko osoblje ili pripravnici.
‘Smijali su mi se’
No, statistike su samo dio priče. Ono što najviše boli žene koje su tamo rađale jesu riječi, omalovažavanje, ruganje i potpuni nedostatak ljudskosti.
“Toliko smo bespomoćne u tim trenucima. Trudovi te razdiru, ne možeš ništa, a oni se ponašaju kao da nisi čovjek“, kaže Nataša.
Stefani dodaje: “Molila sam ih da mi objasne što se događa, da mi barem kažu riječ-dvije. A oni se smiju: ‘Što ova priča, neće ti biti lakše.’ Liječnik koji me porodio nije mi uopće rekao ni jednu riječ.”
‘Kao na traci’
Istraživanje otkriva da se trećina svih poroda u Srbiji odvija u samo četiri najveće bolnice – u Beogradu i Novom Sadu – dok se manja rodilišta zatvaraju: “Žene su tamo kao na traci”, kaže Jasmina Mihnjak, urednica portala “Svijet za nas”. “Zato se ubrzava porod, daje oksitocin, radi epiziotomija – sve da se oslobodi stol u roku od dan ili dva.”
Unatoč svemu, promjene idu sporo. Iako je Srbija usvojila nacionalni vodič za prirodni porod, koji preporučuje poštovanje pacijentica i odustajanje od rutinskih intervencija, mnogi liječnici priznaju da se u praksi malo toga mijenja: “Ne možete promijeniti sustav koji tako funkcionira 50 ili 70 godina preko noći”, kaže dr. Đorđić.
Za žene, međutim, posljedice ostaju trajne: “Svaki put kad prođem pored Betanije, stegne mi se želudac“, priznaje Stefani. „Ne mogu pogledati prema zgradi. Samo znam gdje sam bila kad sam se porađala – i ne želim to ponovno proživjeti.”
Zalutali u profesiju
Jelena P. iz Beograda ipak se odlučila suočiti s liječnikom koji ju je porodio: “Nisam došla da mu pričam koliko je boljelo. Samo sam ga pitala: je li normalno da žena 2023. godine preživi ono što sam ja prošla?”
U Hrvatskoj se sve više priča o manjku radne snage: Najviše su ugrožene rodilje
Liječnik je, kaže, slegnuo ramenima: “Kao i u vašoj profesiji, i u našoj ima onih koji su zalutali. Najbolje je da taj slučaj zaključate u ladicu.”
