Ccigarete, ruksaci, kratke suknje, vatreno oružje i knjige. Sada možete dodati novu stavku na popis zabranjenih u školi – pametni telefon.
Od Kalifornije do Teksasa i Mainea, i državna zakonodavna tijela i pojedinačni školski okruzi oštro smanjuju vrijeme provedeno pred ekranom u učionici, često provodeći potpune zabrane “od zvona do zvona” na osobnim uređajima. Cilj zabrana je smanjiti distrakcije u učionici i poboljšati rezultate učenja djece, a istovremeno smanjiti njihovo ukupno vrijeme ispred ekrana, a time i njihovu izloženost digitalnim opasnostima.
Štoviše, pritisak je dvostranački — što je gotovo zapanjujuće u drugoj Trumpovoj eri. Tijekom 2025., crveni i plavi guverneri saveznih država pridružili su se križarskom ratu s jednakim žarom, dok su na Capitol Hillu demokrat iz Virginije Tim Kaine i republikanac iz Arkansasa Tom Cotton pokrenuli inicijativu da dodijele dodatna sredstva školama koje pilotiraju takve zabrane.
“Zabrane telefoniranja u školama iznimno su popularne među roditeljima i nastavnicima”, kaže Vaishnavi J, iskusni savjetnik za internetsku sigurnost djece koji je nekoć bio voditelj politike za mlade u Instagramovoj matičnoj tvrtki Meta. The Independent.
“U početku su se susreli s otporom samih učenika, ali ubrzo nakon što su ograničenja stupila na snagu, puno djece i tinejdžera izjavilo je da osjećaju višu razinu pažnje, [being] više u ovom trenutku.”
To je, kaže Vaishnavi J, slično masovnoj dvostranačkoj podršci novim zakonima protiv slanja poruka tijekom vožnje, kao i masovnom nastojanju da se računala uvedu u škole tijekom 1990-ih i 2000-ih.
Najviše od svega, tvrdi Vaishnavi J, ove zabrane ne zahtijevaju komplicirana tehnološka rješenja za provedbu: škole već znaju kako zaplijeniti i regulirati fizičke predmete. To ih čini “vrlo atraktivnim prijedlogom” za svakog političara koji želi “pokazati da postižu određeni napredak u pogledu sigurnosti djece”.
Doista, 69 posto Amerikanaca sada podržava zabranu mobitela u učionicama K-12, prema anketi Fox Newsa u prosincu, pri čemu su i republikanci i demokrati uglavnom za (iako s prilično različitim razlikama).
“Mislim da su ove zabrane samo sjajan početak. Trebali bismo u velikoj mjeri težiti tome da škole budu potpuno bez ekrana”, rekla je konzervativna komentatorica Karol Markowicz u intervjuu s Larom Trump o njoj Fox & prijatelji spot prošli tjedan. “Djeca više nemaju raspon pažnje.”
Sve veći broj alarmantnih dokaza
Velik dio zasluga za ovaj plimni val može pripasti psihologu i plodnom centrističkom stručnjaku Jonathanu Haidtu, koji je predvodio napad svojom najprodavanijom knjigom iz 2024. Tjeskobna generacija. O njegovom radu trubili su i guvernerica Arkansasa Sarah Huckabee Sanders i Phil Murphy iz New Jerseyja, koji oboje imaju nekoliko djece.
“Svatko je roditelj, svatko ima djecu… svi to vide”, rekao je Haidt Političko u rujnu.
Haidtova knjiga okupila je brojne studije kako bi dokazala da pametni telefoni i društveni mediji stoje iza širokog porasta dijagnoza mentalnog zdravlja, samoozljeđivanja i samoubojstava među osobama mlađima od 18 godina od 2010.
Neki znanstvenici i istraživači odbacili su te tvrdnje, tvrdeći da Haidtovi dokazi nisu dovoljni da se okrivi samo tehnologija i optužujući ga da nudi jednostavne odgovore na složeni skup problema.
Prema profesoru sa Stanforda Thomasu Robinsonu, koji proučava utjecaj vremena provedenog pred ekranom na djecu od ranih 1990-ih, istina je da nedostaju akademski dokazi. “Prevladavanje nultih i slabih rezultata otežava zaključivanje učinaka na ovaj ili onaj način”, kaže on The Independent.
