U razgovoru s kustosicom Zavičajnog muzeja Konavala otkrivamo raskoš uskrsnih običaja koji na poseban način spajaju duhovnost, obiteljsku bliskost i narodno stvaralaštvo.
Od priprava kroz korizmu, preko Cvjetnice, do samog Uskrsa, Konavle žive u ritmu običaja koji odišu autentičnošću i bogatom simbolikom. Bojanje jaja prirodnim bojama, pjevanje starinskih korizmenih napjeva, priprema tradicionalnih jela te blagoslov hrane u crkvi samo su neki od trenutaka koji čine Uskrs u Konavlima posebnim i duboko ukorijenjenim u kolektivnu svijest zajednice.
Crkveni obredi i izrazi pobožnosti
Kustosica Maris Stanović približila nam je najvažnije značajke uskrsnih običaja u konavoskom kraju. Korizmeno i uskrsno razdoblje, kako ističe, prate uobičajeni crkveni obredi i naputci, ali prisutni su i brojni izrazi pobožnosti koji proizlaze iz bogate narodne tradicije.
Korizmu, prema njezinim riječima, karakterizira svojevrsno zatišje koje nastupa nakon razigranih i bučnih poklada – prijelaz iz razdoblja veselja u vrijeme tišine, posta i pripreme duha i tijela za Uskrs. Nemrs se obavljao 40 dana, bez konzumacije mesa, a postilo se utorkom, srijedom ili petkom. Meso se uoči blagdana pripremalo soljenjem i sušenjem. Često su to bile ptice poput kosovića, jarebica, prepelica ili golubova, koje bi se objesile pod kupe ili na gredu ognjišta, čekajući uskrsno jutro. Tako je bilo u obitelji lovaca, ali bilo je i drugog mesa na raspolaganju.
Na Čistu srijedu, poznatu kao Pepelnica, osim crkvenog pepeljenja, obavljao se i kućni obred čišćenja posuđa u „lisiji “ – vodi s pepelom, kako bi se uklonili svi tragovi mrsne hrane. Time se naglašavao početak ozbiljnog duhovnog puta.
Vrijeme korizme bilo je i vrijeme ozbiljnosti – nije bilo svadbi, a i odijevanje se prilagođavalo razdoblju, osobito u Velikom tjednu. Žene su pazile da njihove svilene kurđelice oko pasa ne budu žarkih boja. Ispovijed i pričest imali su posebno značenje, a bile su obvezne za sve. U Velikom tjednu organizirale su se grupne ispovijedi uz pomoć svećenika iz drugih župa, a nakon ispovijedi vjernici ne bi ništa konzumirali do pričesti – čak ni gutljaj vode.
Uvertira u Veliki tjedan
Treća korizmena nedjelja, „Sredoposna“, donosila je kratko slavlje. U Čilipima se tada organizirao bal, a u Cavtatu zabava poznata kao „pucanje lopiža“, tijekom koje su se razbijali keramički predmeti. Posebna je bila i peta korizmena nedjelja u „gluhom tjednu“, poznata i kao „neđelja zakrivača“ ili „skrivalica“, kada bi se u crkvama prekrivale slike tamnim tkaninama. Iako je korizma vrijeme suzdržavanja,
Veliki tjedan započinje Cvjetnicom i blagoslovom grančica maslina i palmi. Premda se danas često viđaju umjetnički ispletene palmine grane, kustosica pojašnjava da je praksa pletenja došla tek 60-ih i 70-ih godina. Nekad su domaćini nosili velike grane, koje bi se nakon blagoslova smještale u sve dijelove kućanstva – kuće, štale, njive – kao sveta zaštita od zla. Nakon godinu dana te bi se grane spalile ili zakopale, nikako bacale, jer su bile posvećeni predmeti.
Okupljanje oko Kristovog groba, bojanje jaja, blagoslov
Na Cvjetnicu se u Konavlima tradicionalno održavala i procesija koja je prolazila kroz cijelo mjesto, dok je danas najčešće ograničena na prostor oko crkve. Djevojke i djeca su se prije mise umivala cvijećem iz kadina, kao simbol buđenja prirode i duhovnog pročišćenja. Taj se običaj ponavljao i na Veliku subotu, u trenutku kada bi „glorija“ označila kraj tišine i ponovno zvonjenje zvona, nakon dana kada su jedini zvuk bile drvene čegrtaljke.
Veliki četvrtak obilježen je obredom pranja nogu apostolima, a u Čilipima se njegovao osebujni običaj poznat kao „goni barabu“. Vjernici tada lupaju dlanovima po crkvenim klupama, stvarajući buku koja simbolično tjera zle sile.
Veliki petak prolazi u tišini i miru. Radovi u polju prestaju već na Veliki četvrtak popodne, a žene se posvećuju kućanskim pripremama. U crkvama se vjernici okupljaju oko Kristovog groba, koji je posebno uređen cvijećem i proklijalom lećom. U Cavtatu se tom prilikom iznosila i Diorama Kristova groba koju je izradio poznati slikar Vlaho Bukovac.
Velika subota dan je bojanja jaja i pripreme hrane za uskrsno slavlje. Jaja se najčešće boje crvenom bojom i ukrašavaju tehnikom „penganja“ pomoću pčelinjeg voska. U kućama u žalosti jaja se boje bez ukrasa i nazivaju se „kaluđeri“. Darivanje jaja, osobito djeci i mladima, bilo je izraz ljubavi, često popraćen porukom poput „Ovo jaje od srca se daje“.
U košaricu za blagoslov stavljali su se jaja, kruh ili pogača, sol, šibice, sjeme biljaka i jajašca dudovog svilca. Nakon blagoslova, ta bi se hrana blagovala na uskrsno jutro, a mrvice i ljuske spaljivale su se – ništa se nije odbacivalo. Na Veliku subotu, u sklopu obreda palila se i vatra ispred crkve, a trs vinove loze stavljao bi se na oganj, potom donosio kući kao blagoslov vatre i života. Prvi mrsni obrok jeli bi na Veliku subotu, nakon mise, kada je zvonjava zvona Glorija označavala početak uskrsnog slavlja. Uskrsni ručak tradicionalno je bi bogat i svečan. Nakon objeda, običaj je bio međusobno posjećivanje i čestitanje, uz tradicionalne igre poput tucanja jajima ili gađanja jaja novčićima.
Uskrs u Konavlima je živo svjedočanstvo kulturnog identiteta, povezanosti s prirodom, vjerom i zajednicom. Ovi običaji, brižno čuvani i prenošeni, podsjetnik su koliko su korijeni duboki i koliko je važno njegovanje onog što nas povezuje.
