Umirovljeni kriminalistički inspektor iz Zagreba Branko Lazarević nije pretjerano iznenađen zbog užasnog događaja u Voltinom naselju kada je u Elektrostrojarskoj školi u Zagrebu jedan učenik jutros oštrim predmetom izbo drugog učenika i djelatnicu škole.
“Nakon sličnog slučaja u Prečkom naše institucije su se odmah angažirale i pojačale nadzor nad djecom, negdje su uvedeni detektori metala, škole su se zaključale i uveli se zaštitari. No, ta je navika brzo splasnula”, kaže nam legendarni Lazarević.
“Dobivao sam informacije od zaposlenika nekih škola kako su se kontrole svele na minimum, a negdje ih više uopće nema. Razmišljati na način ‘ma neće se to više dogoditi’ ili ‘neće se valjda nama dogoditi’ – potpuno je pogrešno.”
“Bit će toga još, znam to još od slučaja Koste K.”
Branko Lazarević je uvjeren da će toga biti još, a objasnio mu je što on detektira kao najveći problem: “Ne moram uopće navoditi kako je u ovakvim slučajevima kriv cijeli sustav. Nekada toga nije bilo. Djeca nisu ubijala djecu. Dakle, ovo je drugo vrijeme u kojem je nasilje prihvatljiv oblik ponašanja i to treba ići roditeljima na dušu. Oni djeci trebaju zabraniti nasilne sadržaje, kontrolirati ih i biti im primjer.”
Kada su ga, kaže, zvali iz Srbije nakon užasno slučaja maloljetnog masovnog ubojice Koste K., pitali su ga može li se to dogoditi i u Zagrebu:
“Rekao sam naravno! Apsolutno može! I dogodilo se u Prečkom, a sada i u Voltinom. Riječ je o globalnom problemu koji nije ‘geografski’. Svugdje su maloljetnička nasilja u porastu. Ponavljam, ako društvo ovo ne shvati za ozbiljno, sve će se ponoviti u gorem obliku i nije isključeno da će biti mrtvih. Zar želimo to?”
“Jesu li zaštitari kvalificirani za zaštitu djece?”
Na pitanje tko je u ovom slučaju najviše zakazao i kako bi on reagirao da je pozvan na poprište, Lazarević kaže: “Prvo bih otišao do ravnatelja i provjerio kakve kvalifikacije imaju školski zaštitari. Koliko ih je, jesu li svi bili u smjeni i ono najvažnije, jesu li kvalificirani za zaštitu djece ili za čuvanje skladišta? Pa, oni su tamo valjda sa nekim zadatkom. Dakle, prvo bih provjerio mjere sigurnosti. One sada moraju na višu razinu. Obavezno uvesti pregled djece, neka ih stave u red i pregledavaju, makar i letimično. Dovoljno je i da ih samo pomno gleda. Jer to je psihološki vrlo djelotvorno. Svaki učenik koji bi planirao sa oružjem u školu, malo bi ipak razmislio. Što ako mu ga nađu prije nego izvrši djelo?’
Lazarević tvrdi da smo jednostavno prisiljeni na ozbiljne kontrole: ‘Ako ne znamo kako, ‘prepisat’ ćemo od zemalja koji imaju najnižu stopu takve vrste zločina. Treba se angažirati, informirati i djelovati. Drago mi je da su nesretna djeca dobila psihološku pomoć, ali ajmo pokušati postići da im to ne treba. Da ne saniramo štetu, nego da je spriječimo. Roditelji, ravnatelji, zaštitari. Zapravo, kompletno društvo treba dati sve od sebe da se ovo zaustavi.”