Ipak, velik dio toga, tvrdi on, posljedica je ograničenja u istraživačkim metodama — ne samo zbog poteškoća u mjerenju stvarne aktivnosti djece na pametnim telefonima, a ne samo onoga što govore istraživačima.
U nedavnoj studiji osmišljenoj da riješi te probleme, ali koja još nije recenzirana, Robinson i drugi istraživači mjerili su stvarnu aktivnost 163 tinejdžera putem aplikacije za praćenje u pozadini. Dok su se specifičnosti razlikovale od pojedinca do osobe, bilo je intenzivnog korištenja tijekom školskih sati, od čega je vrlo malo toga bilo zapravo povezano s njihovim školskim obvezama.
“Kod mlađe djece, u cjelini, mnoge vrste dokaza naginju prema štetnosti. Kod tinejdžera, dokazi o štetnosti također nadmašuju dokaze o dobrobiti”, kaže Robinson.
Robinsonova otkrića odražavaju drugu nedavnu studiju koju je vodio dr. Jason Nagata, izvanredni profesor pedijatrije na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu, koja je otkrila da tinejdžeri provode više od sat vremena na svojim telefonima tijekom školskog dana – uglavnom na društvenim mrežama, videima ili aplikacijama za igrice.
Nagatino istraživanje također je otkrilo da je korištenje društvenih medija prije 13. godine povezano s lošijim rezultatima na testovima čitanja, pamćenja i vokabulara dvije godine kasnije. “[These] Nalazi su u skladu s nedavnim zabranama telefoniranja u školama i naporima da se promiču navike korištenja ekrana primjerene dobi”, rekao je za The Independent.
U svakom slučaju, kaže Robinson, ono što doista pokreće ove zabrane je to što roditelji i učitelji osjećaju da vide očite probleme kako se odvijaju pred njihovim očima, s tjeskobnim i rastresenim tinejdžerima koji su stalno zalijepljeni za svoja prijenosna čarobna zrcala.
“Trenutno živim u stvarnom vremenu”, rekla je Sarah Huckabee Sanders Političko.
Kako zabrane funkcioniraju?
Točan pristup uvelike se razlikuje od škole do škole. Puno je već imalo pravila protiv učenika da drže svoje telefone vani tijekom nastave, a neki su pokušali podijeliti prostorije u ‘zelene zone’ za pametne telefone i ‘crvene zone’.
Ali takve je politike teško provesti i lako im se prkositi – kao što može potvrditi svatko tko je ikad radio probleme iza leđa učitelja.
Zbog toga su mnoge škole odlučile surađivati s tvrtkom Yondr, koja kaže da više od 2,5 milijuna učenika sada koristi njezine torbice za pohranu telefona koje se mogu zaključati. Učenici stave svoj telefon u torbicu kada dođu u školu i onda ga drže kod sebe tijekom cijelog dana, a mogu ga otključati tek kasnije pomoću posebnog magnetskog alata.
“Naša cjelokupna perspektiva je da studentima ne oduzimamo nešto, već im nešto vraćamo”, rekao je za CBS News CEO Yondra Graham Dugoni, koji je tvrtku osnovao 2014. godine.
Druge škole koriste niža tehnološka rješenja: osobne kabine, ormariće za učenike ili čak obične zaključane drvene kutije u svakoj učionici. Neki dopuštaju starijim učenicima da zadrže svoje telefone, ali zahtijevaju da instaliraju softver za blokiranje aplikacija.
Prema Institutu Fordham, konzervativnom obrazovnom think tanku, zabrane bolje funkcioniraju ako su i učitelji prisiljeni odbaciti svoje uređaje.
Zabrane telefoniranja nisu uvijek popularne među studentima. “Mislim da me to povrijedilo, jer u trenucima kada trebam kontaktirati svoje roditelje ili dobiti bilo kakvu pomoć, progone me ljudi koji vjeruju da je politika dobra stvar”, rekao je student prve godine Mito Flores za oregonsku televiziju KOIN 6.
“Iako vidim da postoje pozitivne strane politike, mislim da podriva studentsku autonomiju.”
Drugi su imali pozitivnije osjećaje, poput 16-godišnjaka iz New Yorka koji je za Edutopiju rekao: “Danas sam obavio više posla nego što sam ga obavio u posljednja dva tjedna. Nisam morao brinuti o svom mobitelu.”
Ali mnogi učitelji koji su primijenili nova pravila kažu da je razlika poput noći i dana.
“Hodnici ponovno puno više bruje. Sve više učenika staje kraj moje klupe kako bi razgovarali – o povijesti i svojim ocjenama, naravno, ali i o svojim vikendima, svojim životima”, napisala je profesorica povijesti New Yorka Sari Beth Rosenberg u autorskom tekstu hvaleći gradsku zabranu pametnih telefona.
“Studenti se čak nisu previše žalili na odsutnost svojih telefona tijekom dana. Umjesto toga, čini se kao da je kisik upumpan natrag u zgradu. I tek sada shvaćamo koliko su stvari postale ravne.”
Hoće li te zabrane stvarno djelovati?
Oba su istraživača izrazila oprezni optimizam u pogledu utjecaja ovih zabrana.
“Još ne znamo sa sigurnošću, ali rana izvješća i dokazi svjedočanstava koje sam do sada vidio, uključujući izvješća nastavnika, roditelja i samih učenika, sugeriraju ukupne koristi od ograničavanja ili potpunog isključivanja pametnih telefona iz učionica”, kaže Robinson.
“Volio bih da Kongres i državna zakonodavna tijela djeluju kako bi na odgovarajući način regulirali digitalne medijske tvrtke i njihove prakse. Kad bi to učinili, teret ne bi pao na ramena škola, učitelja, roditelja i same djece. U tom kontekstu, podržavam ograničavanje upotrebe pametnih telefona u školama.”
Nagata na sličan način kaže da bi zabrane “mogle smanjiti ometanje tijekom nastave” i “pomoći u zaštiti pažnje za učenje i osobnu interakciju”.
Međutim, upozorava: “Još trebamo više dokaza o tome djeluju li ograničenja ili zabrane doista, osobito u praksi. Tinejdžeri su često vrlo tehnički potkovani i mogu pronaći načine zaobići ograničenja, tako da ključno pitanje nije samo pomažu li zabrane, već kako se provode i provode.”
Doista, u Australiji — koja je nedavno zabranila pristup društvenim mrežama mlađima od 16 godina — djeca su pronašla kreativne načine da zaobiđu ograničenja, poput preuzimanja starih uređaja svojih roditelja. Australski dužnosnici rekli su da je to sasvim prirodno i da ne potkopava zabranu u cjelini, komentirajući: “Ne očekujemo besprijekornost.”
Neki su se roditelji također usprotivili zabrani pametnih telefona u školama, posebno zato što žele biti u kontaktu sa svojom djecom ako se nešto strašno dogodi tijekom školskog dana.
Ipak, zamah za takve zabrane u SAD-u sada se čini nezaustavljivim, a tehnološke tvrtke ne lobiraju snažno protiv njih. Prema Vaishnavi J, osnivaču konzultantske tvrtke za sigurnost djece Vys, te su tvrtke bile uznemirene pozivima da se u potpunosti zabrane pametni telefoni ili društveni mediji za djecu, ne samo zato što pametni telefoni imaju ogromne prednosti za djecu (kao što je davanje privatnog prostora za povezivanje s vršnjacima i istraživanje njihovih identiteta).
Nasuprot tome, zabrane u školama puno su lakše prodati. “Industrija prepoznaje da ovo nije odluka o kojoj bi oni trebali imati pravo glasa”, kaže Vaishnavi J. “Ovdje se radi o tome kako školski okruzi, vlade i društva strukturiraju svoja izvanmrežna okruženja.”
Ipak, Vaishnavi J također primjećuje da ove politike ostavljaju očiglednu rupu za potencijalnu štetu, putem samih prijenosnih računala i tableta koje škole daju učenicima da rade svoj posao.
Ti uređaji, kaže Vaishnavi J, često imaju vrlo gruba ograničenja i metode nadzora koje ne mogu objasniti nesiguran sadržaj s kojim se djeca mogu susresti putem dopuštenih video i platformi društvenih medija, rasprava s AI chatbotovima ili razgovora s kolegama studentima. To je osobito istinito u školskim okruzima bez novca, bez kapaciteta za detaljno upravljanje flotom računala.
“Telefoni su potpuno zabranjeni 10 sati dnevno, a ipak školski uređaji i dalje mogu postati prijenosnici zlostavljanja, uznemiravanja, manipulacije, ovisnosti, ovisnosti, očaja”, kaže Vaishnavi J. “Mislim da postoji pitanje o tome, kako ćemo to riješiti?”
